Oganj.blog.hr

INAUGURACIJA


U zadnjim izborima za Predsjednika Republike, nadmoćno je sa 1.122. 866 glasova ili čak 74,68 %, pobijedio Zoran Milanović. Čovjek koji, iako kršten i vjenčan u rimokatoličkoj crkvi, po svojim javnim iskazima, nije vjernik.

U Hrvatskoj je, po Popisu stanovništva 2021. godine živjelo 3,871.833 stanovnika, od čega 3.057.735 ili 78,97 % katolika i 814.398 ili 21,3 % drugih, med kojima i 182.363 ili 4,71 % glasača koji nisu vjernici ili su ateisti.

Dakle i da je svih 814.398 glasača koji nisu katolici, glasovalo za Zorana Milanović, što može biti samo nezamisliva teorija, razvidno je da je za njega glasovalo i najmanje 384,733 katolika.

Postavlja se pitanje zašto je toliko vjernika na izboru za Predsjednika Republike Hrvatske glasovalo za nevjernika.


Prvo Predsjednika se treba prispodobiti s protukandidatom, koji je, iako deklarativno, katolik, dobio 380.752, glasova ili mizernih 25,32 %, a koji je svojim vulgarno usiljenim nastupima, punim hvalospjeva ko Majka Božja milosti, u prijeizbornoj kampanji, prije asocirao na Baruna Münchhausena nego na vjerodostojnog političara.
Drugo, pobjeda Predsjednika Zorana Milanović može se shvatiti i kao protuteža vođenju nesuverenističke politike, otporu glasača brojnim aferama pojedinaca iz vladajuće strukture, kompromitiranoj vladajućoj stranci, koja je zbog nekompetentnosti, razjedinjenosti, dezorijentiranosti i bezidejnosti oporbe, dobila osjećaj nedodirljivosti, koji je osjećaj inducirao bahatost brojnih njenih članova, na svim razinama vlasti. Bahatost koja je omogućena naklonošću i neprincipijelnošću od vladajućih, dirigiranog sudstva, što izaziva sve veće zgražanje i promišljanje javnosti.

I treće, dao Bog da je i naš narod, konačno i za vazda, shvatio da mu je Gospodin, uz moć gospodarenja nad svim bićima i da zemlju podloži sebi, obdario razumom i dao slobodnu volju pa i na svim izborima, bez obzira na vanjske interesne utjecaje. Nažalost mi taj Božji dar često nismo iskoristili, jer nismo postali svjesni da je glasački listić naše najučinkovitije oružje za bolje danas i sutra.


Hrvatska je vazda bila zemlja kulture. Mislim da bi dolazak svih pozvanih na inauguraciju, narodnom voljom, izravno, izabranog Predsjednika Republike Hrvatske, bio potvrda naših povijesnih kulturnih vrijednosti. Nedolazak pozvanih značio bi nepoštivanje volje naroda i institucija sistema te razgolitio laži o njihovom, toliko isticanom kršćanskom svjetonazoru i ponašanju, a svi koji će se opravdavati s „Nije ni on nama došao“, neka se ugledaju u riječi blaženog Miroslava Bulešić: „Oprost je moja osveta“

Pred nama su velike kušnje i bojim se da ćemo se bez Dragog Boga dovesti u situaciju da će nam i ove današnje, okrnjene, granice postati povijesne.

Hrvatskom je narodu, godinama, zbog stege tuđih interesa, komunizma, kriptokomunizma, globalizma i drugih zala razarana duša do mjere da smo zatvorili srca Bogu, postajali sve veći egoisti, prestali misliti svojom glavom, otuđili se jedan od drugih, zanemarili prave vrijednosti, a svoje lažno domoljublje skrivali iza dragih nam domoljubnih pjesama i nacionalnih simbola.

Narod koji spava budi se u tuđoj državi.

„Još Hrvatska ni propala dok mi živimo, visoko se bude stala kad je zbudimo“ Štima, ali kak ju bumo prebudili kad i mi još spimo.

Probudi nas Bože. Hrvatska bez Tebe neće opstati.

Branko Smrekar.

.U selu Brdovec, 16. veljače 2025.

Prije zadnjih izbora, jedan je aspirant za Predsjednika Republike Hrvatske, sjeo u prvi red jedne zagrebačke crkve. Župnik mu priđe, pruži ruku i s oltara zahvali na dolasku na Svetu misu te hvalospjevom snubi nazočne vjernike da glasuju za tog savršenog kandidata. Niti je „idealni“ prošao niti mislim da je omalovažavanje drugih vjernika župnikovo poslanje, ali me potaknulo na opetovanje jedne objave, koju napisah 3. lipnja 2023.godine:


VJERNICI PRVOG REDA


Svećenik, iz sakristije, ulazi u prezbiterij i primijeti da su svi vjernici skupljeni prema zvoniku i, bezuspješno, dozivaju jednog posebnog, „penjača“, koji se popeo na zvonik i, u opasnosti se njiše: „Siđi, siđi dolje, siđi dolje među nas“. Svećenik kreće kroz lađu i vikne : „Brate, zašto si gore“? „Tu sam bliže Bogu!“ „ Ma ne, krivo, Bog je jednako i gore i dolje, Bog je svuda oko nas. Siđi!“ Vjernik shvati i spusti se med ostale vjernike.


Nakon što mi je, prijatelj, svećenik , monsinjor, duhovnik, Andrija, ispričao ovu duhovno poučnu priču, pomislih, ima li vjerskog opravdanja, na Svetim misama principijelno grupirati vjernike: vladajuće u prvi, rezervirani, red, iza njih drugi uvaženi zaslužnici pa tek onda narod ili pak, pod povlaštenim uvjetima, političare, dislocirati bliže oltaru, izvan mjesta drugih vjernika, kao što je učinjeno na Komemoraciji žrtava Bleiburške tragedije i Križnih putova.. u Macelju, 9. studenog 2023.godine. Uz to nije mi primjereno „prvoredce“ posebno pozdravljati, pružati im ruku, naglašavati njihovu kršćansku preuzvišenost. Ima li jednakijih vjernika?


Odgovor dobih na portalu: sv-petar-zaprešić.hr

NEDJELJNA ČITANJA Sir 27,4-7; Ps 92,2-3.13-16; 1Kor 15,54-58; Lk 6,39-45 Isus u današnjem evanđelju vrednuje čestitost pojedinog čovjeka i vjernika (Lk 6, 39- 45). Veli:
„Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.“
Uvijek Božju riječ gledamo kao riječ upućenu svakome pojedinom od nas. Svatko treba u Božjoj riječi, kao u jasnu zrcalu, sagledavati same sebe. Dobro je zastati i pokušati bar djelomično uočiti kakvi su plodovi moga djelovanja? Možda mislim da sam u nekim pitanjima u pravu, samo što me, eto, moji bližnji ne razumiju. I zato uporno ustrajavam na svome stavu i dokazujem drugima da su u krivu. I koji su plodovi? Ima li više razumijevanja, dobrote, strpljivost i uvažavanja? Ili se svađe umnažaju i razdor raste? Kakvi su plodovi mojih nastupa, moga govorenja, moga djelovanja? Postižem li tako svoj mir? Širim li svojim djelovanjem i svojim postojanjem onaj Kristov mir? Mogu li u tome smislu svake večeri u miru usnuti ako se uključim u taj pothvat? Veli Isus: „Vi ste svjetlost svijeta. Vi ste sol zemlje“. U nama – Božjom milošću – gori plamen Božje ljubavi, vatra Kristova spasenja, mi smo nositelji one blage i radosne vijesti – Evanđelja, da Bog u Kristu pobjeđuje svako zlo, da Božja ljubav nadjačava svaki grijeh i svaku oholost. Tu radost i tu blagost na poseban način su pokazivali toliki sveci. Veli Pavao: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 12,21). Molimo za svoje spasenje i za spasenje cijeloga svijeta. Kao što reče Pavao: „Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama“ (2 Kor 13,11). Upravo tako: Bog mira bit će s nama.


