Oganj.blog.hr

UZ PRVU NEDJELJU DOŠAŠĆA


Navijek je vrijeme molitvi i Svetih misa, ali u vremenu došašća imamo kršćansku potrebu dubljeg promišljanja o Bogu i čovjeku.

Često ćemo moliti Oče Naš, temeljnu Kršćansku Molitvu,
zapisanu u Bibliji, danu od samog Isusa Krista, Gospodina našega
.
Molitva Oče Naš je molitva razmatranja, koja nas uvodi u Božju prisutnost, u prisan osobni odnos s Bogom, ali…

.
Nemoj reći Oče ako se svaki dan ne ponašaš kao sin ili kćer.

Nemoj reći Naš
ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti;
ako u tvome životu Nema mjesta za druge ljude
i njihove probleme.

Nemoj reći Koji jesi na nebesima
ako misliš samo na zemaljske stvari.

Nemoj reći Sveti se ime Tvoje
ako to ime grdiš, psuješ ili uzalud izgovaraš;
ako odbiješ živjeti svetim životom.

Nemoj reći Dođi kraljevstvo Tvoje
ako nisi spreman dozvoliti Bogu da on bude tvoj jedini kralj.

Nemoj reći Budi volja Tvoja
ako je ne prihvaćaš i kad je teška.

Nemoj reći Kako na nebu tako i na zemlji
ako ne težiš za ostvarenjem nauma Božjega.

Nemoj reći Kruh naš svagdašnji daj nam danas
ako si lijen i škrt podijeliti sa drugima.

Nemoj reći Otpusti nama duge naše,
kako i mi otpuštamo dužnicima našim
ako nisi u stanju svima oprostiti.

Nemoj reći Ne uvedi nas u napast
ako imaš namjeru ostati u grijehu ili dalje griješiti.

Nemoj reći Izbavi nas od zla
ako se ne boriš protiv zla.

Nemoj reći Amen
ako nisi shvatio molitvu!

Moli, radi i misli svojom glavom.

Priredio
Branko Smrekar

U Brdovcu,30. studeni 2026.

Opetujem zbog oktroiranog kontroliranog kaosa:

HRVATIMA VRATITI RAVNOPRAVNOST


PRIVPRIVILEGIRANE MANJINE SU VRIJEĐANJE VEČINE


Posebni, privilegirani, status etničkih manjina, dokaz je njihova nepovjerenja, prema Hrvatima i maćehinskog odnosa, dosadašnjih vlasti, prema većinskom narodu. Mi Hrvati to nismo zaslužili.


Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju, većina država članica EU-a nema obveznih predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija.


Zanimljivo je da Italija u svom ustavu naglašava kako
“svaki zastupnik u parlamentu predstavlja talijansku naciju”.


I dok Latvija s 38.9, Luxemburg 36.9, Češka 35.5, Estonija s
31,3 % pripadnika manjina, nemaju za njih zagarantiranih mjesta u parlamentima, Hrvatska, s 9.68 % manjina ima za njih čak 8 zagarantiranih mjesta u Saboru Republike Hrvatske. Više nego sve države Europske Unije zajedno.


Dvadeset i dvije nacionalne manjine imaju pravo biti zastupljene U Hrvatskom Saboru, bez obzira na broj njihovih glasača.
U pravednom izbornom sustavu, to ne bi bilo moguće.


U Hrvatskoj nitko ne smije biti ni privilegiran ni diskriminiran.
Izborni zakon i to treba promijeniti.


Po dosadašnjem se Izbornom zakonu, predstavnici manjina biraju na neodređeno vrijeme, a većinskog naroda na po četiri godine.


Od 8 pripadnika nacionalnih manjina, tri pripadaju Srbima.

Uz to Srbi i druge etničke manjine, u Hrvatskoj imaju stotine zagarantiranih pozicija na državnoj i lokalnim razinama te zgrću milijune. Hrvati u Srbiji takve povlastice mogu samo sanjati.

