Oganj.blog.hr

SVETOZAR BOROEVIĆ, UZOR IZ TEŠKIH VREMENA

Povodom, jučerašnje,105. godišnjice smrti Svetozara Boroević, najvećeg vojskovođe u Hrvata, opetujem već objavljeni tekst:

TREBAMO JAKOG VOĐU SVIH HRVATA

Povodom laži ,voditelja „Budnice“, emisije koja se „slučajno“ emitira u terminu „Bujice“, da je feldmaršal Svetozar Boroević, Hrvat srpskog porijekla, čime odaje da o povijesti pravoslavlja u Hrvata, nema blage veze, u što mi je teško vjerovati, ili da je dobar sluga loših gospodara.

Nažalost, od istine o povijesti pravoslavlja u Hrvata i Hrvatske pravoslavne crkve, godinama, nekršćanski, bježe i naše svjetovne i crkvena vlast.

Svetozar Boroević je ponosni Hrvat pravoslavne vjere, kao i svi njegovi preci, koji sa srpstvom nikad nisu imali nikakve veze.
Feldmaršal Svetozar Boroević je jedan od najslavnijih hrvatskih vojskovođa u tisućljetnoj hrvatskoj vojnoj i ratnoj povijesti, osobito jer je zahvaljujući njegovim nadljudskim vojnim i ratnim naporima, od talijanskih imperijalističkih osvajanja, obranjena granica na Soči, hrvatska obala i današnja Slovenija. Što se nas Hrvata tiče, da Boroević nije uspostavio i obranio Sočansku bojišnicu, napori Jugoslavenskog odbora, Ante Trumbića, Frana Supila i Ivana Meštrovića, bili bi uzaludni. Italija i Srbija bi prema Londonskom ugovoru, podijelile između sebe zapadnu Sloveniju, Istru i Dalmaciju, te Slavoniju i Bosnu i Hercegovinu, a od Hrvatske bi ostale Reliquiae reliquiarmu olim incluti Regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae.

Slovenci poštuju njegove zasluge. U Ljubljani su po njemu nazvali ulicu, a iznad Nove Gorice posvetili mu spomenik, dok mi svom velikom hrvatskom sinu, nismo zahvalili ni grobom mi ulicom ni bistom.
Ponekad se kao Hrvat, katolik, koji pokušava živjeti po kršćanskim načelima, nikad stranački involviran, koji daje potporu Hrvatima i svim građanima Hrvatske, koji štuju, čuvaju i jačaju hrvatski identitet, pitam: kakvi smo to mi, danas, ljudi?

I dok srbi lažima stvaraju mitove o svojim velikanima, Hrvati kao da se srame svoje povijesti pa taje svoje velmože.
I dok su Francuzi Napoleona Bonaparte pokopali u Dome des
Invalides, velikoj crkvi s grobnicama svojih ratnih junaka, naše se vlasti hrvatskih junaka odriču.

Svetozar je Boroević pokopan, 23. svibnja 1920. u Klagenfurtu, da bi 5 mjeseci nakon smrti , 21. listopada , car i kralj Karlo lV, uz sve počasti dao premjestiti njegove posmrtne ostatke u arkade Bečkog središnjeg groblja.

U prilog , već iskazane ideje o premještanju njegovih posmrtnih ostataka u domovinu Hrvatsku, dr. Darko Richter, katolik, potomak gospodina feldmaršala, je obilježavanju stogodišnjice smrti hrvatskog i habsburškog vojskovođe Svetozara Baruna Boroevića, koju je organiziralo Hrvatsko kraljevsko vijeće, na kojem obilježavanju nije bilo ni jednog političara ni novinara mainstream medija, sjajno okončao svoje izlaganje:

„Nije li vrijeme da se i za nj ostvari ono iz Preradovićeve pjesme: Putnik
Primi opet svoje dijete,
Primi, vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
Tvojim cvijećem grob mu kiti!

I da skratim, u ovom nam nekontroliranom kaosu, u koji su nas dovele dosadašnje, našom voljom, izabrane vlasti, treba vladar poput Svetozara Boroevića, koji je, u svom pismu generalu Stjepanu Sarkotiću, napisao:

„Ja personificiram autoritet, disciplinu i njihovu slobodnu samospoznaju. Svi moji podređeni, od najvišeg do najnižeg, znaju i osjećaju to i mogu se osloniti na to. Da imam moć, ja bih čitavo čovječanstvo svezao disciplinom i prisilio da radi unutar toga okvira. Vidio bi se uspjeh, koji bi bio stotinu puta veći nego sada.
Jedino su autoritet i disciplina prikladni da vežu vojnike uz njihove zastave i njihove dužnosti. To je istinito za čitav ljudski rod. Nažalost, disciplina se lako podruje besmislenim zahtjevima. Zbog toga se ja grubo rješavam svih budala. Ti me se potom boje, ali također mi stvaraju i neprijatelje. S druge strane, svi vrijedni ljudi me vrlo poštuju.”

Danas, više nego ikad, trebamo jakog vođu svih Hrvata, koji će ujediniti cjelokupni Hrvatski narod i vratiti Domovini značaj koji, povijesno, zaslužuje, a Svetozaru Boroević dao Bog mir Božji!

Branko Smrekar
U Brdovcu, 24, svibnja 2925.

SVETOZAR BOROEVIĆ, UZOR IZ TEŠKIH VREMENA

Povodom, jučerašnje,105. godišnjice smrti Svetozara Boroević, najvećeg vojskovođe u Hrvata, opetujem već objavljeni tekst:

TREBAMO JAKOG VOĐU SVIH HRVATA

Povodom laži ,voditelja „Budnice“, emisije koja se „slučajno“ emitira u terminu „Bujice“, da je feldmaršal Svetozar Boroević, Hrvat srpskog porijekla, čime odaje da o povijesti pravoslavlja u Hrvata, nema blage veze, u što mi je teško vjerovati, ili da je dobar sluga loših gospodara.

Nažalost, od istine o povijesti pravoslavlja u Hrvata i Hrvatske pravoslavne crkve, godinama, nekršćanski, bježe i naše svjetovne i crkvena vlast.

Svetozar Boroević je ponosni Hrvat pravoslavne vjere, kao i svi njegovi preci, koji sa srpstvom nikad nisu imali nikakve veze.

Feldmaršal Svetozar Boroević je jedan od najslavnijih hrvatskih vojskovođa u tisućljetnoj hrvatskoj vojnoj i ratnoj povijesti, osobito jer je zahvaljujući njegovim nadljudskim vojnim i ratnim naporima, od talijanskih imperijalističkih osvajanja, obranjena granica na Soči, hrvatska obala i današnja Slovenija. Što se nas Hrvata tiče, da Boroević nije uspostavio i obranio Sočansku bojišnicu, napori Jugoslavenskog odbora, Ante Trumbića, Frana Supila i Ivana Meštrovića, bili bi uzaludni. Italija i Srbija bi prema Londonskom ugovoru, podijelile između sebe zapadnu Sloveniju, Istru i Dalmaciju, te Slavoniju i Bosnu i Hercegovinu, a od Hrvatske bi ostale Reliquiae reliquiarmu olim incluti Regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae.

