Oganj.blog.hr

SRETNI:

BLAGDAN SVETOG MIHAELA I DAN POLICIJE,


a posebna zahvala svim pripadnicima Ministarstva unutarnjih poslova, koji su u Domovinskom ratu dali enormni, još uvijek nedovoljno priznati, doprinos u obrani Države i stvaranju neovisne Republike Hrvatske.


Dao Bog mir Božji svim poginulim policajcima i smiraj duša svima onima koji ih oplakuju.


Hrvatska policija svoje domoljubno poslanje uspješno nastavlja i u mirnodopsko vrijeme i značajno doprinosi nacionalnoj sigurnosti.


I na kraju ne mogu ne spomenuti, na međunarodnom stručnom skupu u inozemstvu, javno izrečenu, oduševljenjem prihvaćenu, misao jednog časnog Hrvatskog branitelja, dragovoljca Domovinskog rata, uspješnog ratnog zapovjednika, kojem su traume rata utjecale na jedan, javnosti poznat, ali ne i osuđivan, neprimjeren, bezopasni potez, pokušaja ulaska na glavni ulaz jednog štićenog područja:

„Najveći stupanj nacionalne sigurnosti je zadovoljstvo naroda“


Uz, Boga slavi bližnjega izbavi,


Branko Smrekar

U Brd0vcu, 29. rujna 2025.

Povodom 75 godina uspješnog rada

HRVATSKA GORSKA SLUŽBA SPAŠAVANJA

SLUŽBA PROMINENTNIH VOLONTERA


Bijah na mnogo nesreća u kojima su bile istovremene intervencije vatrogasaca, policije, pripadnika hitne medicinske pomoći, ali i drugih operativnih snaga.

Vremenska, prostorna i tehnološka usklađenost njihova djelovanja i međusobna koordinacija u akcijama najčešće zadivljuju. Uvažavaju se, ispomažu, neposredno dogovaraju i nadopunjuju. Zato se njihovo sinergijsko djelovanje u najvećoj većini slučajeva nedvojbeno može ocijeniti uspješnim.

Svaka od intervencijskih službi zaslužuje puno poštovanje za svoj rad; i za gajenje međusobnih odnosa, bez ljubomore i zavisti, bez želje da se jedna drugoj nametne, i sebi, bez argumenata, prigrće slavu. Jedna od intervencijskih službi je i Hrvatska gorska služba spašavanja.

Ne teže izvanjskom sjaju, plaketama, pisanim pohvalama, pozlatama, svili i kadifi. Oni se ne hvale, ne naglašavaju sebe i svoje poslanje. Oni su skromni, ali jednostavno, posebni, briljantni i fascinantni. Oni su izvrsni. Oni su ljubav. Veliko humano srce u simbiozi s njihovom profesionalnošću, znanjem i sposobnošću, čini ih zadivljujuće respektabilnim.

Oni su služba. Služba na stalnom, cjelovremenom raspolaganju građanima i svim namjernicima koji pohode Lijepu našu. Oni stvaraju zaštitu i sigurnost tamo gdje to drugi ne mogu. Oni su ministri. Sluge ljudskih duša i sudbina.

Priznati unas i u svijetu. Njima je djelatnost na prvom i jedinom mjestu. Sve drugo je popratno, marginalno. Njima su priznanja njihova djela. Ima li ljepše u čovjeka?

Impresionira me aktivno djelovanje jednog princa u dobrovoljnom vatrogasnom društvu poznate otočne zemlje, ali me još silnije dojmljuje članstvo brojnih intelektualaca, posebno liječnika, u redovima Hrvatske gorske službe spašavanja. Tu su i javni uglednici, legende poput Stipe, vrsni i sveprisutni Vinko i mnoštvo drugih samoprijegornih, hrabrih altruista. Oni su sjajni.

I nisu samo gorski spašavatelji, alpinisti, penjaći, oni su i vrsni špiljari, jamari, meštri na vodi i spasitelji u njenim dubinama. Oni su i skijaši. Oni su „BONDOVI“ našeg vremena. Na njih se itekako možemo osloniti i u urbanim sredinama, posebno kod prirodnih nesreća, poput potresa,…

I ne promiču se masovnošću, već racionalnim brojem visoko specijaliziranih spašavatelja. U njih se treba ugledati. Oni se bore za opremu, potrebne helikoptere, primjereno pripremljene pomagače, pse tragače, nužne uvjete za svoj rad. Sve ono što im treba za još uspješnije djelovanje.

