Opetujem zbog oktroiranog kontroliranog kaosa:
HRVATIMA VRATITI RAVNOPRAVNOST
PRIVPRIVILEGIRANE MANJINE SU VRIJEĐANJE VEČINE
Posebni, privilegirani, status etničkih manjina, dokaz je njihova nepovjerenja, prema Hrvatima i maćehinskog odnosa, dosadašnjih vlasti, prema većinskom narodu. Mi Hrvati to nismo zaslužili.
Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju, većina država članica EU-a nema obveznih predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija.
Zanimljivo je da Italija u svom ustavu naglašava kako
“svaki zastupnik u parlamentu predstavlja talijansku naciju”.
I dok Latvija s 38.9, Luxemburg 36.9, Češka 35.5, Estonija s
31,3 % pripadnika manjina, nemaju za njih zagarantiranih mjesta u parlamentima, Hrvatska, s 9.68 % manjina ima za njih čak 8 zagarantiranih mjesta u Saboru Republike Hrvatske. Više nego sve države Europske Unije zajedno.
Dvadeset i dvije nacionalne manjine imaju pravo biti zastupljene U Hrvatskom Saboru, bez obzira na broj njihovih glasača.
U pravednom izbornom sustavu, to ne bi bilo moguće.
U Hrvatskoj nitko ne smije biti ni privilegiran ni diskriminiran.
Izborni zakon i to treba promijeniti.
Po dosadašnjem se Izbornom zakonu, predstavnici manjina biraju na neodređeno vrijeme, a većinskog naroda na po četiri godine.
Od 8 pripadnika nacionalnih manjina, tri pripadaju Srbima.
Uz to Srbi i druge etničke manjine, u Hrvatskoj imaju stotine zagarantiranih pozicija na državnoj i lokalnim razinama te zgrću milijune. Hrvati u Srbiji takve povlastice mogu samo sanjati.
Koliko su srpski predstavnici u Saboru Republike Hrvatske volja Srba u Hrvatskoj, najbolje pokazuju rezultat posljednjih parlamentarnih izbora: samo je 9,6 % Srba glasalo kao nacionalna manjina.
Dokaz je to, ako i to nije politička kalkulacija njihovih čelnika, da 90,4% Srba u Hrvatskoj ne žele biti privilegirani, ne žele imati nepravedno povlašteni status i da Hrvatsku doživljavaju kao svoju Domovinu, sa Zagrebom kao glavnim gradom, što sigurno pomaže skladnom zajedničkom životu svih nas koji živimo u Lijepoj našoj.
Po popisu stanovništva 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo 4.784.385 stanovnika, od čega, uz ostale, 3.736 356 Hrvata i 581.663 Srba.
U Domovinskom ratu, Hrvatsku je obranilo oko 500.000 Hrvatskih branitelja, od kojih 25.000 Bošnjaka (muslimana), 3.000 Čeha, 2.500 Albanaca, Slovaka, Mađara, Talijana,… i oko 10.000 Srba.
To znači da je Hrvatsku branilo preko 10 % Hrvata i drugih narodnih manjina i samo 1.7 % Srba u Hrvatskoj.
Svim tim časnim junacima svaka čast i zahvalnost, poginulima dao Bog mir Božji, a ožalošćenima puno duševnog mira.
Na okupiranom području Hrvatske, u samozvanoj Republici Srpskoj krajini, 1991. godine, živjelo je 549 083 stanovnika, od čega je pobunu protiv Hrvatske podržavalo ili aktivno vojno napadalo 287 830 (52,4%) Srba, dok su Hrvati i drugi „ne-Srbi“, većinom, bili protjerani.