Koliko su srpski predstavnici u Saboru Republike Hrvatske volja Srba u Hrvatskoj, najbolje pokazuju rezultat posljednjih parlamentarnih izbora: samo je 9,6 % Srba glasalo kao nacionalna manjina.


Dokaz je to, ako i to nije politička kalkulacija njihovih čelnika, da 90,4% Srba u Hrvatskoj ne žele biti privilegirani, ne žele imati nepravedno povlašteni status i da Hrvatsku doživljavaju kao svoju Domovinu, sa Zagrebom kao glavnim gradom, što sigurno pomaže skladnom zajedničkom životu svih nas koji živimo u Lijepoj našoj.



Po popisu stanovništva 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo 4.784.385 stanovnika, od čega, uz ostale, 3.736 356 Hrvata i 581.663 Srba.


U Domovinskom ratu, Hrvatsku je obranilo oko 500.000 Hrvatskih branitelja, od kojih 25.000 Bošnjaka (muslimana), 3.000 Čeha, 2.500 Albanaca, Slovaka, Mađara, Talijana,… i oko 10.000 Srba.


To znači da je Hrvatsku branilo preko 10 % Hrvata i drugih narodnih manjina i samo 1.7 % Srba u Hrvatskoj.


Svim tim časnim junacima svaka čast i zahvalnost, poginulima dao Bog mir Božji, a ožalošćenima puno duševnog mira.


Na okupiranom području Hrvatske, u samozvanoj Republici Srpskoj krajini, 1991. godine, živjelo je 549 083 stanovnika, od čega je pobunu protiv Hrvatske podržavalo ili aktivno vojno napadalo 287 830 (52,4%) Srba, dok su Hrvati i drugi „ne-Srbi“, većinom, bili protjerani.


Po popisu stanovništva 2021. godine u Hrvatskoj je živjelo 3.871.833 stanovnika i to: 3.547.614 Hrvata i 240.079 pripadnika nacionalnih manjina, od kojih: 123.892 Srba, 24.131 Bošnjaka, 17.980 Roma, 13.817 Albanaca, 13.763 Talijana, i drugih. Prikazano u postocima 91,6 % Hrvata i 6,2 % manjina, od kojih: 3.2 % Srba 0,62 %, Bošnjaka, 0.46 % Roma, 0,36 % Albanaca, 0,36 % Talijana i drugih.


I na kraju, do sada svi predstavnici nacionalnih manjina navijek glasovali, kako je to činio gospodin Pupovac, sa svojom nepromijenjenom, od vlasti dopuštenom taktikom: malo jamranja, malo kritiziranja vladajuće stranke, malo patetike, malo cendranja, malo cmizdrenja, malo dobrih ideja, vječnog, često izmišljenog, potenciranja ugroženosti Srba, stalnog izmišljanja ustaške opasnosti u Hrvatskoj (u čemu ga pokušava oponašati predstavnik Romske etničke manjine), malo naglašavanja osobnog značaja, ali, na kraju, nedvojbenom potporom vladajućoj stranci, koja je ovisila o njemu, te mu je odobravala mnogo više zahtjeva, nego što bi to bilo pravedno. Nažalost, često Srbi u Hrvatskoj od toga nisu imali praktične koristi, poput uređenih putova, struje, vode, javnog prijevoza.


U svojim istupima gospodin Milorad Pupovac, koliko sam primijetio, nikad nije spomenuo da je 70.000 Hrvata u Srbiji, tek 2005. godine, dobilo status nacionalne manjine, da im se broj, 2.011 godine, smanjio na 57.000., da bi ih 2022. bilo samo 39.100 ili 32 % manje od prethodnog popisa.


Dodam li tome javnu izjavu predstavnice hrvatske zajednice u Srbiji i saborske zastupnice Jasne Vojnić, koja je upozorila „kako je stanje Hrvata u Srbiji danas ispod razine međunarodnih standarda i nastavlja se pogoršavati. Riječi Hrvatska i Hrvat već nekoliko godina se u Srbiji povezuju s riječju – ustaša“, što je još jedna srpska laž, u cilju zamagljivanja njihove sveopće društvene krize, koju, u svom interesu, mogu prevladati jedino njihovi dugogodišnji strani patroni; i činjenice da Srbiji ni jedna nacionalna manjina nema zagarantirano mjesto u parlamentu, razvidno govori o demokraciji i zaštiti prava nacionalnih manjina u voljenoj mu Srbiji i objektivnosti Pupovca po pitanju prava etničke manjine Srba u Republici Hrvatskoj.


