Oganj.blog.hr

ZMIŠLAJA MALOGA ŠTEFEKA

Unas je demokracija, pravo neupućenog, frustriranog, komunizmom duševno razorenog, preplašenog, lažima obgrljenog, častnog naroda, na izbor, globalizmu pogodnog totalitariste.

To je i razlog što su nas stalna verbalna nadmudrivanja, umišljenih „veličina“, između kameleonske, nekonzistentne oporbe i neargumentirano hvalisave najbrojnije vladajuće stranke, potpomognute nepošteno izabranim pripadnicima narodnih manjina i minornih strančica, koji su do najnižeg dostojanstva spremni braniti najveće laži, koje su nas, tijekom godina, po mnogim mjerodavnim statističkim podatcima dovele do dna Europske Unije.

Za ta „postignuća“ stranke primaju bezobrazno visoka novčana sredstva poreznih obveznika.

Ovako više ne ide. Trebamo novu, drugačiju, političku vlast: stručne, ničim kontaminirane domoljube, kojima osobni interesi neće zasjeniti one državne i koji će provesti radikalne promjene u korist Hrvatskog naroda.

Pecunia non olet.
Obzirom da je čovjek grješno biće, svaku kušnju političara treba spriječiti zakonskim putem.

Potrebno je nepravedna mirovinska prava povlaštenih ujednačiti sa svim drugim građanima:
Sabornike čekaju mirovine do 85 posto plaće, a u njih mogu već sa 50 godina.
Saborske su mirovine u prosjeku pet puta veće od normalnih.
Saborski zastupnik u mirovinu može otići i ako nije odradio cijeli četverogodišnji mandat, nego više od pola, dvije godine. Uvjet je da ima najmanje 20 godina radnog staža i 55 godina života. Nakon tri mandata u mirovinu mogu već sa 15 godina staža.

Dosadašnje „male ljude u visokom domu“ te nezaslužene povlastice nisu smetale. Dapače.

Uz umjeravanje mirovina svih umirovljenika, prema plaćenim doprinosima, a ne prema značaju, smatram da saborskim zastupnicima i drugim državnim dužnosnicima treba spriječiti mogućnost: dvostrukih funkcija, rad u upravnim vijećima u nadzornim odborima javnih poduzeća i niz drugih značaja koje dobivaju po stranačkim pripadnostima, a ne po strukovnim sposobnostima.

Dosadašnje nemoralne povlastice razlog su što gotovo nitko od zastupnika u Saboru Republike Hrvatske, uprkos čveketanju, nije zainteresiran za izvanredne parlamentarne izbore.

Potrebno je:
Zaštiti državni medijski suverenitet.
Kontrolirati nacionalno blago, vlasništvo, koncesije i gospodarski državni interes,
Očuvati, otkrivati i razvijati kulturne vrijednosti
Sačuvati teritorij.
Pokrenuti nadoknadu izravne i neizravne ratne štete i inzistirati na rješenju pitanja nestalih u Domovinskom ratu.
Pokrenuti Referendum o Izbornom zakonu, bez jednakijih.
Krenuti u pripravu i donošenje Zakona o javnoj uporabi Hrvatskog jezika.
Napraviti lustraciju sudstva.
Vratiti ukradeno i strogo sankcionirati krivce.
Uspostaviti neovisni sustav ispitivanja porijekla imovine svih suspektnih osoba.
Ubrzati sudske procese i povećati njihovu učinkovitost.
Ukinuti sudske zastare.
Ovršiti porezne dužnike.
Izbjegavati sudske nagodbe.
Utrnuti kriminal, klijentelizam, korupciju i druga zla.
Povećati ulaganje u znanost, urediti sustav srednjeg školstva, uz obvezne programe standardnog Hrvatskog jezika, istinite povijesti i ….
Stvoriti trajne uvjete za povećanje ulaganja u ekoprihvatljivu proizvodnju.
Urediti pitanje vjerskih zajednica, sukladno Ustavu Republike
Hrvatske i Kanonskom pravu.
Donijeti mjere za jačanje nataliteta i zaustavljanje iseljavanja te povratak privremeno ili stalno iseljenih Hrvata.
Smanjiti dotacije političkim strankama i neovisnim zastupnicima.