Po popisu stanovništva 2021. godine u Hrvatskoj je živjelo 3.871.833 stanovnika i to: 3.547.614 Hrvata i 240.079 pripadnika nacionalnih manjina, od kojih: 123.892 Srba, 24.131 Bošnjaka, 17.980 Roma, 13.817 Albanaca, 13.763 Talijana, i drugih. Prikazano u postocima 91,6 % Hrvata i 6,2 % manjina, od kojih: 3.2 % Srba 0,62 %, Bošnjaka, 0.46 % Roma, 0,36 % Albanaca, 0,36 % Talijana i drugih.
I na kraju, do sada svi predstavnici nacionalnih manjina navijek glasovali, kako je to činio gospodin Pupovac, sa svojom nepromijenjenom, od vlasti dopuštenom taktikom: malo jamranja, malo kritiziranja vladajuće stranke, malo patetike, malo cendranja, malo cmizdrenja, malo dobrih ideja, vječnog, često izmišljenog, potenciranja ugroženosti Srba, stalnog izmišljanja ustaške opasnosti u Hrvatskoj (u čemu ga pokušava oponašati predstavnik Romske etničke manjine), malo naglašavanja osobnog značaja, ali, na kraju, nedvojbenom potporom vladajućoj stranci, koja je ovisila o njemu, te mu je odobravala mnogo više zahtjeva, nego što bi to bilo pravedno. Nažalost, često Srbi u Hrvatskoj od toga nisu imali praktične koristi, poput uređenih putova, struje, vode, javnog prijevoza.
U svojim istupima gospodin Milorad Pupovac, koliko sam primijetio, nikad nije spomenuo da je 70.000 Hrvata u Srbiji, tek 2005. godine, dobilo status nacionalne manjine, da im se broj, 2.011 godine, smanjio na 57.000., da bi ih 2022. bilo samo 39.100 ili 32 % manje od prethodnog popisa.
Dodam li tome javnu izjavu predstavnice hrvatske zajednice u Srbiji i saborske zastupnice Jasne Vojnić, koja je upozorila „kako je stanje Hrvata u Srbiji danas ispod razine međunarodnih standarda i nastavlja se pogoršavati. Riječi Hrvatska i Hrvat već nekoliko godina se u Srbiji povezuju s riječju – ustaša“, što je još jedna srpska laž, u cilju zamagljivanja njihove sveopće društvene krize, koju, u svom interesu, mogu prevladati jedino njihovi dugogodišnji strani patroni; i činjenice da Srbiji ni jedna nacionalna manjina nema zagarantirano mjesto u parlamentu, razvidno govori o demokraciji i zaštiti prava nacionalnih manjina u voljenoj mu Srbiji i objektivnosti Pupovca po pitanju prava etničke manjine Srba u Republici Hrvatskoj.
Danas, zbog promijenjenih političkih odnosa i interesnog kalkuliranja stranaka s najvećom potporom glasača, predstavnici etičke manjine Srba u Hrvatskoj, formalno, više nisu u vlasti, ali zbog iste ili povećane financijske potpore, vlast na njih u svakom trenu može računati pa čak i s ponovnim prelaskom u vladajuću strukturu.
Rezultat dosadašnjeg biranja vlasti i njihovo nekompetentno vladanje, dovelo nas je u stanje kojim smo, po većini statističkih podataka, pri dnu Europske Unije.
Hrvatska treba preokret svoje politike, naglaskom na jačanje industrijske i poljoprivredne proizvodnje, poboljšanje pravnog sustava, lustraciju i ispravljanje negativnosti, očuvanje nacionalnog blaga,… i promjenu Izbornog zakona.
Još će se vidjeti hoće li se u radu, posebno, samozvanih domoljubnih stranaka, inzistirati na jednakopravnom statusu većinskog naroda, ili će zbog materijalnog interesa čelnika tih stranaka, odustati od potrebne promjene Izbornog zakona i skladnog života svih koji vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju Domovinu.
U državi nedostatnog kršćanskog morala:
Novac je bolest kojoj nema lijeka.
Bože pomozi!
Branko Smrekar
U Brdovcu, 29. studenog 2025.
Post je objavljen 29.11.2025. u 09:13 sati.