Oganj.blog.hr

Često putovah Europom. Najčešće zrakoplovom, dvaput vlakom i nekoliko puta autom i vatrogasnim kombijem.
Vožnjom po autoputu, na dionici Munchen- Frankfurt / Main. ( ima, kod Poljske granice, i Frankfurt/ Oder), primijetih ogroman promet teretnih vozila. Svi po desnoj traci. Kako ima više prometnih traka, o kamionima nisam ni razmišljao.
Tek sam ih se sjetio na povratku, između Munchena i austrijske granice. Promet je bio uočljivo slabiji.
Kad smo, brzo nakon „Oluje“, u sklopu mirne „reintegracije“, školovali vatrogasce u Vukovaru, kamione na autoputu, gotovo, i nismo sreli.
Tada sam se sjetio i pitanja u osnovnoj školi: „Što je saobraćaj“? Padali su odgovori, a najtočnijim se pokazao: „Dio privrede“.
Zato se danas , kad dostignem kamion, ne srdim, ne psujem, ne živciram. Shvaćam da je svaki kamion na cesti dobar znak, da se nešto događa, nešto radi, da se jača privreda.
U osnovnoj školi su nas učili i o cijeni koštanja pojedinih vrsta prijevoza. Najjeftiniji je vodeni, triput skuplji željeznički, a cestovni je, u odnosu na vodeni, skuplji čak 7 puta.
Za vrijeme „antikoronskih“ mjera dalo se primijetiti da se odnos cestovnog i željezničkog prometa može „preko noći“ promijeniti. Nekad, u propaloj državi, tijekom dana, po pruzi Zagreb- Ljubljana, dnevno je prolazilo, pedesetak teretnih vlakova.(Izbrojio moj otac) Stvaranjem naše Države, broj vlakova se značajno smanjio, da bi se u početku obrane od corona virusa i poteškoća s cestovnim prometom, bitno povećao, a nakon stabilizacije stanja, opet smanjio. Signifikantno je i tužno da ni na jednom vagonu nisam primijetio natpis HŽ (Hrvatske željeznice).
Povećao se cestovni promet. Veselimo mu se. Veselimo se svakom kamionu na cesti. Prije nego što „ poživčanimo“. promislimo o njegovom značaju.
U Brdovcu;13. svibnja 2020.