Oganj.blog.hr

ZAGREB I MI
Brdovec je od 1963. do 1968. i od 1975. do 1990. godine bio dio Grada Zagreba. Danas, Bogu hvala, kao ni Zaprešić, više nije.

Jedino mi je žao što nam javni cestovni prijevoznik nije ostao ZET, kao u Zaprešiću.

Iako smo danas sami svoji, neke sličnosti sa Zagrebom ipak imamo.

Vozim se po Škorpikovoj, Aleji Bologne i drugim gradskim ulicama nepokošenih travnatih rubova. Tako je i s našom državnom cestom D 225.
Održavanje Državnih prometnica nije u obvezi lokalnih vlasti, tako da svi oni koji zbog te sramote, pokušavaju oblatiti čelnike Zaprešića i Brdovca, pokazuju svoje neznanje ili zlobu.
Jedina mogućnost koju čelnici imaju je pritisak na nadležne Hrvatske ceste d.o.o. Jesu li to učinili ne znam, ali vozivši po toj cesti imam dojam da smo uistinu selendra iz šezdesetih godina.

I na kraju, držim da je promet od Vukovog Sela do Zaprešića, već danas toliko gust, da će, uz stalno povećanje broja stanovnika i budući nastavak ceste do Brežica, odustajanje od planirane četiri vozne trake i izgradnja nove državne ceste sa samo dvije trake, biti pogrješka. Ne bi bilo prvi put.

Cijena izgradnje ceste sa četiri vozne trake nije ni približno dvostruko veća od dvotračne, ali mi pa po navadi prtljamo ga radi.

Branko Smrekar.
U Brdovcu, 29.lipnja 2023-

BICIKLISTIČKA STAZA


Spoznajući o izgradnji biciklističke staze uz južni dio međunarodne željezničke pruge, od Sutle do željezničkog stajališta Brdovec, postavljam pitanje njenog sigurnosnog razmaka od same pruge.

Drugo, izgleda da je ona namijenjena samo biciklistima rekreativcima, ne i puku, za svakodnevnu uporabu.

Većina naših naselja nalazi se uz državnu cestu D225 i za odlazak u trgovinu, ljekarnu, liječniku, željezničku stanicu, susjedima, prijateljima potrebita je biciklistička staza uz cestu, što je ranije bilo i predviđeno, tehnički bilo moguće, a meni iz nerazumljivih razloga propušteno.

Da li je ova staza isprika propuštenom?

Kako će se riješiti prijelazi s glavne ceste na biciklističku stazu, u svakom od naših prekopružnih naselja?

Imaju li građani pravo sigurno voziti bicikl na kraćim, za svakodnevni život potrebnim relacijama?

Podržavam biciklističke staze za rekreaciju, ali su mi draže one po kojima se, svakodnevno, biciklom, mogu voziti svi naši suseljani.

Svezom bicikla, dana 28. kolovoza 2020. godine, napisah:


BICIKLIN

Vožnja biciklom dobra je iz mnogo razloga. Osim što se stječe kondicija, dobiva energija, smanjuje umor, čuvaju zglobovi i srce, gube kilogrami, oblikuju mišići, značajno se smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti i visokog tlaka, povećava izdržljivost organizma, utječe na poboljšanje probave i smanjenje stresa.

Bicikliranje čuva okoliš i smanjuje troškove prijevoza.

Brdovec i naša sela te Zaprešić, idealna su mjesta za vožnju biciklom.
Samo kaj buš, kad, na žalost, od Zagreba do Slovenjje, na glavnoj cesti D225, nema staze za vožnju biciklom.

Ak se hoćeš prepelat do dućana, ćoška, Zaprešića, Drija… moraš vozit po kolniku, imat zdravstveno, dopunsko zdravstveno i životno osiguranje te želju za opasnim avanturizmom, jer te, u ovim uvjetima prometa , saki ćas nekteri vrag more pobrat.

Iako znam da D225 spada u nadležnost poduzeća „ Državne ceste“ d.o.o. to ni moglo preti bez naših lokalnih čelnika, a si su se oni f mladosti vozili na biciklinu.

Eventualne isprike da nije bilo mjesta za biciklističku traku mi se ne čine opravdanim.

Naime, prema Pravilniku o biciklističkoj infrastrukturi, („Narodne novine“, broj 28/16), u članku 14, Biciklistička staza, pod 4 je definirano: Jednosmjerna biciklistička traka izvodi se minimalne širine 1,0 m.
Inače, najmanja širina prometnog traka za jednog pješaka iznosi 80 cm.

Ne baš slučajno , danas sam, pri izlasku iz Šenoine, na prometnici D225, izmjerio poprečnu udaljenost između oznake kraja kolnika i kraja trotoara: 180 cm. Tako je i sa druge strane.