Danas, zbog promijenjenih političkih odnosa i interesnog kalkuliranja stranaka s najvećom potporom glasača, predstavnici etičke manjine Srba u Hrvatskoj, formalno, više nisu u vlasti, ali zbog iste ili povećane financijske potpore, vlast na njih u svakom trenu može računati pa čak i s ponovnim prelaskom u vladajuću strukturu.


Rezultat dosadašnjeg biranja vlasti i njihovo nekompetentno vladanje, dovelo nas je u stanje kojim smo, po većini statističkih podataka, pri dnu Europske Unije.


Hrvatska treba preokret svoje politike, naglaskom na jačanje industrijske i poljoprivredne proizvodnje, poboljšanje pravnog sustava, lustraciju i ispravljanje negativnosti, očuvanje nacionalnog blaga,… i promjenu Izbornog zakona.


Još će se vidjeti hoće li se u radu, posebno, samozvanih domoljubnih stranaka, inzistirati na jednakopravnom statusu većinskog naroda, ili će zbog materijalnog interesa čelnika tih stranaka, odustati od potrebne promjene Izbornog zakona i skladnog života svih koji vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju Domovinu.


U državi nedostatnog kršćanskog morala:
Novac je bolest kojoj nema lijeka.


Bože pomozi!

Branko Smrekar

U Brdovcu, 29. studenog 2025.

BRIHTNI SLOVENCI

Slovenski parlament usvojio je ustavne amandmane kojima se pravo na korištenje fizičke gotovine unosi direktno u Ustav, čime Slovenija postaje jedina europska država koja ustavno štiti keš u doba ubrzane digitalizacije novca. Odluka je donesena dvotrećinskom većinom, uz snažnu javnu podršku, objavio je SEEbiz.eu

Parlament je odobrio Ustavni zakon o izmjeni trećeg poglavlja Ustava sa 67 glasova za i jednim protiv, na temelju kojeg će se pravo plaćanja gotovinom upisati u Ustav. Inicijativu za to dalo je udruženje “Povezani smo”, koja je još u studenom 2023. skupštini predala 56.267 potpisa za unošenje ovog prava u Ustav. Očekuje se da će Slovenski parlament zakon proglasiti 1. prosinca.“
Bravo Slovenci!

A mi? Mi smo skloni glasnim parolama o spremnosti čuvanja svog doma, ali ako se to odnosi samo na fizičku zaštitu, a ne i uređenje življenja po europskim životnim standardima, onda je ta parola, ako nije samo verbalna, tek djelimice točna.

Brojne su sumnje da će nas potpuno uvođenje digitalnog novca staviti pod kontrolu i volju globalne politike i oduzeti nam slobodu i ljudska prava.

Hrvatska narodna banka je obećala da se gotovina, nakon uvođenja digitalnog novca, unas neće ukinuti, ali je u to teško vjerovati jer smo se ulaskom u Europsku uniju dragovoljno odrekli svoje monetarne samostalnosti.

Hrvatska narodna banka, na području Republike Hrvatske, samo provodi monetarnu politiku Eurosustava i za svaku promjenu naših zakona koji uključuju Hrvatsku narodnu banku, po ugovoru se dužna savjetovati s Europskom središnjom bankom. Samostalno ne može mijenjati zakon.

Jedino rješenje vidim u promjeni Ustava Republike Hrvatske.

Hoće li naši političari sami pokrenuti promjenu Ustava u korist naroda koji ih je izabrao, hoće li to učiniti na poticaj brojnih glasnih udruga i pojedinaca ili će nam od neovisnosti ostati samo zastava, grb i himna?
Ovisi o nama! Vrijeme je za promjene. Hoćemo li to shvatiti, samo Bog zna.

