Oganj.blog.hr

MOŽE NAS ODRŽATI SAMO LJUBAV I VJERA U BOGA



„Umornom od svega u smrt mi se žuri,

Jer vidjeh zaslužnog kako bijedno prosi,

I nitkova što bogato se kiti,

I odanost kako poniženja snosi,

I zlatna odličja o pogrešnom vratu,

I savršenstvo u blatnom beščašću,

I djevice silom predane razvratu,

I snagu straćenu nesposobnom vlašću,

I umjetnost kojoj moćnik uzde stavlja,

I zločince kako vladaju dobrotom,

I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,

I kako iskrenost brkaju s prostotom:

Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati.

Od nje me tek ljubav može sačuvati.“


William Shakespeare - Sonet 66




Hvala, predragom, prijatelju s dodatnom vrijednošću, Neni, što mi ukaza na ovaj, i nakon više od 400 godina, životan sonet.


Ljubav je vrelo života.


Ljubav je sveti Božji dar.
Nažalost, unas ga brojni ne prihvatiše.


U Državi, s 78,97% deklariranih katolika, imamo previše moralnih nakaza, a premalo hrabrih vjernika.


Zato pustimo Boga u naša srca i živimo po kršćanskim načelima.

Hrvatska bez Dragog Boga neće opstati kao suverena država.


Branko Smrekar

U Brdovcu, 16. prosinca 2025.

BUDI DOSTOJAN SVOG IMENA


U uvodu „Europskog ustava“, nije uvrštena rečenica, na kojoj je inzistirala Katolička crkva, a posebno Ivan Pavao II., kako je
Europska civilizacija temeljena na „kršćanskim korijenima“.


Ne slučajno. Cijeli niz neželjenih događanja, nakon tog pravnog akta, eklatantno potvrđuju da je on, pokušaj, okultne oligarhije, razaranja kršćanskih duša.

Tim antikrstima interes i mržnja zamjenjuje ljubav.


Ljudi su zbog toga utonuli u letargiju, konzumerizam, idolopoklonstvo, bezvoljnost, potištenost, gubitak čuvstva, utučenost i ravnodušnost.

Nekako, promišljam da bi ratovi, ubojstva, nemiri, korona virus kriza, potresi, poplave, požari i druga zla, mogle biti opomena našem entropijskom društvu.

Bog je ljubav, ne kažnjava, a da li bi mi vjernici trebali promisliti je li nas opominje?


Treba nam vjere, ufanja i ljubavi.

Po Popisu stanovništva 2011. godine, u Hrvatskoj je od
4 284 889 stanovnika bilo 3.697 143 ili 86,28 %, nas katolika, dok nas je po Popisu iz 2021. bilo 3.888.529 stanovnika, od čega je, nečasnim načinom tumačenja izjašnjavanja, na što ni stranke ni naš Kler nisu imali primjedbe, u Hrvatskoj , broj katolika pao na 78,97 %.

Istodobno je takva praksa zavjere zahvatila i Hrvate pravoslavne vjere. Njihov je broj 2011.godine bio 16.647, a po popisu iz 2021. godine, 53.
Nisam primijetio da se toj prijevari, itko organizirano suprotstavio.

Atrofiramo u svakom pogledu.

Treba nam nova, treća, neokaljana opcija, kršćanske provenijencije, istinskih stručnjaka, domoljuba s ostvarivim programom, za: pravednije, poštenije, sposobnije i bogatije društvo samostalnije države, samodostatne u proizvodnji hrane i osnovnih životnih potrepština. Vlast koja će očuvati i profitabilno rabiti nacionalno blago Republike Hrvatske.


Želim da se i naša Crkva više zauzme za načela koja ima po svom poslanju, uključujući i kritiku svih zala koja su se nataložila u našoj turobnoj zbilji.

Svi vjernici zaslužuju isti odnos. Nema vjernika prvog reda, bez obzira na trenutni politički ili društveni značaj.

Nažalost, brojni svećenici selektiraju vjernike.

Tako su na komemoracijama žrtava u Macelju, političari, uz naročitu pozornost svećenika, smješteni na posebnom natkrivenom prostoru, potpuno odvojeni od ostalih vjernika na otvorenoj površini, a propalog kandidata za Predsjednika države, župnik, u jednoj crkvi u Zagrebu, smješta u prvi red, a za vrijeme Svete mise ga osobno pozdravlja i nagovara vjernike da za njega glasuju. To nije poslanje svećenika, dapače je njegovo sramotno ponašanje.

Za vrijeme kardinala Franje Kuharić, svi vjernici u crkvi bijaše jednako vrednovani.