Ima još nešto: kad se voziš z autom, će primijetiš, kimneš, mahneš, potrubiš i produljiš, a s kotačecom: staneš, pozdraviš i počneš. Bok, kak si ?.“Dobro“, „Si čuv …“? Mam predeš na drugu stran i se doznaš.

Ovak znam se o Bejrutu, a teri put ne doznam ni do je hmrv, a rado bi mu išo na sprevod. Ne zato kaj mi je drago da ga pokapaju, nek zato kaj sem ga poštivav.

Taj nas je život zbiljam forfarav, samo kaj to kasno svatimo.
Još smo mi „Bog bogova“, a kaj tek bu.

Makar i u naše je vrijeme je bilo sega. Sjećam se upoznavanja, na plesu, mog prijatelja Nineka z jednom zgodnom pucicom: „ Ninek, Gojlanska 12“, „ Ivana, Gojlanska 14“, (hiža do hiže). Kaj buš, tempo života.

Što je nama ovo trebalo…i kak to probat premenit?

Srećom imamo političare, oni misliju. Neću nikoga znervozirat i pitat: za koga, jer odgovor si nekak, zamišlam odgovor.

Moguće bi i njima malo friškog zraka, na piciklinu dobro došlo, jer kisik je glavni izvor energije za rad mozga.

Praf za praf, malo bolji rad slobodnog mozga ni sima nama nebi škodiv.

Mens sano in corpore sana.
Branko Smrekar



Ščera sem od bojovnika Darka, doznav, da je u planu nastavak biciklističke staze. od nekadašnje železničke stanice Brdovec pa do samoga Grada Zaprešića.

Super, ja sem, nakon kaj mi je prijatel Marijan, zabadaf, popraviv starinski kotačec, spreman, kak Jugoslavija na početku Drugoga svjetskoga rata.
Flastere i pijaču već imam, a za nedaj Bože kaj gorega, na Jadranku i Maju sem navek mogo računat.

Blagoslovljena vam Sveta nedjelja.

Branko Smrekar


U Brdovcu, 25. lipnja 2023.

JAZOVKA

Jazovka, je jedan od simbola stradavanja i patnje Hrvatskog naroda, fašističkih metoda samozvanih antifašista, pokušaj nametnute laži, ali i neupitne snage našeg naroda i Crkve, u borbi za istinu, pravdu i očuvanje digniteta Hrvatskog roda.

Jučerašnjom Svetom misom zadušnicom, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odana je počast nevinim žrtvama koje su partizani ubili tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.

Posmrtni ostaci 814 žrtava, ekshumirani su prije 3 godine, a organizator spomen-pohoda, Hrvatski obredni zdrug Jazovka, traži od vlasti početak procesa identifikacije žrtava.

Vlasti Republike Hrvatske, već tri desetljeća od prvog spomen pohoda na Jazovku, unatoč pronalasku brojnih dokaza strašnog zločina počinjenog na ovom mjestu, žrtvama nije osiguran dostojanstven pogreb niti spomenik, a odgovorni za zločin nikada nisu sudski procesuirani, kazao je član vodstva Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka Frano Čirko.

Mons. Juraj Batelja u dojmljivoj je propovijedi poručio:
“Čuvajmo taj spomen i molimo kako za one koji su stradali, tako i za one koji su zaslijepljeni mržnjom te zločine izvršili”,
ali i naglasio spoznaju, koju je pribavio u razgovorima sa sudionicima vremena: Na Žumberku postoje još brojne, neistražene, jame.

Zato, dao Bog, našem ponosnom, čestitom i vrijednom narodu, kojem je komunizam desetljećima razarao dušu, obgrljenom lažima i neostvarivim obećanjima svih vlastodržaca, da pri slijedećoj odluci odabere takvu upravljačku strukturu koja će, očuvati dignitet Republike Hrvatske i nacionalne vrednote, spriječiti laži o povijesti u Hrvata i promovirati državne interese, pravdu i istinu.

Samo nas istina može osloboditi.

Branko Smrekar

ANTIFAŠISTI FAŠISTIČKIH METODA NISU HRVATSKI DOMOLJUBI


Antifašisti Engleske, Francuske, Italije…borili su se za svoje države: Englesku, Francusku, Italiju, jedino su se partizani iz Hrvatske, uprkos potlačenosti Hrvatskog naroda u prvoj Jugoslaviji, opet borili za tuđu državu, drugu Jugoslaviju, a protiv Hrvatske.


Postavljam i krucijalno pitanje: smiju li se antifašisti, koji su u poratnom razdoblju, najradikalnijim fašističkim metodama, bez suda, ubili brojne nevine žrtve nazvati antifašistima?

