Oganj.blog.hr

ČESTITAM DAN DRŽAVNOSTI

S ponosom, danas slavimo 30. svibnja. Dan državnosti u Republici Hrvatskoj, kao spomen na konstituiranje prvog, demokratski izabranog, višestranačkog Sabora, 30. svibnja 1990. i na povijesnu ulogu Hrvatskog sabora u očuvanju Hrvatske državnosti tijekom mnogih stoljeća.

Dan državnosti obilježava se od 1990. godine.
U razdoblju od 2001. do 2019. godine, Vlada Ivice Račana proglasila je 25. lipnja Danom državnosti.
Dan kada je Hrvatski sabor donio povijesnu Ustavnu odluku o neovisnosti i suverenosti Republike Hrvatske, čime je pokrenut postupak secesije od ostalih jugoslavenskih republika.

Oba su datuma vrijedna ponosa i proslave.
Dvije najveće stranke imaju različite ocjene ovih događaja i pokušavaju pripisati što više zasluga sebi.

Po mom mišljenju, najveće zasluge za stvaranje države Hrvatske, pod vodstvom Franje Tuđman, ima
HRVATSKI NAROD
.
Na referendumu održanom 25. travnja 1991. godine, koji je odlukom raspisan 19. svibnja 1991. godine, prvi Predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, neupitno je odredio način rješavanja državne krize.
Rezultat referenduma bio je iskren, nedvosmislen i dalekosežan, povijesni.
Na izbore je izašlo čak 84% birača, a više od 94% njih glasalo je za suverenu i neovisnu Republiku Hrvatsku.

Prema Ustavu Republike Hrvatske, referendum je OBVEZAO sva državna tijela na daljnje postupanje.
Zato bi i taj dan referenduma trebao biti državni blagdan:
DAN HRVATSKOG NARODA

Uz navedeno, posebno me raduje 5. kolovoz, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Ono što smo oslobodili u Domovinskom ratu, ne smijemo izgubiti u miru.
Razmislimo: gdje smo, što smo i kamo želimo ići.
Pogrješkom u odabiru oskrnavit ćemo grobove naših junaka, zasjeniti svoju povijest i izdati buduće generacije.
Mi koji volimo našu Hrvatsku, odaberimo one koji nas više neće prodavati.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 30.svibnja 2023.

PROMIŠLJANJE O ŽIVOTU

Bijah prošli tjedan, u KB Merkur na zdravstvenom, kontrolnom pregledu i, spram svih pacijenata, vrlo angažirani, mladi, poznati mi liječnik, pred više medicinskih sestara, veli: „Nalazi su vam odlični, živjet ćete još najmanje deset godina“. Kako sam i u toj bolnici, izuzetno zadovoljan: stručnošću, pozornošću i prijateljskim odnosom prema meni, opušteno odgovorih:
„Gospon doktor, ja Vam o tome uopće ne razmišljam. Kad sam prije osam godina, ležao u šok sobi na Svetom Duhu, jedne su noći, oko mene, umrla četvorica bolesnika.

Ležim opušten, u punom smiraju, pomalo anemičan, i mislim: dobro, će sem na redu, sem na redu. Vredu. Kaj bi sad? Prosvjedovav, štrajkav, otkopčav pidžamu i kričav: kukavice pucajte u prsa, počev popevat: internacionalu, ne daj da nas rastave, otišo si sarme kušo nisi,…? Nek. Kak Bog da.“
Bog je moj Spasitelj, njemu se utječem, u ruku njegovu ja svoju polažem. Puštam da vodi me, u vjeri slijedim ga, od smrti vječne on mi dušu izbavlja! Dovijeka ...


Čovjek u svom bivstvu ima tri, kapilarno povezana, života: u obitelji, na poslu i samo svoj život.

Taj treći život: razmišljanja, snova, tajnih simpatija, ljubavi, želja, maštanja, žudnje, obzira, rešpekta, hemunga, frustracija, propusta, osjećaja, radosti, patnje, nemira, očekivanja, strepnje, sumnje, savjesti, preispitivanja, kajanja, intimnog svijeta, opuštanja, ludovanja.…, je samo tvoj život.
I još nešto: kad u tvom životu usne dijete, umro si kao čovjek.

Najvažnije životno pitanje je kako si zadovoljan sam sa sobom? Nisi? Uzdigni se iznad situacije, približi se se Bogu.(Tomislav Ivančić, u Taboru, na edukaciji za katoličkog menadžera)


Čovjek je društveno biće, ali je u je u svojoj biti sam.
Ipak, dok si s Bogom nisi sam.
Branko Smrekar
U Brdovcu, 28.svibnja 2023.

TALENT U P.T.J.

Nakon dojmljive izložbe slika, ulja na platnu, Stjepana Paulić , u Ogranku Matice Hrvatske u Zaprešiću i briljantnog promišljanja istognijezdnog tičjeg brata, Čede , napisah jedan štiklec i drugi dan, pod adrenalinom, počeh farbati našu sušu: tatekova radiona, klimakterizirani vinski nadrum, sušiona za meso, nusprostorija, tavansko spremište za sušenje kuruznih štrukof i pajcek- bar, sa pješčanim, svinjskim sunčalištem i bazenom .

Drago mi je, da mi je, prema mom zamišljaju kompozicije, zeru pomogla i supruga Antonella, ali me je pritom i malo zafrkavala: „Pofarbav si dva kvadrata zida i već se osjećaš pozvan pisati o likovnoj izložbi“.

Istina u likovnom me izražaju, u osnovnoj, na Marofu, nisu razumijeli.
Sjećam se jedne slike: Stara hiža na bregu, na vuglu otpala žbuka, vidiju se cigle, a ispred ulaza milicijski auto.
Nastavnica pogleda sliku, a onda i mene: To nije ništa, jedva dva.
Skoči do direktora, Mije Peroković, i pita: To je za jedan, dala sam mu dva, ali onda ne bude mogao proći sa četiri. Da mu dam tri?. Strogi Miško, koji me je jednom drugom prilikom, „ni krivog ni dužnog“, dvaput šupiv, pogleda sliku i pita: „Kakve su mu druge ocjene?“ „ Sve pet“. „Daj mu onda i ti, pet“- I sad bi vi reformu školstva?
Kad danas promislim sve se mi se čini da je direktor Mijo imao nešto Čedinog, vizionarskog.

Ne hvalim se, ali jedan je moj crtež ostao u Lourdes-u.
Tijekom davnog, predivnog. vojno- policijskog hodočašća u Svetište Gospe Lurdske, u nezaboravnom društvu: fra Mire Pikulić, prijatelja Štefa i Petra sa svojim, dragim i raspjevanim, slavujem iz ženske klape Ventula, brojnih vatrogasaca i pripadnika civilne zaštite, bili smo smješteni u skromnom hotelu, sa zaboravljivim menijem pa smo Štef i ja, po preporuci, odšetali u jedan bolji restoran.
Tu mi se, na prvu. dopalo pečenje, komadića mesa, paspuliranog povrćem i sirom, na metalnoj šipki, koja se onda objesi iznad pečenog krumpira, pri čemu tijekom jedenja, masnoća kaple po krumpiru.
Posebno; ali treba odabrati vrstu mesa. Hoćemo svinjetinu, no konobar inzistira samo na francuskom. Neće beknut ni njemački ni engleski ni talijanski ni svahili, koji mu i ne bi puno pomogo.

I inteligentan, kao što nisam, sjetih se, konobara, pantomimom, zamolih papirec i olovku.

Krenem naučenim u mladosti: trokut, kućica: glava pajceka, u sredini trokuta točkica: svjetlo: oko pajceka, onda ravna crta: hrbet, zavoj: šunka, spirala: repec, dvije noge i gotovo.

Konobar, malo zbunjen, pogledava, malo crtež malo mene. Hladan sam ko kiseli krastavac. On moje nedjelo ni prispodobiv ničemu. Zleti v restoran na konzultacije i nakon par minut, najmaj deset konobarof i kuharof se pošlifta na ulazu i počne mi, uz smjeh, fest, dugo, pljeskat.
Znam, ni se dalo vidit, jel to kokoš, krava, žirafa, raca, guska, koj, kornjača, odojek ili vanzemaljski ljubimac. Pajcek najmaj, ali im je bilo jako simpatično.

Ne znam kaj bi jeli, da nam, vidjevši za susjednim stolom, kak se konobar muči, jedan pripadnik Legije stranaca, iz Niša, nije ponudio pomoć: „ Šta hoćete da jedete? Ja ću da vam pomognem, svoji smo.“ Hvala mu. Jelo je bilo odlično.

Bogi konobar, nema smisla za umjetnost slikarstva. Ne znam koliko imam ja, ali mi nadu budi jedna slikarica, iz Slovenije, koja mi je ponudila da joj budem caddie.

Umjetnost slikanja, zbilja, nije za svakoga. Blagoslovljeni oni kojima je Bog dao taj talent. ali ako nemate u umjetnosti, ne očajavajte, imate drugdje. Probajte.

Bog je milostiv.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 27. svibnja 2023.

Dragi legendarni, raritetni, osebujni, inventivni,
istognijezdni tičji brate, Čedo,

kad sem te, f Ogranku Matice Hrvatske vu Zaprešiću, prvi put upoznav i poslušav oko ideja postavlaja slik, dragog nam Štefa Paulić, mam sem vidiv, da, Bogu fala, nisi „normalan“:
„Izložba postavlja sama sebe“.
Da si poseban i da si čudaj gliblje f tom od sih kaj smu bili nutra, svativ sem tek drugi dan.
Drago mi je da si brže odustav i pokazav toleranciju spram autorovih ideja. Naj čovek uživa. Zasluživ je.

Posle sem si mavko preštundirav, imav si praf. Pa nemre izložba biti po sistemu: eins, cvaj, eins cvaj i Bok nedaj da je tera slika dva centimetra niža ili višja. Ni to slikored ili ukručeni slikovni postroj spreman za ogled.

I sama postava mora biti umetnost. Mora biti posebna, neklišeizirana, uniformna. Ne sme biti špranca.

Na priliku, jednu sliku nafrliš prema plafonu i samo ju moreš videti, kak Bog zapoveda, će se popneš na Mirkovu lojtricu; druga je doli, sa sredinom u ravnini čoveka na šamrlinu; treća se polafko okreče oko svoje osi; četrta klizi na zidu po šijici i da bi ju prativ moraš se vuz ju pomikavat; peta je tak okrejena da se moraš leč da bi je vidiv s pravoga kuta… , a unda jedna podloga na teroj saki posjetitel ima mogućnost i svojega penzlina pritisniti, farbe i doslikavaje bira sam.
Slika: In statu nascendi.