Slovenci poštuju njegove zasluge. U Ljubljani su po njemu nazvali ulicu, a iznad Nove Gorice posvetili mu spomenik, dok mi svom velikom hrvatskom sinu, nismo zahvalili ni grobom mi ulicom ni bistom.
Ponekad se kao Hrvat, katolik, koji pokušava živjeti po kršćanskim načelima, nikad stranački involviran, koji daje potporu Hrvatima i svim građanima Hrvatske, koji štuju, čuvaju i jačaju hrvatski identitet, pitam: kakvi smo to mi, danas, ljudi?
I dok srbi lažima stvaraju mitove o svojim velikanima, Hrvati kao da se srame svoje povijesti pa taje svoje velmože.
I dok su Francuzi Napoleona Bonaparte pokopali u Dome des
Invalides, velikoj crkvi s grobnicama svojih ratnih junaka, naše se vlasti hrvatskih junaka odriču.
Svetozar je Boroević pokopan, 23. svibnja 1920. u Klagenfurtu, da bi 5 mjeseci nakon smrti , 21. listopada , car i kralj Karlo lV, uz sve počasti dao premjestiti njegove posmrtne ostatke u arkade Bečkog središnjeg groblja.

U prilog , već iskazane ideje o premještanju njegovih posmrtnih ostataka u domovinu Hrvatsku, dr. Darko Richter, katolik, potomak gospodina feldmaršala, je obilježavanju stogodišnjice smrti hrvatskog i habsburškog vojskovođe Svetozara Baruna Boroevića, koju je organiziralo Hrvatsko kraljevsko vijeće, na kojem obilježavanju nije bilo ni jednog političara ni novinara mainstream medija, sjajno okončao svoje izlaganje:
„Nije li vrijeme da se i za nj ostvari ono iz Preradovićeve pjesme: Putnik
Primi opet svoje dijete,
Primi, vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
Tvojim cvijećem grob mu kiti!

I da skratim, u ovom nam nekontroliranom kaosu, u koji su nas dovele dosadašnje, našom voljom, izabrane vlasti, treba vladar poput Svetozara Boroevića, koji je, u svom pismu generalu Stjepanu Sarkotiću, napisao:

„Ja personificiram autoritet, disciplinu i njihovu slobodnu samospoznaju. Svi moji podređeni, od najvišeg do najnižeg, znaju i osjećaju to i mogu se osloniti na to. Da imam moć, ja bih čitavo čovječanstvo svezao disciplinom i prisilio da radi unutar toga okvira. Vidio bi se uspjeh, koji bi bio stotinu puta veći nego sada.
Jedino su autoritet i disciplina prikladni da vežu vojnike uz njihove zastave i njihove dužnosti. To je istinito za čitav ljudski rod. Nažalost, disciplina se lako podruje besmislenim zahtjevima. Zbog toga se ja grubo rješavam svih budala. Ti me se potom boje, ali također mi stvaraju i neprijatelje. S druge strane, svi vrijedni ljudi me vrlo poštuju.”

Danas, više nego ikad, trebamo jakog vođu svih Hrvata, koji će ujediniti cjelokupni Hrvatski narod i vratiti Domovini značaj koji, povijesno, zaslužuje, a Svetozaru Boroević dao Bog mir Božji!

Branko Smrekar
U Brdovcu, 24. svibnja 2925.

SRETAN NAM DAN DRŽAVNOSTI

Dan državnosti je dogovoreni datum na koji se proslavama obilježava konstituiranje naroda ili ne-suverene države. Taj dan može simbolizirati vrijeme uspostave nezavisnosti, početka demokratskih promjena, ili podsjećati na dan važan za sveca zaštitnika ili vladara te zemlje. Dan državnosti je vrlo često državni praznik u državi koja ga obilježava.

Dok većina država ima stalan datum na koji slave dan državnosti, neke poput Jamajke ga mijenjaju svake godine (jer je to prvi ponedjeljak u kolovozu), a neke poput Tajlanda sa svakim ustoličenjem novog vladara (jer označava njegov rođendan). Važnost koja se pridaje danu državnosti kao i sama veličina slavlja znatno varira od države do države. Neke države kao Pakistan imaju više od jednog dana državnosti jer su svi za njezin osnutak jednako vrijedni.

Tužno je što naše političke stranke, namjesto da svim svojim snagama djeluju na jačanju državnosti i neovisnosti Republike Hrvatske, promjeni pogrješne strategije razvoja, utvrđivanju i sankcioniranju svih dosadašnjih negativnosti, one su u nesuglasju nadnevka Dana državnosti.

Puno je vremena prošlo od prvog službenog priznanja Hrvatske kao neovisne države kada je, 879. godine, papa Ivan VIII. u pismu Hrvatskom knezu Branimiru službeno priznao njegovu državu i međunarodnopravni subjektivitet.

Od tada Hrvati doživješe brojne Scile i Haridbe, tuđinska tlačenja koja nisu pokolebala našu domoljubnu dušu, a rezultat naše snage, pod odrješitim vodstvom dr. Franje Tuđman, očitovali smo referendumom o neovisnosti i mudrošću, hrabrošću, znojem, krvlju, suzama i nikad umanjenom boli zbog naših vojnih i civilnih žrtava, koji dovedoše do naše pobjede u obrambeno - oslobodilačkom Domovinskom ratu.

Zato nam je jačanje državnosti nakon Pobjede, ultimativna zadaća, a da bi to bili u mogućnosti moramo na temelju istine o zbilji, misliti i djelovati svojom glavom. Bože pomozi.

Vječno nam živio Dan državnosti.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 30 svibnja 2025.

NA ZAMOLNICU ODJEBNICOM

Povodom novih optužnica naših generala opetujem tekst od
21. kolovozav2021.

Ne ulazeći u genezu “zamolnice za ustupanje krivičnog gonjenja”, 14 naših (mahom generala) , ratnih zapovjednika u akciji „Bljesak“, koje je tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, uputilo Tužiteljstvu Republike Hrvatske, eventualnog manevra tužiteljice Gordane Tadić, koja je izabrana uz podršku HDZ-a, a kojim se Tužiteljstvo, pod njezinim vodstvom, odriče prava za progon i prepušta ga hrvatskom DORH-u. (Ministar pravde Bosne i Hercegovine Josip Grubeša , HDZ BiH), eventualne igre spašavanja i jačanja „kulta ličnosti, ali u svakom slučaju mislim da ova javna larma, generalima, ne ide u prilog.