Ne smiju!

Aleksandar Ranković je u svom izlaganju, u Jugoslavenskoj skupštini, 1951. godine, rekao:
"Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika". (Politika«, Beograd, 1. veljače 1951).
Najveći dio pobijenih bili su Hrvati.


Nekad je i u Hrvatskoj postojao Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, SUBNOR, kojem su, nakon stvaranja neovisne Hrvatske, na Skupštini održanoj 16. travnja 1992., promijenili ime u Savez antifašističkih boraca Republike Hrvatske (SAB RH), a na Skupštini održanoj 27. studenog 1997. u Savez antifašističkih boraca Hrvatske (SAB H), da bi se na Skupštini održanoj 7. veljače 2002. preimenovali u, konačni, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH) u koji, da bi ostali vječni, mogu pristupiti i oni koji su rođeni nakon Drugog svjetskog rata, pa je tako njihov današnji predsjednik Franjo Habulin, rođen 1957. godine.


Broj Hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata se iz godine u godinu sve više smanjuje. Nažalost, jedan dio smanjenja, odnosi se i na preko 4.200 branitelja koji su dosad, uglavnom zbog trauma rata i naših loših politika, počinili samoubojstvo.

Broj Hrvatskih branitelja će se i dalje smanjivati, do utrnuća , ali bi ovakvom politikom udruga samozvanih antifašista mogla ostati vječna. Sramota.

Očuvanje digniteta Hrvatskih branitelja i Domovinskog rata vidim u osnivanju , neovisnog, HRVATSKOG BRANITELJSKOG ZDRUGA, koji bi obvezno okupljao sve braniteljske udruge i , po slobodnoj volji , njihove rođake, prijatelje i štovatelje domovinskih vrednota.

I na kraju:


JEDINI NAŠI ANTIFAŠISTI SU HRVATSKI BRANITELJI IZ DOMOVINSKOG RATA.

Branko Smrekar

UMIROVLJENICI


Umirovljenici se prečesto smatraju opterećenjem državnog proračuna, a ne i ljudima koji su, tijekom radnog vijeka, stvarali, brojne materijalne i duhovne vrednote Hrvatskog naroda i bili nositelji naše opstojnosti.

Nisu umirovljenici krivi, što su naše, u nekim postupcima, narodno izdajničke vlasti, pretvorbom, privatizacijom i drugim, prečesto neosuđenim, zlodjelima, poništili rezultate njihova samoprijegornog, teškog rada.

Mnogi od današnjih umirovljenika, po cijenu života i zdravlja, životne perspektive, stvaranja obitelji i velike tuge svojih najmilijih, obranili su svoju Hrvatsku od zločinačkih napadaja srpskih i prosrpskih fašista.

Oni su i danas, u respektabilnom broju, poželjni, a ponekad i nezamjenjivi sudionici odgajanja djece i mladeži, po kršćanskim načelima, kako su i njih odgajale njihove bake i djedovi.

Uz to ne treba zanemariti da med umirovljenicima postoje znanstvenici, stručnjaci, odličnici svih profila, koji bi, i u mirovini, svojoj Domovini, rado stavili na dispoziciju svo svoje, znanje, vještinu i iskustvo. U brojnim slučajeva, to bi Hrvatskoj, itekako, dobro došlo.

I na kraju, već je malo profanirano obećanje političara: dat ćemo sve, u okviru naših mogućnosti. Vjerujem da je tako, ali nažalost, prečesto, njihove, svekolike, sposobnosti , nisu na razini, kojom su se predstavljali na izborima.

Umirovljenici nisu paraziti, oni su izvorište naših blagodati.

Oni nisu teret društvu.
Teret društvu su nesposobni i kvarni političari.

Nažalost vrednovanje njihova životnog doprinosa nije primjereno zaslugama.

Prema podatcima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, objavljenim u ožujku 2022., prosječna mirovina naših umirovljenika iznosila je oko 350 eura.
Manje mirovine od Hrvatske imaju samo Bugarska i Rumunjska. Poljska ima prosječnu mirovinu od 516 eura, Estonija od 592 eura dok Česi primaju oko 600 eura. U skupini zemalja s nižim mirovinama tu su i Slovenija sa 660 eura, Grčka sa 726 eura te Malta sa 791 eura u prosjeku. Španjolska i svojim umirovljenicima isplaćuju mirovine od 900 eura, tek deset eura manje od prosjeka u Njemačkoj u kojoj umirovljenici imaju oko 910 eura. U toj skupini su i Slovačka s prosjekom od 954 eura te Irska s 992 eura prosječne mirovine. Ostale članice Europske Unije isplaćuju mirovine više od 1000 eura. Italija tako bilježi prosječnu mirovinu od 1100 eura, Nizozemska ima oko 1270 eura prosječne mirovine, Švedska i Belgija oko 1280 eura mirovine, a Francuska 1400 eura. Finske mirovine u prosjeku iznose 1661 euro, a u Danskoj umirovljenici prime u prosjeku 1885 eura. Najveći raspon mirovina je u Austriji gdje u prosjeku žene primaju oko 1082 eura dok muškarci imaju prosjek od 2084 eura mirovine. Najveće mirovine su u Luksemburgu u kojem umirovljenici primaju između 3000 i 4000 eura mjesečno.