Jednom su iz službe sigurnosti najvećeg Hrvatskog državnika, dr Franje Tuđman, u pripravi njegova dolaska na Svetu misu u Katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava, kardinalu predložili ulazak Prvog Predsjednika Republike Hrvatske na glavni, a drugih vjernika na sporedan ulaz, ali se, nadam se budući blaženik, bez obzira na poštovanje spram Predsjednika, tome protivio. Svi uđoše na Glavni ulaz katedrale.


Smatrali su nas „Predziđem kršćanstva“

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., iako se neslužbeno, u raznim neformalnim i formalnim prepiskama, koristila i 30-ak godina ranije.
Taj je naziv, Hrvatskoj, 1519. godine, dao papa Leon X., u pismu Hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka, nepobjedivom banu Petru Berislaviću.

U Europi kršćanstvo očito hlapi, zato sintagma o Predziđu kršćanstva“ blijedi, ali dao Bog da barem ostanemo „Utvrda kršćanstva“.

Čini se u današnja vremena sve više postajemo deklarativni kršćanski vjernici.

Gdje je nestao čovjek?
„Kakva je to istina
kad s druge strane je laž
izvrnute vrijednosti
strah, samo strah
neostvareni snovi
radiš ono što ne voliš
l mogu ti reći gdje je put k sreći…“
Goran Bare

Pustimo Boga u naša srca, ponašajmo se dostojanstveno, u skladu s deset Božjih zapovjedi.

Budimo dostojni svog imena.

Želim nam svrhovit Božićni ciklus.

Branko Smrekar

U Brdovfu, 13. prodinca 2025,

FRANJO TUĐMAN - VIZIONAR OSTVARENE HRVATSKE


Tuđmanova je vizija bila Hrvatska.

Brozova je vizija bila Tito.

Tuđmanova je pravovremena, karizmatična, povijesna, veličanstvena misija ostvarena.

Titova misija je utrnula njegovom smrću.
Raspad Jugoslavije.

Jednom u, pretenciozno uređenoj „rodnoj kući“ Franje Tuđman, u Velikom Trgovišću, napisah:

"Hvala ti Bože što si nam podario takvog čovjeka.“

Volimo Hrvatsku kao što ju je volio dr Franjo Tuđman.

Nema predaje! Nema prodaje!

Uz Dragog Boga, u tome nas ni jugofili ni srbofili ni kvarni, interesni, lažni domoljubi ne smiju spriječiti.

Franjo Tuđman: „Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska“.

Prisežem!

Branko Smrekar

U Brdovcu, 10. prosinca 2025.

HORVATOV SLOGA I ZJEDINJENJE



U stalnom iščekivanju promjena koje će nam donijeti barem malo gospodarskog, društvenog i duhovnog napretka, ali i unijeti nadu i vjeru u bolju budućnost, na Hrvatskoj političkoj i javnoj pozornici sve naglašenije, organizirano, djeluje konglomerat: stranaka, udruga i pojedinaca kojima je, ne imajući nikakvih programatskih ideja za izbavu iz krize, čime ne mogu biti realna alternativa vlasti, jedini cilj neargumentirani atak na povijest Hrvatskog naroda i suverenitet Države, stvorene na ljubavi i krvi.

Stalno nam, u interesu tuđih interesa, izmišljanjem ustaštva, pokušavaju nametati krimene, namjerno ne sagledavajući ukupnost povijesnih datosti.

Toj se, rekli bi mi, h Brdofcu, nesnagi, uopće ne čudim. Oni, i svi koji ih instruiraju i novčano podupiru, su takvi kakvi jesu.

Mene više brine naša pasivnost, mlitavost, jalovost, prestrašenost, obzirnost, servilnost, mlakost, spremnost na kompromise, neodlučnost i šutnja, pa i tamo gdje za njih nema nikakvih potreba, zbog čega smo često šokirani, zatečeni, iznenađeni, začuđeni, zbunjeni, nespremni, ali suosjećamo, dajemo verbalnu podršku, bez konkretnih prijedloga.

Vjerujem da ćemo, i takvi, nepravedne atake, uskoro, demokratskim putem spriječiti. Na dobrobit svih naših građana.
A boljitak je potreban i na gospodarskom planu, kako za našu, tako i za buduće generacije.

Velika je zadaća političara po tom pitanju: povratak ukradenog, bolje funkcioniranje pravne države, racionalizacija troškova, optimiranje rada državne i javnih službi, veliki zaokret politike ka jačanju, industrijske i poljoprivredne proizvodnje, očuvanju nacionalnog blaga, povećanju nataliteta i iznalaženje postupaka za razvoj društva.