Eventualno okrivljavanje za takozvana neselektivna bombardiranja postavlja retorička pitanja: da li su bombardiranja Vukovara, Dubrovnika, Osijeka, Vinkovaca, Zadra, Šibenika, Gospića, Karlovca, Zagreba i brojnih drugih Hrvatskih gradova bila selektivna? Tko je kažnjen za te zločine?

Kako neutralizacija agresorovih položaja, u ovom slučaju, u Bosni i Hercegovini, iz kojih su bombardirali naš teritorij, može biti neselektivno?
Sve u svemu, jedna velika nepravda, na koju ZAMOLNICU, u korist naših ratnih zapovjednika, uzvratiti ODJEBNICOM , a nakon nje, na temelju brojnih spoznaja o agresorovim odgovornim zapovjednicima, konačno pokrenuti tužbe.

Kad jednom prestanemo biti servilni, mlaki, bolesno obazrivi i defenzivni, nećemo biti tolika meta kroatofoba.
Da li je to ova Vlast kadra i željna učiniti?

Branko Smrekar
U Brdovcu, 29. svibnja 2025.

U POVODU OBILJEŽAVANJA 80.OBLJETNICE SMRTI
SVETOG LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆ

LJUBAV PREMA BOGU I ČOVJEKU

Jedne večeri, na susretima u okviru projekta Religija za mir, ispred zagrebačke katedrale, jedan je biskup rekao: "Kad sam bio mali, gledao sam kipove svetaca. Činili su mi se tako veliki, posebni, nestvarni, grandiozni, nedodirljivi... a onda sam proučavao njihove živote i shvatio da su obični, normalni ljudi, ljudi poput nas, ali ipak tako posebni, drugačiji, ljudi podređeni Bogu i čovjeku. Nema odmora, nema osobnih interesa. Ljudi koji su sebe davali drugima, služili im, patili za njih, često i po cijenu vlastitog života “.

Sjećao sam se tih riječi, svakom novom spoznajom o svecima, podsjećajući se na neodvojivost služenja i ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Ali sve navedeno kao da je lebdjelo oko mene. Dublje značenje svetosti osjetio sam dok sam dugo molio u Padovi, u kapeli svetog Leopolda Bogdana Mandića.

Nije me se posebno dojmio novouređeni prostor kapelice, ni mramor ni sva pozlata u njoj, već, više nego skromna, odaja u kojoj je svetac danonoćno molio i ispovijedao.
Krhka, bolesna osoba snažne duhovne snage. Ponizan, skrušen, u okruženju materijalnog siromaštva, zapravo bijede, predan, pun povjerenja, poniznosti, dobrote, milosrđa, razumijevanja, blagosti i ljubavi.


U ovoj maloj prostoriji, gdje je dobrohotni čovjek molio i ispovijedao cijeli dan, a ponekad i noću, čovjek ne može a da ne osjeti „Bog je tu“ i ne pomisli: „Bog je kad ti ništa nije teško učiniti za bližnjega. "

Sveti Leopold Bogdan Mandić živio je Boga kroz svoja djela i u najtežim trenucima svoga života.

Dao Bog da se više ugledamo u takve velikane.
Nije lako, ali je lijepo živjeti s Bogom.

Branko Smrekar

U Brdovcu, 12. travnja 2025.

Sjećanje na prve demokratske izbore u Republici Hrvatskoj


ZGODE, NEZGODE I NEUGODA JEDNOG VATROGASCA


Uz izradu programatskih projekata, imah i brojna iskustva u vatrogasnim intervencijama:

U požarima:
Prvo vatrogasno iskustvo imao sam u vojci, u prometnoj nesreći s požarom, šest mrtvih, pazimo da po njima ne gazimo, vozaču puknuta glava, mozak mu curi po tijelu, drugi poginuli osakaćeni…; Ogroman požar Paromlina, bez stradalih; Gašenje požara u Ilici 13, prekapanje ulice i evakuacija tri stambene zgrade; …


Eksplozijama:

Brojne eksplozije u vojnom skladištu u Dubokom Jarku i padanje krhotina po stambenom naselju u Dubravi; U DIOKI-u, deseci šahtova lete u zrak zbog eksplozije etilena, koji je uznemirio cijeli istočni dio Zagreba, štab skriven i nedostupan, mi, uspješno, djelujemo bez stručne pomoći. Pita me jedan vatrogasac: „Šefe, di smo sigurni“? Odgovaram:„ Samo na Sljemenu“; U Zaprešiću, 220 eksplodiranih čeličnih boca, punjenih acetilenom, lete na sve strane, do par stotina metara daleko. Inertiziramo vatru s dvije autocisterne dušika, a naš vatrogasac, vođa grupe, Stjepan, bivši radnik „Kisikane, zatvara sve ventile…


Raketiranjima, nesrećama s opasnim tvarima; vodenim bujicama; naletima vjetrova i drugim nesrećama, i nikad ne osjećah strah, koji bi me paralizirao.


Vatrogasci na vatrogasnim intervencijama, za strah nemaju vremena, iz razloga što su duboko koncentrirani na zadaću spašavanja ljudi i gašenje požara, na opasnosti i način njihova izbjegavanja. Bojazan dolazi tek kasnije, kad razmišljaju što se u opasnoj intervenciji moglo dogoditi.


„Sprestrašen“ sam bio jedino kad su mi njemački vatrogasci posadili drvo prijateljstva. Bijah radostan, ali sam se sjetio da je , nakon smrti „Druga Tita“, nasuprot Vatrogasne škole, na Zagrebačkom Ksaveru, posađeno 88 japanskih trešanja. I mislim si, ako mi njemački prijatelji posade još 87 „parkovnih“ hrastova, aufweidersehen. Nisu, a i na Ksaveru su, još tijekom Domovinskog rata, kao izraz mržnje i osvete, namjesto da posade još jedno, dva, srušili više stabala trešanja. Dobro sam prošao.


Ipak u službi doživjeh i nekoliko neugodnih i neizvjesnih dana, koji s djelatnošću vatrogastva ne imaše nikakve veze.


Pred prve demokratske izbore, kao komandantu Vatrogasne brigade Zagreb, došli su mi čelnici mjesne zajednice sa zamolbom da se u Savskoj 1, održe izbori za tu mjesnu zajednicu. Rekoše mi : „To je tradicija od kraja Drugog svjetskog rata, nama je to najpogodnije mjesto“.
I ja „bedak“ imajući u obziru da mi vatrogasci nemamo nikakvih predrasuda i da, u svako vrijeme, jednako, bez izuzetaka, profesionalno, interveniramo kod svih nesreća i neugoda, nisam vidio nikakvih zapreka udovoljenju molbe čelnika mjesne zajednice.


Drugi dan, o zamolbi izvijestih čelnika u višem značaju. On o tome sam ne može odlučiti: „Znaš mi smo dio Gradskog sekretarijata za unutrašnje poslove. Ljudi će reći da milicija vrši pritisak na birače „Moramo pitati u Gradskom sekretarijatu za unutrašnje poslove“. Ni oni se ne ufaju: „O tome može odlučiti samo sekretar gradskog sekretarijata Zagreb.“


Glasački listići, po mom odobrenju, već su bili tiskani, a sekretar gradskog sekretarijata se plaši odlučiti pa pita Republički sekretarijat unutrašnjih poslova. Nitko u sjedištu ne daje odgovor.