Branko Smrekar.

U Brdovcu, 24. studeni 2025.

Hej birači, hej birači, dušu ste si prodali…

„SRPSKI KULTURNI CENTRI“- KORACI KA „SRPSKOM SVETU“


Desetog listopada 2024. godine, u središtu glavnog grada svih Hrvata, Zagrebu, u nazočnosti ministre Ministarstva kulture i javnih medija Republike Hrvatske, Nine Obuljen Koržinek, ministra vanjskih poslova Srbije, Marka Đurić i predsjednika Srpskog narodnog vijeća, kojem je glavni grad Beograd, Milorada Pupovac, otvoren je Srpski kulturni centar.


Pupovac je prigodno rekao da centar služi svakom stvaralaštvu koje govori jezikom napretka u slobodi, jednakosti i bratstvu dvaju naroda.


Ovo „bratstvo“ najbolje se osjetili u Domovinskom ratu, kojeg mnogi, protivno interesu Hrvatske, nastoje zaboraviti, kad su naoružana „braća Srba“, uz časne iznimke, na svetom Hrvatskom tlu, u ime Velike Srbije, počela ubijati svoje goloruke susjede, Hrvate i sve druge koji nisu Srbi pa čak i, istina rijetke, časne Srbe koji nisu prihvatili velikosrpsku ideologiju.


Dosad su, takozvani, Srpski kulturni centri otvoreni u Belom Manastiru, Osijeku, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Daruvaru, Pakracu, Virovitici, Bjelovaru, Garešnici, Udbini i Kninu. Slijede u Petrinji, Zadru, Dvoru na Uni… U planu ih je četrdeset.


Po čemu bi se kulturni centri, prema odlukama Vlade Republike Hrvatske, izgrađeni novcima Hrvatskih poreznih obveznika, smjeli zvati Srpski?


Radi se zapravo, o Hrvatskim kulturnim centrima za Srbe u Republici Hrvatskoj.


Koja će biti njihova namjena, koliko će imati zaposlenika i suradnika, hoće li oni biti provjereni, tko će ih plaćati, hoće li i u kojoj mjeri biti filijale ili ekspoziture tuđih nejavnih službi, hoćemo li odgovarajuće nadzirati rad tih centara?
Hoće li Srpski kulturni centri biti svjetovna Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj?


Izložba “Efemeris – legat Dejana Medakovića” događaj je koji organizira Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, daje jasan odgovor.


Misija Srpskih kulturnih centara je trajno protuhrvatsko djelovanje.



Dejan Medaković, u značaju sekretara, bio je koautor zloglasnog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, organizacije koja je bila temelj Miloševićeve politike i srpskog nacionalizma; kritičar Katoličke crkve Blaženog Alojzija Stepinac i kardinala Franje Kuharić, katedrale Hrvatskog duha.


Osamnaest akademika SANU, nakon pada Vukovara, 23. studenog 1991., potpisalo je „ Apel za mirno rješenje sukoba u Jugoslaviji“, ali se Medaković Apelu žestoko suprotstavio i rekao da je to njihovo privatno mišljenje. SANU nikad nije potpisala Apel, što više bila je pokretačka sila velikosrpske agresije na Hrvatsku.

„Dejan Medaković je u lipnju 1996., nakon genocida u Srebrenici, potpisao 'Deklaraciju o obustavi postupka Haškog suda protiv Radovana Karadžića', u kojoj se od tog suda zahtijeva obustava postupka s obrazloženjem da je sudište ilegalno, a Karadžić nevin“.

Intelligenti pauca.

Držim da su Srpski kulturni centri, legalni procesi stvaranja „Srpskog sveta“.


Pitam se, zašto o toj podvali šute: vazda glasni falsch domoljubi, „patriotske“ stranke, Kler, braniteljske udruge, akademici, „matičari“, intelektualci, Predsjednik Republike Hrvatske, uzgajivači tratinčica na Marsu, plaćeni mlatitelji prazna slame i drugi uočljivi sebeljubi?