Sloga i zajedništvo ne podrazumijevaju fizičko odvajanje vjernika, u crkvi. Opravdanja da je to iz sigurnosnih razloga, teško mi je prihvatiti.


Ne dugo iza naše pobjede u Domovinskom ratu, bijasmo u Dubrovniku, na koncertu Zagrebačkih solista, u Kneževom dvoru. Treći red , sredina. Izim sjajnog sviranja, ostalo mi je u sjećanju, u cijelom gledalištu čujno, šuškanje bombonima i okretanje je li tko primjećuje, bivše ministre kulture, pucanje dlaka strune gudala, impresivnog violiniste, Tonka Ninić, a najviše sam zapamtio ulazak prvog Predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđman. Oduševljenje u dvorani, posjetitelji, izim par Dubrovačkih dama, ustaju i gromoglasno, dugotrajno plješćemo. Pogledam balkon, svi razdragani, predvođeni, legendarnim glazbenikom, Đelom Jusić, stoje i razdragano plješću.


Hrvatski je narod volio svog , najvećeg državnika, dr. Franju Tuđman.


Volio ga je i Franjo Kuharić, i baš zato ga nije htio odvajati od vjernika. Na otvorenju spomenika kardinalu Franji Kuharić, u Pribiću, reče mi Zagrebački pomoćni biskup: Prigodom jedne Svete mise, bilo je, iz predsjednikovog okruženja, ideja, da Franjo Tuđman, sa svojom pratnjom, uđe na glavni ulaz , a vjernici na sporedni. Budući blaženi, a tako sam ga, svaki put, u razgovorima i dogovorima i doživio, nije na to pristao.
Želio je sačuvati dignitet Predsjednika Republike Hrvatske.


Više sam puta primijetio i da je Franjo Tuđman, ne samo političkim djelovanjem, već i izravno, imao velikih empatija spram svog naroda.


Sjećam se jedne velike okrugle obljetnice Hrvatske vatrogasne zajednice, u Varaždinu. Nakon službene ceremonije, bijasmo na objedu u jednom hotelu. Velika sala bila je pripravljena za vatrogasce, a jedna manja prostorija za Predsjednika, njegovu pratnju i sam vrh vatrogastva. Došavši na mjesto blagovanja, Franjo je Tuđman, izrazio želju da objeduje sa vatrogascima.
Dugotrajan pljesak vatrogasaca bio je izraz radosti i ponosa vatrogasnog roda.


Povijesno je velik samo onaj državnik, kojeg narod prihvaća i osjeća kao dio sebe. Tome ne pridonosi status značaja prvog reda na Svetim misama. U brojnih vjernika to izaziva suprotan efekt.


Uz, Boga slavi, bližnjega izbavi.

U selu Brdovec, 14.veljače 2025. godine


Branko Smrekar

Uz današnji blagdan, STEPINČEVO


BLAŽENI ALOJZIJE VIKTOR STEPINAC- LJUBAV PREMA BOGU,
ČOVJEKU I DOMOVINI


Reče nam jednom biskup Josip Mrzljak:
"Kad sam bio mali, gledao sam kipove svetaca. Činili su mi se tako veliki, posebni, nestvarni, grandiozni, nedodirljivi... , a onda sam proučio njihove živote i vidio da su obični, normalni ljudi, ljudi poput nas, poput nas, ali opet tako posebni, drugačiji, ljudi koji su svoj život, nesebično podredili Bogu i čovjeku. Ljudi koji su se davali drugima, služili im, patili za njih, često i po cijenu vlastitog života.“.

Alojzije Viktor Stepinac služio je Bogu, čovjeku i domovini, Hrvatskoj.

Evidentno je da je, službeno blaženi, sveti Alojzije Viktor Stepinac žrtva svih sustava, krivotvorina i laži Srpske pravoslavne crkve i lakovjernih nastojanja pape Franje za širenjem ekumenizma, sa, po ponašaju, nekršćanskom, svetosavskom, Srpskom Pravoslavnom Crkvom.

Više je nego očito da je odnos pape Franje prema blaženom Alojziju, dijametralno suprotan svetom Ivanu Pavlu II., koji je neopterećen globalizmom u srž poznavao fašizam, nacizam i komunizam, kanio blaženog Alojzija proglasiti svetim.

Kao laik ne mogu razumjeti zašto se naše svjetovne i crkvene vlasti s poštovanjem i uvažavanjem dodvoravaju Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, koja je stoljetni spiritus movens velikosrpske ideologije i četničkog pokreta srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem, od 1903., Drugog svjetskog i Domovinskog rata, do danas

Još nekoliko, manje spominjanih činjenica o Alojziju:

CARITAS
Stepinac je inicijator osnivanja Hrvatskog Caritasa. Nagovorio je nadbiskupa Bauera da osnuje Caritas u Zagrebu. Dana 25. studenoga 1931. nadbiskup je u Zagrebačkoj biskupiji osnovao ustanovu Caritas s podružnicama u svakoj župi, koja će se baviti karitativnom djelatnošću. Stepinac je postavljen na čelo Caritasa; prionuo je na posao s entuzijazmom. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje na davanje dobrovoljnih priloga.

SKROMNOST
Kad je Stepinac doznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je bez riječi pogledao nadbiskupa Bauera, a zatim prasnuo u smijeh. No kad je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći da je mlad i potpuno neprikladan, Monsinjor Pellegrinetti ga je tješio:
"Budi miran! Pogrješka mladosti svakim je danom sve manja."

PONOS VATROGASNOG RODA
Mi smo vatrogasci ponosni na Alojzija, jer je između ostalog bio i član naše obitelji: obnovitelj, tajnik i stalni donator DVD-a Krašić, a vatrogasci Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić zaslužuju svako poštovanje.
Evo jednog od njihovih zapisa, nakon smrti majke Alojzija Stepinac.
„Dana 13. prosinca 1947. godine sprovelo je naše Društvo na vječni počinak Baru Stepinac, majku našeg predsjednika Mate Stepinac, zapovjednika Jurja Stepinac te tajnika Alojzija Stepinac, današnjega Nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije.
Društvo je pristupilo sprovodu u potpunom broju kao što je ovakva majka, koja je odgojila ovakva tri člana našega Društva zavrijedila. .
Vječna joj slava.”