Mi se hvalimo našim postignućima: mostovi, tuneli, infrastrukture, ali nigdje ne vidimo usporedbu s razvojem drugih zemalja i ne samo, u toliko glorificiranoj Europskoj Uniji.

Imamo brojne poteškoće: prosječni standard građana je relativno nizak, inflacija visoka, a velika većina umirovljenika i ljudi pri kraju radnog vijeka, cijeli je život živjela po određenim stalnim uzancama: zdravstveno i mirovinsko osiguranje, izgradnja nekretnina…i sad je, zbog naglih promjena funkcioniranja sustava, u raskoraku sa svojim, pa i skromnim, životnim potrebama.

I dok su neizostavne zadaće vrlo, vrlo teške, potrebno je računati i s manje isticanom snagom: imamo puno dobrih ljudi, altruista, volonterskih udruga i pojedinaca koji svakodnevno pomažu djeci, osobama s posebnim potrebama, socijalno ugroženim, starijim, bolesnim, nemoćnim, pomažu humanitarne akcije, njeguju kulturne običaje, manifestacije, sportske i druge aktivnosti. Oni su naša snaga i naša budućnost.

Još kad bi bili svjesni da im je najveća snaga glasački listić i da bi svoju empatiju najbolje iskazali izlaskom na izbore i promišljanjem u odabiru sposobnih i poštenih, bili bi naše svijetlo na kraju tunela!

Današnji izbor po tom pitanju vrlo je skučen te je potreban globalni politički reset i aktiviranje časnih osoba koje se zbog kvarnog sustava i nepovjerenja prema, komunizmom, postkomunizmom, globalizmom i samo deklarativnom pobožnošću izmučenom narodu, ne odlučuju za političku aktivnost.

Rješenje za izbavu postoji, ali ga ono ni političarima na vlasti ni jalovoj i neorganiziranoj oporbi bez autoritativnih lidera, nije u interesu.

A narod je u fazi mazohističke, povijesno poznate, proklete, „Hrvatske šutnje“.

Držim ovaj Božićni ciklus pravom prigodom za razmišljanje o Bogu, i čovjeku, preispitivanje svoje savjesti i prihvaćanje Božje misli kao vodilje svog ponašanja u životu.

Poznatom vatrogasnom pozdravu :
Boga slavi bližnjega izbavi, dodao bih: i sebe i sebe.

Prosvijetli nas Bože!

Branko Smrekar
U Brdovcu, 6. prosinca 2025.

ADVENT BEZ BOGA



Adventski vijenac simbolizira Kristovu pobjedu i zadobiveno spasenje. On je znak Božje vjernosti zadanim obećanjima.


Čine ga dva temeljna simbola - krug i svijeće, odnosno svjetlo. Krug ili prsten, iz zimzelena, je simbol vječnosti i vjernosti.

Došašće ili Advent, je vrijeme pripreme za Isusov dolazak, rođenje Isusa Krista. Svake nedjelje u Adventu pali se po jedna svijeća.


Prva svijeća je postilica ili prorokova svijeća - simbolizira nadu i iščekivanje.

Druga svijeća je pomirilica ili betlehemska - označava mir.

Treća svijeća je pastirska - slavi radost i veselje.

Četvrta svijeća je svijeća anđela i donosi - ljubav.


Danas smo, uz molitvu, zapalili prvu svijeću.

Gledam jučer odnos spram došašća središnjih informativnih emisija u državi koja prema popisu stanovništva iz 2021. godine ima 78,97% deklariranih katolika.


HRT 1 Dnevnik 2 - Adventski vijenac sa neupaljenom svijećom.

RTL Danas – bez Adventskog vijenca.

Dnevnik Nove TV – bez Adventskog vijenca


Vijenac bez paljenja svijeća nije znak iščekivanja Božića, on je samo ukras, dekorativni element, znak konzumerističke kulture, lažni sjaj, prijevara.

Takav je, a naročito njegov izostanak u informativnim emisijama Nove TV i RTL-u, moguće i ne slučajni, poticatelj odvajanja od Boga, što ne iznenađuje, jer je većina javnih, Hrvatskoj nesklonih, medija u tuđem vlasništvu i interesu.

Dopuštenje njihova javnog djelovanja odobrila je struktura, koje je izabrao Hrvatski narod, koji je za obranu katoličkih vrijednosti svog doma spreman samo na riječima i pokličima bez pokrića.

Bez Dragog Boga Hrvatska, kao država koju smo sanjali i koju smo, uz Božju pomoć, krvlju, izborili, neće opstati.

Dao Bog da to konačno shvatimo.


Branko Smrekar

U Brdovcu, 1. prosinca 2925.