Treba odlučiti sam sekretar Republičkog sekretarijata. On je u međuvremenu pobjegao iz službe, što govori o dotadašnjem sistemu i nužnoj potrebi političkog preokreta, što se, Bogu hvala, na prvim izborima i dogodilo.

Sekretarijat vodi zamjenik sekretara I on, dopušta: “Zašto ne. Kakve vatrogasci imaju veze s politikom?“
Taj mi je tren pao kamen sa srca. A da sam imao par teških dana neugode, iščekivanja pa i straha, to priznajem.


I još nešto, o mom samostalnom dopuštenju glasovanja u Vatrogasnoj ispostavi Centar, Savska1 i popratnoj neugodi, do danas je znao samo Dragi Bog. Hvala mu što me je riješio muka.

C' est la vie.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 10. svibnja 2025.

UZ FLORIJANOVO - SVETAK HRVATSKOG VATROGASTVA


VATROGASCI SU HRVATSKI BREND


Treba se naći samo sat vremena u dimu, u vatri, na vrućini, u znoju, suha grla, pod tridesetak kilograma vatrogasne opreme, izolacijskim aparatima, s visokim tjelesnim i psihičkim opterećenjem, u opasnosti za život i zdravlje i enormnom željom za spašavanje ljudi, utrnućem požara i smanjenjem materijalne štete, da bi se spoznala težina vatrogasnog posla.


A koliko je zahtjevno u takvim požarima, mogu svjedočiti osobno. Prije dosta godina, još u propaloj državi, imali smo veliki požar u, zagrebačkoj, Ilici 13. Dojava: požar plina u podrumskim prostorijama.


Plin se u tim situacijama ne gasi, dok se ne zatvori njegov dotok. Slijedi evakuacija zgrada u Ilici: 13,11 i 15, uz istovremeni prekid tramvajskog prometa, iskapanje tračnica, izbacivanje zemlje sa magistralnog plinovoda, rezanje cijevi i njeno blindiranje.


A onda i nova metoda gašenja. Obzirom da je temperatura za bliži pristup žarištu požara bila previsoka, odlučih da navalne skupine, u dosega raspršenog mlaza, polijeva drugi red navalnih skupina. Tako su se vatrogasci u prvoj navalnoj liniji, vatri i dimu suprotstavili pod zaštitom mlazova njihovih kolega. Uspjeli smo.

.
SVI SU NAŠI VATROGASCI, junaci: iz Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka, Dubrovnika, Metkovića i svugdje gdje vatrogastvo diše, HRVATSKI BREND

Čestitam!


Branko Smrekar
U Brdovcu, 4.svibnja 2025.

O KRIZI CRKVE


Redoviti profesor dogmatike i fundamentalne teologije, koji se, kao teolog, smatra sljedbenikom Svetog Augustina.
Dr. Joseph Alois Ratzinger

„Angažirani kršćani ustuknuli su pred nepokretnošću crkvenog „aparata“ i tisuće je ljudi posljednjih godina okrenulo leđa crkvi, čiji je pokušaj prilagodbe suvremenom svijetu ,nije uspio uvjeriti mnogo ljudi“.


O krizi Crkve , još početkom sedamdesetih godina, budući Sveti Otac Benedikt XVI je rekao:

„Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti s desnim strankama“

„Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više ne će moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja.

Kako se bude broj njezinih pristaša smanjivao, tako će se gubiti mnoge od njezinih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se puno više gledati kao na dobrovoljno društvo, kamo ljudi ulaze samo slobodnom voljom.

Kao malo društvo, pred nju će se staviti puno veći zahtjevi na poticaj njezinih pojedinih članova. Nema sumnje da će otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenika odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju.
U mnogim manjim zajednicama ili samostalnim društvenim skupinama pastoralna skrb obavljat će se po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom bit će neophodna baš kao i nekad.

No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinu središtu: u vjeri u Trojednog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta.
U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.

Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti s desnim strankama. Biti će to teška vremena za Crkvu jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će ju puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.

Proces će biti još i teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti, pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se za biskupa mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću.

No, kad ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve.
Muškarci u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svog siromaštva.

Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkrit će ga kao nadu koja im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.

I tako mi se čini da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza jedva da je počela. Moramo računati na nevjerojatne preokrete. Ali sam isto tako siguran u ono što će ostati na kraju: ne Crkva političkog kulta, koja je umrla još s Gobelom, nego Crkva vjere.

Ona možda više i ne će biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali uživat će u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti“.

Bože pomozi!


Branko Smrekar
U Brdovcu, 4. svibnja 2025

DESET ZAPOVJEDI MAJKE HRVATSKE


U osvit Prvog svjetskog rata Vjekoslav Klaić je napisao članak "Deset zapovijedi majke Hrvatske". Posvećen svim vjernim hrvatskim sinovima i kćerima, članak je objavljen u časopisu "Hrvatska njiva", 1917. godine.

I uprkos činjenici da je pisan u sasvim drugim okolnostima i potpuno drugačijem političkom ozračju, članak je i dan danas aktualan-


"HRVATSKI POVJESNIČAR VJEKOSLAV KLAIĆ I NJEGOV
DOPRINOS U ODGOJU HRVATA"


I. GOVORI HRVATSKI!

Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća.
Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat. Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rođenim jezikom, onda naprosto lažeš. Ptica se pozna po perju, a čovjek po govoru.
Nastoj, da govoriš hrvatski što ljepše i savršenije, kao da iz najbolje knjige čitaš.
Jer velika je sramota, kad kažeš, da si Hrvat i ne govoriš savršeno svojim materinjim jezikom. Nemoj upletati u svoj hrvatski govor riječi tuđinske (njemačke, talijanske ili turske), jer tim odaješ, da si rob tuđincu, ili da ne znaš svoga jezika.
Uči i cijeni također strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi i kad si u tuđoj zemlji. U svojoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijeđaj majke svoje tuđim govorom. Najmanje pak da to činiš tuđincu za volju, koji dolazi s trbuhom za kruhom. Neka tuđinac nauči najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj.
Ako tuđinca susrećeš njegovim jezikom, on će te omalovažavati i prezirati; ako ga prinudiš, da govori tvojim jezikom, on će te cijeniti i poštivati.
Svom snagom pak poradi, da ti porodica vazda govori samo hrvatski, da hrvatski misli, osjeća i radi. Jer hrvatska porodica najjači je bedem hrvatstva:
jedna jednita svijesna obitelj hrvatska vrijedi za čitavu regimentu na bojnom polju!