Zlatni zmaj Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja" prof. dr. Ante Krmpotić komentirao je zapis: „Čitajući posljednju bilješku, treba se prisjetiti da je ona nastala u vrijeme kada je nadbiskup Stepinac već bio osuđen i kada je bio izvrgnut nizu uvreda, optužbi, laži i mržnje u svim novinama i na javnim skupovima. Ipak, autor bilješke navodi da je majka "koja je odgojila tri takva sina" zaslužila štovanje i iskazanu čast. Valjalo je za to imati hrabrosti.“

PRIZIV SAVJESTI NA OTVORENJU ŠKOLE CIVILNE ZAŠTITE
Osim na području vatrogastva, blaženi Alojzije djelovao je i na drugim područjima zaštite ljudi, njihove imovine i okoliša.
Tako je 24. veljače 1938. godine u gradu Zagrebu, na Ksaverskoj cesti, blagoslovio Školu civilne zaštite.
U zapisniku se spominje njegov prigodni govor. Govor, koji inače nije bio udvoran i poseban, ali je, uz svu podršku Škole, istaknuo bit:
“Želim istaknuti dvije misli, koje mi se nehotice javljaju. Naš bijeli Zagreb nastoji ne zaostajati za ostalim naprednim gradovima Europe, pa tik uz najrazličitije škole osniva školu takve vrste, za koju prije nekoliko godina nitko nije ni sanjao da će biti potrebna. No, kada čitamo, gdje jedan od prvaka krvavog boljševizma prijeti: da će na svoje protivnike "spustiti otrovne plinove kao iz kabla", i kada vidimo da se slične prijetnje pomalo ostvaruju u raznim krajevima svijeta, onda škola ove vrste, za obranu stanovništva od zračnih napada, nije nebitna.
S druge strane, i nehotice, dolazi mi misao, nije li potreba za ovakvom školom znak dekadencije ljudske kulture uopće? Je li čovjek nasjeo na to, da darovima uma, kojima ga je dobri Bog obasuo, nađe najstrašnije sredstvo da uništi bližnjega? A ipak svi imaju istog Oca na nebu i stoga su svi braća u Bogu!
Doista je zadnji čas, da ljudski rod dobro razmisli kamo će bez Boga! A ako svoj život ne dovede u sklad s Božjim zakonom, bojim se da ga od propasti neće spasiti ni mirovna konferencija ni sve škole, koliko god same po sebi bile korisne.
Jer sigurno je spasenje samo od Boga, po riječima Svetoga pisma: „Domini est salus et super populum Tuum benedictio Tua!“ Spasenje je od Gospodina i vrh naroda Tvojega je Tvoj blagoslov!“

UZORI
U domenu svetaca, poput onih koje simboliziraju kipovi na početku teksta; Velikane duha i djela, odabrane voljom, providnošću i milošću Božjom, u koje spada i naš, za sada blaženi Alojzije, teško možemo ući, ali nam oni moraju biti smjerokaz kako postati boljim čovjekom.

Branko Smrekar

U Brdovcu, 10. veljače 2025.

I ove se antikrste pita o svetosti blaženog Alojzija Stepinac.
Dojma sam da naša Crkva ovakvim presedanom i
postupkom koji godinama ne donosi rezultate, gubi
vjerodostojnost.
Klanjam se „samo“ Dragom Bogu.



ULOGA SRPSKE PRAVOSLAVNE U DOMOVINSKOM RATU



Pročitah jedan autorski članak:


Nakon smrti Josipa Broza Tita (1980. g.) Srpska pravoslavna crkva (SPC) započinje s političkim djelovanjem i postaje glavni promotor stvaranja velike Srbije. Godine 1987. započinju pripreme za obilježavanje 600-te godišnjice srpskog poraza na Kosovu polju. SPC je odlučila da mošti kneza Lazara premjesti iz Beograda u manastir Gračanicu na Kosovu.


SPC je stvorila mitove (tijekom Drugog svjetskog rata i u vrijeme Jugoslavije) o stotinama tisuća pobijenih Srba i tako potaknula netrpeljivost, osvetoljubivost i jačanje srbijanskog nacionalizma. SPC je stvorila „okvir za mržnju“ koji je rezultirao mnogobrojnim zločinima i progonima Hrvata i Bošnjaka.


Srbijansko političko vodstvo i SPC su zajednički djelovali u ostvarivanju plana stvaranja velike Srbije. SPC je javno podržala i poticala srpsku pobunu na teritoriju RH i BiH. SPC je podržala tihi državni udar 1989. godine (ukidanje autonomnih pokrajina). Srpski „novi poredak“ su stvorili Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpska pravoslavna crkva (SPC) i Udruženje književnika Srbije.


U Beogradskom centru „Sava“, 29. lipnja 1990. godine, na skupu Srba iz Hrvatske je dr. Gojko Nikolić govorio protiv rata i poručio: „Nije ovo više ono isto pravoslavlje koje je odigralo povijesnu pozitivnu nacionalnu ulogu u vrijeme ropstva Turcima… današnje pravoslavlje, po mom uvidu, sve više klizi u političku stranku i klerikalizam. Takvo pravoslavlje ne mogu prihvatiti… ”


SPC je zastupala ideju velike Srbije, da svi Srbi žive u jednoj državi, da se Srbiji pripoje sve takozvane „srpske krajine“ gdje žive Srbi što je praktično značilo da se dijelovi Republike Hrvatske pripoje Srbiji.


Predstavnici SPC Republiku Hrvatsku (1990.- 1991.) nazivaju ustaškom državom i uspoređuju je s NDH iz doba Drugog svjetskog rata.


SPC nije brinula za Srbe u Hrvatskoj jer su svi episkopi čije su se eparhije nalazile na prostorima koje je kontrolirala hrvatska Vlada napustili svoje vladičanske domove i premjestili se u Beograd, ili na teritorij koji su kontrolirale srpske snage pa je tako vjerničko stado ostalo bez pastira.

.
„Sveti rat“ za „Veliku Srbiju“: „Nakon osvajanja Slavonije na jesen 1991. uspostavljena je u zaposjednutim područjima nova pravoslavna episkopija. Episkopovo sjedište bilo je u Dalju gdje je kratko prije toga izvršen masakr nad hrvatskim pučanstvom. U ‘etnički očišćenim’ selima posvećene su nove srpskopravoslavne crkve, primjerice u Lovasu. Tu je prije rata živjelo 133 Srbina i 1.449 Hrvata. Svi su Hrvati bili protjerani, katolička crkva srušena. Beogradska televizija prenosila je postavljanje kamena temeljca nove srpske crkve koje je obavio osobno patrijarh.


Patrijarh Pavle je blagoslivljao osobe koje su zagovarale ubijanje, razaranje, protjerivanje nesrba, blagoslivljao je Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana.


„Svetosavski nacionalizam“ je vladao unutar SPC-a.
Glavni glasnogovornici „svetosavskog nacionalizma“ bili su: Amfilohije Radović, Artemija Radosavljević, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović. Oni su sa srpskim patrijarhom Pavlom činili „idejni sinod“ SPC-a. S jedne strane je patrijarh Pavle pozivao na poštovanje ljudskih prava „Budimo ljudi, iako smo Srbi“ a s druge strane širio se „svetosavski nacionalizam“, mržnja prema drugim narodima.


Tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji SPC je odbacila sve mirovne planove: Vanceov plan, Vance-Owenov plan, Plan Kontaktne skupine, Daytonski mirovni sporazum i druge mirovne inicijative pa to govori o negativnoj ulozi SPC-a tijekom rata.
U Bosni i Hercegovini se SPC povezala s pobunjenim Srbima na Palama i aktivno sudjelovala u političkom životu, negirala logore, ubijanja i silovanja koja su Srbi vršili u BiH


Međunarodna zajednica i Crveni križ su registrirali logore, a SPC ih negira! „U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše subraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.”(Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, prosinac 1992.)
Budući da Slobodan Milošević nije uspio ostvariti plan velike Srbije, da nije iz političkih razloga javno podržavao Srpsko vodstvu u BiH (Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić) SPC se razilazi s Miloševićem.


