Oganj.blog.hr

Dragi legendarni, raritetni, osebujni, inventivni,
istognijezdni tičji brate, Čedo,

kad sem te, f Ogranku Matice Hrvatske vu Zaprešiću, prvi put upoznav i poslušav oko ideja postavlaja slik, dragog nam Štefa Paulić, mam sem vidiv, da, Bogu fala, nisi „normalan“:
„Izložba postavlja sama sebe“.
Da si poseban i da si čudaj gliblje f tom od sih kaj smu bili nutra, svativ sem tek drugi dan.
Drago mi je da si brže odustav i pokazav toleranciju spram autorovih ideja. Naj čovek uživa. Zasluživ je.

Posle sem si mavko preštundirav, imav si praf. Pa nemre izložba biti po sistemu: eins, cvaj, eins cvaj i Bok nedaj da je tera slika dva centimetra niža ili višja. Ni to slikored ili ukručeni slikovni postroj spreman za ogled.

I sama postava mora biti umetnost. Mora biti posebna, neklišeizirana, uniformna. Ne sme biti špranca.

Na priliku, jednu sliku nafrliš prema plafonu i samo ju moreš videti, kak Bog zapoveda, će se popneš na Mirkovu lojtricu; druga je doli, sa sredinom u ravnini čoveka na šamrlinu; treća se polafko okreče oko svoje osi; četrta klizi na zidu po šijici i da bi ju prativ moraš se vuz ju pomikavat; peta je tak okrejena da se moraš leč da bi je vidiv s pravoga kuta… , a unda jedna podloga na teroj saki posjetitel ima mogućnost i svojega penzlina pritisniti, farbe i doslikavaje bira sam.
Slika: In statu nascendi.

Kad sem biv mali. A to ni bilo šćera, unda nas je drugarica iz Hrvatskog jezika, Štefica Posavec, vučila:
„Umjetničko djelo je svako ono djelo koje u nama izaziva lijepe ili estetske osjećaje“.
Ne znam definiciju pa sem si malo polukniv:
„Umjetnost, ukupnost ljudske duhovne djelatnosti s pomoću sredstava kojima se izražava estetsko iskustvo, uključujući stvaranje, stvoreno djelo i doživljaj ...“
Sad još maj razmem. To je kak kad nam je pred katedralom u Zagrebu, jednu noć, biskup Josip, za jednoga visokoga crkvenog uglednika, iskreno reko: „Jura hoće nekaj objasniti, kaj se ne da objasniti“.

Čežnja, tuga, patnja, bol, razočaranje, neuzvraćena ljubav, osamljenost, duševni nemir, strah, siromaštvo, bijeda, bolest…često su spiritus movens stvaranja velikih umjetničkih djela.

Kad si razdragan, vesel, euforičan, piješ, rezbijaš., povračaš, pjevaš, tuliš, grliš, ljubiš…, kak bi reko Albert Einstein, uživaš u svinjskim idealima, unda nemaš ni potrebe ni cajta ulaziti u dubinu svoje duše.

I kao što se vidjelo kod Štefa, umjetnik svoju tjeskobu i tamu okolinske zbilje, sjajno neutralizira, i sebe liječi, svjetlobom i optimizmom svojih uradaka.
Samo uravnotežena simbioza unutarnjeg i vanjskog, čini obostrano zadovoljstvo: umjetnika u trpečem radu, autokritici i sreći dovršenim djelom, i posjetitelja koji u svemu tome nalazi zadovoljstvo i budi svoje osjećaje.

Dosta sem blazniv, još kad ti pokažem jen svoj kroki kao predložak za skulpturu od šarafof, pak ti bu mam jasno, zakaj su, nakon mene, staro rodilište f Zaprešiću, zaprli.
Deca nisu uspjevala. Oprosti.

Evo, kratko, sažeto i manje-više nejasno. Moj naklon.

Branko, crkv. Stjepan (po skrivečki, crkva Svetog Petra u Zaprećiću, ondašnja Župa Brdovec), Josipa, Smrekar, iz sela Brdovec.

Bog je milostiv!