Hoćemo li kad, nakon imperijalističke parole: „Gde su srpski grobovi tamo je srpska zemlja“ čuti novokomponiranu: „Gde su Srpska pravoslavna crkva i Srpski kulturni centri tamo je Srbija“?


Uz svijetle trenutke naše suvremene povijesti, poput „Hrvatskog proljeća“, Referenduma o samostalnost, koji je odlukom raspisao Prvi Predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, 1991. godine, na kojem se od 83,56 posto birača izašlih na referendum, njih 94,17% izjasnilo za samostalnu, neovisnu Hrvatsku, a samo 1,2 % za federaciju u okviru, danas, propale Jugoslavije, postupaka za osamostaljivanje Hrvatske te briljantne pobjede u Domovinskom ratu, Hrvati su u povijesti činili i brojne pogrješke.


Dopuštenje tendencioznih naziva kulturnih centara Srba u Hrvatskoj, kao Srpskih, držim jednu od njih, s dalekosežnim negativnim posljedicama za budućnost Hrvatske.


Dao Bog da sam u krivu.


Branko Smrekar

U Brdovcu, 23. studeni 2025.

DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE DOMOVINSKOG RATA
I DAN SJEĆANJA NA ŽRTVU VUKOVARA I ŠKABRNJE



Još jedan dan impresivnog sjećanja, dostojanstvene kolone tuge, boli, suza, sućuti, razmišljanja, prkosa, inata, ponosa, nade, nostalgije, svetih misa, molitvi, paljenja svijeća, polaganja vijenaca i cvijeća, zahvale i slave našim ubijenim braniteljima i civilima.


Dan utjehe svim ožalošćenima, mogućnosti da im javno iskažemo svoje osjećaje, dokaza da, formalno, nisu sami i dan svekolikih želja za spokoj duša svih od, srpskog agresora, ubijenih žrtava, ali i zahtjeva za pronalaženje počivališta ubijenih i, na nama nepoznatim mjestima, zatrpanih žrtava.

Višegodišnje političke igre i kalkulacije tko će biti na čelu Kolone sjećanja, držim nepotrebnim.

Na čelu svih kolona sjećanja trebaju biti obitelji: roditelji, supružnici, djeca i unuci poginulih branitelja, s poznatim i nepoznatim počivalištima, kao i obitelji stradalih civila. Oni zaslužuju najveću pozornost i zahvalu.

Pozorno pratih Svetu misu Vukovaru i bijah žalostan što u svojoj propovijedi Šibenski biskup, Mons. Ilija Rogić, ni riječju nije spomenuo obitelji žrtava, ohrabrio ih, pružio im sućut, utjehu i nadu.

Crkvu čine Kler i vjernici i svako otuđenje Klera od vjerenika, posebno onih kojima je najpotrebnija Božja utjeha, nije u skladu s njegovim poslanjem.

Svi koji su bili u koloni sjećanja, bez obzira jesu li za svoju nazočnost, na račun poreznih obveznika, uz plaću, primili dnevnice, koristili službena vozila, vozače, zaštitare, vijence i svijeće; oni koji su, koristeći svoje slobodno vrijeme, dobili plaćen prijevoz, svijeće, cvijeće i dnevnice, koje su uporabili za kasniju konzumaciju jela i pića, kao i oni koji su na svoj račun došli i iskreno se poklonili ubijenim, žrtvama su odali zasluženu počast.

Brojni sudionici svoju nazočnost i kršćanske čine, želeći naglasiti dojam svoje osobne važnosti, odmah prikazuju na društvenim mrežama, dokazujući time svoju veličinu domoljubnosti, dok drugi svoje osjećaje, počast, zahvalnost, žalost i suosjećanje s obiteljima žrtava, zadržavaju u svojim srcima, u svojoj duši.

Tiha počast žrtvama je najdublji pijetet.

Pokoj vječni daruj im Gospodine i svijetlost vječna svjetlila im. Počivali u miru Božjem.

