DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE DOMOVINSKOG RATA
I DAN SJEĆANJA NA ŽRTVU VUKOVARA I ŠKABRNJE
Još jedan dan impresivnog sjećanja, dostojanstvene kolone tuge, boli, suza, sućuti, razmišljanja, prkosa, inata, ponosa, nade, nostalgije, svetih misa, molitvi, paljenja svijeća, polaganja vijenaca i cvijeća, zahvale i slave našim ubijenim braniteljima i civilima.
Dan utjehe svim ožalošćenima, mogućnosti da im javno iskažemo svoje osjećaje, dokaza da, formalno, nisu sami i dan svekolikih želja za spokoj duša svih od, srpskog agresora, ubijenih žrtava, ali i zahtjeva za pronalaženje počivališta ubijenih i, na nama nepoznatim mjestima, zatrpanih žrtava.
Višegodišnje političke igre i kalkulacije tko će biti na čelu Kolone sjećanja, držim nepotrebnim.
Na čelu svih kolona sjećanja trebaju biti obitelji: roditelji, supružnici, djeca i unuci poginulih branitelja, s poznatim i nepoznatim počivalištima, kao i obitelji stradalih civila. Oni zaslužuju najveću pozornost i zahvalu.
Pozorno pratih Svetu misu Vukovaru i bijah žalostan što u svojoj propovijedi Šibenski biskup, Mons. Ilija Rogić, ni riječju nije spomenuo obitelji žrtava, ohrabrio ih, pružio im sućut, utjehu i nadu.
Crkvu čine Kler i vjernici i svako otuđenje Klera od vjerenika, posebno onih kojima je najpotrebnija Božja utjeha, nije u skladu s njegovim poslanjem.
Svi koji su bili u koloni sjećanja, bez obzira jesu li za svoju nazočnost, na račun poreznih obveznika, uz plaću, primili dnevnice, koristili službena vozila, vozače, zaštitare, vijence i svijeće; oni koji su, koristeći svoje slobodno vrijeme, dobili plaćen prijevoz, svijeće, cvijeće i dnevnice, koje su uporabili za kasniju konzumaciju jela i pića, kao i oni koji su na svoj račun došli i iskreno se poklonili ubijenim, žrtvama su odali zasluženu počast.
Brojni sudionici svoju nazočnost i kršćanske čine, želeći naglasiti dojam svoje osobne važnosti, odmah prikazuju na društvenim mrežama, dokazujući time svoju veličinu domoljubnosti, dok drugi svoje osjećaje, počast, zahvalnost, žalost i suosjećanje s obiteljima žrtava, zadržavaju u svojim srcima, u svojoj duši.
Tiha počast žrtvama je najdublji pijetet.
Pokoj vječni daruj im Gospodine i svijetlost vječna svjetlila im. Počivali u miru Božjem.
Jesmo li se ovim komemoracijama dostojno odužili našim ubijenim junacima? Nismo.
Najbolji način priznanja njihove žrtve je skrb o njihovim najbližima. Jesu li braniteljske udruge u dostatnoj mjeri posvećene ožalošćenima, skrbe li o nastavku njihova života nakon neprežaljenog gubitka, pitaju li ih kako su, pružaju li im toplu riječ, pomažu u uredovanju pomoći koja im zakonski pripada, pomažu li im materijalno, uklapaju ih u svoja druženja i manifestacije, pozivaju li ih, posebno one s invaliditetom, na komemoracije diljem države, čestitaju li im Božić, osjećaju li ih ožalošćene obitelji kao potporu ili su ostali sami?
Ne možemo biti ni ponosni što trideset godina nakon pobjede u Domovinskom ratu još uvijek nismo pronašli 1740 nesretnika, kojima ni grobišta ne znamo.
Nisam siguran da smo iskoristili sve političke mogućnosti i učinkovite nekonvencionalne metode spoznaje istine, kako bismo žrtve, nakon pronalaženja, uz jedinstveni protokol, dostojno pokopali, iskazali im poštovanje i zahvalnost te njihovim najmilijim barem donekle umirili dušu.
Nije nam ni na čast, što prepoznati, neosuđeni zločinci, silovatelji, ubojice i druge moralne nakaze, zbog raznih kvarnih razloga, i dalje slobodno gaze Hrvatsku grudu.
Nema sumnje da mi Hrvati, uz pravdu, želimo pomirbu i skladan život svih koji vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu.
U Koloni sjećanja nitko nije iskazivao mržnju, prijetnju ili želju za osvetom, štoviše pokazaše dostojanstvo i kršćanski mentalitet.
“Suživot“ žele, i na njemu inzistiraju, oni koji žele biti apartni, posebni, i jednakiji, glumiti permanentnu ugroženost od nepostojećeg ustaštva, i na taj način profitirati na račun, pomalo anemične i nemisleće, većine. Mnogi od njih Hrvatsku, u svojoj cjelovitosti, osjećaju tuđom i sanjaju o pripajanju jednog njenog dijela, nama tuđoj državi, agresoru u Domovinskom ratu.
Hrvatski bi branitelji trebali biti svjesni da 1995. godine nisu završili svoje poslanje i da je zadnji tren da opet, na drugačiji, mirnodopski, način, ujedinjenjem, kritikom negativnosti i konstruktivnim prijedlozima, stanu na čelo obrane suvereniteta svoje Hrvatske i očuvaju dignitet Domovinskog rata i časnih Hrvatskih branitelja.
To bi bio najbolji način zahvale svim poginulim Hrvatskim braniteljima i civilima, a časni status i ime Hrvatski branitelj, podrazumijevao bi plodonosno domoljubno djelovanje i nakon pobjede u Domovinskom ratu.
Domoljublje nije jednokratni čin već trajno poslanje.
Tako nam Bog, opet, pomogao.
Branko Smrekar.
U Brdovcu, 19. studenog 2025.
Post je objavljen 19.11.2025. u 06:55 sati.