II. RADI!

Bog ti je stvorio dvije ruke, ne da ih prekrstiš i dangubiš, već da njima radiš. Raditi možeš i nogama, i te kako! A i glavu imaš, da njome misliš i radiš, a ne da blejiš u zrak. Jer čovjek baš je i stvoren za rad kao malo koje drugo stvorenje Božje.
Raditi nije sramota nego dika. Nije onaj gospodin, koji ništa ne radi, trateći vrijeme i novac, što ga je baštinio, - već je gospodin onaj, koji je radom svojim stekao imetak. Radi stoga dan i noć, a radi sustavno i razložito, da ti rad bude koristan. Pregni raditi svim žarom i oduševljenjem: ne radi samo od nužde i potrebe, nego i za zabavu. Neka se želja za radom uvriježi u tvojoj duši tako, dane budeš mogao ni živjeti bez ustrajnog rada.
Ustrajan i razložit rad koristi tijelu i duši.
Nije istina, da rad ubija. Od samoga rada nije još nitko umro. Nasuprot stoji, da se ustrajnim i sustavnim tjelesnim radom samo tijelo jača i krijepi.
Ne smije se doduše raditi u jedan mah do krajnjega umora, ali od dangube do krajnjega umora dalek je put. Ako si se umorio tjelesnim radom, odmaraj se radeći glavom; ako te je umorio duševni rad, a ti se prihvati rada rukama ili nogama.
Rad je koristan i za dušu. Besposlica mora uroditi grijehom i porokom svake vrsti. Tko radi, zlo ne misli. Radom ćeš smiriti i strasti svoje.Jer kad radiš izdašno i neprekidno, tako te obuzme rad, da za drugo nijesi ni podoban. A ni zli sni ne će te mučiti, ako si umoran od rada tvrdo usnuo.
Napokon ti podaje rad i zemaljskog blaga. Ako i ne postaješ brzo i uvijek bogat, privređuješ bar toliko, da možeš pošteno i pristojno živjeti. Ne treba ti ničije-

O vrednotama rada, hrvatskim je vojnicima svoju misao izrekao i Napoleon: milostinje ne treba ti moljakati, a nijesi također u napasti da se dočepaš čega nezakonitim ili nedopuštenim načinom. Slatko jedeš krušac, koji si privrijedio u znoju lica svoga.


III. ŠTEDI!

Lijepo kaže narodna poslovica: “U radiše svega biše, u štediše jošte više.” Treba dakle ne samo raditi, nego i štedjeti. Jer zgodno kaže opet druga narodna poslovica; “Tko ne zna štedjeti, brzo će mu nestati.”
Teško onome, za koga se može reći: “Što je ruha, na njemu je, a što kruha, u njemu je.” A još teže je po onoga, koji je raspikuća, pa se tješi pjevajući: “Što dobijemo, to zapijemo.”
Štedjeti je lako, samo ako hoćeš. Neka ti bude prvo pravilo, da nikad ne potrošiš sve ono, što si svojim radom privredio nego da svakom prigodom bar nešto odsvoje zarade otkineš i pohraniš. Ato ćeš tako udesiti, da trošiš tek za ono, što ti je od najpreče potrebe, a da se kaniš onoga, što je suvišno.
Štedjeti je slast. Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača, a para do pare gotov imetak. Samo pripazi, da ti se slast štednje ne izrodi u strast, pa da od štediše ne postaneš škrtac.
Štedjeti je tvoja sveta dužnost, koju moraš vršiti i zbog sebe samoga, i zbog svojte svoje, i zbog naroda i domovine svoje. Štedi za sebe samoga, jer kad te snadje nevolja ili kad ti nestane privrede, kako da se goloruk proturaš u svijetu?
Zar s dugom, koji je zao drug? Stoga čuvaj bijele novce za crne dane. Štedi zbog svojih milih i dragih, da starcima roditeljima vratiš, što su te u svijet opremili, a djeci svojoj, koja nijesu kriva što si ih porodio, da pomažeš, dok stanu na svoje noge. Napokon je i rođena gruda, iz koje si nikao i koja te hrani, zavrijedila, da joj se odužiš makar u smrtnom času, kad se opet vraćaš u blago krilo njezino.
Štedimo dakle svi: staro i mlado, muško i žensko! Naročito vi, žene hrvatske, kanite se gizde i raskoši svake. Dobra kućanica drži tri ugla kuće, mnogo puta još i četvrti. Samo brižna i štedljiva žena vjerna je ljuba svome bračnome drugu, a dobra majka djeci svojoj.
Slabo će pomoći svi politički programi, kojima se nastoji pridići i spasiti narod hrvatski, da ne propadne u silnoj vrevi naroda. Hrvatski narod održat će se tek onda, ako se nauči raditi i štedjeti.


IV. BUDI UMJEREN I TRIJEZAN!

Nema traga ni radu ni štednji, ako ne živiš umjereno i trijezno. Umjereno u svemu i svačemu, a naročito kad jedeš i piješ.
Uči nas Sveto pismo, da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju.
Pa zar da presit i pijan čovjek bude slika božja? Nije ni slika životinjska, jer se nerazumna životinja ne prejeda i ne opija. Ili zar si kad vidio konja da se je prejeo, ili pseto da se je opilo? Životinji brani pusti nagon, da se naždere i napaja
preko mjere; a ti, razumno stvorenje, da budeš gori od nje?
I sam puk hrvatski, gdje ga nije još zarazila kuga neumjerenosti, zgraža se gledajući gurmanca ili pijanduru. Nikad sita zove puk izjelicom, proždrlicom, žderonjom, pače i izjedi-pogačom: a netrijezna vinopiju pijanicom, lokalom, pijančinom, a i ispičuturom.
Neumjerenost kod jela i pila zametak je mnogomu zlu i poroku. Dobro kaže narodna poslovica: “Pijanoj snaši mili djeveri”. Neumjereno jelo škodi i tijelu i duši. Tijelo slabi i čini ga tromim, a svakako nesposobnim za ustrajni rad; dušu pak posve poništuje i ubija. Koliko je ljudi od vina i rakije pomahnitalo! Koliki su ljudi opet neumjerenošću svojom prekratili svoj vlastiti život, te tako postali samoubojicama! Gdjekada i sama priroda kao da hoće žigosati izjelice i
pijandure, pa ih iznakazuje omašnim trbušinama i crvenim nosovima. A tek da vidiš želudac i džigericu okorjela pijanice!
Teško narodu, koji nije navikao “boraviti trijezne dane”. Kukavne li vojske, koju moraš opijati, kad ju šalješ u boj! Velika rimska država stala je propadati, kad se je za Rimljane počelo govoriti: “Jedu da bljuju, a bljuju da jedu.” Mletački poslanici opet više puta javljaju u svojim izvještajima, kako su se ugarske čete u 15. stoljeću opijale, da budu srčanije u boju. Zar je onda čudo, da je Ugarsku
stigla katastrofa na Mohačkom polju?
Kanimo se dakle gošćenja i pijanaka, osobito u ovo teško doba. Budimo umjereni i trijezni, pače koji put otkidajmo od usta za narodne - hrvatske - potrebe.
Jer tek nakon velikoga i dugoga posta narodnoga može jednom svanuti vedri dan uskrsnuća hrvatskoga.