UZ PRVU NEDJELJU DOŠAŠĆA


Navijek je vrijeme molitvi i Svetih misa, ali u vremenu došašća imamo kršćansku potrebu dubljeg promišljanja o Bogu i čovjeku.

Često ćemo moliti Oče Naš, temeljnu Kršćansku Molitvu,
zapisanu u Bibliji, danu od samog Isusa Krista, Gospodina našega
.
Molitva Oče Naš je molitva razmatranja, koja nas uvodi u Božju prisutnost, u prisan osobni odnos s Bogom, ali…

.
Nemoj reći Oče ako se svaki dan ne ponašaš kao sin ili kćer.

Nemoj reći Naš
ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti;
ako u tvome životu Nema mjesta za druge ljude
i njihove probleme.

Nemoj reći Koji jesi na nebesima
ako misliš samo na zemaljske stvari.

Nemoj reći Sveti se ime Tvoje
ako to ime grdiš, psuješ ili uzalud izgovaraš;
ako odbiješ živjeti svetim životom.

Nemoj reći Dođi kraljevstvo Tvoje
ako nisi spreman dozvoliti Bogu da on bude tvoj jedini kralj.

Nemoj reći Budi volja Tvoja
ako je ne prihvaćaš i kad je teška.

Nemoj reći Kako na nebu tako i na zemlji
ako ne težiš za ostvarenjem nauma Božjega.

Nemoj reći Kruh naš svagdašnji daj nam danas
ako si lijen i škrt podijeliti sa drugima.

Nemoj reći Otpusti nama duge naše,
kako i mi otpuštamo dužnicima našim
ako nisi u stanju svima oprostiti.

Nemoj reći Ne uvedi nas u napast
ako imaš namjeru ostati u grijehu ili dalje griješiti.

Nemoj reći Izbavi nas od zla
ako se ne boriš protiv zla.

Nemoj reći Amen
ako nisi shvatio molitvu!

Moli, radi i misli svojom glavom.

Priredio
Branko Smrekar

U Brdovcu,30. studeni 2026.

Opetujem zbog oktroiranog kontroliranog kaosa:

HRVATIMA VRATITI RAVNOPRAVNOST


PRIVPRIVILEGIRANE MANJINE SU VRIJEĐANJE VEČINE


Posebni, privilegirani, status etničkih manjina, dokaz je njihova nepovjerenja, prema Hrvatima i maćehinskog odnosa, dosadašnjih vlasti, prema većinskom narodu. Mi Hrvati to nismo zaslužili.


Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju, većina država članica EU-a nema obveznih predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija.


Zanimljivo je da Italija u svom ustavu naglašava kako
“svaki zastupnik u parlamentu predstavlja talijansku naciju”.


I dok Latvija s 38.9, Luxemburg 36.9, Češka 35.5, Estonija s
31,3 % pripadnika manjina, nemaju za njih zagarantiranih mjesta u parlamentima, Hrvatska, s 9.68 % manjina ima za njih čak 8 zagarantiranih mjesta u Saboru Republike Hrvatske. Više nego sve države Europske Unije zajedno.


Dvadeset i dvije nacionalne manjine imaju pravo biti zastupljene U Hrvatskom Saboru, bez obzira na broj njihovih glasača.
U pravednom izbornom sustavu, to ne bi bilo moguće.


U Hrvatskoj nitko ne smije biti ni privilegiran ni diskriminiran.
Izborni zakon i to treba promijeniti.


Po dosadašnjem se Izbornom zakonu, predstavnici manjina biraju na neodređeno vrijeme, a većinskog naroda na po četiri godine.


Od 8 pripadnika nacionalnih manjina, tri pripadaju Srbima.

Uz to Srbi i druge etničke manjine, u Hrvatskoj imaju stotine zagarantiranih pozicija na državnoj i lokalnim razinama te zgrću milijune. Hrvati u Srbiji takve povlastice mogu samo sanjati.

Koliko su srpski predstavnici u Saboru Republike Hrvatske volja Srba u Hrvatskoj, najbolje pokazuju rezultat posljednjih parlamentarnih izbora: samo je 9,6 % Srba glasalo kao nacionalna manjina.


Dokaz je to, ako i to nije politička kalkulacija njihovih čelnika, da 90,4% Srba u Hrvatskoj ne žele biti privilegirani, ne žele imati nepravedno povlašteni status i da Hrvatsku doživljavaju kao svoju Domovinu, sa Zagrebom kao glavnim gradom, što sigurno pomaže skladnom zajedničkom životu svih nas koji živimo u Lijepoj našoj.



