Oganj.blog.hr

BLAŽENI ALOJZIJE – LJUBAV BOGU, ČOVJEKU I DOMOVINI

Reče jednom jedan biskup: „ Kad sam bio mali, gledao sam kipove svetaca. Činili su mi se tako velikim, posebnim, nestvarnim, grandioznim, nedodirljivim…, a onda sam proučavao njihove živote i uvidio da su to obični, normalni ljudi, ljudi poput nas Poput nas, ali ipak tako posebni, drugačiji, ljudi koji su svoj život podredili Bogu i čovjeku. Bez ostataka, bez ikakvih osobnih interesa. Ljudi koji su dali sebe drugima, služili im, patili za njih, često i po cijenu vlastita života.“

Upamtih te riječi i pri svakoj se novoj spoznaji o nekom svetcu podsjetih na neodvojivost služenja i ljubljenja Boga i čovjeka. Alojzije Viktor Stepinac je služio Bogu, čovjeku i Domovini, Hrvatskoj.

Evidentno je da je, službeno blaženi, sveti Alojzije Viktor Stepinac žrtva svih sustava, krivotvorina i laži Srpske pravoslavne crkve i zbrkanih nastojanja pape Franje da širi ekumenizam, sa, zapravo, nekršćanskom, svetosavskom , Srpskom pravoslavnom Crkvom.
Užasnut sam s koliko se poštovanja i uvažavanja, prema fašistički orijentiranoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, odnose naše crkvene i svjetovne vlasti, a više je nego očito da je i odnos pape Franje prema blaženom Alojziju, dijametralno suprotan svetom Ivanu Pavlu II., koji je, neopterećen globalizmom, sljedeći put Isusa Krista, poznajući fašizam, nacizam i komunizam, namjeravao blaženog Alojzija proglasiti svecem.

Još nekoliko, manje spominjanih činjenica o Alojziju:
Stepinac je inicijator osnivanja Hrvatskog Caritasa. Nagovarao je nadbiskupa Bauera da osnuje Caritas u Zagrebu. Nadbiskup je 25. studenoga 1931. u Zagrebačkoj biskupiji osnovao ustanovu Caritasa s podružnicama u svakoj župi, koja će se baviti karitativnim radom. Stepinac je imenovan voditeljem Caritasa; s entuzijazmom se dao na posao. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bila je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na dobrovoljne priloge.
Kad je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je bez riječi pogledao nadbiskupa Bauera, a onda prasnuo u smijeh. Ali kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena rekavši da je mlad i potpuno neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti ga je tješio: "Budi miran! Pogreška što si mlad svakim je danom sve manja."

Mi vatrogasci ponosni smo na Alojzija i zbog toga što je, između ostalog, bio član naše obitelji: restaurator, tajnik i stalni donator DVD-a Krašić, a vatrogasci Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić zaslužuju svako poštovanje.
Evo jednog od njihovih zapisa, nakon smrti bl. Majke Barbare, koja je cijeli život molila Boga da svome sinu Alojziju udijeli čast služenja Bogu i ljudima: Mate Stepinac, zapovjednik Juraj Stepinac i tajnik Alojzije Stepinac, današnji nadbiskup sv. Zagrebačka nadbiskupija. Društvo je u cijelosti nazočilo sprovodu, kao što je ova majka koja je odgojila ovo troje članova našeg Društva i to zaslužila. I zato je naše Društvo došlo u punom broju i odalo posljednju počast pokojnima. Vječna joj slava.”

Zapis je komentirao i prof, Ante Krmpotić, Zlatni Zmaj Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“:
„Čitajući posljednju bilješku, treba imati na umu da je ona napisana u vrijeme kada je nadbiskup Stepinac već bio osuđen i kada je bio izvrgnut nizu uvreda, optužbi, laži i mržnje u svim novinama i javnim skupovima. Ipak, autor bilješke navodi da je majka "koja je odgojila tri takva sina" zaslužila poštovanje i čast. Stoga je trebalo imati hrabrosti.
Bog nam je dao hrabrost, neustrašivost i junaštvo, nasuprot svim zalima, koja nas zbog naše indolencije sve više preplavljuju“.

Osim u području vatrogastva blaženi Alojzije zauzimao se i u drugim područjima zaštite ljudi, njihove imovine i okoliša.
Tako je 24. veljače 1938. godine u gradu Zagrebu , na Ksavesrkoj cesti, blagoslovio Školu za civilnu zaštitu. Zapis navodi njegov prigodni govor. Govor koji nije bio uobičajeno udvornostan i partikularan, već je, uz svu potporu Školi, naglasio bit:
„Želim istaknuti dvije misli, koje mi se i nehotice nameću. Naš bijeli Zagreb nastoji da ne zaostane niučemu za ostalim naprednim gradovima Europe, pa tako eto kraj najraznovrsnijih škola osniva školu ove vrsti, za koju prije nekoliko godina nije nitko ni sanjao, da bi bila potrebna. Ali kad čitamo, gdje se jedan od prvaka krvavog boljševizma grozi: da će „sasuti otrovne plinove kao iz kabla“ na svoje protivnike, i kad vidimo da grožnje slične vrsti postaju pomalo realnost na raznim dijelovima svijeta, onda škola ove vrsti, za obranu naime pučanstva od zračnih napadaja, nije bespredmetna.
Z druge pak strane, i nehotice dolazi mi misao, nije li potreba škole ove vrsti predznak dekadence ljudske kulture uopće? Zar je čovjek na to spao, da darove uma, kojima ga je obasuo dobri Bog, na to upotrebljava, kako će pronaći najgroznija sredstva da uništi svoga bližnjeg? A ipak svi imadu istoga Oca na nebu i prema tome su svi braća u Bogu!
Zaista zadnji je čas, da ljudski rod dobro promisli kamo srlja bez Boga! I ako život svoj ne bude doveo u sklad sa zakonom Božjim, bojim se, da ga ne će spasiti od propasti ni mirovne konferencije, ni sve škole ma koliko bile u sebi korisne.
Jer sigurno spasenje samo je od Boga, prema riječima Svetog pisma: “ Domini est salus et super populum Tuum benedictio Tua!“ Od Gospoda je spasenje i vrh puka Tvoga blagoslov Tvoj!“

U domenu svetih, poput onih koje simboliziraju kipovi s početka teksta; velikani duha i djela, odabranih voljom, providnošću i milošću Božjom, kojima pripada i naš , za sada Blaženi Alojzije, teško možemo ući, ali nam oni moraju biti smjerokazi kako u životu postati bolji čovjek.

Branko Smrekar
U Brdovcu,10. veljače 20222.