Komentar: Sve je to bio srpski igrokaz jer je Srbija stajala iza Karadžića i Plavšićke. Igrokaz je služio za zavaravanje međunarodne zajednice jer je Miloševićev režim i dalje pomagao vodstvo na Palama i pobunjene Srbe u Hrvatskoj.
Na području BiH se ratovalo i sve opcije (velika Srbija, jedinstvena BiH, federalna BiH) su bile moguće.
SPC je bila protiv mirovnog plana u BiH (Vance-Owenov plan, 1993. godine). Hercegovački episkop Atanasije Jevtić izjavljuje da Srbi moraju „sići na Neretvu“ i „na srpsko more“(6.kolovoza 1993. godine).


„Mi u svakom slučaju moramo sići na Neretvu, makar do mučeničkih Klepaca i Prebilovaca, do srpskih hramova koji su porušeni, i na srpsko more. Jer je Dalmacija, samo padina BiH. I da BiH praktično silazi na more. Ne mogu se Hercegovci odreći mora.“ (1994.)


Amfilohije Radović je rat u BiH nazvao svetim, pravoslavnim, pravednim i bogolikim:
„U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva.“
Unatoč porazu velikosrpske politike SPC na zasjedanju arhijerejskog sabora u svibnju 1996. godine donosi Odluku: „Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske Pravoslavne Crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na tom području”.


SPC nije osudila ratne zločine i zločince, nije osudila genocid u Vukovaru niti genocid u Srebrenici već se i dalje zalaže za velikosrpsku politiku, hegemoniju i posezanje za tuđim teritorijima bez trunke kajanja za učinjene zločine i štetu na području Hrvatske, BiH, Kosova i drugdje.


Nažalost SPC umjesto širenja kršćanske vjere, ekumenizma i tolerancije širi laži, mržnju i netoleranciju među narodima na području bivše države SFRJ. Srpska pravoslavna crkva se ponašao kao politička stranka što je nedopustivo i u svakoj pravnoj državi bi bilo zločin.

Marko Jukić/hu-benedikt.hr



Krimen srpskog svetosavlja nije percipiran u naših vlastodržaca, štoviše, u prosincu 2002.godine, ništetnim Ugovorom s Vladom RH, na čelu s Ivicom Račan, Srpska pravoslavna crkva dobila je svu imovinu Hrvatskih pravoslavaca i garanciju trajnog financiranja iz državnog proračuna Republike Hrvatske.



Tome treba pridodati i ogromne prihode te Crkve od iznajmljivanja, na prestižnim lokacijama, nepravedno dobivenih Hrvatskih nekretnina.
Prosuđuje se da Srpska pravoslavna Crkva time godišnje dobiva desetke milijuna eura.


Svaka država ima svoju nacionalnu pravoslavnu crkvu, Hrvatska nema. Kod nas, uz Crkve manjina, na državnoj razini ,službeno djeluje samo Srpska pravoslavna Crkva.


Po vjerskom pitanju Hrvatska je i dalje, uprkos pobjedi u Domovinskom ratu, u kojem je sudjelovalo i 12.600 vjernika pravoslavne vjere, kao i u vrijeme kralja Aleksandra i druga Tita, srpski sluga, srpski vazal.


Ogromne su žrtve Domovinskog rata i previše krvi i suza proliveno da bi vazda ostalo tako.


Želim da naša upravljačka struktura, izim izbave iz brojnih zala koja ugrožavaju naš identitet, na osnovi istine, pravde i Kanonskog prava, u Republici Hrvatskoj časno i pošteno uredi odnos spram vjerskih zajednica.


Tako nam Bog pomogao.

Branko Smrekar.

U Brdovcu, 8, veljače 2025.

Uz proslavu nadolazećeg blagdana Stepinčevo:

NEPRAVDA BLAŽENIKU I HRVATSKOM NARODU


Alojzije Stepinac , mješovita komisija i knjiga Jurja Batelje: “Rivellijeva zavjera laži“.


U proljeće 2015. godine, Juraj Batelja je objavio knjigu

Rivellijeva zavjera laži.
Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna Crkva.


Riječ je o knjizi koja je pomalo zakasnjeli odgovor dr. Batelje, postulatora kauze i najboljeg poznavatelja života i rada zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, na knjigu talijanskog autora Marca Aurelija Rivellija, preminulog 2010. godine. L’arcivescovo de genocidio. Monsignor Stepinac, il Vaticano e la dittatura ustascia in Croazia, 1941 - 1945, (“Nadbiskup genocida. Monsinjor Stepinac,
Vatikan i ustaška diktatura u Hrvatskoj, 1941.-1945.”), Kaos Edizioni Milano 1999.


Krajem studenoga ove godine dr. Batelja je objavio
i drugo nadopunjeno izdanje svoje knjige.


Nakon objave prvog izdanja Bateljine knjige organizirano je
nekoliko skupova na kojima su tematizirani život, rad i sudbina A.Stepinca. Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu organizirao je u srijedu, 4. studenoga 2015., u kongresnoj dvorani Ekonomskogfakulteta u Zagrebu Colloquium academicum skup“Blaženi Alojzije Stepinac – katolički uzor čovjekoljublja”. Tri tjedna kasnije, 24. studenog 2015., održan je na zagrebačkom Kaptolu u prepunoj dvorani Vijenac, cjelodnevni znanstveni simpozij na kojem je sudjelovalo deset znanstvenika, osam iz Zagreba i dva iz Srbije.


Na istome mjestu, dan ranije, dr. sc. Ester Gitman iz Sjedinjenih Američkih Država održala je predavanje o A. Stepincu i otvorena je prigodna, vrlo sugestivna, izložba karikatura naslovljena Alojzije Stepinac u slici i riječi.
Utjecaj komunističke propagande na stvaranje negativne slike o zagrebačkom nadbiskupu.
Otvaranju izložbe prethodila su
stručna izlaganja Frane Dulibića i Jurja Batelje.


Potrebno je naglasiti da su zagrebački skupovi kao i predstavljanja Bateljine knjige po Hrvatskoj bili iznimno posjećeni i izazvali su, što nije baš čest slučaj, veliko zanimanje medija, što navodi na zaključak da je Stepinac
ponovo u središtu zanimanja kako znanstvene javnosti tako
i brojnih znatiželjnika i ljubitelja istine.
U ovom slučaju pojačano zanimanje javnosti za A. Stepinca izazvala je vijest o skorom završetku kauze Hrvatskog blaženika, koja je početkom 2014. “procurila” iz vatikanske Kongregacije za kauze svetaca.
Koliko mi je poznato, vijest je u javnost prvi odaslao kardinal
Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauze svetih, 10. veljače.
Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 4, 664-668 2014., u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu prigodom obljetnice smrti blaženoga Stepinca. Kardinalova je poruka brzinom munje doprla do brojnih štovatelja blaženog Stepinca i istinski ih je razveselila.


No ta je vijest u isto vrijeme, što je bilo i očekivano, uznemirila srbijanska vjerska i politička središta moći, Srpsku pravoslavnu Crkvu i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića.
Oni su se odmah nakon što je vijest dospjela u javnost mobilizirali i krenuli u političko-diplomatsku i medijsku bitku kako bi zaustavili proces.