Jesmo li se ovim komemoracijama dostojno odužili našim ubijenim junacima? Nismo.

Najbolji način priznanja njihove žrtve je skrb o njihovim najbližima. Jesu li braniteljske udruge u dostatnoj mjeri posvećene ožalošćenima, skrbe li o nastavku njihova života nakon neprežaljenog gubitka, pitaju li ih kako su, pružaju li im toplu riječ, pomažu u uredovanju pomoći koja im zakonski pripada, pomažu li im materijalno, uklapaju ih u svoja druženja i manifestacije, pozivaju li ih, posebno one s invaliditetom, na komemoracije diljem države, čestitaju li im Božić, osjećaju li ih ožalošćene obitelji kao potporu ili su ostali sami?

Ne možemo biti ni ponosni što trideset godina nakon pobjede u Domovinskom ratu još uvijek nismo pronašli 1740 nesretnika, kojima ni grobišta ne znamo.

Nisam siguran da smo iskoristili sve političke mogućnosti i učinkovite nekonvencionalne metode spoznaje istine, kako bismo žrtve, nakon pronalaženja, uz jedinstveni protokol, dostojno pokopali, iskazali im poštovanje i zahvalnost te njihovim najmilijim barem donekle umirili dušu.

Nije nam ni na čast, što prepoznati, neosuđeni zločinci, silovatelji, ubojice i druge moralne nakaze, zbog raznih kvarnih razloga, i dalje slobodno gaze Hrvatsku grudu.


Nema sumnje da mi Hrvati, uz pravdu, želimo pomirbu i skladan život svih koji vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu.

U Koloni sjećanja nitko nije iskazivao mržnju, prijetnju ili želju za osvetom, štoviše pokazaše dostojanstvo i kršćanski mentalitet.

“Suživot“ žele, i na njemu inzistiraju, oni koji žele biti apartni, posebni, i jednakiji, glumiti permanentnu ugroženost od nepostojećeg ustaštva, i na taj način profitirati na račun, pomalo anemične i nemisleće, većine. Mnogi od njih Hrvatsku, u svojoj cjelovitosti, osjećaju tuđom i sanjaju o pripajanju jednog njenog dijela, nama tuđoj državi, agresoru u Domovinskom ratu.



Hrvatski bi branitelji trebali biti svjesni da 1995. godine nisu završili svoje poslanje i da je zadnji tren da opet, na drugačiji, mirnodopski, način, ujedinjenjem, kritikom negativnosti i konstruktivnim prijedlozima, stanu na čelo obrane suvereniteta svoje Hrvatske i očuvaju dignitet Domovinskog rata i časnih Hrvatskih branitelja.

To bi bio najbolji način zahvale svim poginulim Hrvatskim braniteljima i civilima, a časni status i ime Hrvatski branitelj, podrazumijevao bi plodonosno domoljubno djelovanje i nakon pobjede u Domovinskom ratu.

Domoljublje nije jednokratni čin već trajno poslanje.

Tako nam Bog, opet, pomogao.

Branko Smrekar.

U Brdovcu, 19. studenog 2025.

MOLITVA ZA POKOJNE HRVATSKE BRANITELJE


Molitva za pokojne služi pružanju mira preminulima i pronalaženju njihova vječnog spokoja. Živi njome izražavaju ljubav, poštovanje i sjećanje na njih.
Istodobno, živima pomaže lakše prebroditi žalost, ojačati vlastitu vjeru i održati duhovnu povezanost s preminulima.



"Isuse, obraćam ti se iz dubine svoje duše i srca, za sve naše branitelje koji su žrtvovali svoje živote, zdravlje i mladost braneći svoju domovinu.

Molim te za mir, utjehu i ozdravljenje za sve njih, a posebno za njihove obitelji. Udijeli im svoj mir, dopusti im da pronađu put k Tebi i da im tvoja ljubav bude utjeha u svim njihovim brigama i potrebama."