Aspiranti za državne, regionalne i lokalne značaje i čelnici javnih službi, trebali bi, uz opće uvjete, proći psihološku provjeru, biti ispitani o porijeklu imovine, znanju Hrvatskog jezika i našoj povijesti.

Štefek si misli da se dosadašnja politička “elita“, vladajuća i oporbena, nije pokazala dostojnom dalje voditi državu i da nam treba Domoljubna Oluja, pokret stručnih, neprofaniranih, časnih ljudi, koji se, većinom, zbog pokvarenog sustava nisu htjeli baviti politikom.

Dok se ne usustavi novi domoljubni pokret, izvanredni izbori bili bi samo nastavak svekolikog utonuća, izvanjski, Lijepe naše domovine.

Isuse, kaj pak taj nabedasti Štefek zmišla. Blazni.
Zahiriv je. Ima duhu po ovanu, praf za praf idealizmu Roberta Owen i drugih sanjara.
I da nebi biv črna ofca, nek samo obična kak i većina drugih drugih, morav bi iti f školu.
I pe, i to ne teru god, nek onu Kumrovečku.
Samo čeka da prevozi Kumrovečki cug , a Kinezi vrediju tu sramotu od zgrade. I u gradbenom i u političkom smislu.

Do unda Štefek muči i kupuje črlene knige.
Mora bit spreman. Strpleje je majka mudrosti. Misliš?
Štefek ne misli. Zato i pe f pravu školu. Bu se popraviv.
Zato mu najte kaj zamerit.

Branko, crkv. Stjepan, Smrekar
U Brdovcu,, 26. veljače 2022.

HRVATSKI JEZIK
Hrvatski jezik je poseban i nije kao nijedan drugi.

Hrvatski i Srpski jezici su slični, ali što je slično nije isto.
Razumijevanje nije kriterij za samobitnost.

Sve države Europske Unije, izim Njemačke, koja ga regulira pravilnicima, imaju zakon o svom jeziku.

Srbi su prošle godine donijeli Zakon o zaštiti Srpskog jezika i ćirilice, kao svoju samobitnost. (akademik Pavle Ivić , jedan od autora deklaracije SANU II)

Hrvatska ni nakon trideset godina neovisnosti nije donijela Zakon o javnoj uporabi standardnog Hrvatskog jezika.

I dok druge države neometano odlučuju svom jeziku, Hrvatski jezik, od strane srbijanaca već više od sto godina, doživljava moralnu i kulturnu okupaciju.

Još od Vuka Stefanovića Karadžičića tvrde da je štokavski dijalekt srpski, tako je i određena granica njihovih snova: Virovitica-Karlovac- Karlobag, onda novoštokavsku ikavicu, dijalekt kakvim je pisao i Petar Preradović nazvali bunjevačkim, isto čine i sa šokačkim, samo da bi okrnjili Hrvatski jezik, prisvajaju dubrovačku književnost, da bi na koncu utvrdili da Hrvatski jezik ne postoji.

PROPUSTI NAŠE VLASTI:
U Bruxellesu se deklaracije i dokumenti ne prevode na Hrvatski jezik, već po prijedlogu “zelenih“, imaju prevoditelja na hibridni, nepostojeći srpsko- hrvatsko- bosanski-crnogorski… Sramotno.

U Svjetskim se veleučilištima izim Mađarske i Poljske, nema nastavnog predmeta Hrvatski jezik , već uče srpsko- hrvatski, s naglaskom na srpski.

Jezici u Europskoj Uniji su usklađeni pa bi nakon zakona o
Hrvatskom jeziku, pri postupku za ulazak Srbije u Eu, mogli pitanje nezadiranja u Hrvatski jezik, postaviti kao uvjet.

Zaštitimo Hrvatski jezik, jedan od identiteta Hrvatskog roda

Branko Smrekar
U Brdovcu, 23. veljače 2022.

Krajem pedesetih, početkom šezdesetih, sijali smo domaću kuruzu, a olupljene štruke čuvali i sušili na najžima.

