Oganj.blog.hr

TALENT U P.T.J.

Nakon dojmljive izložbe slika, ulja na platnu, Stjepana Paulić , u Ogranku Matice Hrvatske u Zaprešiću i briljantnog promišljanja istognijezdnog tičjeg brata, Čede , napisah jedan štiklec i drugi dan, pod adrenalinom, počeh farbati našu sušu: tatekova radiona, klimakterizirani vinski nadrum, sušiona za meso, nusprostorija, tavansko spremište za sušenje kuruznih štrukof i pajcek- bar, sa pješčanim, svinjskim sunčalištem i bazenom .

Drago mi je, da mi je, prema mom zamišljaju kompozicije, zeru pomogla i supruga Antonella, ali me je pritom i malo zafrkavala: „Pofarbav si dva kvadrata zida i već se osjećaš pozvan pisati o likovnoj izložbi“.

Istina u likovnom me izražaju, u osnovnoj, na Marofu, nisu razumijeli.
Sjećam se jedne slike: Stara hiža na bregu, na vuglu otpala žbuka, vidiju se cigle, a ispred ulaza milicijski auto.
Nastavnica pogleda sliku, a onda i mene: To nije ništa, jedva dva.
Skoči do direktora, Mije Peroković, i pita: To je za jedan, dala sam mu dva, ali onda ne bude mogao proći sa četiri. Da mu dam tri?. Strogi Miško, koji me je jednom drugom prilikom, „ni krivog ni dužnog“, dvaput šupiv, pogleda sliku i pita: „Kakve su mu druge ocjene?“ „ Sve pet“. „Daj mu onda i ti, pet“- I sad bi vi reformu školstva?
Kad danas promislim sve se mi se čini da je direktor Mijo imao nešto Čedinog, vizionarskog.

Ne hvalim se, ali jedan je moj crtež ostao u Lourdes-u.
Tijekom davnog, predivnog. vojno- policijskog hodočašća u Svetište Gospe Lurdske, u nezaboravnom društvu: fra Mire Pikulić, prijatelja Štefa i Petra sa svojim, dragim i raspjevanim, slavujem iz ženske klape Ventula, brojnih vatrogasaca i pripadnika civilne zaštite, bili smo smješteni u skromnom hotelu, sa zaboravljivim menijem pa smo Štef i ja, po preporuci, odšetali u jedan bolji restoran.
Tu mi se, na prvu. dopalo pečenje, komadića mesa, paspuliranog povrćem i sirom, na metalnoj šipki, koja se onda objesi iznad pečenog krumpira, pri čemu tijekom jedenja, masnoća kaple po krumpiru.
Posebno; ali treba odabrati vrstu mesa. Hoćemo svinjetinu, no konobar inzistira samo na francuskom. Neće beknut ni njemački ni engleski ni talijanski ni svahili, koji mu i ne bi puno pomogo.

I inteligentan, kao što nisam, sjetih se, konobara, pantomimom, zamolih papirec i olovku.

Krenem naučenim u mladosti: trokut, kućica: glava pajceka, u sredini trokuta točkica: svjetlo: oko pajceka, onda ravna crta: hrbet, zavoj: šunka, spirala: repec, dvije noge i gotovo.

Konobar, malo zbunjen, pogledava, malo crtež malo mene. Hladan sam ko kiseli krastavac. On moje nedjelo ni prispodobiv ničemu. Zleti v restoran na konzultacije i nakon par minut, najmaj deset konobarof i kuharof se pošlifta na ulazu i počne mi, uz smjeh, fest, dugo, pljeskat.
Znam, ni se dalo vidit, jel to kokoš, krava, žirafa, raca, guska, koj, kornjača, odojek ili vanzemaljski ljubimac. Pajcek najmaj, ali im je bilo jako simpatično.

Ne znam kaj bi jeli, da nam, vidjevši za susjednim stolom, kak se konobar muči, jedan pripadnik Legije stranaca, iz Niša, nije ponudio pomoć: „ Šta hoćete da jedete? Ja ću da vam pomognem, svoji smo.“ Hvala mu. Jelo je bilo odlično.

Bogi konobar, nema smisla za umjetnost slikarstva. Ne znam koliko imam ja, ali mi nadu budi jedna slikarica, iz Slovenije, koja mi je ponudila da joj budem caddie.

Umjetnost slikanja, zbilja, nije za svakoga. Blagoslovljeni oni kojima je Bog dao taj talent. ali ako nemate u umjetnosti, ne očajavajte, imate drugdje. Probajte.

Bog je milostiv.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 27. svibnja 2023.