Po popisu stanovništva 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo 4.784.385 stanovnika, od čega, uz ostale, 3.736 356 Hrvata i 581.663 Srba.


U Domovinskom ratu, Hrvatsku je obranilo oko 500.000 Hrvatskih branitelja, od kojih 25.000 Bošnjaka (muslimana), 3.000 Čeha, 2.500 Albanaca, Slovaka, Mađara, Talijana,… i oko 10.000 Srba.


To znači da je Hrvatsku branilo preko 10 % Hrvata i drugih narodnih manjina i samo 1.7 % Srba u Hrvatskoj.


Svim tim časnim junacima svaka čast i zahvalnost, poginulima dao Bog mir Božji, a ožalošćenima puno duševnog mira.


Na okupiranom području Hrvatske, u samozvanoj Republici Srpskoj krajini, 1991. godine, živjelo je 549 083 stanovnika, od čega je pobunu protiv Hrvatske podržavalo ili aktivno vojno napadalo 287 830 (52,4%) Srba, dok su Hrvati i drugi „ne-Srbi“, većinom, bili protjerani.


Po popisu stanovništva 2021. godine u Hrvatskoj je živjelo 3.871.833 stanovnika i to: 3.547.614 Hrvata i 240.079 pripadnika nacionalnih manjina, od kojih: 123.892 Srba, 24.131 Bošnjaka, 17.980 Roma, 13.817 Albanaca, 13.763 Talijana, i drugih. Prikazano u postocima 91,6 % Hrvata i 6,2 % manjina, od kojih: 3.2 % Srba 0,62 %, Bošnjaka, 0.46 % Roma, 0,36 % Albanaca, 0,36 % Talijana i drugih.


I na kraju, do sada svi predstavnici nacionalnih manjina navijek glasovali, kako je to činio gospodin Pupovac, sa svojom nepromijenjenom, od vlasti dopuštenom taktikom: malo jamranja, malo kritiziranja vladajuće stranke, malo patetike, malo cendranja, malo cmizdrenja, malo dobrih ideja, vječnog, često izmišljenog, potenciranja ugroženosti Srba, stalnog izmišljanja ustaške opasnosti u Hrvatskoj (u čemu ga pokušava oponašati predstavnik Romske etničke manjine), malo naglašavanja osobnog značaja, ali, na kraju, nedvojbenom potporom vladajućoj stranci, koja je ovisila o njemu, te mu je odobravala mnogo više zahtjeva, nego što bi to bilo pravedno. Nažalost, često Srbi u Hrvatskoj od toga nisu imali praktične koristi, poput uređenih putova, struje, vode, javnog prijevoza.


U svojim istupima gospodin Milorad Pupovac, koliko sam primijetio, nikad nije spomenuo da je 70.000 Hrvata u Srbiji, tek 2005. godine, dobilo status nacionalne manjine, da im se broj, 2.011 godine, smanjio na 57.000., da bi ih 2022. bilo samo 39.100 ili 32 % manje od prethodnog popisa.


Dodam li tome javnu izjavu predstavnice hrvatske zajednice u Srbiji i saborske zastupnice Jasne Vojnić, koja je upozorila „kako je stanje Hrvata u Srbiji danas ispod razine međunarodnih standarda i nastavlja se pogoršavati. Riječi Hrvatska i Hrvat već nekoliko godina se u Srbiji povezuju s riječju – ustaša“, što je još jedna srpska laž, u cilju zamagljivanja njihove sveopće društvene krize, koju, u svom interesu, mogu prevladati jedino njihovi dugogodišnji strani patroni; i činjenice da Srbiji ni jedna nacionalna manjina nema zagarantirano mjesto u parlamentu, razvidno govori o demokraciji i zaštiti prava nacionalnih manjina u voljenoj mu Srbiji i objektivnosti Pupovca po pitanju prava etničke manjine Srba u Republici Hrvatskoj.


Danas, zbog promijenjenih političkih odnosa i interesnog kalkuliranja stranaka s najvećom potporom glasača, predstavnici etičke manjine Srba u Hrvatskoj, formalno, više nisu u vlasti, ali zbog iste ili povećane financijske potpore, vlast na njih u svakom trenu može računati pa čak i s ponovnim prelaskom u vladajuću strukturu.


Rezultat dosadašnjeg biranja vlasti i njihovo nekompetentno vladanje, dovelo nas je u stanje kojim smo, po većini statističkih podataka, pri dnu Europske Unije.


Hrvatska treba preokret svoje politike, naglaskom na jačanje industrijske i poljoprivredne proizvodnje, poboljšanje pravnog sustava, lustraciju i ispravljanje negativnosti, očuvanje nacionalnog blaga,… i promjenu Izbornog zakona.