Za ostvarenje svog nauma pridobili su kao saveznike, po svemu sudeći, izvjesne židovske lobiste, ali i pojedine katoličke velikodostojnike pretežito talijanske nacionalnosti u Vatikanu i izvan njega, koji su im zdušno priskočili u pomoć, potvrđujući i ovaj put njihovo vjekovno savezništvo i usklađene senzibilitete kada je u pitanju Hrvatska i hrvatske teme.


Udruženom je timu u kratkom vremenskom razdoblju pošlo za rukom uvjeriti papu Franju kako bi bilo mudro još pričekati
s proglašenjem svetim A. Stepinca. Argumenti koji su izneseni pred papu Franju očito su bili dostatni te je on svojim podređenima naredio osnivanje mješovite komisije koja bi trebala biti sastavljena od srpskih i katoličkih povjesničara i teologa, koji bi još neko vrijeme trebali “raditi” na Stepincu.


Svojom odlukom papa Franjo pokazao je, ne prvi put, da je zaista drugačiji od svih svojih prethodnika.


Bilo kako bilo, papa Franjo je de iure i de facto pod pritiskom
gore spomenutih ustanova odgodio proglašenje svetim A.Stepinca, ali i dodatno zagrijao ionako već uzavrele hrvatsko-srpske odnose.


Dokazuje to i očitovanje u svezi s kanonizacijskim procesom i osnivanjem mješovite komisije koje su vjernicima i cjelokupnoj javnosti poslali biskupi Hrvatske biskupske konferencije s nedavnog 51. plenarnog zasjedanja. Kako u stoji izjavi, biskupi su, suočeni “s brojnim pitanjima vjernika” i svjesni “stanovite uznemirenosti u narodu”, izrazili svoju lojalnost papi Franji i Svetoj Stolici u svemu što će biti
potrebno da bi se Srpskoj pravoslavnoj Crkvi “objasnila određena pitanja glede života i djelovanja nadbiskupa Stepinca”.


Nije suvišno spomenuti da je riječ o istoj onoj Crkvi čije je vodstvo odmah nakon Drugoga svjetskog rata, uz pomoć komunističkog režima, ali i pojedinaca iz gore navedenih savezničkih grupacija, počelo sijati povijesne neistine, laži i klevete o A. Stepincu, ali i na račun samog Vatikana. Dokaz su tomu gotovo nebrojni novinski tekstovi, članci i knjige objavljivani u svijetu i u komunističkoj Jugoslaviji, od 1945. do danas.


Uvjeren sam da u svemu što se u ovom trenutku događa oko Stepinca ima i “visoke” politike, nalik onoj koja se vodila i nakon smrti kardinala Stepinca, kada su počeli pregovori između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Svete Stolice o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa. U tim pregovorima jedan od ustupaka crkvene strane bila je izolacija brojnih svećenika u emigraciji, osobito Krunoslava Draganovića, čiji je rad smetao komunističkoj vlasti u Jugoslaviji. Sam Draganović morao je “platiti” za svoja dva “neoprostiva grijeha”: za spašavanje preko Vatikana i Zavoda sv. Jeronima nekoliko desetaka tisuća izbjeglica kojima je uspjelo izbjeći poslijeratne partizanske krvave likvidacije, te za svoju knjigu o Bleiburgu. Nije slučajno Udba organizirala otmicu K. Draganovića u Trstu, odmah nakon što je on najavio skoru objavu svoje knjige o poslijeratnim partizanskim masakrima.


Ostaje nam samo nadati se da A. Stepinac nije svojevrsni vatikanski “ustupak” srpskoj strani u kontekstu trenutnih odnosa srpske i vatikanske strane, a vrijeme će pokazati jesu li krivotvoritelji Stepinčevog rada i kočničari kanonizacijskog procesa zaista spremni čuti pravu istinu.


Po svemu sudeći, knjiga M. A. Rivellija L’arcivescovo del genocidio.
Monsignor Stepinac, il Vaticano e la dittatura ustascia in Croazia,1941 - 1945, ali i Papina odluka o osnivanju mješovite komisije bili su neposredni povod Batelji za pisanje i objavu najnovije knjige. On je sam, svjestan važnosti A. Stepinca i svega što se oko njega događa, na predstavljanju u Zagrebu izjavio sljedeće:


“Kao postulator u proglašenju svetim bl. Alojzija Stepinca osjećam odgovornost da pred crkvenom i svjetovnom javnošću progovorim o izvoru kleveta u kojima se u zadnje vrijeme i dugi niz godina sustavno ocrnjuje svijetli lik blaženog. Alojzija Stepinca.”


Predgovor Bateljinoj knjizi napisao je pastirski smjelo i odmjereno Mile Bogović, gospićko-senjski biskup i član Komisije HBK-a za razgovore sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. Nakon predgovora slijede popisi kratica i objavljenih i neobjavljenih vrela i literature.


Središnji dio knjige čini nekoliko tematskih poglavlja. Knjiga završava kazalom imena i recenzijama znanstvenika doc. dr. sc. Zlatka Begonje i prof. dr. sc. Josipa Jurčevića. Izdavač knjige je Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca. Prvo izdanje knjige ima 380 stranica, a drugo 404 stranice.
U središnjem dijelu knjige dr. Batelja na temelju brojne izvorne građe i literature tematizira odnos A. Stepinca prema Židovima prije II. svjetskog rata, njegovo pastirsko i humanitarno djelovanje za vrijeme rata, rad na spašavanju Židova, Srba, Roma, komunista i svih ostalih koje je režim NDH odlučio likvidirati, stanje u Hrvatskoj pred kraj Drugoga svjetskog rata, ali i tešku poslijeratnu situaciju, u
kojoj se nadbiskup bio meta komunističkog režima.

U središtu Bateljina zanimanja su i brojni vjerski prijelazi u NDH.
Veliki dio knjige Batelja je posvetio ponašanju Srpske pravoslavne Crkve u Drugome svjetskom ratu, primjeni rasnih zakona u Srbiji, progonu Židova u Srbiji, odnosu SPC-a prema Romima, ali o logorima u Srbiji. Batelja je svoje teze potkrijepio s nekoliko svjedočanstava i zahvala koje su nadbiskupu Stepincu uputili Poljaci, Slovenci, Židovi i Srbi za zaštitu u Drugome svjetskom ratu.


Ostaje nam samo nada da ova Bateljina knjiga, kao što je on
sam na zagrebačkom predstavljanju izjavio, neće proći kao njegova “trilogija Blaženi Alojzija Stepinac: svjedok Evanđelja ljubavi, koja je javnosti podarila 691 dokument, koji su sjajna obrana njegove osobe i svjedočanstvo njegove čiste savjesti kakvom svjedočanstvu nema ravna u vremenu njegova života i djelovanja”.
„Vrlo snažan i nadasve aktualan tekst o A. Stepincu, naslovljen
Falsifikatori na djelu. Povodom najavljenog filma o kardinalu Stepincu, napisao je Jozo Kljaković u Buenos Airesu 1953. godine. Iz teksta, objavljenog prvi put u Glasu sv. Antuna, izdvajam sljedeće:


“Nadbiskupa Stepinca zadnji put sam vidio koncem godine
1943. u Rimu. Odsjeo je u Zavodu Sv. Jeronima, gdje sam i ja stanovao. Za stolom smo sjedili jedan do drugoga. Za ručkom ili večerom govorio je meni i monsinjoru Magjercu o svojoj akciji za pomoć našemu svijetu, interniranom u logorima Italije. Govorio je o pomoći Sv. Oca Pape, biskupa i svećenstva talijanskog, koju su pružali tim nevoljnicima. Uoči njegovog povratka u domovinu, pozvao me je na razgovor u svoje odaje.
Tu mi je govorio o ustašama, naci-fašistima i nekim Vlasovljevim Čerkezima, koji vrše bestijalna i bestidna djela
po zemlji. Rekao mi je, da nema dana u kojemu on barem jedanput ne intervenira usmeno ili pismeno.
Na rastanku zaželio sam nadbiskupu sretan put i izrazio želju,
da se skoro opet vidimo. Nadbiskup mi je na to odgovorio: – Profesore, neka Vas prati blagoslov Božji.
“Po svoj prilici mi se više ne ćemo vidjeti.
Mene će ubiti ustaše ili partizani“.


