Oganj.blog.hr

DOBROVOLJNOM VATROGASTVU PRIZNATI ZNAČAJ


Njemačka ima 80 milijuna stanovnika i 105 profesionalnih vatrogasnih postrojbi. Hrvatska ima 4 milijuna stanovnika i 74 profesionalne vatrogasne postrojbe.

Ako bih to uspoređivao, Njemačka bi po „našem modelu“, trebala imati 1480, profesionalnih vatrogasnih postrojbi, preko 14 puta više, nego imaju. Nemaju.„Bokčeki.“

Austrijanci su još „bjedniji“. Sa 8 milijuna stanovnika imaju samo 6 profesionalnih postrojbi. Po modelu naših „stručnjaka“, trebali bi ih imati 148. Preko 24 puta više. nego što imaju.

Imaju li Nijemci i Austrijanci, slabiju zaštitu? Nemaju!
Pa kako onda prežive? Posebno uređenim dobrovoljnim vatrogastvom, čiji se doprinos priznaje i u nazivu postrojbi.

Unas, najmanja profesionalna postrojba ima 13 profesionalnih vatrogasaca, dakle tri u smjeni. Kad od toga oduzmemo godišnje odmore, bolovanja i druge opravdane izostanke, često, dolazimo na brojno stanje: s dva vatrogasca u smjeni. To ni približno nije dovoljno. Na jedan manji ili srednji požar, trebalo bi, u vremenu do, najviše, 15 minuta, doći, najmanje 8 vatrogasaca. Dakle, uz dva profesionalna vatrogasca, potrebno je djelovanje još 6 dobrovoljaca. Ako to u praksi nije tako, znači da se ne rade analize intervencija i da sadašnji sustav vatrogastva, ima puno manjkavosti.
Tvrdim da u intervencijama, zajedničkog djelovanja, profesionalnih i dobrovoljnih vatrogasaca, zbog odnosa, 1 profesionalac: 3 dobrovoljca, nije pravedno, postrojbu zvati profesionalnom. Ta se postrojba treba zvati dobrovoljnom. Obzirom da u Hrvatskoj nije tako, mislim da se time umanjuje doprinos dobrovoljnog vatrogastva.

U vrijeme kad sam postao počasni član, njemačkog, Freiwilligen Feuerwehr Heusenstamm, grad je, s okolicom, imao 23 000 stanovnika i samo dobrovoljnu vatrogasnu postrojbu, sa 12 stalno zaposlenih, profesionalnih, vatrogasaca. Zanimljivo je da su i djelatnici gradske komunalne službe, obvezno bili i članovi dobrovoljnog, gradskog, vatrogastva.

U Njemačkoj, samo gradovi koji imaju 100 000 stanovnika, moraju imati pozivno (profesionalno) vatrogastvo.

Unas, je drugačije. Postoji grad, s 4 000 stanovnika i profesionalnom vatrogasnom postrojbom.

Zašto je kod nas drugačije, ne mogu tvrditi, ali mi se čini da se tom politikom umanjuje značaj dobrovoljnog vatrogastva. Oni to svojim radom ne zaslužuju.

Bez dobrovoljnih vatrogasaca nema dobre sigurnosti ni od požara ni od brojnih drugih, posebno, prirodnih nesreća.

Samo je uravnotežena simbioza djelovanja pozivnog i dobrovoljnog vatrogastva, garancija naše sigurnosti.

Za nju se moraju stvoriti, sustavne pretpostavke, počevši od sukladnog naukovanja i opremanja. I jedni i drugi primjenjuju istu taktiku, jednako drže mlaznice, rabe istu tehniku, zaštitnu opremu, sredstva za gašenje požara…
Pa u čemu bi onda trebala biti razlika? Samo u pristupu. Jednima je to poziv, a drugi se, u tu, hvale vrijednu, djelatnost, uključuju dobrovoljno. Obima su potrebna zajednička uvježbavanja, dežurstva, izlazak na intervencije te programiranja i planiranja kvantuma vatrogasaca i tehnike, do najvišeg stupnja zahtjevnosti vatrogasnih intervencija.

I na kraju, imajući u obziru življenje u današnjem vremenu. dobrovoljnim vatrogascima, neizostavno, treba platiti djelovanje na vatrogasnim intervencijama, honorirati aktivna i pasivna dežurstva te dati neke druge, makar i simbolične, povlastice, čime bi se dobrovoljnim vatrogascima odala zaslužena počast.

Sreća je i nada za naše vatrogastvo što, bez obzira na današnji negativni utjecaj politike i mišljenja “papirnatih, školskih i binskih“, sebeljubnih, „stručnjaka“ za vatrogastvo, (bez srednje vatrogasne škole, a najčešće i bez iskustva u vatrogasnim intervencijama), u Hrvatskoj postoji ogroman broj mlađih i srednje mladih, vatrogasaca, koji imaju dušu, srce, informacijsku pismenost, veliku želju za znanjem i operativnim djelovanjem. Nesumnjivo da je vrijeme da ta, obećavajuća, generacija, preuzme rukovodeće funkcije u vatrogastvu..

Jednom mi se jedan, 80 godišnji predsjednik, uglednog dobrovoljnog vatrogasnog društva, požalio: „Joj, joj, gospon Smrekar, se je dobro, ali nemamo mladih. Mladi ne dolaziju“.

Kako smo si bili dobri i kako sam jako sam poštivao tog, gradskog, legendarnog vatrogasca, malo sam se, našalio, zapravo bio iskren: „Čujte, gospon…, stare, ni doma ne poslušaju, a kak buju onda u vatrogasnom društvu“.

Mladi privlače mlade. Imaju iste teme, iste interese, sličnu energiju, humor, isti entuzijazam, računarski su pismeniji, vole istu, modernu glazbu. Pa mnogi od njih za Ivu Robića nisu ni čuli. Mladi Imaju svoje idole, svoju ugodu druženja. Stariji pak druge zanimacije, ali su u ukupnosti respektabilna operativna snaga, bez koje se ne može.

Zato dobrovoljno vatrogastvo, u svakom smislu, treba poštivati pa i time što se profesionalnim postrojbama neće zvati i oni koji, za gašenje manjih i srednjih požara i popratno spašavanje ugroženih, nemaju, barem, minimalne uvjete za uspješno samostalno djelovanje.

I na kraju, mi rabimo naziv: Dobrovoljno vatrogasno društvo. Njemački pozivni i dobrovoljni vatrogasci, ne rabe riječ društvo, (Gesellschaft), već, uz imenicu Feuer, (vatra), dodaju Wehr (braniti se, opirati se). Feuerwehr. Unas bi pasalo rabiti imena: profesionalno i dobrovoljno vatrogastvo. Primjerice: Dobrovoljno vatrogastvo Brdovec. Time bi se, već i u imenu, naglasilo temeljno vatrogasno djelovanje. I u preventivi i u operativi.

Tako se i prvo dobrovoljno vatrogastvo u Hrvatskoj, osnovano još 1864. godine u Varaždinu, samo 16 godina nakon prvog u Europi (Durlach, Njemačka), zvalo „Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor u Varaždinu“. Dakle zbor, a ne društvo.
Družba je potreban dio vatrogasnog bića, ali je treba razdvojiti od službe.
Ponosni, počasni, član Zbora, Branko Smrekar.

U Brdovcu; 9.svibnja 2020.

Opetovano: 15. svibnja 2023.