V. ČUVAJ ZDRAVLJE!

Umjereno i trijezno življenje koristi u velike i zdravlju. Ali to nije dosta. Moraš još naumice i sustavno poraditi, da svoje zdravlje uščuvaš i život svoj produljiš do najdublje starosti.
Kažu, da je zdravlje najveće blago, što ga čovjek može na ovome svijetu imati. Kad je tako, a jest tako, onda si najveći zločinac spram samoga sebe, kad to najveće blago svom pomnjom ne čuvaš. A sačuvat ćeš ga svakako, ako se svega
kloniš, što bi ti zdravlju nauditi moglo. Ako ti škodi lula i duhan, a ti razbij lulu i razaspi duhan; ako tebi, hrvatska ženo, smeta steznik ili tijesne cipelice, a ti ih baci na stran. Kome si mila, ostat ćeš i dalje draga sve bez steznika i paklenih muka na nogama.
Ali treba zdravlje i krijepiti. Zdravlje se troši godinama, pa treba istrošene sile svedjer nadoknađivati. To ćeš postići sustavnim jačanjem tijela svoga, jačanjem udova svojih, mišica svojih i živaca svojih. A to možeš lako postići, pa bio i gola sirotinja, jer za to treba tek čvrste volje, pa hladne vode i svježeg zraka. Pa da vidiš čuda golemoga!
Ne boj se hladne vode! Ne kaže se za ludo: “Zdrav kao riba”, jer ribi daje zdravlje voda, za koju mnogi tvrde, da je praizvor svega života. Vodom čistiš i krijepiš svoje tijelo, a čistoća je prvi i glavni uvjet zdravlju i snazi. Sluti to i puk hrvatski, kad snagom krsti tako čistoću kao i jakost tijela. Snažan momak u jednu je ruku čist i pristao, a u drugu zdrav i jak.
Ne boj se svježeg zraka ni sunčanoga žara! Pod nebeskim svodom, a na svježem zraku i na sunčanom žaru živi čitava priroda sa tri carstva svoja. Tu se rađa, niče, raste, svate, hrani i dozrijeva nebrojeno mnoštvo stvorova Božjih.
Jedini čovjek da se je izrodio i da se je stisnuo u tamne nezračne odaje?!
Prirodno jačanje tijela podupri, razumni čovječe, još i umijećem svojim.
Tako su nekad radili grčki Spartanci, tako rade uz druge narode u naše doba slavenski Česi.
U Češkoj je postala lozinka: “Tko je Čeh, taj je Sokol”, i tako je
češki narod dobio svoju narodnu vojsku. I u hrvatskom narodu neka prevlada lozinka: “Tko je Hrvat, taj je Sokol.” Čuvajmo zdravlje, jačajmo tijelo, krijepimo mišice i živce. Mišice da nam budu tvrđe od kamena, a živci jači od željeza. Jer trebat će nam jedno i drugo.

Sokol je tjelovježbena organizacija koju su osnovali Mladočesi u Pragu 1862. godine.
Pod vodstvom M. Tyrša (1821.-1884.) Sokol se razvio i kod drugih naroda. U Zagrebu je1874. osnovan Hrvatski sokol koji se najvećim dijelom integrirao poslije 1920. u centralističku režimsku jugoslavensku organizaciju.


VI. ŽENI SE!

Govore: Teško je breme života, jedva se sam proturaš, pa da se još ženiš! A ja ti velim: Ženi se i udavaj, jer ako je breme života teško, lakše ćeš ga snositi u dvoje, nego svaki za sebe.
Od krajnjeg istoka, gdje se roče ruski “Božji ljudi” i “Skopci”
pa do dalekog zapada, gdje se u Francuskoj okupljaju pobornici slobodne ljubavi, čuje se po Evropi lozinka; Ne ženi se, kad možeš i bez toga živjeti! Ali kud i kamo jače
odzvanja glas velike prirode, koja ti dovikuje: Ženi se i udavaj, jer si društveno biće, a prvi zametak čovječjemu društvu je brak i obitelj!
Istina: sveti Pavao kaže, da dobro činiš kad se ženiš, a još bolje kad se ne ženiš.
Ali sam Bog blagoslovio je već Adama i Evu u raju, i rekao je njima: “Rastite i množite se, i napunite zemlju.”
A hrvatski puk zgodno kaže: “Čovjek bez žene, glava bez tijela, a žena bez čovjeka, tijelo bez glave”, ili “Čovjek je sam kao dub posječen”, pa još dodaje:
“Ni u raju nije dobro samomu”.
Ženite se dakle i udavajte se, hrvatski sinci i kćeri, svi redom, ako i kako samo možete! Ženite se razborito, a ne ludo. Ženite se rano, kad ste u naponu snage i
u cvijetu djevičanstva svoga. Velika je nevolja, kada čovjek uzima ženu, nakon što je istrošio svoju snagu: a gotova je rugoba, kad djevojka hoće da dodje pod kapu, pošto je promijenila desetak ljubavnika. To nije sveti brak, već ili
nemoćnica ili opskrbilište!
Rađajte djecu! Djeca su blagoslov Božji, te ih nikad u kući suviše nema.
Divno veli narodna riječ: “Ženidba bez djece onako je kano i dan bez sunca.”
Djeca su briga roditelja, ali su slatka briga i veselje njihovo. Ima i u najskladnijoj porodici tuge i žalosti, ali redovito pretežu srećni i radosni dani. A domovina ti je milija, kad u toj domovini boravi tvoja porodica koja je dijelak tvoga naroda.
Gotovo bi mogao sumnjati, da li mogu mrzovoljasti bećar i samoživa žena domovinu onako žarko ljubiti, kao otac i majka brojne porodice?
Jesi li kad vidio taj prizor? U priprostoj, čistoj sobi sjedi za stolom ljudina, vrativši se s teška posla, pa će da užina. Oko njega posjedalo šestero nejačadi, jedno drugomu do uha. Gojna majka metnula na stol pladanj kao čisto zlato žutih
žganaca, pa ih dijeli djeci, koja s viljuškama stoje pripravna, da ih progutaju.
Podsmijeva se srećna majka, a ćaćko uživa. Krasna li prizora, koji je zavrijedio, da ga umjetnik slika proslavi kistom svojim!
Često se čuje tužba: “Malen je nas Hrvata broj!” Do nas je, da nas bude što više, da nas za dva pokoljenja bude dva puta i tri puta toliko. U Ruskoj i Njemačkoj broj se je naroda za ciglih četrdeset godina podvostručio!
Jedno stoji neoborivo: Ako ne bude Hrvata, ne će biti ni Hrvatske.