Kad sem biv mali. A to ni bilo šćera, unda nas je drugarica iz Hrvatskog jezika, Štefica Posavec, vučila:
„Umjetničko djelo je svako ono djelo koje u nama izaziva lijepe ili estetske osjećaje“.
Ne znam definiciju pa sem si malo polukniv:
„Umjetnost, ukupnost ljudske duhovne djelatnosti s pomoću sredstava kojima se izražava estetsko iskustvo, uključujući stvaranje, stvoreno djelo i doživljaj ...“
Sad još maj razmem. To je kak kad nam je pred katedralom u Zagrebu, jednu noć, biskup Josip, za jednoga visokoga crkvenog uglednika, iskreno reko: „Jura hoće nekaj objasniti, kaj se ne da objasniti“.

Čežnja, tuga, patnja, bol, razočaranje, neuzvraćena ljubav, osamljenost, duševni nemir, strah, siromaštvo, bijeda, bolest…često su spiritus movens stvaranja velikih umjetničkih djela.

Kad si razdragan, vesel, euforičan, piješ, rezbijaš., povračaš, pjevaš, tuliš, grliš, ljubiš…, kak bi reko Albert Einstein, uživaš u svinjskim idealima, unda nemaš ni potrebe ni cajta ulaziti u dubinu svoje duše.

I kao što se vidjelo kod Štefa, umjetnik svoju tjeskobu i tamu okolinske zbilje, sjajno neutralizira, i sebe liječi, svjetlobom i optimizmom svojih uradaka.
Samo uravnotežena simbioza unutarnjeg i vanjskog, čini obostrano zadovoljstvo: umjetnika u trpečem radu, autokritici i sreći dovršenim djelom, i posjetitelja koji u svemu tome nalazi zadovoljstvo i budi svoje osjećaje.

Dosta sem blazniv, još kad ti pokažem jen svoj kroki kao predložak za skulpturu od šarafof, pak ti bu mam jasno, zakaj su, nakon mene, staro rodilište f Zaprešiću, zaprli.
Deca nisu uspjevala. Oprosti.

Evo, kratko, sažeto i manje-više nejasno. Moj naklon.

Branko, crkv. Stjepan (po skrivečki, crkva Svetog Petra u Zaprećiću, ondašnja Župa Brdovec), Josipa, Smrekar, iz sela Brdovec.

Bog je milostiv!

DOK BUDEMO IMALI DOMAĆIH IZDAJICAH, DOTLE ĆEMO IMATI TUDJINACAH GOSPODARAH. IZDAJICA ĆEMO IMATI DOK SE NAROD NE OSVESTI.“. Ante Starčević

Rado se sjećamo dojmljivih događaja i ljudi naše povijesti, velikih junaka, ali i mučenika koji su i svoje živote dali za našu domovinu, podržavamo sva istraživanje koji imaju za cilj osvjetljenje istine i dokidanje svih laži o našoj teškoj, ali svijetloj povijesti, bez obzira na vrijeme i aktere blaćenja istine.

S pijetetom obilježavamo komemoracije teških stradavanja našeg roda, tugujemo i palimo svijeće na spomen obilježjima i grobljima stradalih žrtava Domovinskog rata, idemo na Svete mise zadušnice, svakodnevno molimo za spokoj njihovih duša i pronalaženje nestalih branitelja i civila.

Sudjelujemo na promocijama i širimo spoznaje o brojnim publikacijama o našim velikanima i velikim bitkama u cijeloj povijesti, a posebno Domovinskom ratu.

S velikim ponosom, radošću i ushićenošću slavimo sve naše pobjede.

Uz navedeno, u našem se narodu sve više iskazuje nepovjerenje prema svim političkim elitama, i vladajućim i oporbenim.
Razlog tome su sve slabiji uvjeti življenja našeg naroda, loše politike, brojne krađe, jalov pristup njihovom otkrivanju i sankcioniranju, neodgovornost čimbenika svih razina vlasti, zatajenja javnosti svih meritornih informacija, unas i u svijetu, pogotovo događaja velikih prosvjeda diljem svijeta, preusmjeravanje pozornosti na pojedinačne tragedije i marginalne činjenice, jačanje „kulta ličnosti“ i preuveličavanja zasluga vladajućih struktura, bez obzira na njihovu provenijenciju, bježanje od istine, skrivanje stanja nacije i njezine perspektive te nepodnošljiva ravnodušnost naše svjetovne i crkvene vlasti na sve agresivniji etnofiletizam (vjerski nacionalizam) Srpske pravoslavne Crkve, u cilju bolesne ideje „Srpskog Sveta“.
Sve negativnosti stvaraju u narodu osjećaj prevarenosti, razočaranja, žalosti, otpora i želje za promjenama, ali se one, izim neuspješnih prosvjednih skupova, manifestiraju samo putem poruka : treba smijeniti premijera, treba smijeniti vladu, treba smijeniti ovog , treba smijeniti onog, treba učiniti ovo treba učiniti ono, ali nitko od razočaranih građana i aspiranata za vlast, ne predlaže nikakvo suvislo rješenje za izlaženje iz gliba, u koji su nas dovele sve dosadašnje vlasti.
Posebno su glasni globalistički poslušnici i mentalni slijednici propalog režima, koji kao svoju najveću, često i jedinu „vrednotu“ nude socijalističke simbole i povratak kulta „druga Tita“ .

Bez obzira na kriptokomuniste, kojih ima u većini parlamentarnih stranaka, interesne domoljube i osobe kojima je domoljublje samo ukras, običaj ili osobna promocija,

HRVATSKA IMA SJAJAN DOMOLJUBNI POTENCIJAL.

Ipak Hrvatski domoljubni potencijal sam po sebi nije dostatan.
Domoljubnu energiju potrebito je transformirati u radikalne procese stvaranja države istine, pravde i ljubavi prema bližnjem, Bogu i domovini, Hrvatskoj.

Vrijeme je pokazalo da svi dosadašnji vladajući nisu podobna pokretačka snaga, spiritus movens, za bilo kakve osjetne promjene za izvlačenje iz dugotrajne krize.

Uzdam se jedino u politički i na svaki drugi način nekompromitirane, časne, osvjedočeno sposobne stručnjake, iz zemlje i iseljeništva, domoljube kojima osobni interesi neće zasjeniti Hrvatsku.

Tako nam Bog pomogao.
Branko Smrekar
Opetovano: 23. svibnja 2023

SVETOZAR BOROEVI - UZOR IZ TEŠKIH VREMENA


Povodom, današnje, 103. godišnjice smrti Svetozara Boroević, najvećeg vojskovođe u Hrvata, opetujem tekst koji objavih 23.svibnja 2021.godine:


TREBAMO JAKOG VOĐU SVIH HRVATA

Povodom laži ,voditelja „Budnice“, emisije koja se „slučajno“ emitira u terminu „Bujice“, da je feldmaršal Svetozar Boroević, Hrvat srpskog porijekla, čime odaje da o povijesti pravoslavlja u Hrvata, nema blage veze, u što mi je teško vjerovati, ili da je dobar sluga loših gospodara.

Nažalost, od istine o povijesti pravoslavlja u Hrvata i Hrvatske pravoslavne crkve, godinama, nekršćanski, bježe i naše svjetovne i crkvena vlast.

Svetozar Boroević je ponosni Hrvat pravoslavne vjere, kao i svi njegovi preci, koji sa srpstvom nikad nisu imali nikakve veze.

Feldmaršal Svetozar Boroević je jedan od najslavnijih hrvatskih vojskovođa u tisućljetnoj hrvatskoj vojnoj i ratnoj povijesti, osobito jer je zahvaljujući njegovim nadljudskim vojnim i ratnim naporima, od talijanskih imperijalističkih osvajanja, obranjena granica na Soči, hrvatska obala i današnja Slovenija.

Što se nas Hrvata tiče, da Boroević nije uspostavio i obranio Sočansku bojišnicu, napori Jugoslavenskog odbora, Ante Trumbića, Frana Supila i Ivana Meštrovića, bili bi uzaludni. Italija i Srbija bi prema Londonskom ugovoru, podijelile između sebe zapadnu Sloveniju, Istru i Dalmaciju, te Slavoniju i Bosnu i Hercegovinu, a od Hrvatske bi ostale Reliquiae reliquiarmu olim incluti Regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae.

Slovenci poštuju njegove zasluge. U Ljubljani su po njemu nazvali ulicu, a iznad Nove Gorice posvetili mu spomenik, dok mi svom velikom hrvatskom sinu, nismo zahvalili ni grobom.

Ponekad se kao Hrvat, katolik, koji pokušava živjeti po kršćanskim načelima, nikad stranački involviran, koji daje potporu Hrvatima i svim građanima Hrvatske, koji štuju, čuvaju i jačaju hrvatski identitet, pitam: kakvi smo to mi, danas, ljudi?

I dok srbi lažima stvaraju mitove o svojim velikanima, Hrvati kao da se srame svoje povijesti pa taje svoje velmože.

I dok su Francuzi Napoleona Bonaparte pokopali u Dome des
Invalides, velikoj crkvi s grobnicama svojih ratnih junaka, naše se vlasti hrvatskih junaka odriču.

Svetozar je Boroević pokopan, 23. svibnja 1920. u Klagenfurtu, da bi 5 mjeseci nakon smrti , 21. listopada , car i kralj Karlo lV, uz sve počasti dao premjestiti njegove posmrtne ostatke u arkade Bečkog središnjeg groblja.

U prilog , već iskazane ideje o premještanju njegovih posmrtnih ostataka u domovinu Hrvatsku, dr. Darko Richter, katolik, potomak gospodina feldmaršala, na prošlogodišnjem je obilježavanju stogodišnjice smrti hrvatskog i habsburškog vojskovođe Svetozara
Baruna Boroevića, koju je organiziralo Hrvatsko kraljevsko vijeće, a u kojoj je parastos izmolio „arhiepiskop Europske pravoslavne crkve u Hrvatskoj - Hrvatske pravoslavne crkve, Aleksandar“, na kojem obilježavanju nije bilo ni jednog političara ni novinara mainstream medija, sjajno okončao svoje izlaganje:

„Nije li vrijeme da se i za nj ostvari ono iz Preradovićeve pjesme:
Putnik
Primi opet svoje dijete,
Primi, vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
Tvojim cvijećem grob mu kiti!

I da skratim, u ovom nam nekontroliranom kaosu, u koji su nas dovele dosadašnje, našom voljom, izabrane vlasti, treba vladar poput Svetozara Boroević, koji je, u svom pismu generalu Stjepanu
Sarkotiću, napisao:

„Ja personificiram autoritet, disciplinu i njihovu slobodnu samospoznaju. Svi moji podređeni, od najvišeg do najnižeg, znaju i osjećaju to i mogu se osloniti na to. Da imam moć, ja bih čitavo čovječanstvo svezao disciplinom i prisilio da radi unutar toga okvira. Vidio bi se uspjeh, koji bi bio stotinu puta veći nego sada.
Jedino su autoritet i disciplina prikladni da vežu vojnike uz njihove zastave i njihove dužnosti. To je istinito za čitav ljudski rod. Nažalost, disciplina se lako podruje besmislenim zahtjevima. Zbog toga se ja grubo rješavam svih budala. Ti me se potom boje, ali također mi stvaraju i neprijatelje. S druge strane, svi vrijedni ljudi me vrlo poštuju.”