Jednoga dana, nakon sumnje da je kuruze na najžima se maj, pokojna je majčica vidjela strinu Janu, s korbom kuruze, kak se po lojtri spušća z našega tavana i onak skromna, pobožna i miroljubiva dobeži do tateka;: “Joža nekaj bi ti rekla, ako mi daš riječ da nebuš nikom reko“ . „Budi bez brige, kaj da je h beton zabito“
„Vidla sam strinu kak nam s tavana nosi koruzu“
Još ni ni zgotovila, a tatek je već bil na dvorištu i zakričav: „Strina pa ti nam kradeš koruzu“
A strina, kojoj je takvo ponašanje bio običaj ,odgovori: ,,'ebamu vrag mater do me je vidiv“.
Tatek ,jedva dočekavši zaviče:
„Nada, strina ti kune mater“

Danas je drugačije, „'ebamu vrag mater tko mi kaj dokaže“. Srećom imamo neovisnu sudbenu vlast, toliko neovisnu da suce najviše razine biraju saborski zastupnici, koji o pravu ne moraju imati blage veze. Važno je samo da glasuju sukladno dogovoru vlasti i oporbe. Dva su tome razloga: prvo mandat sudaca traje dulje od jednog mandata vlasti i drugo, također znano, „Vrana vrani oči ne kopa“, A struka? Ma kakva struka ,važna je samo dirigirana ruka.
Podsjeća me to na jedan vic iz onog doba, kad je neupućeni turist htio nešto doznati pa na stranim jezicima pitao milicajca da li govori engleski. „Ne“! Njemački? „Ne“! Francuski? „Ne“ !Talijanski? „Ne“! Ruski? „Ne“! Prekipjelo to njegovom, jednako učenom, kolegi:„Jesi glup pa ne znaš ni jedan jezik“ i dobi odgovor: “Nema veze, vidiš ovaj ih zna pet pa mu to niš ne pomaže“. Živjet će ovaj narod“. Samo kak? Nikak.

Ipak nije sve tako crno. Enormni uspjesi u kažnjavanju krađe namirnica u dućanima, naplati sitnijih prometnih prekršaja, poput krivog zaustavljanja i parkiranja automobila, prodaje starih traperica i drugi ekvivalentni prekršaji „koji se mogu okarakterizirati kao rušenje ustavnog poretka“ snažno opterećuju sudstvo u drugim zadaćama. A pravda?
Malo me podsjeća na Mount Everest. Što se penješ bliže vrhu manje je zraka. Što je veći lopovluk pravde je sve manje. Iako u pravilu nema dokaza, nitko se ničega ne sjeća, povlače se iskazi, zbog proceduralnih pogrješaka, često samih sudaca, obnavljaju procese, predmeti se ponekad neprimjereno privremeno „eutanaziraju“ ,drže u ladicama…

Nema ni priznanja pa ni djelomičnog, poput onog kad je jedan visoki inozemni državni čelnik poslikan na jednoj privatnoj zabavi u prilično potentnom stanju, ponosno priznao da je to njegov ordinarijus , ali da na slici nije on.

Izgleda da unas nema ničega, izim poslušnih sudaca, bogatih „numizmatičara“, kvarnih političara , svakojačkih povezanosti i ojađenog naroda. Dokle tako? Do promjena redatelja i svih glumaca. Hrvatsko pravosuđe, pod ravnanjem politike nije, kako se to voli reći, crna rupa, ono je crna izbočina.

Moramo je izravnati, kako bi udovoljili najvećoj zadaći: POVRATKU UKRADENOG. Bez toga nema nam spasa. Sačuvajmo ovu lijepu Zemlju i očuvajmo naše bogate duhovne blagodati.

U Brdovcu,22. svibnja 2016.

Tako je bilo, da li je došlo do pozitivnih promjena ili je kraval s ministrom graditeljstva, samo jedna prozirna predstava, koja ima za cilj ostavku i prisilno smjenjivanje ministra, kako bi se o dotičnom, spriječila rasprava u Saboru Republike Hrvatske, a time, moguće, na svijetlo dana isplivale i neke druge zabašurene gadosti, pokazat će vrijeme.


Branko Smrekar
U Brdovcu;19.veljače 2022.