Treba ih bezrezervno podržati. Potpora njima, potpora je nama. Oni to znaju, moramo i mi. Čestitajući im na uspješnosti iskazujem punu naklonost prema njihovoj organizaciji i poslanju.

Naša je sigurnost, jednim dijelom i u njihovim rukama. Oni imaju svoj povijesni značaj, neupitnu sadašnju vrijednost, ali buduće vrijeme po pitanju brojnosti zadaća i njihovih zahtjevnosti, kako u službi naših tako i sve brojnijih turista željnih aktivnog odmora, još će više povećati potrebu za njihovom djelatnošću.

Ufam se i u tu zdravu i hvalevrijednu službu i čestitam 75. obljetnicu rada.

Branko Smrekar


U Brdovcu, 27. rujna 2025.

VELIKI LJUDI



Povodom, današnje tužne obljetnice tragičnog stradavanja djece osnovne škole „Ante Kovačić“ - Marija Gorica, opetujem objavu napisanu 27. rujna 2020. godine:


S velikim zanimanjem i još većom žalošću, s knedlom u grlu, jučer odgledasmo televizijsku emisiju o stradavanju djece, iz osnovne škole „Ante Kovačić“- Marija Gorica, u prometnoj nesreći, 22.rujna 1989.godine, na željezničkom prijelazu u Pojatnom, najveće nesreće u školskom prometu Hrvatske.


Emisija je bila vrlo dojmljiva. Vidjeli smo kakva je bila sigurnost naših ljudi u vrijeme propale države.


Sigurnost jedne države ne ogleda se samo u globalnom smislu.
Ona se dokazuje sigurnošću svakog čovjeka. I neregulirani prijelaz frekventne prometnice preko pruge u Pojatnom, dokaz je da sigurnosti, u potrebnoj mjeri, tada bilo nije.


Ipak u toj povijesnoj tragediji našeg kraja, tuzi, boli i nikad prežaljenom stradanju četrnaest djece, mogao sam vidjeti i velike vrijednosti ljudi tog kraja: tužnog , ojađenog, skršenog emocionalnog i zapravo nevinog, nesretnog vozača Ivana, uzornu načelnicu općine, Maricu, vrijednu i sposobnu ravnateljicu Jasnu, sudionicu nesreće, učiteljicu Spomenku, učiteljicu Maricu,…i ljude zbog kojih i pišem ovu impresiju: žalobne, nikad utješive roditelje poginule i stradale djece: Miljenka i Katarinu, školskog kolegu Drageca, Mariju…, sudionike nesreće, ondašnju djecu: Ljiljanu, Sanju, Tomislava…


Vrijeme ne može izbljediti njihovu žalobnost, sjećanje, bol i žal za najdražim, ali su u svojim iskazima pokazali svoju čovječnost, dobrotu, dostojanstvenost i svoj kršćanski duh.


Ne samo da ne optužuju tužnog Ivana nego su mu i nakon nesreće, ne optužujući ga, davali punu potporu u prevladavanju, neupitnih duševnih boli. VELIKI LJUDI.


Krivicu i da li je ima, ponekad je nemoguće utvrditi.


Nakon najveće tragedije Hrvatskih vatrogasaca na Kornatu, u samostanu Lužnica, časne me upitaše: Tko je kriv? Uzvratih protupitanjem: Tko je kriv za potres? Ne nađosmo odgovor. Samo Bog zna.


Na posljednjem ispraćaju, poseban pijetet stradaloj dječici dao je, danas blagopokojni kardinal, katedrala Hrvatskog duha i ponos našeg roda, Franjo Kuharić.


Bio je to znak da će anđeleki, za navijek, ostati sa svojim roditeljima, sestrama, braćom i drugim ožalošćenima.


De im Bog mir Božji.

Branko Smrekar

U Brdovcu, 22. rujna 2025.

KROATOFOBI U „VISOKOM DOMU“

Kad „otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić izjavi: „Laž je Srpski državni interes“. onda je to njihova fašistička politika, koju mi Hrvati već više od sto godina trpimo na svojim leđima, ali kad zastupnica, stranke Možemo, Sandra Benčić, u Saboru Republike, izjavi: „Zbog 1% braniteljske populacije koja je bila u HOS-u ustašizirate sve branitelje“, onda to nije samo laž nego je i iskaz velike mržnje, moguće u interesu i tuđih kroatofoba.
Sramota nje i njenih glasača.