Danas, više nego ikad, trebamo jakog vođu svih Hrvata, koji će ujediniti cjelokupni Hrvatski narod i vratiti Domovini značaj koji, povijesno, zaslužuje, a Svetozaru Boroević dao Bog mir Božji!

Branko Smrekar

TUŽNA ZBILJA I BOŽJI ZOV

Svakodnevno se zgražamo zločinačkom ponašanju mladeži u svijetu.

Nedavno bjesomučno pucanje četrnaestogodišnjeg učenika u osnovnoj školi u Beogradu i ubojstvo devetoro učenika i zaštitara te ranjavanje petero učenika i nastavnice, izazvalo je čuđenje i žalost svih normalnih ljudi.
Ubijenima dao Bog mir Božji, ranjenima brzo ozdravljenje, a ožalošćenima puno duševnog mira.

Nakon tog zločina, dežurni su pametnjakovići razmišljali o potrebitim prevencijskim mjerama: milicajcima sa šmajserom i milicijskim psom u svakom razredu, nadzornim kamerama u svakoj prostoriji škole, a u zahodu barem dvije, na stropu i podu, detektore metala, s detektivom, na svim ulaznim vratima. Jedino su zaboravili predložiti mitraljeska gnijezda na svakom uglu svake škole i miniranje rubnog područja školskog dvorišta, kako počinitelj ne bi nekažnjeno pobjegao. Mogu si misliti kako bi brz bio izlazak djece na školsko dvorište, za vrijeme velikog odmora i koliko bi vremena trebalo za njihov povratak.
Bolesno, pa nije škola koncentracijski logor.

Drugi pak, i unas, s pravom, jamraju kako u školama nedostaje psihologa, pedagoga, defektologa i psihijatara. Škola je odgojno obrazovna ustanova, ali mi se čini da je odgojna dimenzija zanemarena.

Pojedinci razmišljaju o uvođenju u škole nastavnog predmeta: ĆUDOREĐE, iako bi svaki nastavnik profesor, koju minutu nastavnog procesa trebao posvetiti odgoju. Tada bi učenici shvatili da etika i pomaganje drugima, imanentno svima, a ne samo nastavniku koji predaje odnosni nastavni predmet, ma kako se on zvao.

Uprkos svemu, premalo se spominje uloga i obveza obitelji u odgoju djece i mladeži, „kinderštube“. No za to poslanje odrasli prvo moraju odgojiti sebe.

Koliko roditelji, u siromašnom društvu, u borbi za vlastitu egzistenciju i malo vremena za obitelj, komunizmom i globalizmom, više ili manje razorenih duša, odgajaju svoju djecu i utječu na njihovo ponašanje u školama?

Koliko javni mediji, željni skandala, interesno, neobjektivno, zainteresirani za promociju vladajućih na svim razinama, s premalo informacija o brojnim društvenim zbivanjima koji jačaju zajedništvo, dobrotu, ljubav i domoljublje, ne doprinose smiraju i moralnom ponašanju djece i mladeži?

Koliko društvene mreže, kompjutorske igrice, televizijski programi koji imaju sotonsku agendu, i društveni kriminal, posebno masovna nazočnost opojnih sredstava, utječu na poremećaj svijesti svih, a posebno mladih generacija?

Koliko Crkva, posebno njen kler, uspijeva vjernike dostatno naukovati kršćanskom načinu promišljanja i ponašanja-?

Mnoštvo pitanja koja zahtijevaju odgovore i djelovanje po svim navedenim segmentima.

Mislim da jedva kontrolirani društveni kaos djeluje kao psihodelično sredstvo.

Bože pomozi!
Izmolimo Oče Naš
Molitva Oče Naš je molitva razmatranja, koja nas uvodi u Božju prisutnost, u prisan osobni odnos s Bogom, ali nemoj reći Izbavi nas od zla,
ako se i sam protiv zla ne boriš.

Gospodin Isus Krist reče jednom svojim učenicima: vi ste sol zemlje i svjetlo svijeta. Ali, kad biste promašili svoje poslanje, postali biste sol bljutava i beskorisna.

Nas je katolika u Republici Hrvatskoj, uprkos kvarnoj mogućnosti izjašnjavanja, po popisu stanovništva u 2021. godini, bilo 78.97 %.

Slijedimo Gospodinov nauk, borbom protiv svih zala koje nas okružuju.

Branko Smrekar.

U Brfovcu,20.svibnja 2023.

KRAJ SAGE O VATROGATVU

Sagu o vatrogastvu, završavam citatima iz mojih zadnjih objava, i karikaturama, nepotizmom odabranog (tast, Branko Bogovič), slovenskog simpatizera vatrogasnog roda.

Hrvatsko vatrogastvo ima svjetlu povijest, hvalevrijednu tradiciju, prepoznatljivo biće i dugogodišnji šarm.

Jedino rješenje za uspješno djelovanje Hrvatskog vatrogastva je uravnotežena simbioza pozivnog i dobrovoljnog vatrogastva, a jedni i drugi svoje poslanje moraju obnašati stručno, profesionalno.

Programatski, ono mora poticati: znanost, struku, zajedništvo priprave i operativnog djelovanja pozivnog i dobrovoljnog vatrogastva, razdvajanju družbe i službe, povećanje značaja operativnog djela vatrogastva, intaktnost struke na političke zlorabe, pomlađivanju vatrogasnog čelništva, ograničenju godina za aktivno bavljenje vatrogastvom, poticati povećanje prevencijskog djelovanja vatrogasaca, promociju vatrogastva kroz adekvatniji prikaz njegovog značaja u vatrogasnim intervencijama, navođenjem broja spašenih, evakuiranih, spriječene moguće materijalne štete i posebnosti drugih doprinosa, veće samopoštovanje, a manje glorificiranje onih čija obveza, novcima poreznih obveznika, omogućiti sigurnost građana, a time i jaku vatrogasnu službu.

Branko Smrekar

U Brdovcu:17.svibnja 2023.

BOLERO

Čuh u životu “svakojačke“ floskule. Nekima vjerovah, nekima ne. Neke odbacih kasnije.
Počet ću s kolektivnom srećom. „Kolektivna sreća, važnija je od sreće pojedinaca.“ Kako s općom srećom mogu biti ushićen ako osobno nisam sretan?
Slično je i s kolektivnim interesom na račun pojedinačnog.
Bilo je to davno. Ali, ima i danas. i to od čelnika jedne državne uprave:

“Provedba nije važna, to može svatko“.

Ne mogu vjerovati. Ma briga me, kao pacijenta, je li bolnica županijska ili državna, je li autoklav ovakav ili onakav, je li doktor ovog ili onog opredjeljenja. Želim samo da me dobro operira, izliječi. Da dobro provede ono što mi za zdravlje i život nuždno treba.

Upravljanje, nadzor, provedba. Svaki od navedenih elemenata ima svoju vrijednost, ali svi oni moraju biti u funkciji dobre provedbe.

Slično je i s vatrogascima. Ma uzalud mi znati da je F = m x a, poznavati sile i krakove,…u redu, ali prolazim ili padam na zadaći, na tome znam li ugasiti požar, izvaditi čovjeka iz smrskanog auta, udovoljiti zahtjevima vatrogasnog posla.

A teorija? Ona mora biti u funkciji prakse. Strašim se „power point stručnjaka“, velikih teoretičara, virtualaca, koji iščezavaju gotovo pred svakom praktičnom zadaćom.
Teoriju moramo poznavati, prije svega, da bismo u praksi bili što učinkovitiji.
Sve moramo podrediti udovoljenju zadaća. Konačan rezultat silno je značajan. Važan, bitan, presudan.

Spadam u provedbenike. Ipak, ima i drugih: natprovedbenika, „uebermansch-a“, onih kojima je važno samo općenito, sveopćenito.

„Nisu važne pojedinosti, važan je sustav.“
Oni se boje provedbe. I zato ih ona smeta. Žele je uništiti. Uništiti sve što ide i što je dobro, gdje se radi i dobivaju rezultati. Ukidajući navedeno, žele stvoriti virtualnu stvarnost, nešto imaginarno, „poduzeće“ u stvaranju, nadsustav, izvan vremena i prostora, uz izmjenu puno papira, privid velikih ideja, misli i akcija. Zorno mi je o tome neki dan zborio vatrogasni časnik, Darko: “To su galofak sustavi.“ Lijepe ideje koje se ne mogu ostvariti.
Sjećam se i misli prijatelja Josipa, načelnika u Ministarstvu unutarnjih poslova: “To ti je kao da razmišljaju o uzgajanju tratinčica na Marsu.“ Lijepa zamisao, ali od nje nema nikakve koristi.
Ideje kojih sam se odrekao kad sam se prvi put u požaru nadisao dima. Dim je udisao i moj kolega Štef. Možda mi je zato nakon jednog samozvanog „ stručnog“ seminara rekao: “Sve mi je to nekak u magli.“ Je Štef i meni je.Opće bez posebnog? Kaj god.

Ima li u tome boljševizma? Naravno, onog u pejorativnom smislu.
Reče mi jedan ugledni profesor Ante, Zlatni Zmaj Družbe Hrvatskog Zmaja, čovjek s kojim sam volio razgovarati, jer mi je nakon svakog našeg razgovora pločica , surog ideologizma, u glavi, bivala ipak osjetno manja:

„Boljševizam je kad bi za Antuna Gustava Matoša rekli da je bio loš boksač. Ipak A.G.M. je, prije svega, pisac“.

Za mene je boljševizam i kad najstručnije ljude u nekoj djelatnosti, u strukovnom smislu, upućuju, od Vlasti oktroirani, obvezno stranački opredijeljeni, dužnosnici koji se malo ili uopće ne razumiju u predmetnu problematiku. Neki čelnici toga nisu ni svjesni pa se „razumiju“ baš u sve. Ma svaka im čast.
Ponosan sam što nisam takav. Nisam dostojan i ne želim da to uniđe pod krov moj. Strašim se ljudi koji sve znaju, koji su u svemu, po vokaciji, iznad.
Jednostavno volim ljude koji znaju da sve ne znaju, koji su normalni. I zašto sve to pišem? Možda ipak samo zato što, kako mi je to lijepo rekla naša, od svih jako uvažena, Ivana, volim vatrogasni rod.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 19. svibnja 1995.