BLAŽENI ALOJZIJE – LJUBAV BOGU, ČOVJEKU I DOMOVINI

Reče jednom jedan biskup: „ Kad sam bio mali, gledao sam kipove svetaca. Činili su mi se tako velikim, posebnim, nestvarnim, grandioznim, nedodirljivim…, a onda sam proučavao njihove živote i uvidio da su to obični, normalni ljudi, ljudi poput nas Poput nas, ali ipak tako posebni, drugačiji, ljudi koji su svoj život podredili Bogu i čovjeku. Bez ostataka, bez ikakvih osobnih interesa. Ljudi koji su dali sebe drugima, služili im, patili za njih, često i po cijenu vlastita života.“

Upamtih te riječi i pri svakoj se novoj spoznaji o nekom svetcu podsjetih na neodvojivost služenja i ljubljenja Boga i čovjeka. Alojzije Viktor Stepinac je služio Bogu, čovjeku i Domovini, Hrvatskoj.

Evidentno je da je, službeno blaženi, sveti Alojzije Viktor Stepinac žrtva svih sustava, krivotvorina i laži Srpske pravoslavne crkve i zbrkanih nastojanja pape Franje da širi ekumenizam, sa, zapravo, nekršćanskom, svetosavskom , Srpskom pravoslavnom Crkvom.
Užasnut sam s koliko se poštovanja i uvažavanja, prema fašistički orijentiranoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, odnose naše crkvene i svjetovne vlasti, a više je nego očito da je i odnos pape Franje prema blaženom Alojziju, dijametralno suprotan svetom Ivanu Pavlu II., koji je, neopterećen globalizmom, sljedeći put Isusa Krista, poznajući fašizam, nacizam i komunizam, namjeravao blaženog Alojzija proglasiti svecem.

Još nekoliko, manje spominjanih činjenica o Alojziju:
Stepinac je inicijator osnivanja Hrvatskog Caritasa. Nagovarao je nadbiskupa Bauera da osnuje Caritas u Zagrebu. Nadbiskup je 25. studenoga 1931. u Zagrebačkoj biskupiji osnovao ustanovu Caritasa s podružnicama u svakoj župi, koja će se baviti karitativnim radom. Stepinac je imenovan voditeljem Caritasa; s entuzijazmom se dao na posao. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bila je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na dobrovoljne priloge.
Kad je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je bez riječi pogledao nadbiskupa Bauera, a onda prasnuo u smijeh. Ali kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena rekavši da je mlad i potpuno neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti ga je tješio: "Budi miran! Pogreška što si mlad svakim je danom sve manja."

Mi vatrogasci ponosni smo na Alojzija i zbog toga što je, između ostalog, bio član naše obitelji: restaurator, tajnik i stalni donator DVD-a Krašić, a vatrogasci Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić zaslužuju svako poštovanje.
Evo jednog od njihovih zapisa, nakon smrti bl. Majke Barbare, koja je cijeli život molila Boga da svome sinu Alojziju udijeli čast služenja Bogu i ljudima: Mate Stepinac, zapovjednik Juraj Stepinac i tajnik Alojzije Stepinac, današnji nadbiskup sv. Zagrebačka nadbiskupija. Društvo je u cijelosti nazočilo sprovodu, kao što je ova majka koja je odgojila ovo troje članova našeg Društva i to zaslužila. I zato je naše Društvo došlo u punom broju i odalo posljednju počast pokojnima. Vječna joj slava.”

Zapis je komentirao i prof, Ante Krmpotić, Zlatni Zmaj Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“:
„Čitajući posljednju bilješku, treba imati na umu da je ona napisana u vrijeme kada je nadbiskup Stepinac već bio osuđen i kada je bio izvrgnut nizu uvreda, optužbi, laži i mržnje u svim novinama i javnim skupovima. Ipak, autor bilješke navodi da je majka "koja je odgojila tri takva sina" zaslužila poštovanje i čast. Stoga je trebalo imati hrabrosti.
Bog nam je dao hrabrost, neustrašivost i junaštvo, nasuprot svim zalima, koja nas zbog naše indolencije sve više preplavljuju“.