Dotična, bi glasna i, u nastupima, često. pomalo živčana, gospođa trebala znati i poštivati povijesne činjenice.

Opetovat ću dio jedne od svojih objava, koje spominju Hrvatske obrambene Snage, dio Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Povodom zahtijeva vječnih kroatofoba, mahom onih koji su nas napadali u Domovinskom ratu ili naših, koji bojišta vidjeli nisu, a koji nam neprekinuto izmišljaju krimen ustaštva; i njihovih zahtjeva za neselektivnom zabranom HOS-ovog pozdrava, Za Dom spremni, navodim slijedeće činjenice:


Hrvatsku je u Domovinskom ratu branilo više tisuća bojovnika HOS-a, 753 ih je svoj život položilo na Oltar Domovine, a brojni su ranjeni i ostali invalidi.


Borbu za obranu Hrvatske započeli su samostalno od 1991. godine, ali su se od kraja 1992. godine, pametnom providnošću Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđman, priključivali drugim snagama Hrvatske vojske.


Prema Zakonu o pravima Hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS -a) dio su Oružanih snaga Republike Hrvatske.


Već 1. listopada 1991. godine, predsjednik Tuđman je donio zapovijed, da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja Oružanih snaga Republike Hrvatske.


Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. godine, sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH.


Grb Udruga HOS-a odobrile su službe Grada Zagreba, uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave, u vrijeme SDP-ove vlade.


Hrvate malo zanima povijest Nezavisne države Hrvatske i njeno uređenje. Ta je povijest za vrijeme komunizma bila iskrivljena i tendenciozna, na štetu Hrvatskog naroda.


Nažalost naše dosadašnje vlasti nikad nisu ni pokušale potražiti istinu pa i oni i naša crkvena vlast, prihvaćaju brojne laži Srpske pravoslavne crkve, Srpske akademije nauka i umetnosti te svih srpskih vlasti.


Najveći Hrvatski državnik, dr. Franjo Tuđman je, o Nezavisnoj državi Hrvatskoj, javno rekao:


„NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“.


Smatram da pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), u Domovinskom ratu, od ustaša nisu baštinili fašizam, već domoljublje i borbu za obranu Hrvatske, a njihov
pozdrav: „Za dom spremni“, koji su, u vrijeme Domovinskog rata, znale rabiti i druge braniteljske postrojbe, nije bio ustaški.


Štoviše bio je to Domoljubni pozdrav, osvjedočeni moralni poticaj vjere u Boga, nade i ljubavi prema Domovini i bližnjem na bojištu, snaga za ustrajnost vjere u pobjedu nad fašističkim velikosrpskim okupatorom.


Pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a), u Domovinskom se ratu nisu borili za Antu Pavelića, već za obranu Hrvatske, pod vodstvom, prvog Predsjednika samostalne Republike Hrvatske, dr.Franje Tuđman.



Osuđujem stvarne ustaške zločine, ali i neusporedivo brojnije zločine koji su učinjene pod kokardom i crvenom zvijezdom, za i nakon Drugog svjetskog rata, a posebno za vrijeme obrambeno – oslobodilačkog Domovinskog rata
Zato držim neizostavno potrebitim, zakonski zabraniti i njihovu javnu uporabu.


Zgražam se, eventualnoj, zabrani službenog znakovlja HOS-a, uključujući i njihov pozdrav “Za dom spremni“.


Brojni su saborski zastupnici nedostojni svog značaja.


Zato svi aspiranti za dužnosnička mjesta, izim sigurnosne provjere, moraju biti provjereni glede porijekla imovine, proći psihološku provjeru, poznavati našu povijest, kulturu i Hrvatski jezik.



Branko Smrekar

U Brdovcu, 16. rujna 2025.

MI SMU TU NAVEK


Kad sem biv još čudaj mlajši, legendarna vučiteljica, fajn gospa, Anđel Adela, nas je f trećem razredu osnovne škole, v staroj školi h Brdofcu, nafčila di su južne granice Hrvatskoga Zagorja.

Hrvatsko Zagorje je područje između rijeka Sutle i Krapine, a na jugu je granica rijeka Sava.