Neposredan povod pisanju, ovog , u Vatrogasnom vjesniku, objavljenog teksta, bila je misao mog nadređenog, da vatrogasnih zapovjednika na intervencijama ne treba. U sve se prostorije svih objekata, postave nadzorne kamere i iz jednog se centra lijepo upravlja vatrogascima u gašenju požara. Imah, „nježnu“ repliku, koja je uvažena.
Inače je, de mu Bog mir Božji, bio dobar čovjek, ali to za jedan sustav nije dostatno. Treba biti i sposoban. Nažalost unas je, često unosnije biti podoban. Zato i jesmo na mjestu, na kojem nam nitko ne zavidi.

Bože pomozi.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 16. svibnja 2023.

DOBROVOLJNOM VATROGASTVU PRIZNATI ZNAČAJ


Njemačka ima 80 milijuna stanovnika i 105 profesionalnih vatrogasnih postrojbi. Hrvatska ima 4 milijuna stanovnika i 74 profesionalne vatrogasne postrojbe.

Ako bih to uspoređivao, Njemačka bi po „našem modelu“, trebala imati 1480, profesionalnih vatrogasnih postrojbi, preko 14 puta više, nego imaju. Nemaju.„Bokčeki.“

Austrijanci su još „bjedniji“. Sa 8 milijuna stanovnika imaju samo 6 profesionalnih postrojbi. Po modelu naših „stručnjaka“, trebali bi ih imati 148. Preko 24 puta više. nego što imaju.

Imaju li Nijemci i Austrijanci, slabiju zaštitu? Nemaju!
Pa kako onda prežive? Posebno uređenim dobrovoljnim vatrogastvom, čiji se doprinos priznaje i u nazivu postrojbi.

Unas, najmanja profesionalna postrojba ima 13 profesionalnih vatrogasaca, dakle tri u smjeni. Kad od toga oduzmemo godišnje odmore, bolovanja i druge opravdane izostanke, često, dolazimo na brojno stanje: s dva vatrogasca u smjeni. To ni približno nije dovoljno. Na jedan manji ili srednji požar, trebalo bi, u vremenu do, najviše, 15 minuta, doći, najmanje 8 vatrogasaca. Dakle, uz dva profesionalna vatrogasca, potrebno je djelovanje još 6 dobrovoljaca. Ako to u praksi nije tako, znači da se ne rade analize intervencija i da sadašnji sustav vatrogastva, ima puno manjkavosti.
Tvrdim da u intervencijama, zajedničkog djelovanja, profesionalnih i dobrovoljnih vatrogasaca, zbog odnosa, 1 profesionalac: 3 dobrovoljca, nije pravedno, postrojbu zvati profesionalnom. Ta se postrojba treba zvati dobrovoljnom. Obzirom da u Hrvatskoj nije tako, mislim da se time umanjuje doprinos dobrovoljnog vatrogastva.

U vrijeme kad sam postao počasni član, njemačkog, Freiwilligen Feuerwehr Heusenstamm, grad je, s okolicom, imao 23 000 stanovnika i samo dobrovoljnu vatrogasnu postrojbu, sa 12 stalno zaposlenih, profesionalnih, vatrogasaca. Zanimljivo je da su i djelatnici gradske komunalne službe, obvezno bili i članovi dobrovoljnog, gradskog, vatrogastva.

U Njemačkoj, samo gradovi koji imaju 100 000 stanovnika, moraju imati pozivno (profesionalno) vatrogastvo.

Unas, je drugačije. Postoji grad, s 4 000 stanovnika i profesionalnom vatrogasnom postrojbom.

Zašto je kod nas drugačije, ne mogu tvrditi, ali mi se čini da se tom politikom umanjuje značaj dobrovoljnog vatrogastva. Oni to svojim radom ne zaslužuju.

Bez dobrovoljnih vatrogasaca nema dobre sigurnosti ni od požara ni od brojnih drugih, posebno, prirodnih nesreća.

Samo je uravnotežena simbioza djelovanja pozivnog i dobrovoljnog vatrogastva, garancija naše sigurnosti.

Za nju se moraju stvoriti, sustavne pretpostavke, počevši od sukladnog naukovanja i opremanja. I jedni i drugi primjenjuju istu taktiku, jednako drže mlaznice, rabe istu tehniku, zaštitnu opremu, sredstva za gašenje požara…
Pa u čemu bi onda trebala biti razlika? Samo u pristupu. Jednima je to poziv, a drugi se, u tu, hvale vrijednu, djelatnost, uključuju dobrovoljno. Obima su potrebna zajednička uvježbavanja, dežurstva, izlazak na intervencije te programiranja i planiranja kvantuma vatrogasaca i tehnike, do najvišeg stupnja zahtjevnosti vatrogasnih intervencija.

I na kraju, imajući u obziru življenje u današnjem vremenu. dobrovoljnim vatrogascima, neizostavno, treba platiti djelovanje na vatrogasnim intervencijama, honorirati aktivna i pasivna dežurstva te dati neke druge, makar i simbolične, povlastice, čime bi se dobrovoljnim vatrogascima odala zaslužena počast.

Sreća je i nada za naše vatrogastvo što, bez obzira na današnji negativni utjecaj politike i mišljenja “papirnatih, školskih i binskih“, sebeljubnih, „stručnjaka“ za vatrogastvo, (bez srednje vatrogasne škole, a najčešće i bez iskustva u vatrogasnim intervencijama), u Hrvatskoj postoji ogroman broj mlađih i srednje mladih, vatrogasaca, koji imaju dušu, srce, informacijsku pismenost, veliku želju za znanjem i operativnim djelovanjem. Nesumnjivo da je vrijeme da ta, obećavajuća, generacija, preuzme rukovodeće funkcije u vatrogastvu..

Jednom mi se jedan, 80 godišnji predsjednik, uglednog dobrovoljnog vatrogasnog društva, požalio: „Joj, joj, gospon Smrekar, se je dobro, ali nemamo mladih. Mladi ne dolaziju“.

Kako smo si bili dobri i kako sam jako sam poštivao tog, gradskog, legendarnog vatrogasca, malo sam se, našalio, zapravo bio iskren: „Čujte, gospon…, stare, ni doma ne poslušaju, a kak buju onda u vatrogasnom društvu“.

Mladi privlače mlade. Imaju iste teme, iste interese, sličnu energiju, humor, isti entuzijazam, računarski su pismeniji, vole istu, modernu glazbu. Pa mnogi od njih za Ivu Robića nisu ni čuli. Mladi Imaju svoje idole, svoju ugodu druženja. Stariji pak druge zanimacije, ali su u ukupnosti respektabilna operativna snaga, bez koje se ne može.

Zato dobrovoljno vatrogastvo, u svakom smislu, treba poštivati pa i time što se profesionalnim postrojbama neće zvati i oni koji, za gašenje manjih i srednjih požara i popratno spašavanje ugroženih, nemaju, barem, minimalne uvjete za uspješno samostalno djelovanje.

I na kraju, mi rabimo naziv: Dobrovoljno vatrogasno društvo. Njemački pozivni i dobrovoljni vatrogasci, ne rabe riječ društvo, (Gesellschaft), već, uz imenicu Feuer, (vatra), dodaju Wehr (braniti se, opirati se). Feuerwehr. Unas bi pasalo rabiti imena: profesionalno i dobrovoljno vatrogastvo. Primjerice: Dobrovoljno vatrogastvo Brdovec. Time bi se, već i u imenu, naglasilo temeljno vatrogasno djelovanje. I u preventivi i u operativi.

Tako se i prvo dobrovoljno vatrogastvo u Hrvatskoj, osnovano još 1864. godine u Varaždinu, samo 16 godina nakon prvog u Europi (Durlach, Njemačka), zvalo „Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor u Varaždinu“. Dakle zbor, a ne društvo.
Družba je potreban dio vatrogasnog bića, ali je treba razdvojiti od službe.
Ponosni, počasni, član Zbora, Branko Smrekar.

U Brdovcu; 9.svibnja 2020.

Opetovano: 15. svibnja 2023.

PIROTEHNIČARI - RATNICI U MIRU,
ČIMBENICI NACIONALNE SIGURNOSTI

Uz jučerašnju raspravu o Zakonu o protuminskom djelovanju , s planiranim rokom razminiranja do 2026. godine, podsjećam da je prvotni rok , kako je, u SDP-ovoj koaliciji obznanio, gospodin Dražen Budiša, bio 2009. godine i da se rok, od mina potpuno sigurne Hrvatske, uprkos uspjesima u razminiranju, teško može garantirati.
Konačno i danas smo svjedoci pronalaženje i uklanjanja minsko eksplozivnih sredstava iz oba Svjetska rata.

Nakon naše pobjede u Domovinskom obrambenom ratu, bijah mišljenja da bi Hrvatska, unutar Ministarstva unutarnjih poslova, trebala imati postrojbu s petstotinjak zaposlenih pirotehničara za humanitarno razminiranje. Međutim zbog, navodnog, razloga da se Ministarstvu ne mogu donirati vanjska financijska sredstva, omogućeno je osnivanje privatnih, domaćih i stranih tvrtki za razminiranje.

U igru je ušao profit. Došlo je do smanjenja cijene razminiranja po kvadratnom metru, a time i do pada cijene rada pirotehničara.
Često, kao i u vatrogastvu, profit i osobni interesi negativno utječu na kvalitetu poslanja.

Četvrtog travnja 2022., povodom Međunarodnog dana svjesnosti opasnosti od mina i pomoći u protuminskom djelovanju, napisah:
PIROTEHNIČARI - RATNICI U MIRU,
ČIMBENICI NACIONALNE SIGURNOSTI

Hrvatski su pirotehničari naši mirnodopski junaci.
Ratnici u miru. U povijesti svog djelovanja imaše i imaju velike uspjehe.

To su časni, nezamjenjivi, stručnjaci vrlo opasnog posla, vrijedni divljenja i najvećeg poštovanja.

Imah čast i odgovornost sudjelovati u pripravi i provođenju osposobljavanja prvih hrvatskih pirotehničara za humanitarno razminiranje.
Osposobljavanje, naročito zdravstveno sposobnih polaznika , po posebno odobrenom programu, obavljala je Vatrogasna škola MUP-a u Zagrebu.

Nastavu, koju su provodili najbolji hrvatski stručnjaci tog područja, bila je izuzetno zahtjevna.

Nakon teorijske, praktični dio nastave obavljao se na posebnom vojnom vježbalištu, uz policijsko i medicinsko osiguranje i uporabu ubojnih minsko eksplozivnih sredstava.
U razdoblju od 1996. do 2001.godine nastavni je proces prošlo 560 polaznika.

Bogu hvala, svih tih godina, zbog sjajne priprave, stručnosti i pozornosti specijalista, koji izvodiše nastavu, kao i samih polaznika, nismo imali ni jednog stradalog.