Osim u području vatrogastva blaženi Alojzije zauzimao se i u drugim područjima zaštite ljudi, njihove imovine i okoliša.
Tako je 24. veljače 1938. godine u gradu Zagrebu , na Ksavesrkoj cesti, blagoslovio Školu za civilnu zaštitu. Zapis navodi njegov prigodni govor. Govor koji nije bio uobičajeno udvornostan i partikularan, već je, uz svu potporu Školi, naglasio bit:
„Želim istaknuti dvije misli, koje mi se i nehotice nameću. Naš bijeli Zagreb nastoji da ne zaostane niučemu za ostalim naprednim gradovima Europe, pa tako eto kraj najraznovrsnijih škola osniva školu ove vrsti, za koju prije nekoliko godina nije nitko ni sanjao, da bi bila potrebna. Ali kad čitamo, gdje se jedan od prvaka krvavog boljševizma grozi: da će „sasuti otrovne plinove kao iz kabla“ na svoje protivnike, i kad vidimo da grožnje slične vrsti postaju pomalo realnost na raznim dijelovima svijeta, onda škola ove vrsti, za obranu naime pučanstva od zračnih napadaja, nije bespredmetna.
Z druge pak strane, i nehotice dolazi mi misao, nije li potreba škole ove vrsti predznak dekadence ljudske kulture uopće? Zar je čovjek na to spao, da darove uma, kojima ga je obasuo dobri Bog, na to upotrebljava, kako će pronaći najgroznija sredstva da uništi svoga bližnjeg? A ipak svi imadu istoga Oca na nebu i prema tome su svi braća u Bogu!
Zaista zadnji je čas, da ljudski rod dobro promisli kamo srlja bez Boga! I ako život svoj ne bude doveo u sklad sa zakonom Božjim, bojim se, da ga ne će spasiti od propasti ni mirovne konferencije, ni sve škole ma koliko bile u sebi korisne.
Jer sigurno spasenje samo je od Boga, prema riječima Svetog pisma: “ Domini est salus et super populum Tuum benedictio Tua!“ Od Gospoda je spasenje i vrh puka Tvoga blagoslov Tvoj!“

U domenu svetih, poput onih koje simboliziraju kipovi s početka teksta; velikani duha i djela, odabranih voljom, providnošću i milošću Božjom, kojima pripada i naš , za sada Blaženi Alojzije, teško možemo ući, ali nam oni moraju biti smjerokazi kako u životu postati bolji čovjek.

Branko Smrekar
U Brdovcu,10. veljače 20222.

LIJEPA NAŠA DOMOVINO

Davne 2004. godine, zajedno s ondašnjim predsjednikom Hrvatske vatrogasne zajednice i zapovjednikom Vatrogasne zajednice Općine Brdovec, nakon prijateljskog druženja s vatrogascima Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krajiška Kutinica, mjesta sa šezdesetak stanovnika, bijasmo na, s ljubavlju i marom, dobro organiziranoj skupštini Dobrovoljnog vatrogasnog društva Brinjani, malog mjesta s oko dvjesto, također pripadnika narodne manjine Srba u Hrvatskoj, čiji su vatrogasci posebno ponosni na činjenicu što se nijedan njihov sumještanin, u Domovinskom ratu nije pridružio okupatorskoj, velikosrpskoj , strani.

Društvo malo i siromašno, ali ono malo što imaju dobro uređuju i poštuju. U malom spremištu skromna, čista i posložena oprema. Posebno, središnje mjesto u garaži zauzima stari, jedva vozivi, ali blještavi, vatrogasni kombi, parkiran na velikom tepihu.
Iako to nije tehničko rješenje bio sam ganut, impresioniran i ponosan na koji način tamošnji vatrogasci iskazuju svoj odnos prema čovjeku, njegovim blagodatima i okolišu.

Ipak, ne njihovom krivnjom, ne mogu se baš sa svime podičiti. Skupština je, kako je to uobičajeno, počela našom himnom, ali su već na početku iskrsnuli problemi. Stari kazetofon je stalno prekidao ton , krčao i šumio, kao da je s početka prošlog stoljeća, da bi u sredini himne zatajio..Vatrogasci, domaći i gosti, smo još kraće vrijeme nijemo stajali, ali se nitko od nazočnih, nije sjetio himnu završiti pjevanjem.

Nema ljepšeg nego javno pjevati na čast svoje Domovine i skupno se veseliti svakom uspjehu njenih žitelja.

Da bi pijetet Domovine dosegnuo potrebitu razinu, neizostavno nam je započeti duhovnom obnovom , a za brojne i duhovnom iznovom.
Pritom, naravno, u tom pravcu treba odgajati i mladež, od kućnog odgoja, vrtića, pučke i srednje škole,…svugdje i svagda
.
Volio bih da osvane dan kad ćemo za svakog državnog blagdana, i bez zakonskih obveza, na svakoj zgradi i kući s posebnom čašću i ponosom zavijoriti Hrvatske barjake.
Ovaj narod zaslužuje poštovanje i poštenje političara koji godinama rotiraju na državnom vrhu i svugdje gdje je to moguće, čini se, s osnovnom premisom zadovoljenja osobnih interesa.