Njemačkom kapitulacijom svršila je i Pavelićeva tiranija. No,
muke naroda nisu prestale. Četnička i ustaška djela nastavili su srpski komunisti. Oni su hrvatsku vojsku, koju su im Englezi predali, razoružanu kod Bleiburga, putem kroz slovenske šume većinom pobili. Te slovenske šume jesu, ‘Katin’ hrvatskog naroda. O tom našem ‘Katinu’ nitko u zapadnom svijetu ne piše, niti vodi istragu, iako je ovaj Titov ‘Katin’ monstruozniji nego onaj Staljinov.


Zaboravilo se je i na umorstva počinjena u Dubrovniku, Splitu, Makarskoj, Širokom Brijegu, Zagrebu i posvuda u hrvatskoj zemlji. Isto tako zaboravilo se je i na zločinstva počinjena od generala Mihajlovića i njegovog popa Đujića, njegovog Dobrivoja Jevđevića, majora Đurišića i drugih: kod Knina, kod Drniša, kod Mostara, u Poljicima, na Drini, u Novom Pazaru, u Foči, Prijedoru, Popovom Polju i drugim mjestima naše zemlje.


Za ova srpsko-komunistička zločinstva nad Hrvatima, nije digao glas ni jedan episkop srpski, ni jedan Srbin uopće.
Nisu protestirali ni protiv suđenja nadbiskupa Stepinca, čovjeka koji je njih branio i koji je srpsku djecu spašavao i hranio.


Hiljade ljudi, bez razlike vjere, narodnosti ili rase, bez razlike
političkog uvjerenja: Židova, Srba, Hrvata, Slovenaca, komunista, antifašista imadu nadbiskupu Stepincu zahvaliti za svoje živote.”


U iščekivanju prvih rezultata rada mješovite komisije zaključio bih ovaj tekst riječima biskupa Bogovića koje se nalaze u predgovoru Bateljine knjige:


“Budući da je u Bateljinim knjigama sadržana glavnina dokaznog materijala za proglašenje svetim Alojzija Stepinca, čime se obilno koristila Kongregacija za proglašenje svetih, držimo da je inicijativa Svete Stolice da se srpsko-pravoslavna strana upozna s tom materijom veoma korisna. Okretanjem pozornosti tim činjenicama i tom materijalu bit će lakše formirati ispravnu sliku o budućem svecu Alojziju Stepincu. Na taj način inicijativa može biti od velike koristi za zbližavanje dvaju naroda i dviju Crkava.


Ne vjerujem da će se stručnjaci koje izabere SPC lako složiti
sa svim mišljenjima koje mons. Batelja izvodi iz Stepinčeva djela, ali kod njega se svaka tvrdnja potkrepljuje izvornom građom pa se može provjeriti koliko je izneseno mišljenje u skladu s izvornim gradivom.
Zato smatram da je ova knjiga dobar uvod u dijalog koji je
Sveti Otac želio da se povede o kardinalu Stepincu između srpskopravoslavnih i hrvatsko-katoličkih stručnjaka.

Ako netko i danas izjednačuje vrijednost dokaza koje je Batelja u svojim knjigama donio, a koji se nalaze i u materijalima Kongregacije za proglašenje svetim kardinala Stepinca, s onim dokazima koje je komunistički sud u listopadu 1946. koristio da Stepinca proglasi zločincem, u tom slučaju ni Papina inicijativa ne može donijeti dobre rezultate.”

Doc. dr. sc Josip Dukić, Alojzije Stepinac, mješovita komisija i knjiga Juraja Batelje .


Blaženi kardinal Alojzije Stepinac u Lepoglavskoj kaznionici, od 19. listopada 1946. do 5.prosinca 1952. godine.


Kardinalova ljubav prema Bogu i hrvatskom narodu, u Lepoglavi je patnjom zapečaćena, zato ovi patnički prostori odišu poput Golgote, posebnom Božjom milošću.


„Svaki pokušaj izgraditi kulturu, civilizaciju, sreću jednog naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast.“ „Samo je u Boga vaša sreća, vremenita i vječna. Izvan Boga ne ostaje ništa osim propasti“.

Iz duhovne oporuke Alojzija Stepinca.


Alojzije Viktor Stepinac je zadužio je Katoličku crkvu, kršćanstvo, Hrvatski narod i brojne druge.

Stoga:
SANTO SUBITO


Branko Smrekar

U Brdovcu, 7. veljače 2025.

Ususret proslavi nadolazećeg blagdana, STEPINČEVO.
Zrnce spoznaje o nepravdi koja još uvijek traje

NEPRAVDA BLAŽENIKU I HRVATSKOM NARODU


Alojzije Stepinac , mješovita komisija i knjiga Jurja Batelje: “Rivellijeva zavjera laži“.
U proljeće 2015. godine, Juraj Batelja je objavio knjigu

Rivellijeva zavjera laži.
Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna Crkva.


Riječ je o knjizi koja je pomalo zakasnjeli odgovor dr. Batelje, postulatora kauze i najboljeg poznavatelja života i rada zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, na knjigu talijanskog autora Marca Aurelija Rivellija, preminulog 2010. godine. L’arcivescovo de genocidio. Monsignor Stepinac, il Vaticano e la dittatura ustascia in Croazia, 1941 - 1945, (“Nadbiskup genocida. Monsinjor Stepinac,
Vatikan i ustaška diktatura u Hrvatskoj, 1941.-1945.”), Kaos Edizioni Milano 1999.


Krajem studenoga ove godine dr. Batelja je objavio
i drugo nadopunjeno izdanje svoje knjige.


Nakon objave prvog izdanja Bateljine knjige organizirano je
nekoliko skupova na kojima su tematizirani život, rad i sudbina A.Stepinca. Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu organizirao je u srijedu, 4. studenoga 2015., u kongresnoj dvorani Ekonomskogfakulteta u Zagrebu Colloquium academicum skup“Blaženi Alojzije Stepinac – katolički uzor čovjekoljublja”. Tri tjedna kasnije, 24. studenog 2015., održan je na zagrebačkom Kaptolu u prepunoj dvorani Vijenac, cjelodnevni znanstveni simpozij na kojem je sudjelovalo deset znanstvenika, osam iz Zagreba i dva iz Srbije.


Na istome mjestu, dan ranije, dr. sc. Ester Gitman iz Sjedinjenih Američkih Država održala je predavanje o A. Stepincu i otvorena je prigodna, vrlo sugestivna, izložba karikatura naslovljena Alojzije Stepinac u slici i riječi.
Utjecaj komunističke propagande na stvaranje negativne slike o zagrebačkom nadbiskupu.
Otvaranju izložbe prethodila su
stručna izlaganja Frane Dulibića i Jurja Batelje.


