Oganj.blog.hr

Prije zadnjih izbora, jedan je aspirant za Predsjednika Republike Hrvatske, sjeo u prvi red jedne zagrebačke crkve. Župnik mu priđe, pruži ruku i s oltara zahvali na dolasku na Svetu misu te hvalospjevom snubi nazočne vjernike da glasuju za tog savršenog kandidata. Niti je „idealni“ prošao niti mislim da je omalovažavanje drugih vjernika župnikovo poslanje, ali me potaknulo na opetovanje jedne objave, koju napisah 3. lipnja 2023.godine:


VJERNICI PRVOG REDA


Svećenik, iz sakristije, ulazi u prezbiterij i primijeti da su svi vjernici skupljeni prema zvoniku i, bezuspješno, dozivaju jednog posebnog, „penjača“, koji se popeo na zvonik i, u opasnosti se njiše: „Siđi, siđi dolje, siđi dolje među nas“. Svećenik kreće kroz lađu i vikne : „Brate, zašto si gore“? „Tu sam bliže Bogu!“ „ Ma ne, krivo, Bog je jednako i gore i dolje, Bog je svuda oko nas. Siđi!“ Vjernik shvati i spusti se med ostale vjernike.


Nakon što mi je, prijatelj, svećenik , monsinjor, duhovnik, Andrija, ispričao ovu duhovno poučnu priču, pomislih, ima li vjerskog opravdanja, na Svetim misama principijelno grupirati vjernike: vladajuće u prvi, rezervirani, red, iza njih drugi uvaženi zaslužnici pa tek onda narod ili pak, pod povlaštenim uvjetima, političare, dislocirati bliže oltaru, izvan mjesta drugih vjernika, kao što je učinjeno na Komemoraciji žrtava Bleiburške tragedije i Križnih putova.. u Macelju, 9. studenog 2023.godine. Uz to nije mi primjereno „prvoredce“ posebno pozdravljati, pružati im ruku, naglašavati njihovu kršćansku preuzvišenost. Ima li jednakijih vjernika?


Odgovor dobih na portalu: sv-petar-zaprešić.hr

NEDJELJNA ČITANJA Sir 27,4-7; Ps 92,2-3.13-16; 1Kor 15,54-58; Lk 6,39-45 Isus u današnjem evanđelju vrednuje čestitost pojedinog čovjeka i vjernika (Lk 6, 39- 45). Veli:
„Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.“
Uvijek Božju riječ gledamo kao riječ upućenu svakome pojedinom od nas. Svatko treba u Božjoj riječi, kao u jasnu zrcalu, sagledavati same sebe. Dobro je zastati i pokušati bar djelomično uočiti kakvi su plodovi moga djelovanja? Možda mislim da sam u nekim pitanjima u pravu, samo što me, eto, moji bližnji ne razumiju. I zato uporno ustrajavam na svome stavu i dokazujem drugima da su u krivu. I koji su plodovi? Ima li više razumijevanja, dobrote, strpljivost i uvažavanja? Ili se svađe umnažaju i razdor raste? Kakvi su plodovi mojih nastupa, moga govorenja, moga djelovanja? Postižem li tako svoj mir? Širim li svojim djelovanjem i svojim postojanjem onaj Kristov mir? Mogu li u tome smislu svake večeri u miru usnuti ako se uključim u taj pothvat? Veli Isus: „Vi ste svjetlost svijeta. Vi ste sol zemlje“. U nama – Božjom milošću – gori plamen Božje ljubavi, vatra Kristova spasenja, mi smo nositelji one blage i radosne vijesti – Evanđelja, da Bog u Kristu pobjeđuje svako zlo, da Božja ljubav nadjačava svaki grijeh i svaku oholost. Tu radost i tu blagost na poseban način su pokazivali toliki sveci. Veli Pavao: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 12,21). Molimo za svoje spasenje i za spasenje cijeloga svijeta. Kao što reče Pavao: „Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama“ (2 Kor 13,11). Upravo tako: Bog mira bit će s nama.


Sloga i zajedništvo ne podrazumijevaju fizičko odvajanje vjernika, u crkvi. Opravdanja da je to iz sigurnosnih razloga, teško mi je prihvatiti.


Ne dugo iza naše pobjede u Domovinskom ratu, bijasmo u Dubrovniku, na koncertu Zagrebačkih solista, u Kneževom dvoru. Treći red , sredina. Izim sjajnog sviranja, ostalo mi je u sjećanju, u cijelom gledalištu čujno, šuškanje bombonima i okretanje je li tko primjećuje, bivše ministre kulture, pucanje dlaka strune gudala, impresivnog violiniste, Tonka Ninić, a najviše sam zapamtio ulazak prvog Predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđman. Oduševljenje u dvorani, posjetitelji, izim par Dubrovačkih dama, ustaju i gromoglasno, dugotrajno plješćemo. Pogledam balkon, svi razdragani, predvođeni, legendarnim glazbenikom, Đelom Jusić, stoje i razdragano plješću.


Hrvatski je narod volio svog , najvećeg državnika, dr. Franju Tuđman.


Volio ga je i Franjo Kuharić, i baš zato ga nije htio odvajati od vjernika. Na otvorenju spomenika kardinalu Franji Kuharić, u Pribiću, reče mi Zagrebački pomoćni biskup: Prigodom jedne Svete mise, bilo je, iz predsjednikovog okruženja, ideja, da Franjo Tuđman, sa svojom pratnjom, uđe na glavni ulaz , a vjernici na sporedni. Budući blaženi, a tako sam ga, svaki put, u razgovorima i dogovorima i doživio, nije na to pristao.
Želio je sačuvati dignitet Predsjednika Republike Hrvatske.


Više sam puta primijetio i da je Franjo Tuđman, ne samo političkim djelovanjem, već i izravno, imao velikih empatija spram svog naroda.


Sjećam se jedne velike okrugle obljetnice Hrvatske vatrogasne zajednice, u Varaždinu. Nakon službene ceremonije, bijasmo na objedu u jednom hotelu. Velika sala bila je pripravljena za vatrogasce, a jedna manja prostorija za Predsjednika, njegovu pratnju i sam vrh vatrogastva. Došavši na mjesto blagovanja, Franjo je Tuđman, izrazio želju da objeduje sa vatrogascima.
Dugotrajan pljesak vatrogasaca bio je izraz radosti i ponosa vatrogasnog roda.


Povijesno je velik samo onaj državnik, kojeg narod prihvaća i osjeća kao dio sebe. Tome ne pridonosi status značaja prvog reda na Svetim misama. U brojnih vjernika to izaziva suprotan efekt.


Uz, Boga slavi, bližnjega izbavi.

U selu Brdovec, 14.veljače 2025. godine


Branko Smrekar