Pred nama su nove odluke. Ne bih volio birati između asocijacija vrsta:
„Naš se novčanik deblja“, “Lovoljubna koalicija“, „Croatia export“ “Društvo neostvarenih ambicija“,
“Asocijacija sujetnih jedinki“,
“Ekzibicionisti“,
“Stranka ,to sam ja“, „Častohlepni,…,
svi s temeljnom mišlju: glasujte za nas, nama će biti bolje.

A narod?
Da, on će trebati prolijevati krv, znoj i suze.

A što kad narod isplače sve svoje suze?
Strašim se tih reakcija.

Zato je potrebna brza katarza svih političkih stranaka, uvođenje sposobnih, moralnih, neokaljanih osoba u politička čelništva, angažirati mnogobrojne svjetske dobronamjerne uspješnike te se više osloniti na naše stručnjake u inozemstvu i iseljeništvu, koje je puno pomoglo u stvaranju Hrvatske Države, a što nismo dovoljno vrednovali, koji bi uredili Hrvatsku o kojoj su sanjale dosadašnje generacije i za kakvu smo se borili u Domovinskom ratu.

Programi za izbore navijek su manje više slični, ali nijedan neće biti dobronamjeran ako neće, pod jedan , sadržavati borbu za vračanje otetih blagodati.

U tu svrhu bit će potrebno beskompromisno razbiti korupcijsku spiralu izvršne, zakonodavne i sudske vlasti te uz sankcije, od oduzetnika vratiti ukradeno, čime ćemo Državni proračun ojačati do neslućenih visina.

Prema nekim prosudbama iz europskog miljea, Hrvatskom se narodu godišnje ukrade oko 10 milijardi eura.

Dugogodišnju predstavu, “U raljama kriminala“ konačno treba skinuti s repertoara.

Narod je odgovoran hoće li i dalje tonuti ili želi malo zraka i isplivati na površinu
.
Nosimo odgovornost za sebe i život novih generacija.
Da li smo toga dovoljno svjesni?

Branko Smrekar
U Brdovcu, 8.veljače 2022.
Branko Smrekar

PROBUDI SE
Unas su zviždači časni ljudi koji prijavljuju nepravilnosti pokvarenjaka, kojima se, najčešće, zbog nepravedne zaštićenosti, baš fućka.

Zviždač (eng. whistleblower) je osoba koja (kao što sudac u sportu zviždukom upozorava na nepravilno ponašanje) javno upozorava na ilegalne aktivnosti (primjerice korupcije, nedoličnog ponašanja, kršenja zakona ili zlorabe ovlasti moćnih pojedinaca.
Uglavnom se opisuje kao akcija hrabrih pojedinaca koji iz moralnih razloga, unatoč riziku za vlastitu karijeru, odlučuju javno progovoriti o nezakonitim ili neetičkim ponašanjima nadređenih osoba.

Kako prijaviteljima nepravilnosti, pogrdno nazvanih zviždači, Hrvatski narod daje javnu potporu? Pasivno. Gotovo nikako. Kao da se to njega ne tiče. Sramota.
Čudni smo mi svati. Kad je u pitanju izkazanje naše radosti zbog sportskih uspjeha naših velikana, skupi nas se i preko pola milijuna, ali kad trebamo javno poduprijeti potrebu poboljšanja uvjeta za razvoj sporta ili neke druge narodu nasušno potrebne promjene, onda se ponašamo kao da nas nije briga, boli nas…, pasive se habere. Jadno.

Kad bismo bili manje indolentni i kuražniji, javno bi štitili prijavitelje nepravilnosti i iskazivali svoje nezadovoljstvo brojnim drugim negativnostima. Takvim bismo ponašanjem imali više prijavitelja nepravilnosti, a manje njihovih tvoraca. Bilo bi nam bolje.

I većina „naših“ sredstava javnog općenja, oprostite, „lapsus calami“, priopćavanja, umanjuju ili skrivaju naše kobnosti i strahote.
Tako se. primjerice, lopovluk, kao da je to dječja živahnost, a ne nož u srce našeg naroda, opisuje kao:
„Uhvaćeni su s prstima u pekmezu“
„Zamračili su velika novčana sredstva“ ili
„Zaigrali su se“.