Povodom Međunarodnog dana svjesnosti opasnosti od mina i pomoći u protuminskom djelovanju, svim našim pirotehničarima, čuvarima sigurnosti svih naših građana i turista, želim puno sreće, zdravlja i duševnog mira.

Neka ih čuva Dragi Bog

Branko Smrekar

VATROGASNA ŠKOLA


Vatrogasnom se naukovanju u cijeloj povijesti Hrvatskog vatrogastva pridavala velika pozornost.
Izvodile su se vatrogasne vježbe, pisali obučevnici, objavljivali strukovni članci o taktici i tehnici, organizirali vatrogasni tečajevi, predavanja, zborilo o vatrogasnoj sigurnosti te javno pokazivalo vatrogasno umijeće i sposobnost.

Ipak, nakon Drugog svjetskog rata pokazala se potreba sustavnog školovanja, posebno rukovodnog osoblja i profesionalnih vatrogasaca, u jednoj, republičkoj obrazovnoj ustanovi.

Stoga je 15. travnja 1951. godine, na Trećoj glavnoj godišnjoj skupštini, tadašnjeg, Saveza dobrovoljnih vatrogasnih društava Republike Hrvatske, donijeta rezolucija kojom su utvrđene potrebe za osnutkom središnje vatrogasne škole.

Gradnja škole počela je već iste godine, da bi 10. svibnja 1957. godine, Rješenjem Izvršnog vijeća Sabora Narodne Republike Hrvatske, Vatrogasna škola počela s radom kao ustanova pod rukovodstvom Državnog sekretarijata za unutrašnje poslove.

U to vrijeme, a i dugo godina kasnije bila je jedina vatrogasna škola u ovom dijelu Europe.

Tijekom uspješnog djelovanja u školi su obrazovani profesionalni vatrogasci, dočasnici, časnici i viši časnici dobrovoljnih vatrogasnih društava, ročnici, dočasnici i časnici Hrvatske vojske, obveznici specijaliziranih postrojbi civilne zaštite, njihovi zapovjednici i članovi stožera civilne zaštite, pirotehničari za humanitarno razminiranje, osobe za upravljanje požara na brodovima, djelatnici poduzeća i javnih ustanova te drugi.

Škola se godinama razvijala, ipak stalno je trebalo poboljšavanje njenog rada, posebno u školovanju pozivnih vatrogasaca.

Kad sam 1995,. godine , kao, dugogodišnji komandant najveće vatrogasne postrojbe u Hrvatskoj, nakon nezainteresiranosti za jednu drugu, najvišu, funkciju, preporučen za drugi, jednako visoki položaj, u Ministarstvu unutarnjih poslova i predložio novi sustav školovanja vatrogasaca, već me drugi dan nadležni doministar, zaposlenicima Vatrogasne škole Ministarstva unutarnjih poslova, predstavio kao novog načelnika Vatrogasne škole, Ministarstva unutarnjih poslova-.

Održao sam uvodni govor, najavio nove zadaće, način ponašanja, odnose i potrebu, zajedničkog stvaranja novog sustava školovanja, osposobljavanja i usavršavanja budućih vatrogasaca.
Isti smo dan nastavili nastavni proces, ali i prišli izradi novih nastavnih planova i programa.

Nastavno je osoblje pokazalo visoku zainteresiranost za promjene i svako je, u svom području rada dao visoki doprinos kreiranju boljih rješenja.

Nastavni planovi koji su se do tada provodili sadržavali su oko 85 posto teorije i 15 posto praktičnog rada. Lijepo je poznavati teoriju, ali ona mora biti u funkciji prakse.

Pravi si vatrogasac ako znaš spasiti ljude, ugasiti požar, izvaditi unesrećenike iz smrskanog auta, ukloniti stablo s prometnice, uspješno djelovati kod akcidenata i odgovoriti svim drugim zadaćama vatrogasnog djelovanja.

Tome dotadašnji nastavni planovi i programi nisu bili prilagođeni. Neke su se nastavne teme održavale samo demonstracijski: ovo je motorna pila za drvo, sastoji se iz ovih dijelova, pali se ovako, svjećica je tu, skida se ovako…ali bez mogućnosti da polaznici s njom, pod nadzorom nastavnika, sruše koje drvo, prerežu ga, otpile granu.. steknu početna operativna iskustva.

O radovima na vodi, Požarnoj kući, praktičnom djelovanju kod prometnih nesreća, šumi, akcidentima opasnih tvari, vježbalištu za rad s izolacijskim aparatima, ni spomena.

Djelatnici Škole, uz sve svoje nastavne obveze, uključujući i školovanje vatrogasaca u Vukovaru (u sklopu mirne reintegracije), s velikim su zanosom, marom i stručnošću pripremili neusporedivo bolje, suvremene, Europi prispodobive, nastavne planove i programe, s više od pedeset posto praktične nastave.

Tadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova, kasnije ministar, Tomislav Karamarko, dao je punu potporu novim programima, a odobrio ih je i ministar Ministarstva prosvjete i športa, Božidar Pugelnik ( inače i dobrovoljni vatrogasac).

Program je donijet 1998. godine, a prva su školovanja počela 1999.godine.
Pomoć u vježbovnom dijelu provođenja nastavnog programa, pružanjem tehničkih uvjeta, bez ikakve naknade, dali su Šumarija Zagreb, G.P: TEMPO i C.I.O.S.
Već u prvom razgovoru gospodin Petar Pripuz je s velikom simpatijom spram vatrogastva, bio u želji upoznati se i s cjelokupnim nastavnim procesom i našim potrebama za „trančiranje“ automobila. Sjećam se rečenice: Što god trebate i kad god trebate, mi ćemo vam rado, besplatno, izaći u susret.

Program je od strane inozemnih vatrogasaca ocjenjen vrlo kvalitetnim pa smo ga , ponosno, uručili i većini europskih zemalja, a nalazi se i na jednom američkom sveučilištu.

Predsjednik svjetske vatrogasne organizacije CTIF, oduševljen, namjenskim, laboratorijem za gorenje i gašenje, (jedinom takvom ne samo u Hrvatskoj),rekao da će i vatrogasci u Njemačkoj, u svojoj vatrogasnoj školi Izgraditi takav laboratorij.

Školovanje je bilo zahtjevno, kao što je zahtjevan i vatrogasni poziv. Vatrogasna je škola ( Ministarstva unutarnjih poslova , kasnije, Državne uprave za zaštitu i spašavanje) imala međunarodnu reputaciju.

Uprkos tome, Hrvatska vatrogasna zajednica, 2010. godine osnovala je svoju školu , s nazivima predmeta kakvi su u Hrvatskoj, u provedbi, napušteni 1999. godine.
U odjelima u Rijeci i Splitu nastavu provode i oni koji su glasovali za njeno osnivanje.
Od ove su godine povijesnu Vatrogasnu školu, na Ksaveru, utrpali u HVZ-ovu, uz obvezu napuštanja svojih visoko vrijednih i cijenjenih programa.
I uvjeti upisa više nisu isti.

Vatrogasni su „stručnjaci“ bez operativnog iskustva, odlučili da više nema potrebe za testiranjem funkcionalnih i motoričkih sposobnosti kandidata, a nema ni psihologijske selekcije.

Njemačka pokrajina (država) Hessen ima preko 6.250. 000 stanovnika i samo jednu državnu vatrogasnu školu za odrasle (Kassel), no mi smo „ jači“. Mi na 4.076.000 stanovnika imamo čak tri grada u kojima se obavlja školovanje vatrogasaca, od kojih su samo u Zagrebu potrebni tehnički uvjeti.
Uredi čelništva te nove škole nalaze se na posebnoj lokaciji, izvan odjela u Zagrebu, gdje se provodi nastavni proces. To ni Europa još nije vidjela, kao da ih ne zanimaju polaznici i nastava.

Za cijelo vrijeme opstojnosti i uspješnog rada dosadašnje povijesti, bivše Vatrogasne škole, navijek je, zbog osobnih interesa i ludih glava pojedinaca, bilo borbe za očuvanje digniteta.

Prvo je bilo ideja da se Vatrogasna škola stavi u nadležnost Policijske akademije, potom da se na jedinom propisnom vatrogasnom vježbalištu u Hrvatskoj, naprave garaže za skupocjena službena vozila, a jednom je ministru, iz stranke promjena „demokratski“ palo na pamet, da Školu premjesti u Policijsku akademiju, gdje pak nije, izim ureda, bilo nikakvih uvjeta za rad.
Ministar Ministarstva unutarnjih poslova, Šime Lučin, čak je i došao vidjeti Školu, kao „svoju novu rezidenciju“.

Pritom smo mu predstavili rad škole, prezentirali planove razvoja i dobili boljševistički odgovor:
„Mene to ne zanima, mene zanima za koliko ljudi vi možete smanjiti broj radnih mjesta“ ( A bilo nas je pedesetak posto u odnosu na sistematizirani broj radnih mjesta).

Toliko o boljševističkom načinu razmišljanja. Tada nisu uspjeli.

Danas je povijesna Vatrogasna škola ukinuta i transformirana, u jedan od odjela neke Državne vatrogasne škole.

Želim vjerovati da će se promjenama sustava i ta glupost ispraviti.

Najbolje mi je završiti sa starim vatrogasnim pozdravom.

Pomoz Bog.

Branko Smrekar.
U Brdovcu;12.studeni 2019.

Do danas se novi, neodgovarajući nastavni program, nije promijenio, a koliko je kvalitetan govori podatak, da je ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje, za svog sina, nakon završetka tog programa u Splitu, a prije zaposlenja u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Zadar, zamolio da ga poučimo osobitim vatrogasnim vještinama.
Istina, bilo je promjena. Nekad je u Vatrogasnoj školi MUP-a bilo sistematizirano 75 radnih mjesta, danas ih u sjedištu Državne vatrogasne škole, u Zagrebu, izim tri zaposlenice koje rade i za potrebe odjeljenja u Splitu i Rijeci , radi 11 djelatnika, od kojih samo jedan ima operativno vatrogasno iskustvo.

Kvalitetno obrazovanje je kamen ugaoni uspješnog vatrogastva.

Opetovano i dopunjeno: 10. svibnja 2023.
U Brdovcu;10.svibnja 2023.

VATROGASNA AKADEMJA


Drago mi je što neupućeni političari, novinari i drugi, gotovo redovito, za smirivanje određenih problema u društvu, rabe izričaj „vatrogasne mjere“.
To podrazumijeva učinkovitost vatrogasaca u utrnuću požara. U političkom životu to pak označuje djelovanje nakon što su sve druge mjere bile neučinkovite. Veliki je to kompliment za nas vatrogasce.
Ipak gašenje požara nije jedino njihovo poslanje. Brojne su i druge njihove zadaće: spašavanje ljudi, njihove imovine, očuvanje prirodnih vrednota i životinjskih vrsta, ali i provedba prevencijskih mjera za sve uzraste.