Potrebno je naglasiti da su zagrebački skupovi kao i predstavljanja Bateljine knjige po Hrvatskoj bili iznimno posjećeni i izazvali su, što nije baš čest slučaj, veliko zanimanje medija, što navodi na zaključak da je Stepinac
ponovo u središtu zanimanja kako znanstvene javnosti tako
i brojnih znatiželjnika i ljubitelja istine.
U ovom slučaju pojačano zanimanje javnosti za A. Stepinca izazvala je vijest o skorom završetku kauze Hrvatskog blaženika, koja je početkom 2014. “procurila” iz vatikanske Kongregacije za kauze svetaca.
Koliko mi je poznato, vijest je u javnost prvi odaslao kardinal
Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauze svetih, 10. veljače.
Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 4, 664-668 2014., u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu prigodom obljetnice smrti blaženoga Stepinca. Kardinalova je poruka brzinom munje doprla do brojnih štovatelja blaženog Stepinca i istinski ih je razveselila.


No ta je vijest u isto vrijeme, što je bilo i očekivano, uznemirila srbijanska vjerska i politička središta moći, Srpsku pravoslavnu Crkvu i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića.
Oni su se odmah nakon što je vijest dospjela u javnost mobilizirali i krenuli u političko-diplomatsku i medijsku bitku kako bi zaustavili proces.


Za ostvarenje svog nauma pridobili su kao saveznike, po svemu sudeći, izvjesne židovske lobiste, ali i pojedine katoličke velikodostojnike pretežito talijanske nacionalnosti u Vatikanu i izvan njega, koji su im zdušno priskočili u pomoć, potvrđujući i ovaj put njihovo vjekovno savezništvo i usklađene senzibilitete kada je u pitanju Hrvatska i hrvatske teme.


Udruženom je timu u kratkom vremenskom razdoblju pošlo za rukom uvjeriti papu Franju kako bi bilo mudro još pričekati
s proglašenjem svetim A. Stepinca. Argumenti koji su izneseni pred papu Franju očito su bili dostatni te je on svojim podređenima naredio osnivanje mješovite komisije koja bi trebala biti sastavljena od srpskih i katoličkih povjesničara i teologa, koji bi još neko vrijeme trebali “raditi” na Stepincu.


Svojom odlukom papa Franjo pokazao je, ne prvi put, da je zaista drugačiji od svih svojih prethodnika.


Bilo kako bilo, papa Franjo je de iure i de facto pod pritiskom
gore spomenutih ustanova odgodio proglašenje svetim A.Stepinca, ali i dodatno zagrijao ionako već uzavrele hrvatsko-srpske odnose.


Dokazuje to i očitovanje u svezi s kanonizacijskim procesom i osnivanjem mješovite komisije koje su vjernicima i cjelokupnoj javnosti poslali biskupi Hrvatske biskupske konferencije s nedavnog 51. plenarnog zasjedanja. Kako u stoji izjavi, biskupi su, suočeni “s brojnim pitanjima vjernika” i svjesni “stanovite uznemirenosti u narodu”, izrazili svoju lojalnost papi Franji i Svetoj Stolici u svemu što će biti
potrebno da bi se Srpskoj pravoslavnoj Crkvi “objasnila određena pitanja glede života i djelovanja nadbiskupa Stepinca”.


Nije suvišno spomenuti da je riječ o istoj onoj Crkvi čije je vodstvo odmah nakon Drugoga svjetskog rata, uz pomoć komunističkog režima, ali i pojedinaca iz gore navedenih savezničkih grupacija, počelo sijati povijesne neistine, laži i klevete o A. Stepincu, ali i na račun samog Vatikana. Dokaz su tomu gotovo nebrojni novinski tekstovi, članci i knjige objavljivani u svijetu i u komunističkoj Jugoslaviji, od 1945. do danas.


Uvjeren sam da u svemu što se u ovom trenutku događa oko Stepinca ima i “visoke” politike, nalik onoj koja se vodila i nakon smrti kardinala Stepinca, kada su počeli pregovori između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Svete Stolice o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa. U tim pregovorima jedan od ustupaka crkvene strane bila je izolacija brojnih svećenika u emigraciji, osobito Krunoslava Draganovića, čiji je rad smetao komunističkoj vlasti u Jugoslaviji. Sam Draganović morao je “platiti” za svoja dva “neoprostiva grijeha”: za spašavanje preko Vatikana i Zavoda sv. Jeronima nekoliko desetaka tisuća izbjeglica kojima je uspjelo izbjeći poslijeratne partizanske krvave likvidacije, te za svoju knjigu o Bleiburgu. Nije slučajno Udba organizirala otmicu K. Draganovića u Trstu, odmah nakon što je on najavio skoru objavu svoje knjige o poslijeratnim partizanskim masakrima.


Ostaje nam samo nadati se da A. Stepinac nije svojevrsni vatikanski “ustupak” srpskoj strani u kontekstu trenutnih odnosa srpske i vatikanske strane, a vrijeme će pokazati jesu li krivotvoritelji Stepinčevog rada i kočničari kanonizacijskog procesa zaista spremni čuti pravu istinu.


Po svemu sudeći, knjiga M. A. Rivellija L’arcivescovo del genocidio.
Monsignor Stepinac, il Vaticano e la dittatura ustascia in Croazia,1941 - 1945, ali i Papina odluka o osnivanju mješovite komisije bili su neposredni povod Batelji za pisanje i objavu najnovije knjige. On je sam, svjestan važnosti A. Stepinca i svega što se oko njega događa, na predstavljanju u Zagrebu izjavio sljedeće:


“Kao postulator u proglašenju svetim bl. Alojzija Stepinca osjećam odgovornost da pred crkvenom i svjetovnom javnošću progovorim o izvoru kleveta u kojima se u zadnje vrijeme i dugi niz godina sustavno ocrnjuje svijetli lik blaženog. Alojzija Stepinca.”


Predgovor Bateljinoj knjizi napisao je pastirski smjelo i odmjereno Mile Bogović, gospićko-senjski biskup i član Komisije HBK-a za razgovore sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. Nakon predgovora slijede popisi kratica i objavljenih i neobjavljenih vrela i literature.


Središnji dio knjige čini nekoliko tematskih poglavlja. Knjiga završava kazalom imena i recenzijama znanstvenika doc. dr. sc. Zlatka Begonje i prof. dr. sc. Josipa Jurčevića. Izdavač knjige je Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca. Prvo izdanje knjige ima 380 stranica, a drugo 404 stranice.
U središnjem dijelu knjige dr. Batelja na temelju brojne izvorne građe i literature tematizira odnos A. Stepinca prema Židovima prije II. svjetskog rata, njegovo pastirsko i humanitarno djelovanje za vrijeme rata, rad na spašavanju Židova, Srba, Roma, komunista i svih ostalih koje je režim NDH odlučio likvidirati, stanje u Hrvatskoj pred kraj Drugoga svjetskog rata, ali i tešku poslijeratnu situaciju, u
kojoj se nadbiskup bio meta komunističkog režima.

