BOLERO
Čuh u životu “svakojačke“ floskule. Nekima vjerovah, nekima ne. Neke odbacih kasnije.
Počet ću s kolektivnom srećom. „Kolektivna sreća, važnija je od sreće pojedinaca.“ Kako s općom srećom mogu biti ushićen ako osobno nisam sretan?
Slično je i s kolektivnim interesom na račun pojedinačnog.
Bilo je to davno. Ali, ima i danas. i to od čelnika jedne državne uprave:
“Provedba nije važna, to može svatko“.
Ne mogu vjerovati. Ma briga me, kao pacijenta, je li bolnica županijska ili državna, je li autoklav ovakav ili onakav, je li doktor ovog ili onog opredjeljenja. Želim samo da me dobro operira, izliječi. Da dobro provede ono što mi za zdravlje i život nuždno treba.
Upravljanje, nadzor, provedba. Svaki od navedenih elemenata ima svoju vrijednost, ali svi oni moraju biti u funkciji dobre provedbe.
Slično je i s vatrogascima. Ma uzalud mi znati da je F = m x a, poznavati sile i krakove,…u redu, ali prolazim ili padam na zadaći, na tome znam li ugasiti požar, izvaditi čovjeka iz smrskanog auta, udovoljiti zahtjevima vatrogasnog posla.
A teorija? Ona mora biti u funkciji prakse. Strašim se „power point stručnjaka“, velikih teoretičara, virtualaca, koji iščezavaju gotovo pred svakom praktičnom zadaćom.
Teoriju moramo poznavati, prije svega, da bismo u praksi bili što učinkovitiji.
Sve moramo podrediti udovoljenju zadaća. Konačan rezultat silno je značajan. Važan, bitan, presudan.
Spadam u provedbenike. Ipak, ima i drugih: natprovedbenika, „uebermansch-a“, onih kojima je važno samo općenito, sveopćenito.
„Nisu važne pojedinosti, važan je sustav.“
Oni se boje provedbe. I zato ih ona smeta. Žele je uništiti. Uništiti sve što ide i što je dobro, gdje se radi i dobivaju rezultati. Ukidajući navedeno, žele stvoriti virtualnu stvarnost, nešto imaginarno, „poduzeće“ u stvaranju, nadsustav, izvan vremena i prostora, uz izmjenu puno papira, privid velikih ideja, misli i akcija. Zorno mi je o tome neki dan zborio vatrogasni časnik, Darko: “To su galofak sustavi.“ Lijepe ideje koje se ne mogu ostvariti.
Sjećam se i misli prijatelja Josipa, načelnika u Ministarstvu unutarnjih poslova: “To ti je kao da razmišljaju o uzgajanju tratinčica na Marsu.“ Lijepa zamisao, ali od nje nema nikakve koristi.
Ideje kojih sam se odrekao kad sam se prvi put u požaru nadisao dima. Dim je udisao i moj kolega Štef. Možda mi je zato nakon jednog samozvanog „ stručnog“ seminara rekao: “Sve mi je to nekak u magli.“ Je Štef i meni je.Opće bez posebnog? Kaj god.
Ima li u tome boljševizma? Naravno, onog u pejorativnom smislu.
Reče mi jedan ugledni profesor Ante, Zlatni Zmaj Družbe Hrvatskog Zmaja, čovjek s kojim sam volio razgovarati, jer mi je nakon svakog našeg razgovora pločica , surog ideologizma, u glavi, bivala ipak osjetno manja:
„Boljševizam je kad bi za Antuna Gustava Matoša rekli da je bio loš boksač. Ipak A.G.M. je, prije svega, pisac“.
Za mene je boljševizam i kad najstručnije ljude u nekoj djelatnosti, u strukovnom smislu, upućuju, od Vlasti oktroirani, obvezno stranački opredijeljeni, dužnosnici koji se malo ili uopće ne razumiju u predmetnu problematiku. Neki čelnici toga nisu ni svjesni pa se „razumiju“ baš u sve. Ma svaka im čast.
Ponosan sam što nisam takav. Nisam dostojan i ne želim da to uniđe pod krov moj. Strašim se ljudi koji sve znaju, koji su u svemu, po vokaciji, iznad.
Jednostavno volim ljude koji znaju da sve ne znaju, koji su normalni. I zašto sve to pišem? Možda ipak samo zato što, kako mi je to lijepo rekla naša, od svih jako uvažena, Ivana, volim vatrogasni rod.
Branko Smrekar
U Brdovcu, 19. svibnja 1995.
Neposredan povod pisanju, ovog , u Vatrogasnom vjesniku, objavljenog teksta, bila je misao mog nadređenog, da vatrogasnih zapovjednika na intervencijama ne treba. U sve se prostorije svih objekata, postave nadzorne kamere i iz jednog se centra lijepo upravlja vatrogascima u gašenju požara. Imah, „nježnu“ repliku, koja je uvažena.
Inače je, de mu Bog mir Božji, bio dobar čovjek, ali to za jedan sustav nije dostatno. Treba biti i sposoban. Nažalost unas je, često unosnije biti podoban. Zato i jesmo na mjestu, na kojem nam nitko ne zavidi.
Bože pomozi.
Branko Smrekar
U Brdovcu, 16. svibnja 2023.
Post je objavljen 16.05.2023. u 07:38 sati.