U cilju stvaranja povezanog (koherentnog) osposobljavanja svih vatrogasnih i nekih drugih operativnih snaga zaštite , samozaštite i spašavanja, građana i vojnih struktura, još 2008. godine osmišljen je i predložen projekt osnivanja Vatrogasne akademije Republike Hrvatske.

Akademiju su trebale tvoriti:
Sveučilišni studij: Visoka vatrogasna škola;
Državna vatrogasna škola ( u jurisdikciji osposobljavanja pozivnih i dobrovoljnih vatrogasaca, kao i drugih civilni struktura;
Centar za tehniku (ispitivanje vatrogasne tehnike i sredstava za gašenje požara, i izradbu za svakodnevno ispitivanje tehnike u vatrogasnim postrojbama) te
Državni centar za izobrazbu i koordinaciju djelovanja kod gašenja šumskih požara.

U sklopu projekta, predloženo je i proširenje radnog prostora, a obzirom da je objekt Vatrogasne škole spomenik kulture, od nadležne službe Grada Zagreba pribavljeni su i odgovarajući uvjeti građenja.

Ministar unutarnjih poslova, kao i u slučaju novih, u Europi pohvaljenih, nastavnih planova i programa školovanja, osposobljavanja i usavršavanja vatrogasaca, opet je prepoznao kvalitetan projekt u korist sigurnosti svih naših građana i , samo pet dana nakon preuzimanja ministarske funkcije, 15. listopada 2008. godine, dao poticajnu potporu projektu.

Nakon toga pozitivno, načelno, mišljenje o Vatrogasnoj akademiji, u osnivanju, 5. prosinca 2008. godine, dalo je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.

I, nadležni, je ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje dao svoj „doprinos“ osnivanju Akademije. Isti je mjesec inicijatora i autora projekta predložio za smjenu.

Odluka o smjeni donijeta je na sjednici Vlade, u vrijeme kad na njoj nije bilo ministra, ali je, tri tjedna potom, uz uzbunu u vatrogasnom rodu i negodovanju sindikata, a na izravnu sugestiju premijeru, fetivog vatrogasca, predsjednika Hrvatske vatrogasne zajednice, Ante Sanader, ona poništena pa rješenje o smjeni nije ni potpisano.

Namjesto Hrama vatrogastva, danas je u dio prostora Vatrogasne škole useljena jedna od službi, koju pokriva predlagač smjene inicijatora Vatrogasne akademije.
Poslije je na vlast došla Vlada, karakternog premijera.

Vatrogasne Akademije još nema.

Uz, manje poznati vatrogasni pozdrav:
Boga slavi, bližnjega izbavi.

Branko Smrekar.
U Brdovcu;16.studeni 2019.
Opetovano: 9. svibnja 2023.

5O GODINA MATURE! BOGU HVALA, NIJE LOŠE

Plati Bog Tomislavu (gospodin u sredini, sličan Johnu F, Kennedy), u subotu, 5. svibnja 2023. godine, obilježismo 50. godinu završetka Kemijske škole u Zagrebu, „Proleterskih brigada 269, ,tel. 513 611“.

Koliko nam je znano, troje nas je umrlo, neke su u inozemstvu ili daleko, neke imaju obiteljskih obveza, neki su se izgubili. Ipak od nas 26 došlo nas je devet.

Tomica, na čelu stola, Mladen na začelju; Biba, Blaža i Ingišica, iz gradske sredine, na jednoj a Štefica, Maja, Mira i ja, ze sela, na drugoj strani.

Bilo nam je lijepo, svi smo se prepoznali, bez jamranja koga što boli, bez liječničkih dijagnoza, bez šćapof, bez šepaja, bez elaboracije obiteljskih stanja , bez pitanja s čime se tko bavi, jer u tim godinama se ionako nitko ne može baviti ozbiljnim poslom, izim Tomice, javne osobe, tajnika Hrvatske udruge za zaštitu potrošača, iako o temi njegova poslanja nismo ftegnili zboriti.

Bilo je to druženje bez dnevnog reda, uz globalne i međuosobne razgovore, puno vedrine, smijeha, radosti i ugode, bez pretencioznosti, politike, moraliziranja, nametanja pojedinaca i mlaćenja prazne slame.

Složili smo se da smo jedna divna, zadnja prava generacija. (Doduše to za sebe govori svaka generacija) i da ćemo se opet sastati.

Mislim da svako životno doba može biti lijepo, ako na vrijeme, shvatiš, da više nemaš dvadeset ljeta, a to baš i ni tak lahko.
Mi smo shvatili. Druženje je počelo s objedom u 13 sati. Slijedeće bu počelo s fruštikom.

Starejši ljudi ideju rano spat, a do tancaja i većih užitaka, im ni preveč stalo.

Bože pomozi!
Branko Smrekar

Priče iz davnine
SVEUČILIŠNI STUDIJ VATROGASTVA


Pred vatrogastvom su sve veće zadaće. Dolazi do osjetnijih klimatskih promjena, s posljedicom sve brojnijih i većih prirodnih nesreća, svakodnevno se razvijaju novi, često i opasni, materijali, grade se sve više zgrade, povećava zrakoplovni, pomorski i cestovni promet, dolazi sve više turista…
Povećava se potreba za još većom učinkovitošću vatrogasne službe. Uz bolju tehničku opremljenost, što se u Hrvatskoj ostvaruje i hrabra vatrogasna srca, potrebno je i stalno povećavanje teorijskih znanja i praktičnih vještina vatrogasaca.

U toj nakani, 1999. godine, kao načelnik Vatrogasne škole MUP-a Rh predložio sam osnivanje Visoke vatrogasne škole, kolegij ministra prihvatio, a ministar unutarnjih poslova oformio je Povjerenstvo za osnivanje, sveučilišnog studija, Visoke vatrogasne škole.

Predsjednik Hrvatske vatrogasne zajednice, iste je godine Povjerenstvu za osnivanje i djelovanje Visoke vatrogasne škole oduševljeno iskazao punu potporu, prosuđujući da je već tada u Hrvatskoj bila potreba za 300 do 400 stručnjaka sveučilišnog profila.

Isto tako znak pune potpore pisanim putem obznanio je ministru unutarnjih poslova.

Koliko je ta potpora , od strane Hrvatske vatrogasne zajednice bila iskrena, može govoriti i podatak da je događaj desetljeća, osnivanje sveučilišnog studija vatrogastva na, ne samo našem, području, bila posljednja točka dnevnog reda predsjedništva te, tadašnje, samozvane krovne organizacije Hrvatskog vatrogastva.

Dodamo li tome da je budući predsjednik HVZ-a, u ime zajednice, uspostavio dugoročnu suradnju s privatnom Visokom školom za sigurnost na radu u Zagrebu, koju su brže bolje, uz osobe koje nisu imale nikakvu vatrogasnu naobrazbu bez strukovnih kriterija, upisali i brojni najviši, vatrogasni čelnici, srednje stručne spreme, a koji su prije toga glasovali za sveučilišni studij, dostatno govori o prijetvornosti Udruge.

Nastavne programe pojedinih predmeta, Visoke vatrogasne škole, prema zacrtanoj strategiji, u svojoj su domeni, pripremili sveučilišni profesori i stručnjaci: Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, Fakulteta strojarstva i brodogradnje, Pedagoške akademije, Elektrotehničkog fakulteta, Državnog hidrometeorološkog zavoda, Policijske akademije, MUP-ovog Inspektorata unutarnjih poslova, MUP-ove Uprave za zaštitu i spašavanje..

Nastavni su predmeti, na prvoj godini, bili: matematika, fizika, kemija u vatrogastvu, primijenjena elektrotehnika, statistika, informatika u vatrogastvu, vatrogasna taktika i taktičke vježbe, za požare i tehničke intervencije, osobna i zaštitna oprema, strani jezik vatrogasne struke, tjelesna i zdravstvena kultura; a na drugoj: akcidenti s opasnim tvarima, metodika istraživanja požara i eksplozija, prevencijske mjere zaštite od požara, vatrogasna tehnika, zapovijedanje i stožerno upravljanje u vatrogastvu, informacijski sustavi i odnosi s javnošću, zaštita okoliša i zdravlja ljudi, osnove pedagogije s metodikom poučavanja odraslih, pravno uređenje vatrogastva i primjena pravnih propisa, zaštita od katastrofa-civilna zaštita, procjene ugroženosti, planovi i analize; građevine u požaru, šumski požari, tjelesna i zdravstvena kultura te kao izborni predmeti: Analitika vatrogastva i Specijalni objekti: konačnicu studija činile bi priprava i obrana taktičke zadaće. Predviđena je i zdravstvena sposobnost za vatrogasna zanimanja svih budućih polaznika, kvalifikacijski ispit..
Kandidirat bi se mogli polaznici sa srednjom vatrogasnom školom, ali i osobe drugih srednjih škola uz završeni nulti semestar (teorijska i praktična nastava slična programu za vatrogasce).

Okupismo i vodeće vatrogasne rukovoditelje. Sveglasno pohvališe programe.

Ipak jedan mi je županijski vatrogasni zapovjednik, po zanimanju konobar, kasnije, zbog oštećenja svog dobrovoljnog društva, osuđen zbog zlouporabe položaja i ovlasti, i danas na istoj funkciji, iskreno, u povjerenju, rekao: sve je dobro, ali previše je matematike.

Nacionalno vijeće za visoku naobrazbu dalo je pozitivno mišljenje za osnivanje Visoke vatrogasne škole.

Ministar unutarnjih poslova složio se Projektom osnivanja Visoke vatrogasne škole, s pravom javnosti. Prijedlog za donošenje Uredbe o osnivanje Visoke vatrogasne škole uputio je Vladinoj koordinaciji za unutarnju i vanjsku politiku, s tekstom Uredbe, u potpisu, već novog Predsjednika Vlade RH (SDP).

Istodobno, jedan visoki službenik, pravnik, u Ministarstvu unutarnjih poslova i ja izradili smo prijedlog statuta Visoke vatrogasne škole.

Nažalost tu je sve stalo. Želim vjerovati da će u uvodu navedene potrebe, ipak prisiliti nadležne za aktiviranje ovog projekta.

Vatrogasni zapovjednici, rukovoditelji, voditelji vatrogasnih intervencija, moraju znati i razvijati vatrogastvo. U suprotnom oni su školski, papirnati vatrogasac, visoke stručne spreme, koji može kontrolirati čistoću i urednost zaposlenih vatrogasaca, prostorija i tehnike, voditi evidencije i druge činovničke poslove.

Čelnici u vatrogastvu moraju biti pokretačka snaga unapređenja vatrogasne struke i rukovoditelji vatrogasnih intervencija.