U središtu Bateljina zanimanja su i brojni vjerski prijelazi u NDH.
Veliki dio knjige Batelja je posvetio ponašanju Srpske pravoslavne Crkve u Drugome svjetskom ratu, primjeni rasnih zakona u Srbiji, progonu Židova u Srbiji, odnosu SPC-a prema Romima, ali o logorima u Srbiji. Batelja je svoje teze potkrijepio s nekoliko svjedočanstava i zahvala koje su nadbiskupu Stepincu uputili Poljaci, Slovenci, Židovi i Srbi za zaštitu u Drugome svjetskom ratu.


Ostaje nam samo nada da ova Bateljina knjiga, kao što je on
sam na zagrebačkom predstavljanju izjavio, neće proći kao njegova “trilogija Blaženi Alojzija Stepinac: svjedok Evanđelja ljubavi, koja je javnosti podarila 691 dokument, koji su sjajna obrana njegove osobe i svjedočanstvo njegove čiste savjesti kakvom svjedočanstvu nema ravna u vremenu njegova života i djelovanja”.


„Vrlo snažan i nadasve aktualan tekst o A. Stepincu, naslovljen
Falsifikatori na djelu. Povodom najavljenog filma o kardinalu Stepincu, napisao je Jozo Kljaković u Buenos Airesu 1953. godine. Iz teksta, objavljenog prvi put u Glasu sv. Antuna, izdvajam sljedeće:


“Nadbiskupa Stepinca zadnji put sam vidio koncem godine
1943. u Rimu. Odsjeo je u Zavodu Sv. Jeronima, gdje sam i ja stanovao. Za stolom smo sjedili jedan do drugoga. Za ručkom ili večerom govorio je meni i monsinjoru Magjercu o svojoj akciji za pomoć našemu svijetu, interniranom u logorima Italije. Govorio je o pomoći Sv. Oca Pape, biskupa i svećenstva talijanskog, koju su pružali tim nevoljnicima. Uoči njegovog povratka u domovinu, pozvao me je na razgovor u svoje odaje.
Tu mi je govorio o ustašama, naci-fašistima i nekim Vlasovljevim Čerkezima, koji vrše bestijalna i bestidna djela
po zemlji. Rekao mi je, da nema dana u kojemu on barem jedanput ne intervenira usmeno ili pismeno.
Na rastanku zaželio sam nadbiskupu sretan put i izrazio želju,
da se skoro opet vidimo. Nadbiskup mi je na to odgovorio: – Profesore, neka Vas prati blagoslov Božji.
“Po svoj prilici mi se više ne ćemo vidjeti.
Mene će ubiti ustaše ili partizani“.


Njemačkom kapitulacijom svršila je i Pavelićeva tiranija. No,
muke naroda nisu prestale. Četnička i ustaška djela nastavili su srpski komunisti. Oni su hrvatsku vojsku, koju su im Englezi predali, razoružanu kod Bleiburga, putem kroz slovenske šume većinom pobili. Te slovenske šume jesu, ‘Katin’ hrvatskog naroda. O tom našem ‘Katinu’ nitko u zapadnom svijetu ne piše, niti vodi istragu, iako je ovaj Titov ‘Katin’ monstruozniji nego onaj Staljinov.


Zaboravilo se je i na umorstva počinjena u Dubrovniku, Splitu, Makarskoj, Širokom Brijegu, Zagrebu i posvuda u hrvatskoj zemlji. Isto tako zaboravilo se je i na zločinstva počinjena od generala Mihajlovića i njegovog popa Đujića, njegovog Dobrivoja Jevđevića, majora Đurišića i drugih: kod Knina, kod Drniša, kod Mostara, u Poljicima, na Drini, u Novom Pazaru, u Foči, Prijedoru, Popovom Polju i drugim mjestima naše zemlje.


Za ova srpsko-komunistička zločinstva nad Hrvatima, nije digao glas ni jedan episkop srpski, ni jedan Srbin uopće.
Nisu protestirali ni protiv suđenja nadbiskupa Stepinca, čovjeka koji je njih branio i koji je srpsku djecu spašavao i hranio.


Hiljade ljudi, bez razlike vjere, narodnosti ili rase, bez razlike
političkog uvjerenja: Židova, Srba, Hrvata, Slovenaca, komunista, antifašista imadu nadbiskupu Stepincu zahvaliti za svoje živote.”


U iščekivanju prvih rezultata rada mješovite komisije zaključio bih ovaj tekst riječima biskupa Bogovića koje se nalaze u predgovoru Bateljine knjige:


“Budući da je u Bateljinim knjigama sadržana glavnina dokaznog materijala za proglašenje svetim Alojzija Stepinca, čime se obilno koristila Kongregacija za proglašenje svetih, držimo da je inicijativa Svete Stolice da se srpsko-pravoslavna strana upozna s tom materijom veoma korisna. Okretanjem pozornosti tim činjenicama i tom materijalu bit će lakše formirati ispravnu sliku o budućem svecu Alojziju Stepincu. Na taj način inicijativa može biti od velike koristi za zbližavanje dvaju naroda i dviju Crkava.


Ne vjerujem da će se stručnjaci koje izabere SPC lako složiti
sa svim mišljenjima koje mons. Batelja izvodi iz Stepinčeva djela, ali kod njega se svaka tvrdnja potkrepljuje izvornom građom pa se može provjeriti koliko je izneseno mišljenje u skladu s izvornim gradivom.
Zato smatram da je ova knjiga dobar uvod u dijalog koji je
Sveti Otac želio da se povede o kardinalu Stepincu između srpskopravoslavnih i hrvatsko-katoličkih stručnjaka.


Ako netko i danas izjednačuje vrijednost dokaza koje je Batelja u svojim knjigama donio, a koji se nalaze i u materijalima Kongregacije za proglašenje svetim kardinala Stepinca, s onim dokazima koje je komunistički sud u listopadu 1946. koristio da Stepinca proglasi zločincem, u tom slučaju ni Papina inicijativa ne može donijeti dobre rezultate.”

Doc. dr. sc Josip Dukić, Alojzije Stepinac, mješovita komisija i knjiga Juraja Batelje .


Blaženi kardinal Alojzije Stepinac u Lepoglavskoj kaznionici, od 19. listopada 1946. do 5.prosinca 1952. godine.


Kardinalova ljubav prema Bogu i hrvatskom narodu, u Lepoglavi je patnjom zapečaćena, zato ovi patnički prostori odišu poput Golgote, posebnom Božjom milošću.


„Svaki pokušaj izgraditi kulturu, civilizaciju, sreću jednog naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast.“ „Samo je u Boga vaša sreća, vremenita i vječna. Izvan Boga ne ostaje ništa osim propasti“.

Iz duhovne oporuke Alojzija Stepinca.


Alojzije Viktor Stepinac je zadužio je Katoličku crkvu, kršćanstvo, Hrvatski narod i brojne druge.

Stoga:
SANTO SUBITO


Branko Smrekar

U Brdovcu, 6. veljače 2025.

PREMILA, RUKOMETNA, HRVATSKA NA TRONU,
A MILA ZRINKA, S TRONA NA TRON.
BRAVO NAŠI!

Mi:
STARA PJESMA
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
ANTUN GUSTAV MATOŠ
(1873-1914)
Tako bijaše u ono doba. A danas? Ovisi koga slušamo?
A zašto bi mi Hrvati morali vazda nekog slušati.
Imamo svoju pamet. Zadnji je čas za njeno uključenje.
"Samo je pametan čovjek slobodan, a svaka budala je rob".
Ciceron

Pripremio

U Brdovcu, 2, veljače 2025.
Branko Smrekar