Još će se vidjeti hoće li se u radu, posebno, samozvanih domoljubnih stranaka, inzistirati na jednakopravnom statusu većinskog naroda, ili će zbog materijalnog interesa čelnika tih stranaka, odustati od potrebne promjene Izbornog zakona i skladnog života svih koji vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju Domovinu.


U državi nedostatnog kršćanskog morala:
Novac je bolest kojoj nema lijeka.


Bože pomozi!

Branko Smrekar

U Brdovcu, 29. studenog 2025.

BRIHTNI SLOVENCI

Slovenski parlament usvojio je ustavne amandmane kojima se pravo na korištenje fizičke gotovine unosi direktno u Ustav, čime Slovenija postaje jedina europska država koja ustavno štiti keš u doba ubrzane digitalizacije novca. Odluka je donesena dvotrećinskom većinom, uz snažnu javnu podršku, objavio je SEEbiz.eu

Parlament je odobrio Ustavni zakon o izmjeni trećeg poglavlja Ustava sa 67 glasova za i jednim protiv, na temelju kojeg će se pravo plaćanja gotovinom upisati u Ustav. Inicijativu za to dalo je udruženje “Povezani smo”, koja je još u studenom 2023. skupštini predala 56.267 potpisa za unošenje ovog prava u Ustav. Očekuje se da će Slovenski parlament zakon proglasiti 1. prosinca.“
Bravo Slovenci!

A mi? Mi smo skloni glasnim parolama o spremnosti čuvanja svog doma, ali ako se to odnosi samo na fizičku zaštitu, a ne i uređenje življenja po europskim životnim standardima, onda je ta parola, ako nije samo verbalna, tek djelimice točna.

Brojne su sumnje da će nas potpuno uvođenje digitalnog novca staviti pod kontrolu i volju globalne politike i oduzeti nam slobodu i ljudska prava.

Hrvatska narodna banka je obećala da se gotovina, nakon uvođenja digitalnog novca, unas neće ukinuti, ali je u to teško vjerovati jer smo se ulaskom u Europsku uniju dragovoljno odrekli svoje monetarne samostalnosti.

Hrvatska narodna banka, na području Republike Hrvatske, samo provodi monetarnu politiku Eurosustava i za svaku promjenu naših zakona koji uključuju Hrvatsku narodnu banku, po ugovoru se dužna savjetovati s Europskom središnjom bankom. Samostalno ne može mijenjati zakon.

Jedino rješenje vidim u promjeni Ustava Republike Hrvatske.

Hoće li naši političari sami pokrenuti promjenu Ustava u korist naroda koji ih je izabrao, hoće li to učiniti na poticaj brojnih glasnih udruga i pojedinaca ili će nam od neovisnosti ostati samo zastava, grb i himna?
Ovisi o nama! Vrijeme je za promjene. Hoćemo li to shvatiti, samo Bog zna.

Branko Smrekar.

U Brdovcu, 24. studeni 2025.

Hej birači, hej birači, dušu ste si prodali…

„SRPSKI KULTURNI CENTRI“- KORACI KA „SRPSKOM SVETU“


Desetog listopada 2024. godine, u središtu glavnog grada svih Hrvata, Zagrebu, u nazočnosti ministre Ministarstva kulture i javnih medija Republike Hrvatske, Nine Obuljen Koržinek, ministra vanjskih poslova Srbije, Marka Đurić i predsjednika Srpskog narodnog vijeća, kojem je glavni grad Beograd, Milorada Pupovac, otvoren je Srpski kulturni centar.


Pupovac je prigodno rekao da centar služi svakom stvaralaštvu koje govori jezikom napretka u slobodi, jednakosti i bratstvu dvaju naroda.


Ovo „bratstvo“ najbolje se osjetili u Domovinskom ratu, kojeg mnogi, protivno interesu Hrvatske, nastoje zaboraviti, kad su naoružana „braća Srba“, uz časne iznimke, na svetom Hrvatskom tlu, u ime Velike Srbije, počela ubijati svoje goloruke susjede, Hrvate i sve druge koji nisu Srbi pa čak i, istina rijetke, časne Srbe koji nisu prihvatili velikosrpsku ideologiju.


Dosad su, takozvani, Srpski kulturni centri otvoreni u Belom Manastiru, Osijeku, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Daruvaru, Pakracu, Virovitici, Bjelovaru, Garešnici, Udbini i Kninu. Slijede u Petrinji, Zadru, Dvoru na Uni… U planu ih je četrdeset.


Po čemu bi se kulturni centri, prema odlukama Vlade Republike Hrvatske, izgrađeni novcima Hrvatskih poreznih obveznika, smjeli zvati Srpski?