O ubijenim Hrvatskim braniteljima, u svojim je propovijedima zorno svjedočio Prvi Vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, Mons. Juraj Jezerinac:

„Svjesni smo veličine i žrtve svih onih koji su dali svoje živote za našu slobodu. Svima smo im zahvalni za tu veliku žrtvu. Vjerujemo da su oni s Kristom umrli, i s njim će uskrsnuti, što je poruka i misao Kristovog uskrsnuća.“

„Hvala Bogu što nitko ne može tvrditi da su oni poginuli u osvajanju tuđih prostora i stoga je jasno što žele oni koji izjednačavaju žrtvu i agresora“.


„Naši su branitelji poginuli kao žrtva agresije i mržnje na sve što je hrvatsko i oni nam poručuju da je, više nego za njihovu slavu, za naše dobro da cijenimo njihovu žrtvu i dostojanstvo svake ljudske osobe, i u miru se borimo za slobodu i napredak.“

Pokoj vječni daruj im Gospodine i svijetlost vječna svjetlila im. Počivali u miru Božjem.

Ožalošćenima želim puno duševnog mira.


Branko Smrekar
U Brdovcu, 16, studeni 2025,

JASENOVAC NIJE OGLEDALO HRVATSKOG NARODA


Revizija je ponovni pregled, provjera ili obnova procesa utvrđivanja istine u svrhu provjere točnosti dosad prikazanih, navodnih, datosti.

Revizija laži je put k istini.

U Sabirnom radnom logoru Jasenovac je bilo zločina i on je crna mrlja ondašnje Nezavisne Države Hrvatske, koja, prema prvom Predsjedniku Republike Hrvatske, Dr. Franji Tuđman „nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“.

Djelomice međunarodno priznata NDH nije imala potporu većine Hrvatskog naroda ni u ona teška vremena Drugog svjetskog rata. Dapače.

Naime broj vojnika u ustaškom pokretu: Hrvata, pravoslavaca, muslimana i drugih, i do deset je puta manji od broja Hrvata, tadašnjih antifašista, u partizanskim jedinicama.

I zato nema argumenata kojim bi logor Jasenovcu, kao jedan od brojnih logora u ono doba, koji ne zaokupljuju ni približnu pozornost, poput: Banjice u Beogradu, bio razlog mržnje prema Hrvatskom narodu.


Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dachau i Mauthausen, koju je, 28. lipnja 2024. godine, donijela prosrpska Skupština Crne Gore, a koja je koncentracijske logore Dachau (Njemačka) i Mauthausen (Austrija), neusporedive sa sabirnim radnim logorom Jasenovac, pridodala ne iz istinite zbilje, već iz razloga kako bi sakrili svoju kroatofobnost i antikršćanstvo.


Isti profil vlasti učinio je u našem obrambeno- oslobodilačkom Domovinskom ratu, Crnu Goru agresorom nad Hrvatskom, na neslaganje, negodovanje, žalost i nelagodu, većinom, časnog fetivog Crnogorskog naroda, uključujući i domicilni Hrvatski narod, koji je zbog antihrvatske komunističke politike, u Crnoj Gori postao etnička manjina.


I brojni naši tendenciozni povjesničari koriste Jasenovac za iskazivanje mržnje prema Hrvatima pa je, s tim u svezi 14.kolovoza 2021.godine, ugledni The Jeruzalem Post je objavio da je potrebno odmah zaustaviti sramotno izrugivanje holokaustom u izvedbi povjesničara Ive Goldsteina.


Nažalost i brojni političari Republike Hrvatske, namjesto iznošenja programatskih ideja izbave iz današnje krize, mjera za povećanje industrijske i poljoprivredne proizvodnje, smanjenje inflacije, jačanje pravnog sustava, poboljšanje nataliteta i drugih potrebitih procesa, jedinu svoju opstojnost baziraju u stalnom, neargumentiranom nametanju krimena ustaštva Hrvatskom narodu.


Činjenica je da Radni logor Jasenovac nije bio ni hotel ni sanatorij ni humanitarna umjetnička radionica i da je u njemu bilo žrtava.



Zaslužuju svaku počast. Dao im Bog mir Božji.