Čitam na portalu: Mirovina, tekst izvjesnog Milana Dalmacija, od 12.lipnja 2023.godine
Sprema li se umirovljenički štrajk? ‘Umirovljenici su previše dali društvu da bi se nekome stalno moljakali…’

Platforma Umirovljenici zajedno pozvala je Vladu da riješi umirovljenička pitanja i ispuni njihove zahtjeve na način na koji je to učinila zaposlenima u javnoj službi. U protivnom, tvrde, spremni su organizirati umirovljenički štrajk. Podsjećaju da upravo glasovi umirovljenika daju ili čuvaju vlast nekoj stranci, ali da sve ovisi o ispunjavanju zahtjeva, među kojima su ukidanje penalizacije, 13. mirovina, povećanje udjela mirovina u BDP-u…

A što bi to štrajk trebao pomoći? Još će se neki pametnjaković doći na ideju da umirovljenici odbiju primati ovakve mizerne mirovne. Kaj god. Jedino bi rješenje bio ultimatum: Nećemo više glasovati za vas, ali i to nije „einfach“. Za tu ideju, od 1.227. 071 umirovljenika, iz travnja ove godine, moguće ne bi bilo 180.000 osoba koje primaju povlaštene mirovine.
Ipak oko 500 tisuća umirovljenika živi ispod praga siromaštva, što je, uz ostale nezadovoljnike, više od 621.008 glasova , koliko je na prošlim parlamentarnim izborima dobila vladajuća stranka.

I na kraju, ako umirovljenici neće današnju vlast, bojim se da još na obzoru nema onih koji bi ih mogli spasiti. Moj prijatelj Ivica bi rekao: Dajmo vremenu vremena.

Branko Smrekar

ČESTITKE


Predragoj, nikad dovoljno ljubljenoj suprugi, Antonelli, Snježani, Ani, uz želju da joj vešmašina, prašek i sušilica, koje sem joj, prigodno, radi porezne bum reko, kupiv na kredit od 120 rata, čim dulje traju, želim sretan imendan. Prvi, muž, Branko, Stjepan, Smrekar.

Kad sem nakon Brigade, postavljen h Vatrogasnu Školu, biv sem fest službeni. Nisu me poznali pa sem si mogo privušćit malo neotkrivene zafrkancije Pitam jednu Višju: „Višnjo imate li vi kakvog iskustva sa strojem za pranje rublja? Žena hoće kupiti vešmašinu, a ima riflaču“. „ Gospon načelnik, Vi nemate vešmašinu? „Nemamo!“ „To Vam je jako dobra stvar.“ Tak da s glavnim darom nis fulav, a za prašek bumo vidli.

Zakaj nis doma čestitav? Onda mora stol pospremit…

Svim svečaricama i svečarima, koji danas slave, najveći osobni blagdan u Hrvata, želim sretan imendan.

Branko Smrekar
U Brdovcu,

KUPUJMO HRVATSKO



Još 19. kolovoza 2020. napisah tekst o problematici neoznačavanja voća i povrća izraslog na Hrvatskoj grudi.


Kako u mirovini imam više vremena, često pratim suprugu u kupovini. Nažalost ni nakon, skoro tri godine, na prvi pogled, uočiti domaće voće i povrće, nije moguće. Ne mislim da samo mene to smeta pa sam, jučer, Hrvatskoj Udruzi za Zaštitu Potrošača, poslao slijedeći tekst koji obuhvaća i navedenu problematiku:


VIŠE HRVATSKE


U ono doba glasah protiv ulaska Hrvatske u Europsku Uniju.

Tada nisam znao da nas Europa toliko voli.

Sada znam. Ovaj tjedan dobih dokaz na policama voća u jednom „našem“ velikom trgovačkom centru. Breskve iz Španjolske, marelice iz Španjolske, kruške iz Italije, grožđe iz Bosne i Hercegovine…

Hrvatska u državnom vlasništvu ima preko 890. 200 hektara zemljišta. Bilo bi mi dragocjeno da nam partijaši, dviju brojno najvećih stranaka, objasne gdje je država kupila tu zemlju ili je pak ona, „slučajno“, nekom, negda, opljačkana.

