ZABORAVLJENI
Po prosudbama, u Domovinskom je ratu, velikosrpski agresor ubio oko 6300 civila, od čega 402. djece, a braneći Hrvatska ognjišta, na Oltar Domovine život je, na beskrajnu tugu i oslabljenje obitelji, položilo približno 8.700 branitelja, od kojih je 428 ubijeno i nekršćanski zatrpano, na nama nepoznatim mjestima, a koji se, besmisleno, vode kao nestali.
Kako se odužujemo našoj ubijenoj ratnoj braći?
Danas, s pijetetom obilježavamo obljetnice i komemoracije teških stradavanja našeg roda, tugujemo i palimo svijeće na spomen obilježjima i grobljima stradalih žrtava Domovinskog rata. Idemo na Svete mise zadušnice, svakodnevno molimo za spokoj njihovih duša i pronalaženje nestalih branitelja i civila, ali me ipak muči:
Jesmo li, pored pomoći državnih i stručnih službi, osobno, posvetili dovoljnu pozornost: djeci, majkama, očevima, ženama, unucima poginulih branitelja, posjećivali ih, ohrabrivali, pružali utjehu, toplu riječ, pozivali ih na naše događaje i uklopili u naš braniteljski milje, dajući im na značaju i pružajući im nadu da žrtve nisu bile uzaludne? Jesmo li pomogli ožalošćenim članovima obitelji, koji iz raznih razloga nisu ostvarili svoja braniteljska prava, pokušali iskazati iskreno poštovanje, zahvalnost i barem djelomice supstituirati tragičan odlazak njihovih najmilijih?
Jesmo li dostatno ustrajni u zahtjevima traženja ubijenih i na nepoznatim mjestima zatrpanih branitelja i civila?
Jesmo li spoznali socijalno stanje obitelji naših ubijenih suboraca? Promislili da bi broj vijenaca, koji se, pompozno, polažu, s raznih razina vlasti i brojnih udruga, a koji se kupuju novcima poreznih obveznika, mogao reducirati i te novce uporabiti za pomoć najpotrebitijim obiteljima i njihovim članovima, koji su u pobjedonosnom Domovinskom ratu ostali bez svojih najmilijih? Odrekli se svojih dnevnica, skupili poneku donaciju… ili smo okrenuti sami sebi, bez imalo želje da kao branitelji postanemo relevantni društveni subjekt?
Žao mi je zbog naše društvene pasivnosti, kao što mi je žao što, u propovjedi Vojnog ordinarija, Msgr. Jure Bogdan, na Svetoj misi povodom 32. nacionalnog hodočašća Hrvatske vojske, policije i branitelja u Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, u nedjelju 6. listopada, o: molitvi i njenom značaju, bez neodvojivosti s djelima, Gospodinu Isusu, kao molitelji i učitelju molitve, o molitvi kao temelju naših međuljudskih odnosa, obitelji Svetog Ivana Pavla II, ocu Karolu i majci Emilji, njihovom posvećenju Djevici Mariji, kao i otvorenju kauze za proglašenje svetima roditelja pape Svetoga Ivana Pavla II. – Karola Wojtyle starijega i Emilije Kaczorowske: vojni ordinarij u Republici Hrvatskouj, pred Hrvatskim, braniteljima, osvjedočenim domoljubima iz pobjedonosnog Domovinskog rata, nije spomenuo njihove ubijene suborce, pomolio za njihov vječni spokoj i smiraj duša njihovih najmilijih te iskazao ultimativnu potrebu pronalazaka ubijenih koje tražimo.
Da nije bilo krvlju izborene pobjede u Domovinskom ratu, ne bi bilo neovisne države, Hrvatske, ni hvale vrijednih, gore navedenih, hodočašća.
Papa Franjo:
Zavaravanje je ljubiti Boga, bez ljubavi prema bližnjem.
Branko Smrekar
U Brdovcu, 11, listopada 2024
Post je objavljen 12.10.2024. u 18:54 sati.