Prije dolaska na čelno mjesto u svojoj postrojbi, aspirant bi trebao, jedno vrijeme (najmanje godinu dana) stažirati u jednoj od naših najvećih postrojbi i steći potrebno iskustvo. U suprotnom , on je, u početku, praktički, zapovjednik pripravnik (vježbenik).

Zamislite naziv Premijer pripravnik, iako se poneki tako ponašaju.

Sve bivši, samo ne, Branko Smrekar
U Brdovcu;11.studenog 2019.
Opetovano: 7. svibnja 2023.

Priče iz davnine

NOVUM U ŠKOLOVANJU VATROGASACA
TEORIJA U FUNKCIJI PRAKSE

Nakon Kemijsko tehnološkog i potom studija Inženjerske kemije, godinu dana volonterskog rada u Laboratoriju za anorgansku kemiju, Tehnološkog fakulteta u Zagrebu, više od 12 godina zapovijedanja pozivnim (profesionalnim) i dobrovoljnim vatrogastvom Grada Zagreba i Zagrebačke županije, nakon što sam iznio program reforme školovanja Hrvatskih vatrogasaca, poštovatelj i ljubitelj vatrogasnog roda, ministar Ministarstva unutarnjih poslova, Republike Hrvatske, Ivan Jarnjak postavio me u značaj načelnika Vatrogasne škole MUP-a RH.

Sa sjajnim suradnicima, napravili smo novi, od strane stručnjaka iz domovine i svijeta, izrazito pohvaljeni program školovanja, koji je izim brojnih radikalnih promjena, namjesto 85 % teorijske nastave i samo 15% praktičnog vježbanja, sadržavao preko 60% praktičnog vježbanja na poligonu Škole, šumama Medvednice, jezeru Rakitje, rijeci Savi, i, besplatno, autoopadu C.I.O.S-a.

Teorija samo u funkciji prakse, bez, vatrogascima nepotrebnog znanja: dokazivanja kationa i aniona, neutralizacije, hidrolize, sp3 hibridizacije i sličnih znanja i vještina potrebnih samo u obrazovanju kemičara.

Posebno mi je drago što smo, uz punu pomoć svih službi Ministarstva unutarnjih poslova, uredili suvremeni kabinet –laboratorij za gorenje i gašenje i što je Ministarstvo primilo u službu mog bivšeg kolegu iz „Fotokemike, genijalnog, mr.sc. Vladimira Karlović, dipl. ing.

Ugodno je o tom projektu, prigodom posjete i prezentacije, bilo čuti predsjednika svjetske vatrogasne organizacije, CTIF, Ralfa Akermann, koji je rekao da u Njemačkoj takvog laboratorija nemaju i smiju li oni isti takav laboratorij i takvu edukaciju , po našem nastavnom programu, kojem je na čelu izrade bio gospodin Karlović, provoditi u Njemačkoj. Čuo je, ponosno: Bit će nam drago.

Ovim sam laboratorijem htio da budući vatrogasci, bezopasno, u malom, teorijski i zorno spoznaju brojne opasnosti koje ih čekaju u teškom i zahtjevnom budućem poslanju.
Nijemce je to oduševilo, a kako je to izgledalo, u insertima s laboratorijske nastave:

Branko Smrekar
https://photos.app.goo.gl/HT7aocRJTtEhqxJF6
https://photos.app.goo.gl/gpwcVuggEEqTC2b56
https://photos.app.goo.gl/CCnb9X7vVsecQ8Xx5
https://photos.app.goo.gl/4bh7XznZNw19L5Dx5
https://photos.app.goo.gl/6V6VV7Hd1xSvk8p58

U Brdovcu, 6. svibnja 2023..

VATROGASNA SU PRIJATELJSTVA VJEČNA


Sad već davne 1986. godine, uz potporu poglavarstva Grada Zagreba, uspostavljena je suradnja vatrogasnih zajednica Zagreba, (načelnik Centra za zaštitu od požara, Pavle Bonetti i komandant Vatrogasne brigade, Branko Smrekar) i Okruga Offenbach (predsjednik gospodin Merget i zamjenik predsjednika Ruhl (s preglasom) te glavni vatrogasni zapovjednik , kasnije predsjednik Vatrogasne zajednice Njemačke države Hessen, zamjenik predsjednika Vatrogasne zajednice Njemačke te predsjednik svjetske vatrogasne organizacije CTIF, Ralf Ackerman, koji su rezultirali sudjelovanjem dviju postrojbi njemačkih vatrogasaca , koje su vodili Gerhard Henderkes i Karlheinz Muller (s preglasom), u osiguranju športske priredbe “Univerzijda 87“

U uspješno obavljenoj zadaći uspostavljeni su snažni i trajni prijateljski odnosi, koji traju do današnjih dana.

S područja Zagreba, kojem su njemački vatrogasci, za vrijeme Domovinskog rata, višekratno darovali vrijednu vatrogasnu opremu, suradnja je prenijeta na Vatrogasnu školu Ministarstva unutarnjih poslova, a potom i na Vatrogasnu zajednicu općine Brdovec, jednom DVD Harmica i višekratno DVD Šenkovec.

Zbog mojih, osobnih, prijateljskih odnosa s Kreisbrandinspektorom Okruga Offenbach, gospodinom Ackerman i tadašnjim glavnim vatrogasnim operativcem Gerhardom Henderkes, vatrogasnoj je zajednica Brdovec, uz naglašenu angažiranost tadašnjeg predsjednika DVD šenkovec i zapovjednika Vatrogasne zajednice Općine Brdovec, danas pokojnog, Bože Đenadija, Vatrogasnoj je zajednici darovano sedam, rabljenih, vatrogasnih vozila i mnoštvo vatrogasne opreme. Hvala im.


Uz to, u međusobnim smo posjetima, obično na obljetnicama, razmjenjivali iskustva iz vatrogasne struke, organizacije, tehnike, taktike, financiranju i drugim obostranim pitanjima, a posebno su pohvalna druženja djece i mladeži, koja je, višekratno, predvodila, spektralno uspješna, danas ravnateljica Osnovne škole Marija Gorica, Jasna Horvat.

Raduje me da su mlađahni čelnici DVD Šenkovec, društva mladih, školovanih, višestruko specijaliziranih vatrogasaca, od kojih neki profesionalci, čestiti ljudi koji poštuju rad prethodnika i naglašeno daju naglasak druženju i osposobljavanju mladeži.
Predsjednik Antonio Radanović , zamjenik predsjednika Ivan Kafadar i zapovjednik Domagoj Šintić, nastavili prijateljsku suradnju i na obilježavanje 70 godina rada društva, pozvali vatrogasce FF Heusenstamm, predsjednika Notberta Herdt, Horsta, Maria i Markusa te ih, u vazda ugodnom izletištu „Ladanjski raj,, u nazočnosti, legendarne, osvjedočene štovateljice i vatrogasnog roda, načelnice Općine Marija Gorica, Marice Jančić i udovice pokojnog zapovjednika i njihovog kućnog prijatelja, Bože Đenadija, Ivanke, uz prigodne darove i dogovorene daljnje susrete odraslih i mladeži, ispratili u potpunom sastavu.


Vatrogasna su prijateljstva vječna.

Vatrogasci su, jednostavno, dobri ljudi.


Branko Smrekar
U Brdovcu,,5, svibnja 2923.

FLORIJANOVO - SVETAK HRVATSKOG VATROGASTVA


Danas je Florijanovo, Dan i naših vatrogasaca.
Otvaraju se novi vatrogasni domovi, prikazuje brižno njegovana stara i novonabavljena oprema, odlazi na Svete mise, razvijaju dobro očuvani barjaci, posjećuju grobovi vatrogasaca, blagoslivljaju vatrogasci, njihova vozila, objekti i oprema…

Danas se, bez umanjenja operativnih sposobnosti, okuplja, druži i slavi. Naš je svetak.

Za svoj rad vatrogasci zaslužuju svako poštovanje i pohvalu.

Godišnje pogase tisuće požara, izbavljuju ljude iz smrskanih automobila, štite kod poplava, naleta vjetrova, kemijskih incidenata i pomažu ljudima kod brojnih drugih potreba. Naši vatrogasci godišnje spase i evakuiraju tisuće unesrećenika, provode prevencijske mjere, odgajaju vatrogasnu i drugu mladež, čuvaju Božje grobove i sudjeluju u svim lokalnim manifestacijama. Stvaraju hrvatsku povijest i jačaju istinsko domoljublje.


Hvala vam vatrogasci na svemu što ste učinili u povijesti, Domovinskom ratu i što činite danas.
Uzdamo se u vas i u budućnosti.

Vaš pozdrav „Pomoz Bog“ i načela „Vatru gasi brata spasi“, „Boga slavi bližnjeg izbavi“, ukazuju na vaše blistavo, uzorito biće.
Čestitam vam Dan Hrvatskog vatrogastva.

Pomoz Bog!

Branko Smrekar
Viši vatrogasni časnik prve klase.

U Brdovcu, 4. svibnja 2017.
Opetovano: 4.svibnja 2023.

Priče iz davnine

VATROGASCI - HRVATSKI BREND


VATROGASCI SU NAŠI JUNACI

S osobitim divljenjem i zahvalnošću pratih još jedan veliki uspjeh Hrvatskih pozivnih i dobrovoljnih vatrogasaca te genijalnih pilota HV-a, u utrnuću velikog požara u okolici Šibenika.

Osvjedočeno tvrdim da vatrogasca, vode i zrakoplova za gašenje požara, u početnoj i ranijoj fazi požara nikad previše. Ni unas ni u svijetu.

Tako ni jadikovanja da je, u ovom požaru Dalmaciji trebalo više od tri Kanadera, nisu bez osnove.

Ipak budimo iskreni, moć našeg protupožarnog zrakoplovstva se popravlja.

Podsjetit ću da je za vrijeme tragičnog požara na otoku Kornat, 2007. godine, vatrogascima, uz još jedan istovremeni požar na kontinentu, bio na raspolaganju samo jedan Kanader.

Nisam primijetio da je u vremenu procesa suđenja nevinom zapovjedniku Draženu Slavica, ta činjenica bila dovoljno isticana.

Oslobađajuća presuda županijskom vatrogasnom zapovjedniku Draženu Slavica, dokazuje da je on bio žrtva sustava, preciznije, sistema.


Vatrogasci su naš ponos, naša dika. Junaci koji svoje domoljublje iskazuju djelom. Navijek.
Branko Smrekar
U Brdovcu, 25. srpnja 2022.


Nakon jednog požara u Splitu, u studenom 2019. godine, napisah:

VATROGASCI – HRVATSKI BREND

Treba se naći samo sat vremena u dimu, u vatri, na vrućini, u znoju, suha grla, pod tridesetak kilograma vatrogasne opreme, izolacijskim aparatima, s visokim tjelesnim i psihičkim opterećenjem, u opasnosti za život i zdravlje i enormnom željom za spašavanje ljudi, utrnućem požara i smanjenjem materijalne štete, da bi se spoznala težina vatrogasnog posla.