Smatram da Hrvatsku „državnu zemlju“ treba vratiti vlasnicima, od koje je oteta, a za preostalu omogućiti povoljnu, kreditnu kupnju ili je darovati našem seljaku, koji ju želi obrađivati.

Time će se značajno poboljšati demografsko stanje i stvoriti uvjeti za povratak iseljenih Hrvata, koji su bili prisiljenih otići iz, dosad, neuređene države.

Državnim poticajem treba pomoći u stvaranju kvalitetnih uvjeta skladištenja, obrade poljoprivrednih proizvoda i razvoja prehrambene i mesne industrije, na mjestima gdje je sirovinska baza i proizvedena te omogućiti brzu i kvalitetnu distribuciju diljem Hrvatske i šire.

Ulazni troškovi našem seljaku ne smiju biti veći od onih koje imaju seljaci zemalja, iz kojih uvozimo.
Treba poticati Bio i Eko proizvodnju, kao i opremanje tehnikom za suvremenu poljoprivrednu proizvodnju.

Potrebno je i snažno poticati znanstveni rad i obrazovanje na području poljoprivrede.

Zabraniti uvoz voća, povrća, mesa i prehrambenih proizvoda, koji ne zadovoljavaju, propisanom kvalitetom, a kojih se druge Zemlje rješavaju.

Hrvatska ne smije biti depo proizvoda koje druge države bacaju. Ona mora štititi zdravlje i život svojih građana.

U trgovinama svi artikli moraju imati, vidljivo, označeno podrijetlo, a ne da, u kupovinu, sa sobom nosim povećalo i u svrhu informacije, molim prodavačicu da u skladištu, na škatulji, pogleda čije je podrijetlo artikla.

Bezsramne su vlasti kojima uvozni lobi vodi politiku države, spram naših seljaka.

Pročitah da Češka, kako bi zaštitili svoju poljoprivrednu industriju, želi uvesti zakon kojim bi 85% namirnica u svojim trgovinama dolazilo od domaćih proizvođača.

I još jedna naša sramota. Ne zaboravimo: u lipnju 2023.godine ističe desetogodišnji moratorij na prodaju državne i privatne poljoprivredne zemlje stranim državljanima i stranim pravnim subjektima, koji smo isposlovali na temelju sporazuma o pridruživanju EU, 2011. godine.

Ako na naša područja dođu stranci, Hrvati bi se mogli još više iseljavati. Samo nam to još treba.

Tamo gdje na našoj zemlji nema Hrvata, nema ni Hrvatske.

Bosna nam je u tome, na svoj način, najtužniji primjer.

Tužno je i današnje stanje glede poljoprivrede:

U državnom je vlasništvu trećina poljoprivrednog zemljišta.

Obrađuje se 40 % poljoprivrednog tla.

U Zemlji navodnjavamo samo 2,2 % poljoprivredno zemljišta.

Samo je 2 % obradivih površina u ekološkim proizvodnim uvjetima.

Hrvatska u koncesiji ima 57 763 hektara najboljeg zemljišta , od čega, samo Fortenova preko 32 000 hektara.

Poticaji za proizvodnju su okuženi kriminalom.

Naravno da uz gospodarski razvoj našeg sela svakom njegovom stanovniku mora biti omogućeno ispunjavanje i drugih potreba: kulture, športa, rekreacije, kvalitetne zdravstvene zaštite, dostupnog školstva, opskrbe i drugo.

I dok se vlast i oporba, formalno, ne znam od čega, odmaraju, a narod strepi od svakojakih zala, u našim se trgovačkim centrima ništa nije promijenilo.

Pokušao sam danas, malo osvježiti izgled police u navedenom trgovačkom centru.
Na ipak jedno, pronađeno voće iz Hrvatske, jabuke, postavio sam Hrvatsku zastavicu.

Ljepše izgleda. Dao Bog da to bude praksa.
Više zastavica , više Hrvatske.

Nakon dvije godine u trgovinama se ništa promijenilo nje. Ovaj sam mjesec, uz puno prebiranja i okretanju vreća, jedva pročitao da je krumpir iz Francuske.

Naši današnji državni dužnosnici, koji će s nama „morati podnijeti dio krize“, često se hvale da osobno kupuju špeceraj. Žao mi je što ih ne smeta neprimjereno označavanje voća i povrća proizvedeno u Hrvatskoj.