Većina tih medija uredno promovira i vrle ispraznice naših čelnika:
„Neka institucije sistema odrade svoj posao.“
Ponekad te „ institucije sistema“ tako učinkovito odrade svoje zadaće da bi ih primjerenije bilo nazvati: „prostitucije sistema“, a najviša sudsku instancu „ustavni blud“.
Neupućeni bi mogli postaviti pitanje: Da li su institucije sistema institucije vlasti ili institucije naroda?

Odgovor je na hrvatskim biračima.

Prema svim statističkim pokazateljima EU, dosad se nisu iskazali. Socijalno ugroženi, većina umirovljenika, blokirani, ovršeni, nezaposleni i brojni drugi ugroženi i bezperspektivni to najbolje mogu potvrditi.
Vlast ih podnipoštava. Nažalost, oni na izborima zaborave svoje jade i nasjedaju dokazanim političkim „ falššpilerima“.

Vrijeme je za svekoliko osviještenje naroda.
Sami odlučujemo o sebi, našim najdražima i onima koji će prenositi čast i slavu jedine i vječne Hrvatske.

Tako nam Bog pomogao.

Branjko Smrekar
U Brdovcu,5. veljače 2022.

Udruga hrvatskih branitelja pravoslavne vjere
2 h ·
Zahtjev Udruge Hrvatskih Branitelja Pravoslavne Vjere za registraciju Hrvatske Pravoslavne Crkve
Poštovani…
Svi hrvatski povijesničari potvrđuju kako je Katolička crkva univerzalna pa tako u Hrvatskoj ne postoji Hrvatska katolička crkva nego Katolička crkva u Hrvatskoj, što je neupitno. Slažu se i s činjenicom da su pravoslavne crkve nacionalne (državne) što je isto tako neupitno. Nikako da u javnosti netko objasni kako to da su pravoslavne crkve nacionalne (državne), a u Hrvatskoj je nacionalna (državna) crkva Srpska Pravoslavna crkva, sa sjedištem u Beogradu, tj. Pravoslavna crkva Srbije.
Hrvatska Pravoslavna Crkva (HPC) pravna je i povijesna sljednica autokefalne Karlovačke arhiepiskopije sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima koji su od pamtivijeka dio Hrvatskog kraljevstva i koja je povijesna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju od 1707. do 1920. i čiji je poglavar nosio naslov Patrijarh Hrvatski. U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855., po narudžbi Carigradskog patrijarha, autokefalna hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. Ona nikad nije donijela odluku o pridruživanju Autokefalnoj ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koju je 1920. izravno stvorila tadašnja državna tvorevina suprotno crkvenim kanonima (kršenje 30. apostolskog pravila).
Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prjestolonasljednik Aleksandar Karađorđević je svojim ukazom, a suprotno crkvenim kanonima, stvorio novu crkvu – Autokefalnu ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (nije SPC!), ujedinjenjem nekoliko od prije postojećih crkava. Napominjemo kako je takovo ujedinjenje moguće samo temeljem odluka tih crkava.
Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela takovu odluku o ujedinjenju, a nije niti mogla jer u to vrijeme nije imala izabranog poglavara bez kojeg se ne može donijeti takva odluka. Nije imala izabranog poglavara jer je godine 1913. zadnji Karlovački arhiepiskop Lukijan nestao u Austriji. Širile su se glasine kako je počinio samoubojstvo sve dok tjedan dana kasnije nije pronađen s odsječenom glavom – samoubojstvo sigurno nije.
Godine 1922. podmićivanjem Carigradskog patrijarha Miletija Metaksakisa, dobiven je Tomos kojim se dodjeljuje autokefalnost novoj crkvi u novoj državi. Sama činjenica da je nova crkva dobila Tomos potvrđuje činjenicu da prije 1922. nije postojala bilo kakva autokefalna crkva, koja bi mogla sebe nazivati srpskom jer je Tomos dokument koji se daje jednom u povijesti.
Carigradska patrijarhija nije nadređena ostalim autokefalnim crkvama pa niti onima, koje su „ušle” u novu crkvu, da bi izdala Tomos. Činjenica da hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nije donijela takvu odluku o ujedinjenju znači kako ona de jure još uvijek postoji.
