Tijekom službe često letjeh zrakoplovima i helikopterima, a jednom, na poslu, za vladanja SDP-a, i “pješice¨“.
I kako čovjek obično pamti događaje koji nisu uobičajeni, u sjećanju su mi: let starim, rasklimanim, Antonovom 25, u ljeto 1985.godine. Pun avion zagrebačkih vatrogasaca, letimo na ogroman, već desetak dana bukteći, požar na Korčuli.
Hrabri gasitelji bez mane i straha, ali većina prvi put u avionu. Pokušao sam im skrenuti pozornost na našu veliku zadaću i potrebu osvjetljavanja značaja vatrogasaca Zagreba, u to vrijeme, najjače i najcjenjenije postrojbe u ondašnjoj državi, pokušavajući sakriti i svoju nelagodu. Na Korčuli nas dočeka, žestoki, cijenjeni, hrvatski političar, Celestin Sardelić i, pomalo bezpomoćno, zavapi: „Druže komandante spasite nam Korčulu“.
Priključili su nam se vatrogasci iz drugih dijelova Hrvatske i stotinjak pripadnika civilne zaštite.
No pri penjanju, na jedno brdo, s nekoliko žarišta vatre, opremljeni ručnim aparatima za gašenje požara, leđnim brentačama, osjećam da na svakom zavoju ima sve manje ljudi. Dođosmo do vatre.
Svi vatrogasci su tu, a od stotine obveznika civilne zaštite, s nama je ostao sam hrabar, častan čovjek, bez jedne šake, s kosirom u drugoj ruci, koji nam je raskrčivao put i vodio do vatre. Pitam ga, gdje su drugi? Bilo mu je neugodno: „Ah, utekli su“. Nije bilo Kanadera, ali smo ipak , svojim zalaganjem i znanjem, ugasili požar i spoznali svu nemoć ondašnjeg, komunističkog, sustava zaštite od požara.
Prema javnosti, respektabilne,“polakirane“, brojke, milijuni obveznika, respektabilna moć…
“NNI-Ništa nas ne smije iznenaditi“. Velike predstave, ali uz malo, ili nimalo koristi, uz ogromno veličanje, promašenog, sustava.
Virtualna stvarnost.
Lažni sjaj.
A danas? Izbori su pred vratima. Čudom se nećemo moći načuditi antologijskim, narodu neprimjetnim, uspjesima dosadašnje Vlasti, grandioznom međunarodnom ugledu, političkom primatu na europskoj sceni, svekolikim razvojem u svim područjima življenja.
No kako hrvatski narod, uprkos tome što, ponekad, „kasno pali“, nije glup.
Vidi da smo, po mnogo čemu, potonuli na samo dno Europske unije i po razvijenosti, gospodarskom rastu , društvenim kretanjima, moralu i otuđenju od hrvatskog identiteta, Boga i naroda.
No sad se tu kao spasioci, nude već dokazani opsjenari, s puno komunističkog mentaliteta, koji nemaju znanja ni potreban kvantum hrvatstva.
Sposobni su i jedni i drugi, ali, prije svega, za sebe. Narod, izim povlaštenih, od njih nije imao puno vajde.
Zato ne zaslužuju daljnje povjerenje.
I što sad ? Imamo rješenje. Tridesetogodišnje zatiranje hrvatskog identiteta, u narodu i domoljubnim političarima stvorilo je revolt i pokretačku snagu spremnu za promjenu dosadašnjih, loših, vladara..
Miroslav Škoro , sinonim je snage ogromnog, narastajućeg, tima mnogih, domoljubnih, suverenističkih, stranaka i pojedinaca, dostojnih daljnjeg vođenja Hrvatske.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;30.svibnja 2020.
Post je objavljen 30.05.2020. u 08:42 sati.