Kupujmo hrvatsko, ali za tu hvale vrijednu akciju treba se pripremiti

Branko Smrekar

U Brdovcu, 12. lipnja 2023

















Sve reakcije:
31Zoran Kunjas, Jozo Čavar Cupkalo i 29 drugih

NOVO, MENI NEPRIHVATLJIVO, VRIJEME


Bijah jučer, 9. lipnja 2023. na predstavljanju knjige: Brdovec, Općina, život, ljudi, povodom 30 godina postojanja Općine Brdovec. U, inače kvalitetnom predstavljanju knjige o postignućima u tridesetogodišnjoj povijesti, poteškoćama i uspjesima djelovanja općine i njenih čimbenika, sjajnoj, ležernoj, poučnoj besjedi načelnika Općine, Alena Prelec, meni je u ovoj svečanoj prigodi, na početku nedostajala državna himna: Lijepa naša domovino.
Predstavljanje knjige započelo je, u izvedbi jednog, suptilno odabranog, violiniste, jednom „zagorskom pjesmom“.

Himna (grč. pjesma, hvalospjev) je reprezentativna pjesma, najčešće države, koja se pjeva ili svira u svečanim i službenim prigodama.

Sjećam se da mi u Vatrogasnoj školi i Učilištu vatrogastva i civilne zaštite, Ministarstva unutarnjih poslova te Učilištu vatrogastva i zaštite i spašavanja, Državne uprave za zaštitu i spašavanje Republike Hrvatske, ni jedno školovanje aspiranata za vatrogasna zanimanja, nismo započeli bez prigodne svečanosti, govora čelnika i državne i vatrogasne himne.

Himna povezuje, spaja i jača duh zajedništva i domoljublja .

I sad bih trebao napisati da je ovo na predstavljanju knjige bilo „ Bog Bogova“ u usporedbi sa promocijom stogodišnjice Osnovne škole Ivana Brlić Mažuranić, Savski Marof i predstavljanjem knjige, o istaknutom pedagogu našeg kraja i slikaru Dragi Jančić, kad su priredbe počele Afričkim pjesmama i plesovima.

Nakon svega, neupućeni bi mogao pomisliti, je li naša himna, Lijepa naša domovino, već zabranjena ili će li nakon zabrane pjesama: „Ustani bane“ i „Vilo Velebita“, doći i do njene zabrane i hoćemo li mi Hrvati, vjernici, domoljubi i drugi časni ljudi to dopustiti?

Odgovor na ovo pitanje, ne daju opservacije, argumentirana divljenja našim velikanima, žal nad našim tragedijama, slavlja naših uspjeha, jamranja, cendranja, parole, ispraznice, domoljubne pjesme, nacionalni simboli i busanja u prsa, već samo naše promišljeno opredjeljenje na izborima za Sabor Republike Hrvatske.
Tako nam Bog pomogao.

Uz sjećanja na prošla i nadi u buduća, bolja, vremena,
Branko Smrekar.

POBOŽNI F PRVOM REDU


Mlatim o pobožnima z prvoga reda, teri , po gusto, ne živiju po Božjim zapovedima, ali sem prečkomiv, da sem i ja, kat kada, znav bit mam do oltara.

V jednoj sem takvoj časti fest prepativ , onak više f glavi. Nakon jedne vatrogasne ceremonije, išli smu na Bistricu, kmaši, ali ni se štimalo.

Kopiram jednoga pametnoga čovika: „Naime kaj“. Dan pred tim dogajanjem, sem dobiv službenoga mobitela, s terim nis znav baratat pa čak ga ni fgasnit.

Majko Božja kaj bum sat? “Do ima takof mobitel?“. I javi se jen visoki vatrogasni časnik. Fala Bogu, sad mi je lakše.
Prime Miško mobitel, pritišće gumb po gumb, okreće ga na se strane. Mozga, nede pa nede i unda najde rešenje, zvadi kluč od auta i počme mrdulit po, kak bi reko moj „ komšija Ivan“, po mobilnoj stanici. Sam Bog da ni zvadiv kladivec.

Vidim ja da ste mele kruha nebu. Zafalim Mišku na trudu i probam nekaj zmislit. Znam, prvo f žep denem mobitel, prekrijem z rupčekom, onda pobelar i se to prekrijem z vatrogasnom kapom. Valda se nebu preveč čulo, če zazvoni.

Stanem se f sredinu prvoga reda, mam do ministra za nutra. Maša počme. Se površno pratim i samo molim Boga da ne zazvoni. Prvi mi put f cirkvi ni bilo ugodno, nis biv skoncentriran i jedva sem čekav da maša završi. Bogu fala, nigdo me ni zvau.

Posle sem doma sprobav kak taj patent z rupčekom i pobelarom funkcionira. Super. Mobitel je zezvoniv kak da je na porculanskom tajiru . Takaj sem se setiv da je za novi broj znala samo jedna peršona.