Radi se zapravo, o Hrvatskim kulturnim centrima za Srbe u Republici Hrvatskoj.


Koja će biti njihova namjena, koliko će imati zaposlenika i suradnika, hoće li oni biti provjereni, tko će ih plaćati, hoće li i u kojoj mjeri biti filijale ili ekspoziture tuđih nejavnih službi, hoćemo li odgovarajuće nadzirati rad tih centara?
Hoće li Srpski kulturni centri biti svjetovna Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj?


Izložba “Efemeris – legat Dejana Medakovića” događaj je koji organizira Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, daje jasan odgovor.


Misija Srpskih kulturnih centara je trajno protuhrvatsko djelovanje.



Dejan Medaković, u značaju sekretara, bio je koautor zloglasnog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, organizacije koja je bila temelj Miloševićeve politike i srpskog nacionalizma; kritičar Katoličke crkve Blaženog Alojzija Stepinac i kardinala Franje Kuharić, katedrale Hrvatskog duha.


Osamnaest akademika SANU, nakon pada Vukovara, 23. studenog 1991., potpisalo je „ Apel za mirno rješenje sukoba u Jugoslaviji“, ali se Medaković Apelu žestoko suprotstavio i rekao da je to njihovo privatno mišljenje. SANU nikad nije potpisala Apel, što više bila je pokretačka sila velikosrpske agresije na Hrvatsku.

„Dejan Medaković je u lipnju 1996., nakon genocida u Srebrenici, potpisao 'Deklaraciju o obustavi postupka Haškog suda protiv Radovana Karadžića', u kojoj se od tog suda zahtijeva obustava postupka s obrazloženjem da je sudište ilegalno, a Karadžić nevin“.

Intelligenti pauca.

Držim da su Srpski kulturni centri, legalni procesi stvaranja „Srpskog sveta“.


Pitam se, zašto o toj podvali šute: vazda glasni falsch domoljubi, „patriotske“ stranke, Kler, braniteljske udruge, akademici, „matičari“, intelektualci, Predsjednik Republike Hrvatske, uzgajivači tratinčica na Marsu, plaćeni mlatitelji prazna slame i drugi uočljivi sebeljubi?


Hoćemo li kad, nakon imperijalističke parole: „Gde su srpski grobovi tamo je srpska zemlja“ čuti novokomponiranu: „Gde su Srpska pravoslavna crkva i Srpski kulturni centri tamo je Srbija“?


Uz svijetle trenutke naše suvremene povijesti, poput „Hrvatskog proljeća“, Referenduma o samostalnost, koji je odlukom raspisao Prvi Predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, 1991. godine, na kojem se od 83,56 posto birača izašlih na referendum, njih 94,17% izjasnilo za samostalnu, neovisnu Hrvatsku, a samo 1,2 % za federaciju u okviru, danas, propale Jugoslavije, postupaka za osamostaljivanje Hrvatske te briljantne pobjede u Domovinskom ratu, Hrvati su u povijesti činili i brojne pogrješke.


Dopuštenje tendencioznih naziva kulturnih centara Srba u Hrvatskoj, kao Srpskih, držim jednu od njih, s dalekosežnim negativnim posljedicama za budućnost Hrvatske.


Dao Bog da sam u krivu.


Branko Smrekar

U Brdovcu, 23. studeni 2025.

DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE DOMOVINSKOG RATA
I DAN SJEĆANJA NA ŽRTVU VUKOVARA I ŠKABRNJE



Još jedan dan impresivnog sjećanja, dostojanstvene kolone tuge, boli, suza, sućuti, razmišljanja, prkosa, inata, ponosa, nade, nostalgije, svetih misa, molitvi, paljenja svijeća, polaganja vijenaca i cvijeća, zahvale i slave našim ubijenim braniteljima i civilima.


Dan utjehe svim ožalošćenima, mogućnosti da im javno iskažemo svoje osjećaje, dokaza da, formalno, nisu sami i dan svekolikih želja za spokoj duša svih od, srpskog agresora, ubijenih žrtava, ali i zahtjeva za pronalaženje počivališta ubijenih i, na nama nepoznatim mjestima, zatrpanih žrtava.

Višegodišnje političke igre i kalkulacije tko će biti na čelu Kolone sjećanja, držim nepotrebnim.

Na čelu svih kolona sjećanja trebaju biti obitelji: roditelji, supružnici, djeca i unuci poginulih branitelja, s poznatim i nepoznatim počivalištima, kao i obitelji stradalih civila. Oni zaslužuju najveću pozornost i zahvalu.