VII. UČI I NAPREDUJ!

Kaže se, da je u zdravu i jaku tijelu također zdrava i jaka duša. Ali i duša zarđa, ako je ne njeguješ. A ponjegovat ćeš ju poglavito tako, da svedjer učiš i napreduješ.
Ne uči tek iz pisanih i štampanih knjiga, uči iz knjige života. Ona stara narodna:
“Pleti kotac, kao što i otac”, ne vrijedi za nauk i napredak, nego tek za posvećene običaje i kreposti predaka tvojih.
Uči svagdje i od svakoga. Uči i od tuđina, koji se je u tvojoj domovini naselio. Ne mrzi toga tuđina, niti ne jadikuj, da ti kruh otima; već pregni svom snagom, da naučiš sve, što on znade i umije. Ori i kopaj, kako on čini, sij i sadi poput njega,
pa ćeš žeti i kositi kao i on. Gradi poput njega kuću od kamena i opeka, a ne od 3 Ljudi koji se odriču fizičke ljubavi iz etičkih ili fizičkih razloga. Sinonim za eunuhe. pletera i slame. U jednu riječ: nastoj da ga dostigneš i prestigneš, pa ne ćeš kukati, da te kruha lišava i s rođene grude tjera. Ako može marljivi Bugarin kao baštovan čitavu Hrvatsku povrćem hraniti, kako ne bi mogao i ti, koji imaš svoje zemlje na pretek! Samo treba znati i umjeti, a to ćeš postići tek učenjem.
Stara narodna riječ kaže: “Bolje je umjeti nego imati.”
U nekoj zemlji, daleko od Evrope, haračio neki paša. Narod u onoj zemlji bio tada još neuk, pa mislio, da tako mora biti. Ljubio pače paši skute i rukave, te bi bio za nj i krv svoju prolio. Uz pašu bio kao desna ruka njegova neka ulizica, pa htio zaslijepiti ostali svijet izvan onoga pašaluka, neka znade, kako je u pašaluku sve skladno i srećno. Stao u to ime uvoditi u zemlju nauke i umijeće, zidati palače, podizati škole i prigoniti narod učenju. Ali jednoga dana dosjetio se paša jadu, pa otjerao smjesta svoga doglavnika i obustavio svaki dalji napredak. Poslije bi paša govorio: “Učenjem postaju ljudi pametni, a pametni su ljudi - nezadovoljni”. Da,
nezadovoljni, jer razlikuju vlast od vlastodršca! Oni znadu, da je svaka vlast od Boga, ali znadu i to, da vlastodržac, koji ne poštiva Božje i ljudske zakone, nije od Boga, nego od samoga crnoga vraga. Pa neka i pođe do vraga. Učenjem
stičeš znanje, a znanje je imanje. Sve možeš izgubiti, što imadeš, ali znanje nikada. Znanje je moć, ono je sila jača od ma koje sila na svijetu.
Znanje je prva i najveća velevlast, koja se ničim ne da oboriti. Zato se i svi siledžije ovoga svijeta žacaju znanja i onih, koji su se snagom znanja opasali.
Znanjem se stvara prosvjeta, a prosvjeta vodi do slobode, nakon što su raspršeni tmasti oblaci neznanja i gluposti.
Hrvatski sine, uči i napreduj! Rasprši tminu neznanju i oslobodi se duševnoga ropstva. Sve ostalo, za čim ti duša gine, tada će samo sobom nefaljeno doći.


VIII. BUDI SVOJ

Nije dosta da prosvijetliš um i da ga nakrcaš znanjem, treba da podaš stegu i svojim osjećajima i svojoj volji. Što ti kaže um, da je pravo i zdravo, neka i tvoje srce osjeća, a voljom pregni, da ono i izvršiš. Neka bude potpun sklad između
misli, osjećaja i volje tvoje, jer samo tako bit ćeš skladan, čitav čovjek, samo tako bit ćeš svoj, a ničiji drugi. Samo tako bit ćeš pravi značaj.
Budi svoj i značajan. Nikomu za volju, nikomu za ljubav ne skreni s puta, koji si Nijednom odabrao i kojim si pošao. Ne gledaj ni lijevo ni desno, već uvijek ravno preda se. Ne daj se odvratiti s puta istine, poštenja i ljepote ni milom ni silom, ni mitom ni prijetnjom: radi onako, kako ti skladno nalažu pamet, srce i volja tvoja.
Pa neka se sav svijet drma i ruši naokolo tebe, ti stoj neustrašivo sred ruševina, koje su se nagomilale oko tebe, pa prijete da te pokopaju.
Budi svoj i vrši nada sve svoju dužnost. Vrši dužnost, makar i tegotna bila. Vrši svoju dužnost prema bližnjemu, prema domovini i narodu, prema vlasti i državi.
Vršeći svoje dužnosti ne traži i ne očekuj ni pohvale ni nagrade; najljepšom i najvećom nagradom neka ti bude živa svijest, da si svoju dužnost ispunio.Daj Bogu što je Božje, i caru što je carevo; - ali traži i brani uporno svoje sveto pravo.
Jednako, tako vrši svoju dužnost, brani i traži svoje pravo. Ne popuštaj ni sili, ni zaklinjanju, kad se radi o tvojem pravu. Stoj za svoje pravo, makar se svi vrazi Bugari su do 1914., a i u međuratnom razdoblju, dolazili rano u proljeće u Slavoniju, pa čak i u Zagreb, i ovdje obrađivali zemlju koju su uzeli u zakup te proizvodili povrće za tržnicu. Svake su jeseni ponovno odlazili kući u Bugarsku. Tako je bilo i do Informbiroa 1948. godine. pakleni urotili protiv tebe. Nije sila jača od prava; svaka je sila za vremena, a pravo je vječno, tek ne smije da se pogne onaj, koga pravo zapada.
Pravo se može gaziti, ali pogaziti se ne može. Budi svoj: vrši svoju dužnost, drži svoje pravo i ne boj se nikoga osim jedinoga Boga. Ne moli ni traži pomoći ni od koga, ne očekuj nagrade ni od koga, već drži čvrsto samo ono, što si krvlju i
znojem stekao. Ne nadaj se ničemu, jer je nada varava. Ne uzdaj se ni u koga, nego u se i u svoje kljuse.
Kad je pred sto i nekoliko godina veliki Napoleon gotovo smrvio njemački narod, njemački je mudrac Fichte5
zdvojnim zemljacima svojim ovako govorio: “Nijedan
bog, nijedan čovjek, nijedan događaj ne može nam pomoći; mi sami moramo si pomoći, ako nam ima pomoći.”
Tijekom dugog niza godina mi Hrvati kao da nešto očekujemo od nekih vanrednih događaja. Naša lozinka kao da je: “Nadajmo se”. Odasvud budi nam lozinkom:
“Ne dajmo se”. Pomozimo si sami, pa će nam i Bog pomoći!