Podržavam komemoracije žrtvama u logoru Jasenovac i
slažem se sa izjavama na komemoracijama, da se takva zla Drugog svjetskog rata, nikad ne smije ponoviti, ali smiju li se ponoviti zla partizana, komunista, u poslijeratnom razdoblju?


To zlo, poslijeratnih ubijanja nevinih žrtava nakon Drugog svjetskog rata: Bleiburg i Križni Put, Huda Jama, Tezno, Kočevski Rog, Zagreb s okolicom i drugdje, na komemoracijama u Jasenovcu, „slučajno“, nikad nitko nije osudio.
Zato se pitam, jesu li komemoracije u Jasenovcu samo sjećanja i počast žrtvama ili se održavaju i kao nastavak stogodišnjeg nametanja krimena ustaštva Hrvatskom narodu, iz razloga što se cijelo vrijeme odupirao velikosrpskom hegemonizmu?


Naime, oduvijek se špekulira sa brojem žrtava.
Sad ih, prema podacima Javne ustanove Spomen područje Jasenovac, otvorene 1968. godine, ima 83.145, od čega je, prema nepotvrđenim podacima, i podosta lažnih ili dvojbenih žrtava.


Za propale, Jugoslavije komunisti su govorili o 700 hiljada, a pokojni, patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Irinej, nametao je laži o milijun ubijenih logoraša u spomenutom logoru.


Srpska pravoslavna crkva, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća „Spiritus movens“ agresije velikosrba, na Hrvatsku, vječno, perfidno širi laži o povijesti Hrvata.


Naravno da svaka pa i jedna žrtva, zaslužuje osudu ubojice, ali nije kršćanski lagati o broju žrtava, u cilju omalovažavanja jednog čestitog, hrabrog, ponosnog i marljivog kršćanskog naroda, kao što smo mi Hrvati.


Obzirom da se bez argumenata, zbog želje za utrnućem Hrvatskog duha, namjerno, moguće i do više desetaka puta, uvećava broj žrtava u Jasenovcu, zadnje je vrijeme da se, svezom Jasenovca, ustroji neovisno, intaktno na političke utjecaje, povjerenstvo, uključivši i međunarodne stručnjake, koje bi znanstveno, arheološki i forenzički utvrdili sve žrtve, uz raščlambu načina stradavanja: zbog ubojstva, smrti zbog bolesti, godina starosti zatočenika i drugo,
Uočavam da je stupanj razvoja medicine u ono doba, a posebno dobava lijekova i drugog sanitetskog materijala u ratnim uvjetima, bio na neusporedivo nižoj razini, nego danas.


Povjerenstvo treba utvrditi istinu, za razdoblje od otvaranja logora, sredinom kolovoza 1941. logora pa do njegova rušenja, iza 21. kolovoza 1948. godine. Naime iza kapitulacije NDH, prema nekim spoznajama, Jasenovac je postao partizanki logor, u kojem su komunisti također počinili brojne zločine.


Nazočni komemoracijama u Jasenovcu, najčešće nisu i na komemoracijama u Bleiburgu, sinonimu stradanja Hrvatskog naroda, Jazovki, Škabrnji, Vukovaru. što, insinuira da su komemoracije u Jasenovcu, ne samo sjećanja i počast žrtvama već i pokušaji utrnuća Hrvatskog duha i dostojanstva te njegova služenja Bogu i čovjeku.


Onaj tko kontrolira prošlost – kontrolira budućnost.
Onaj tko kontrolira sadašnjost – kontrolira prošlost.
George Orwell


Pitam se: možemo li mi Hrvatski branitelji, i u kojoj mjeri oduprijeti se sotonskoj nakani stvaranja „Srpskog sveta“ i negativnim procesima u našem društvu?

Možemo, ali ne razjedinjeni i pomalo ovisni.
Danas smo, zbog osobnih interesa pojedinaca, u sjeni nedomoljubne politike.


Bože pomozi !


Branko Smrekar
U Brdovcu, 8. studeni 2025.