Po tom takvoga je i Zaprešić; di sem rođen, skup z mojim selom Brdovec, di živim, takaj vu Hrvatskom Zagorju.

Nigdar me toga ni bilo sram. Dapače, navek naglašavam da sem zagorec ze Zagrebačke županije i da imam gen siromašne Zagorske grude i s tim se ponosim.

Ne znam zakaj, ali valda je nekoga, skompleksiranoga, u ono doba, žulalo biti Zagorec pa su zmislili da smu Prigorje. Ni istina. Prigorje je istočno od Zagreba, pri gori, Medvednici, a mi zapadno, za gorom.

Volim Hrvatsko Zagorje.

Volim Hrvatsko Zagorje i zbog jengovih ljudi: skromni, fini, tihi, pristojni, vredni, potrplivi, obzirni, nenametlivi, nenapadni, pobožni, kulturni, gostoljubivi, vedroga duha, skloni veselju. Domoljubi, teri nigdar nisu posezali za tuđim, i težili na tuđem, pod saku cenu, će treba i amoralno, postati gazde, već su se, kad više nisu mogli zdržati nepravdu, na svojem, znali pobuniti za svoje pravice. Poštejaki teri nigdar nisu naglašavali svoje hrvatstvo, jer se to podrazumevalo. Hrvati teri su teškom mukom napuštali svoj rodni kraj. Ponos Lijepe naše.

Zagorci su ljudi pravi…

Od početka šezdesetih, smu, kak raspopevani romari naše fare, redovito, s košarami, tere smu, za par dinarof, dali na čuvaje v jednu hižu, sako leto, išli na Bistricu.

Od unda se Zagorje fest premenilo: zgradilo, zriftalo, polepšalo, moderniziralo, prometno povezalo, ali, Bogu fala, ni zgubilo dušu.

Još kad vrneju Kumrovečku prugu i moderniziraju štreku od Zaboka do Krapine i Đurmanca pa vu Sloveniju i prema Varaždinu (do velikoga požara 1776., u tadašnjoj Austro Ugarskoj monarhiji, glavnom gradu Hrvatske) i Čakofcu, direkt h Mađarsku, Hrvatsko bu Zagorje, uz već razvijene ceste, sima bilo poželjno i kak mesto za stanovaje i kak turistički raj.

Uz zagorske purice i race, odojke, bunceke, domače zagorske kobase, štrukle, strepe, bučnice,…, šlivovicu, se bole, cepleno, vino i kajkavske, popevke, pune veselja, ljubavi, radosti i otpiraja srčeka domu i domovini; čovek pozabi na se rane, muke, brige i probleme.

S tim bi se složili i naši poznati zagorci: Matija Gubec, Antun Augustinčić, Antun Mihanović, Ante Kovačić, Oton Iveković, Ljudevit Gaj, Ljudevit Vraniczany, Franjo Tuđman, Josip Broz,… i zagorke: Justine Mihanović, Sidonija Erdődy Rubido, mitska Veronika Desinić, Marija Jurić Zagorka,….

Iako utičeju, život nisu deklaracije Ujedinjenih naroda, jihove 555, zadje opomene nekteroj državi; uredbe, direktive i odluke Europske unije, vizionarski predlogi naše Vlade, poltronsko, nekriterijalno prihvaćaje, Visokoga doma, sih Vladinih predlogof, pa čak ni strahovito važni zakjučki Mjesnih odborof, već ono kaj se dogaja v našoj duši, našoj hiži i vužem okružeju.

Trenutki radosti, uz dragog Boga, oplemenjuju naše živote, dajući im vjeru, ufanje i ljubaf, a, kak je reko Mahatma Gandhi, tko ima ljubav ima i život. Ljubav sve pobjeđuje.

I na kraju, ne znam jel se Zagorci odvajaju ili stvaraju Zagorsko - Dubrovačku županiju, s područnom ratnom mornaricom na Bedekovačkim jezerima, ali vidim da su za doma potpuno spremni. Vutu svrhu uzgajaju i „Zagorske rafalee“, ali prosim vas najte s tim dale od vlastitog požeraka. Seglih ih ni za se.

Uz stihove:
Prijatel dragi daj dojdi mi,
vu mojem srcu sega se najde,
i kaj je lepo i kaj tišći,
dojdi dojdi dok sonce ne zajde…,


lepo vas pozdravlam

Branko Smrekar

U Brdofcu, 6.rujna 2025