Splitski su vatrogasci, u nedavnom požaru, stanova u višekatnom objektu, u Trsteniku, vidljivo pokazali svoju učinkovitost, znanje i sposobnost. Bili su briljantni. Divim im se, svaka im čast i sve čestitke.

A koliko je zahtjevno u takvim požarima, mogu svjedočiti osobno.

Prije dosta godina, još u propaloj državi, imali smo veliki požar u, zagrebačkoj, Ilici 13. Dojava: požar plina u podrumskim prostorijama.

Plin se u tim situacijama ne gasi, dok se ne zatvori njegov dotok. Slijedi evakuacija zgrada u Ilici: 13,11 i 15, uz istovremeni prekid tramvajskog prometa, iskapanje tračnica, izbacivanje zemlje sa magistralnog plinovoda, rezanje cijevi i njeno blindiranje.

A onda i nova metoda gašenja. Obzirom da je toplina za pristup bila previsoka, odlučih da navalne skupine, s distance dosega raspršenog mlaza, polijeva drugi red navalnih skupina. Tako su se vatrogasci u prvoj navalnoj liniji, vatri i dimu suprotstavili pod zaštitom mlazova njihovih kolega. Uspjeli smo.

.
Svi su naši vatrogasci junaci: iz Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka, Dubrovnika, Metkovića, i svugdje gdje vatrogastvo diše.


VATROGASCJ SU HRVATSKI BREND

.Branko Smrekar.
U Brdovcu, 15. srpnja 2022.

Opetovano; 3.svibnja 2023.

VATRENO UOČI FLORIJANOVA

Priče iz davnine
PROJEKTILNI NAPAD NA ZAGREB


Dana, 2. i 3. svibnja 1995. godine, iznenadni napadaj agresora, pobunjenih Srba, raketama „Orkan“ s kazetnim punjenjem, na Zagreb, u prvi je plan naše, a i svjetske javnosti, istaknuo i vatrogasnu službu.

Dojam koji je pritom ostavilo djelovanje Vatrogasne postrojbe Policijske uprave Zagrebačke, kako na građane, tako i na poznavatelje vatrogasnog poziva, više je nego impresivan.
Onako opremljeni (nove vatrogasne kacige i zaštitna odijela), brzi, elegantni, učinkoviti vatrogasci iz Vatrogasne postaje , Centar, koju vodi ing. Franjo Krstanović, izgledali su kao iz pripovijetke. Voditelj smjene Željko Grmovšek rutinski je vodio akciju, a kad je voditelj odjeljenja Velimir Ružić, onako bjelosvjetski „opalio“ s ramena, zakucavši požar u samom automobilu, činilo se da se sve događa na nekom drugom mjestu, u nekom drugom, budućem vremenu.

A znate li zašto je „Ruža“ onako futuristički nastupio? Vodoravnim držanjem mlaza, plamen upaljenih automobila potiskivao bi se kroz prozor obližnje zgrade. Time se, jasno, požar mogao proširiti i na samu zgradu. Da bismo to spriječili, išli smo na djelovanje s visine i potiskivanje vatre prema dolje, mimo prozora.
Lijepo zamišljeno i brzo izvedeno, s učinkovitim djelovanjem. Konačno, slika CNN-a je jasno pokazala. Bilo je ugodno u tom trenutku biti Hrvatski vatrogasac.

Znam da su se i drugi naši hrabri vatrogasci, kako pozivni, tako i dragovoljni, istakli tijekom Domovinskog rata, iskazujući svoje domoljublje na, nama vatrogascima, svojstveni način.


Bilo je teško i u Dubrovniku, i u Osijeku, i u Vinkovcima, i u Edinom Zadru i …, ali evo nažalost, promišljam, tek je napadaj na Zagreb i snimanje jedne cjelokupne vatrogasne intervencije, zorno prikazao našu vatrogasnu moć, htijenje, želju i mogućnost branjenja Domovine, do zadnjih najviših mogućnosti.

Iako su pri ovom napadaju na Zagreb, operativno djelovali samo djelatnici Odjela za vatrogastvo Policijske uprave Zagrebačke. Tom se prigodom na noge diglo i cjelokupno, pozivno i dobrovoljno hrvatsko vatrogastvo. Mnogi su htjeli pomoći . Telefonske ponude nuđenja pomoći to najbolje dokazuju,
Vatrogascu su vrh čovječnosti.

Branko Smrekar
načelnik - zapovjednik
U Zagrebu, svibnja 2005. godine

Opetovano: 2. svibnja 2023.


-

VATRENO UOČI FLORIJANOVA

Priče iz davnine
PROJEKTILNI NAPAD NA ZAGREB


Dana, 2. i 3. svibnja 1995. godine, iznenadni napadaj agresora, pobunjenih Srba, raketama „Orkan“ s kazetnim punjenjem, na Zagreb, u prvi je plan naše, a i svjetske javnosti, istaknuo i vatrogasnu službu.

Dojam koji je pritom ostavilo djelovanje Vatrogasne postrojbe Policijske uprave Zagrebačke, kako na građane, tako i na poznavatelje vatrogasnog poziva, više je nego impresivan.
Onako opremljeni (nove vatrogasne kacige i zaštitna odijela), brzi, elegantni, učinkoviti vatrogasci iz Vatrogasne postaje , Centar, koju vodi ing. Franjo Krstanović, izgledali su kao iz pripovijetke. Voditelj smjene Željko Grmovšek rutinski je vodio akciju, a kad je voditelj odjeljenja Velimir Ružić, onako bjelosvjetski „opalio“ s ramena, zakucavši požar u samom automobilu, činilo se da se sve događa na nekom drugom mjestu, u nekom drugom, budućem vremenu.

A znate li zašto je „Ruža“ onako futuristički nastupio? Vodoravnim držanjem mlaza, plamen upaljenih automobila potiskivao bi se kroz prozor obližnje zgrade. Time se, jasno, požar mogao proširiti i na samu zgradu. Da bismo to spriječili, išli smo na djelovanje s visine i potiskivanje vatre prema dolje, mimo prozora.
Lijepo zamišljeno i brzo izvedeno, s učinkovitim djelovanjem. Konačno, slika CNN-a je jasno pokazala. Bilo je ugodno u tom trenutku biti Hrvatski vatrogasac.

Znam da su se i drugi naši hrabri vatrogasci, kako pozivni, tako i dragovoljni, istakli tijekom Domovinskog rata, iskazujući svoje domoljublje na, nama vatrogascima, svojstveni način.


Bilo je teško i u Dubrovniku, i u Osijeku, i u Vinkovcima, i u Edinom Zadru i …, ali evo nažalost, promišljam, tek je napadaj na Zagreb i snimanje jedne cjelokupne vatrogasne intervencije, zorno prikazao našu vatrogasnu moć, htijenje, želju i mogućnost branjenja Domovine, do zadnjih najviših mogućnosti.

Iako su pri ovom napadaju na Zagreb, operativno djelovali samo djelatnici Odjela za vatrogastvo Policijske uprave Zagrebačke. Tom se prigodom na noge diglo i cjelokupno, pozivno i dobrovoljno hrvatsko vatrogastvo. Mnogi su htjeli pomoći . Telefonske ponude nuđenja pomoći to najbolje dokazuju,
Vatrogascu su vrh čovječnosti.

Branko Smrekar načelnik - zapovjednik

U Zagrebu, svibnja 2005. godine
Opetovano: 2. svibnja 2023.


-

SRETAN MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA

Vatrogasci, kao i druge žurne službe, nemaju ni svetka ni petka. Sve praznike i blagdane neprekinuto rade u korist ljudi kojima služe.
Činili su to i za vrijeme Domovinskog rata.

Dana, 21, rujna 2019. napisah:
VATROGASCI-HRVATSKI BRANITELJI

Vatrogasci koji su; u Domovinskom ratu, intervenirali na područjima ratnih razaranja, su Hrvatski branitelji, u potpunom trajanju službe

U Hrvatskoj je neposredno pred početak Domovinskog rata djelovalo 39 profesionalnih vatrogasnih jedinica s 1 645 profesionalnih vatrogasaca u gradskim naseljima, te 81 profesionalna vatrogasna jedinica u tvornicama s 2 428 profesionalnih vatrogasaca. Djelovala su i 1 974 dobrovoljna vatrogasna društva s 84 301 aktivnih članova u naseljima i 431 dobrovoljno vatrogasno društvo s 19 915 aktivnih članova u tvornicama. Ukupno je postojalo 2 525 raznih vatrogasnih jedinica, a njihovih članova je bilo čak 289 209, računajući i pripadnike vatrogasne mladeži i pomažuće članove. Sve te jedinice bile su organizirane u 105 općinskih vatrogasnih saveza i devet vatrogasnih saveza na razini regija.

Nisu, naravno, svi vatrogasci intervenirali u događajima nastalim ratnim razaranjima, ali puno njih je. I sad dolazi do paradoksa. Oni koji su bili u Ministarstvu unutarnjih poslova, dobili su status branitelja, dok njihovi kolege, koji su, poneki, intervenirali i u opasnijim situacijama, zbog drugačijeg statusa svoje postrojbe, do ustrojbene pripadnosti Ministarstvu unutarnjih poslova, nažalost nisu.

Smatram da bi svi vatrogasci koji su, u Domovinskom ratu, intervenirali na područjima ratnih razaranja, trebali imati status Hrvatskog branitelja, u potpunom vremenu vatrogasne službe, bez obzira gdje su ustrojbeno pripadali.

Branko Smrekar
( U ratnom razdoblju: Komandant Vatrogasne brigade Zagreb; Načelnik Odjela za vatrogastvo- područni vatrogasni zapovjednik Policijske uprave zagrebačke; Zapovjednik Ratnog zapovjedništva Vatrogasnog saveza Zagreb; Načelnik Vatrogasne škole MUP-a RH )

Ne znam u kojoj je mjeri spomenutim vatrogascima priznat status Hrvatskih branitelja, ali me, ne ulazeći u druge odredbe, kojima podosta branitelja ima velike zamjerke, raduje što je novim Zakonom o hrvatskim braniteljima iz Domovinskom rata i članovima njihovih obitelji (NN121/17, 88/19, 84/21), na snazi od 31. 07. 2021., vatrogascima omogućena mogućnost stjecanja statusa: Sudionik Domovinskog rata.
S ponosom ističem i činjenicu, da se s početkom obrambenog rata, dio vatrogasaca pridružio Oružanim snagama Republike Hrvatske i u tom statusu doprinio našoj pobjedi

Vjerujem da će svi vatrogasci koji su djelovali u Domovinskom ratu, steći zasluženi status…

Pomoz Bog !
Branko Smrekar
U Brdovcu, 1.svibnja 2023.