Zapravo Srpska Pravoslavna Crkva nije pravoslavna crkva Srba nego pravoslavna crkva SRBIJE i svojim mjerodavnim teritorijem slijedi granice Srbije. Stoga slijedi da kad nije bilo Srbije nije moglo biti niti Srpske Pravoslavne crkve. Iz tog razloga nije bilo moguće da u Hrvatskom kraljevstvu postoji pravoslavna crkva države Srbije, države koje tad još ni nema. Sve tvrdnje da je u Hrvatskoj prije 600 godina postojala SPC ili općenito bilo kakva srpska crkva su srpsko-jugoslavenske izmišljotine.
Nacionalni (državni) predznak pod nazivom pravoslavnih crkava pojavljuje se tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Prvi državni dokument, koji sadrži naziv Srpska Pravoslavna Crkva je Zakon o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, iz 1929. Godine, a prvi crkveni dokument u kojem sama crkva sebe naziva na ovaj način je Ustav Srpske Pravoslavne Crkve iz 1947.godine.
Početkom Drugog svjetskog rata Hrvatska Pravoslavna Ckva je obnovljena, uz iskazanu suglasnost Carigradske patrijarhije i većine ostalih pravoslavnih crkava. Ovdje napominjemo kako je patrijarh Srpske Pravoslavne crkve Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita. Te su odluke još uvijek na snazi.
Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, dok je Hrvatska okupirana od vojske III. Ukrajinskog fronta, jugoslavenski komunisti streljaju Hrvatskog patrijarha Germogena, cijeli crkveni kler i puno vjernika HPC, bez ikakave optužbe za neki ratni zločin i na temelju nepostojećeg zakonodavstva. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a Hrvatska Pravoslavna Crkva jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera i velikog broja vjernika.
Dana 20. prosinca 2002. Predsjednik Hrvatske vlade, Ivica Račan potpisuje Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, o pitanjima od zajedničkog interesa.
Baš s tom SPC-om, čiji je Sveti Sinod 5. srpnja 1994. godine uputio svoj “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti” kojim poziva sve Srbe da ustanu u obranu “srpskih zemalja” jer oni imaju legitimno pravo na svoju “Republiku Srpsku Krajinu” i “Republiku Srpsku”, a koja je 1995. godine, u Parizu osuđena za genocid, Vlada RH, 2002. potpisuje Ugovor od zajedničkog interesa.
Obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva autokefalna je od 1. prosinca 2013. na temelju crkvenog kanona po kojem „redoslijed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu” i radi na okupljanju svih pravoslavaca u Republici Hrvatskoj bez razlike na njihovo etničko podrijetlo. Njoj se već godinama odbija registracija i omogućavanje normalnog rada, kako bi se na taj način pogodovalo postojanju Pravoslavne crkve Srbije u Republici Hrvatskoj. Istoj onoj od koje smo mi branili svoju Domovinu i koja nas sad odbija krstiti i pokapati. Mi to od nje niti ne želimo jer bi ispalo da smo zapravo Domovinski rat izgubili i sada tu nije Hrvatska nego Srbija.
Ovakvo stanje, kada u Hrvatskoj kao nacionalna Pravoslavna Crkva djeluje Pravoslavna Crkva Srbije, dokaz je podređenosti (vazaliteta) Republike Hrvatske prema Srbiji.
Svezom iznjetog, Udruga Hrvatskih branitelja pravoslavne vjere zahtjeva registraciju Hrvatske Pravoslavne Crkve i uređenje svojih vjerskih prava sukladno Ustavu Republike Hrvatske i Kanonskom pravu.
S poštovanjem,
Predsjednik Udruge Ratko Despot, Pukovnik Hrvatske vojske u miru
U Šibeniku, 02.02.2022.g.
2 komentara



Autor
Branko Smrekar
Branko Smrekar
Poštovani branitelji, previše ste dali u Domovinskom ratu i nakon Pobjede, da vaš , na povijesti, istini, Ustavu Republike Hrvatske i Kanonskm pravu utemeljeni zahtjev ne bi bio prihvaćen. U želji da svoje vjerske potrebe zadovoljavate u svojoj Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi, podržava vas, prijatelj, (katolik), Branko Smrekar,ţędO
Odgovor1 h