Kad sem o tom strahu i iščekivaju, pripovedav prijatelu Mladenu, teri je biv s druge strane ministra, našo je rešeje: „Da ti je zazvonio, trebao si ga izvaditi i dati ga ministru: „Ministre, ovo je za vas“.

Ne znam kak bi to zišlo, ali budući da je minister, dobar čovek. da ima rad vatrogasce, a ni mene ni črtiv, mislim da bi i dalje delav h ministarstvu.

Od unda nikak f prvi red i nigdar z mobitelom kmaši, makar ga i znav fgasniti.
Uz dragoga Boga, župnika i druge vjernike, f cirkvi nam mobitela, zbiljam ni triba.
Hvaleni: Isus i Marija
Branko, Stjepan, Smrekar

U Brdovcu; 9. lipnja 2023.

Prijatelju

MOLITVA OCA ZA PREMINULOG SINA

„Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, Gospodaru života i smrti, Utješitelju žalosti! Skrušenog i nježnog srca trčim k Tebi i molim Ti se:

Sjeti se. Gospodine, u kraljevstvu tvojega pokojnog sluge, djeteta mog , i učini mu vječnu uspomenu. Ti si mi, Gospodaru života i smrti, dao ovo dijete.
Blagoslovljeno Tvoje ime, Gospodine. Molim Tebe, suče neba i zemlje, s beskrajnom ljubavlju Tvojom prema nama, grješnicima, oprosti mom preminulom djetetu sve njegove grijehe, dobrovoljne i nehotične, čak i riječju, čak i djelom, također znanjem i neznanjem.
Oprosti mi, Milostivi i roditeljski grijesi, neka se ne pridržavaju naše djece: mi smo, kao da smo puno puta prije Tebe sagriješili, mnoge nismo promatrali, nismo stvorili, kako si nam zapovjedio.
Ako je naše pokojno dijete, naše ili naše zbog krivnje, u ovom životu, radi za svijet i za njegovo tijelo, a ne više za Tebe, Gospodine i njegov Bog: ako volite užitke ovoga svijeta, a ne još više Tvoju Riječ i Tvoje zapovijedi, ako si se predao slatkoći svakodnevnog života i ne više od žaljenja zbog njegovih grijeha, te u neumjerenosti, budnosti, postu i molitvi prije zaborava - usrdno Te molim, oprosti, blaženi Oče, dijete moje, svi takvi njegovi grijesi, oprosti i oslabi, ako učiniš nešto drugo zlo u ovom životu ... Isuse Kriste!
Oživio si Jairovu kćer kroz vjeru i molitvu njezina oca. Izliječio si kćer žene Kanaanke vjerom i molbom njezine majke: usliši svoju majku i moju molitvu, ne preziri moje molitve za moje dijete.
Oprosti mi, Gospodine, oprosti mu sve grijehe i, oprostivši i očistivši dušu njegovu, izvadi vječne muke i usadi svim svojim svetima, koji su Tebi od davnina godili, gdje nema bolesti, ni tuge, ni uzdaha, već život je beskrajan: kao da nema čovjeka, kao da će živjeti i neće griješiti, ali Ti si jedini pored svih grijeha: da, kad god sudite svijetu, moje će dijete čuti Tvoj proslavljeni glas: dođi, blagoslovljen Moga Oče, i naslijedi Kraljevstvo pripremljeno za tebe od preklapanja svijeta.

Jer ti si Otac milosrđa i blagodati. Ti si naš život i naše uskrsnuće, i mi Te slavimo s Ocem i Duhom Svetim, sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen."

Branko Smrekar
U Brdovcu, 5. lipnja 2023

VJERNICI PRVOG REDA

Svećenik, iz sakristije, ulazi u prezbiterij i primijeti da su svi vjernici skupljeni prema zvoniku i, bezuspješno, dozivaju jednog posebnog, „penjača“, koji se popeo na zvonik i, u opasnosti se njiše: „Siđi, siđi dolje, siđi dolje među nas“. Svećenik kreće kroz lađu i vikne : „Brate, zašto si gore“? „Tu sam bliže Bogu!“ „ Ma ne, krivo, Bog je jednako i gore i dolje, Bog je svuda oko nas. Siđi!“ Vjernik shvati i spusti se med ostale vjernike.

Nakon što mi je, prijatelj, svećenik , monsinjor, duhovnik, Andrija, ispričao ovu duhovno poučnu priču, pomislih, ima li vjerskog opravdanja, na Svetim misama principijelno grupirati vjernike: vladajuće u prvi, rezervirani, red, iza njih drugi uvaženi zaslužnici pa tek onda narod ili pak, pod povlaštenim uvjetima, političare, dislocirati izvan mjesta drugih vjernika? Prvoredce posebno pozdravljati, pružati im ruku, naglašavati njihovu kršćansku preuzvišenost? Ima li jednakijih vjernika?