IX. POMAŽI HRVATU

Pomaži Hrvatu, jer pomažeš bratu!
Suviše nam jada zadavaju naši dušmani, koji hoće da nas zatru, pa da nas nestane s lica zemlje. A da mi sami budemo ortaci njihovi, gložeći se medju sobom i izjedajući jedan drugoga?
Čestit čovjek ne radi nikome o glavi, pa ni zatorniku sreće svoje. A kamo li da čestit Hrvat kopa grob svome bratu Hrvatu!
Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru, zanatliji, trgovcu; pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. Ako ti je birati između Hrvata i tuđina, odaberi Hrvata, pa bio i manje vrijedan od tuđina. Neka ti bude vazda geslo: “Svoj k svomu!” Pomaži Hrvatu, ne pitajući ga, da li je iz Zagorja ili Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste sinovi jedne majke, svi ste Hrvati!
Pomaži ne samo Hrvatu, nego i svemu, što je hrvatsko. Podupiraj hrvatsku knjigu, hrvatsko slikarstvo i kiparstvo, hrvatsku pjesmu i glazbu, hrvatske družine i zborove; pomaži svemu, što promiče napredak, čast, sreću i slavu hrvatskoga naroda i domovine. U današnje doba, gdje svaka ptica k svojem jatu leti, gradi i kiti samo svoje gnijezdu. U tudje međutim ne diraj; ali zašto da pomažeš tudjinu, često jačemu i imućnijemu, a u tvojoj kući gola sirotinja vapi
za svagdanjim hljebom. Ljubi brata Hrvata i pomaži mu, jer zgodno veli stara narodna: “Tko ne priznaje brata za brata, priznat će tuđina za gospodara.”
Dvije su teške rane, s kojih hrvatski narod stoljećima krvari. Jedna je rana hrvatska zavist ili “hrvatski jal”, a druga je rana slavenska nesloga.
Hrvatska je zavist daleko na zlu glasu, te nam se svijet zbog nje već i podrugiva.
A što je još gore, hrvatski je jal otac još težim grijesima: kleveti, potvori, zlobnom douškivanju i još zlobnijem opadanju. A kleta nesloga, taj istočni grijeh svih slavenskih naroda, upropastila je već toliko slavenskih plemena, te prijeti propašću i onima, koja još nekako dišu.
Braćo hrvatska, iščupajmo iz grudi naših korov zavisti i nesloge, te podignimo u srcima našim oltar bratske ljubavi i pažnje.
Teče eto četvrto stoljeće, što su se brojni pradjedovi naši pred turskom silom sklonili u Ugarsku i Austriju, pa se u tim zemljama nastanili pokraj Mađara i Nijemaca. Potomci njihovi, okruženi odasvud tuđim življem, koji hoće da ih
proguta, brane se i nastoje, da se održe. Svake godine sastaju se tisuće i tisuće hrvatskoga puka u nekom selu tik na međi Austrije i Ungarije, pa onda pod vedrim nebom i pred Božjim hramom slave i obnavljaju svoje “hrvatsko bratimstvo”. Baš kao nekad stari Grci prigodom svojih narodnih igara.
Ej da bog da, da se “hrvatsko bratimstvo” naskoro stane slaviti i obnavljati i u materi zemlji, pošto u njoj nestane hrvatskoga jala i slavenske nesloge!


X. SVE ZA DOMOVINU, ZA HRVATSKU!

Slatko i dično je za domovinu živjeti, za nju disati, raditi, za nju svaku žrtvu prinositi. Španjolcu je domovina Španjolska, Talijanu Talijanska, Nijemcu Njemačka, Poljaku Poljska, Čehu Češka, a Bugarinu Bugarska. A Hrvatu? Hrvatu je domovina Hrvatska, samo i jedino Hrvatska.
Domovina je čovjeku kao i rođena majka. Kao što ima samo jedna majka, tako je i jedna domovina. Nitko na svijetu nema dvije domovine, a kamo li širu i užu!
U srednjem vijeku u doba plemićke i staleške prevlasti, moglo se je naći hrvatske gospode, koja su se razmetala, da su sinovi dviju domovina; ali u današnje doba, u vijeku pučkoga vladanja i narodnosti, toga više nema. Kaže doduše narodna
poslovica: “Umiljato janje dvije majke sisa”; ali da ih i ljubi i za njih živi, toga poslovica ne kaže. Tko danas tvrdi, da ima dvije domovine, taj naprosto laže: taki dvoživac nema nijedne domovine, već mu je domovina svagdje, gdje dobro i lagodno živi.
Za svoju domovinu Hrvatsku živi i radi, hrvatski sine, da ti bude velika, slobodna, slavna i srećna! Radeći za njezino dobro, radiš za sebe, za svoju porodicu, za sve, što ti je milo i drago.
Bože sačuvaj, da bi toj domovini Hrvatskoj ikada zaprijetila pogibija od kakova silnika. Ali ako zaprijeti, ne žacaj se za spas domovine žrtvovati sve, pače i dragocjeni život svoj. Jer bolje je pasti u grob, nego biti rob. Narod, koji ljubi ruke svome krvniku, koji i krv svoju lijeva za ropstvo svoje, nije zapravo ni narod, jer gazi čovječje dostojanstvo svoje.On je izmet naroda.
Slatko je i dično za domovinu živjeti, ali još je sladje i dičnije, ako ustreba, za nju umrijeti.
Ne žacaj se, ako ustreba, poginuti za domovinu Hrvatsku i na tankim vješalima.
Isus Krist nije se kratio za spasenje čovječanstva umrijeti na sramotnom drvu križa! I prvi su kršćani, sljedbenici Kristovi rado i veselo srtali u smrt, dovikujući rimskim carevima, svojim krvnicima, ponosito: “Zdravstvuj, care, umirući te
pozdravljaju!”7
I umirali su bez straha i jadikovanja, tisuće i tisuće. Ali što je više ginulo mučenika, sve je više kao iz zemlje nicalo oduševljenih kršćana, tako te je već Tertulijan
mogao doviknuti caru Septimiju Severu: “Krv mučenika sjeme je za kršćane.” Mučenička smrt tvoja, hrvatski sine i hrvatska kćeri, rodit će također tisuće hrabrih osvetnika!
“Pleme naše izginuti ne će”.

Vjekoslav Klaić, (21. lipnja 1849. Garčin - 1. srpnja 1928., Zagreb) je bio hrvatski povjesničar, pisac, rektor zagrebačkog Sveučilišta, književnik i muzikolog.


Vječito aktualnom, posebno za kroatofobe koji ne poštuju vrednote obrambeno-oslobodilačkog Domovinskog rata i doprinos Hrvatskih branitelja, držim Klaićevu misao:

Jer jedna kap krvi prolivene za domovinu vrijedi više nego čitavo more ili najgušća kiša rodoljubnih govora, od kojih još nikada nikoga glava zaboljela nije.


Branko Smrekar



U Brdovcu, 1. svibnja 2025.