Pozorno pratih Svetu misu Vukovaru i bijah žalostan što u svojoj propovijedi Šibenski biskup, Mons. Ilija Rogić, ni riječju nije spomenuo obitelji žrtava, ohrabrio ih, pružio im sućut, utjehu i nadu.

Crkvu čine Kler i vjernici i svako otuđenje Klera od vjerenika, posebno onih kojima je najpotrebnija Božja utjeha, nije u skladu s njegovim poslanjem.

Svi koji su bili u koloni sjećanja, bez obzira jesu li za svoju nazočnost, na račun poreznih obveznika, uz plaću, primili dnevnice, koristili službena vozila, vozače, zaštitare, vijence i svijeće; oni koji su, koristeći svoje slobodno vrijeme, dobili plaćen prijevoz, svijeće, cvijeće i dnevnice, koje su uporabili za kasniju konzumaciju jela i pića, kao i oni koji su na svoj račun došli i iskreno se poklonili ubijenim, žrtvama su odali zasluženu počast.

Brojni sudionici svoju nazočnost i kršćanske čine, želeći naglasiti dojam svoje osobne važnosti, odmah prikazuju na društvenim mrežama, dokazujući time svoju veličinu domoljubnosti, dok drugi svoje osjećaje, počast, zahvalnost, žalost i suosjećanje s obiteljima žrtava, zadržavaju u svojim srcima, u svojoj duši.

Tiha počast žrtvama je najdublji pijetet.

Pokoj vječni daruj im Gospodine i svijetlost vječna svjetlila im. Počivali u miru Božjem.

Jesmo li se ovim komemoracijama dostojno odužili našim ubijenim junacima? Nismo.

Najbolji način priznanja njihove žrtve je skrb o njihovim najbližima. Jesu li braniteljske udruge u dostatnoj mjeri posvećene ožalošćenima, skrbe li o nastavku njihova života nakon neprežaljenog gubitka, pitaju li ih kako su, pružaju li im toplu riječ, pomažu u uredovanju pomoći koja im zakonski pripada, pomažu li im materijalno, uklapaju ih u svoja druženja i manifestacije, pozivaju li ih, posebno one s invaliditetom, na komemoracije diljem države, čestitaju li im Božić, osjećaju li ih ožalošćene obitelji kao potporu ili su ostali sami?

Ne možemo biti ni ponosni što trideset godina nakon pobjede u Domovinskom ratu još uvijek nismo pronašli 1740 nesretnika, kojima ni grobišta ne znamo.

Nisam siguran da smo iskoristili sve političke mogućnosti i učinkovite nekonvencionalne metode spoznaje istine, kako bismo žrtve, nakon pronalaženja, uz jedinstveni protokol, dostojno pokopali, iskazali im poštovanje i zahvalnost te njihovim najmilijim barem donekle umirili dušu.

Nije nam ni na čast, što prepoznati, neosuđeni zločinci, silovatelji, ubojice i druge moralne nakaze, zbog raznih kvarnih razloga, i dalje slobodno gaze Hrvatsku grudu.


Nema sumnje da mi Hrvati, uz pravdu, želimo pomirbu i skladan život svih koji vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu.

U Koloni sjećanja nitko nije iskazivao mržnju, prijetnju ili želju za osvetom, štoviše pokazaše dostojanstvo i kršćanski mentalitet.

“Suživot“ žele, i na njemu inzistiraju, oni koji žele biti apartni, posebni, i jednakiji, glumiti permanentnu ugroženost od nepostojećeg ustaštva, i na taj način profitirati na račun, pomalo anemične i nemisleće, većine. Mnogi od njih Hrvatsku, u svojoj cjelovitosti, osjećaju tuđom i sanjaju o pripajanju jednog njenog dijela, nama tuđoj državi, agresoru u Domovinskom ratu.



Hrvatski bi branitelji trebali biti svjesni da 1995. godine nisu završili svoje poslanje i da je zadnji tren da opet, na drugačiji, mirnodopski, način, ujedinjenjem, kritikom negativnosti i konstruktivnim prijedlozima, stanu na čelo obrane suvereniteta svoje Hrvatske i očuvaju dignitet Domovinskog rata i časnih Hrvatskih branitelja.

To bi bio najbolji način zahvale svim poginulim Hrvatskim braniteljima i civilima, a časni status i ime Hrvatski branitelj, podrazumijevao bi plodonosno domoljubno djelovanje i nakon pobjede u Domovinskom ratu.

Domoljublje nije jednokratni čin već trajno poslanje.

Tako nam Bog, opet, pomogao.

Branko Smrekar.

U Brdovcu, 19. studenog 2025.