Odgovor dobih na portalu: sv-petar-zaprešić.hr

NEDJELJNA ČITANJA Sir 27,4-7; Ps 92,2-3.13-16; 1Kor 15,54-58; Lk 6,39-45 Isus u današnjem evanđelju vrednuje čestitost pojedinog čovjeka i vjernika (Lk 6, 39- 45). Veli:
„Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.“
Uvijek Božju riječ gledamo kao riječ upućenu svakome pojedinom od nas. Svatko treba u Božjoj riječi, kao u jasnu zrcalu, sagledavati same sebe. Dobro je zastati i pokušati bar djelomično uočiti kakvi su plodovi moga djelovanja? Možda mislim da sam u nekim pitanjima u pravu, samo što me, eto, moji bližnji ne razumiju. I zato uporno ustrajavam na svome stavu i dokazujem drugima da su u krivu. I koji su plodovi? Ima li više razumijevanja, dobrote, strpljivost i uvažavanja? Ili se svađe umnažaju i razdor raste? Kakvi su plodovi mojih nastupa, moga govorenja, moga djelovanja? Postižem li tako svoj mir? Širim li svojim djelovanjem i svojim postojanjem onaj Kristov mir? Mogu li u tome smislu svake večeri u miru usnuti ako se uključim u taj pothvat? Veli Isus: „Vi ste svjetlost svijeta. Vi ste sol zemlje“. U nama – Božjom milošću – gori plamen Božje ljubavi, vatra Kristova spasenja, mi smo nositelji one blage i radosne vijesti – Evanđelja, da Bog u Kristu pobjeđuje svako zlo, da Božja ljubav nadjačava svaki grijeh i svaku oholost. Tu radost i tu blagost na poseban način su pokazivali toliki sveci. Veli Pavao: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 12,21). Molimo za svoje spasenje i za spasenje cijeloga svijeta. Kao što reče Pavao: „Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama“ (2 Kor 13,11). Upravo tako: Bog mira bit će s nama.

Sloga i zajedništvo ne podrazumijevaju fizičko odvajanje vjernika, u crkvi. Opravdanja da je to iz sigurnosnih razloga, teško mi je prihvatiti.

Ne dugo iza naše pobjede u Domovinskom ratu, bijasmo u Dubrovniku, na koncertu Zagrebačkih solista, u Kneževom dvoru. Treći red , sredina. Izim sjajnog sviranja, ostalo mi je u sjećanju, u cijelom gledalištu čujno, šuškanje bombonima i okretanje je li tko primjećuje, bivše ministre kulture, pucanje dlaka strune gudala, impresivnog violiniste, Tonka Ninić, a najviše sam zapamtio ulazak prvog Predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđman. Oduševljenje u dvorani, posjetitelji, izim par Dubrovačkih dama, ustaju i gromoglasno, dugotrajno plješćemo. Pogledam balkon, svi razdragani, predvođeni, legendarnim glazbenikom, Đelom Jusić, stoje i radosno plješću.

Hrvatski je narod volio svog , najvećeg državnika, dr. Franju Tuđman.

Volio ga je i Franjo Kuharić, i baš zato ga nije htio odvajati od vjernika. Kako mi reče jedan biskup, prigodom jedne Svete mise, bilo je, iz predsjednikovog okruženja, ideja, da Franjo Tuđman, sa svojom pratnjom, uđe na glavni ulaz , a vjernici na sporedni. Budući blaženi, a tako sam ga, svaki put, u razgovorima i dogovorima i doživio, nije na to pristao.
Želio je sačuvati dignitet Predsjednika Republike Hrvatske.

Više sam puta primijetio i da je Franjo Tuđman, ne samo političkim djelovanjem, već i izravno, imao velikih empatija spram svog naroda.

Sjećam se jedne velike okrugle obljetnice Hrvatske vatrogasne zajednice, u Varaždinu. Nakon službene ceremonije, bijasmo na objedu u jednom hotelu. Velika sala bila je pripravljena za vatrogasce, a jedna manja prostorija za Predsjednika, njegovu pratnju i sam vrh vatrogastva. Došavši na mjesto blagovanja, Franjo je Tuđman, izrazio želju da objeduje sa vatrogascima.
Dugotrajan pljesak vatrogasaca bio je izraz radosti i ponosa vatrogasnog roda.

Povijesno je velik samo onaj državnik, kojeg narod prihvaća i osjeća kao dio sebe. Tome ne pridonosi status značaja prvog reda na Svetim misama. U brojnih to izaziva suprotan efekt.

Uz, Boga slavi, bližnjega izbavi.


Branko Smrekar
U Brdovcu, 3. lipnja 2023.