Oganj.blog.hr

Prvi i najjači, iz serije potresa Grada Zagreba, dogodio se 22. ožujka 2020.godine.Odmah iza nepogode, prišlo se spašavanju ugroženih osoba i saniranju objekata i prostora, koji su predstavljali najveću opasnost.
Najveći dio opasnog posla na visinama: spašavanja ugroženih osoba i sanacije građevina na visinama: skidanja dimnjaka, rušenja dijelova zgrada, uklanjanja opasnosti, pokrivanja krovova i drugog učinili su profesionalni i brojni dobrovoljni vatrogasci, alpinisti-volonteri, pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja…
Za trajni popravak oštećenih stambenih objekata i rješenja problematike građana, čije se stambeni objekti ne mogu popraviti bilo je potrebno donijeti Zakon o obnovi Grada Zagreba. Zakon još nije donijet, a za ove vlasti ni neće, jer je tek danas, 14. svibnja 2020. godine, zbog borbe, za utjecaj i popratne prigode raznim manipulacijama, između Vlade RH i gradonačelnika, pušten u javnu raspravu.
Zakon o obnovi Grada Zagreba, donijet će slijedeća vlast. Agonija stradalih građana Zagreba počet će se rješavati tek na jesen, a riješiti? Samo Bog zna.
Dokaz je to da su silne lamentacije i hvaljenja sustavima nacionalne sigurnosti, zaštite i spašavanja, civilne zaštite.. i njihovim spremnostima, vrlo upitne.
Često nam se u životu događa nešto, za što, u početku mislimo da je loše, a kasnije vidimo da to nije bilo slučajno, jer je dovelo dobrom rješenju. Božja volja.
Mnogi smatraju da je prijedlog Zakona o obnovi Grada Zagreba, loš.
Na jednom sam portalu pročitao intervju s prostornom analitičarkom, koja se iznimno angažirala oko gorućih problema u Gradu Zagrebu:
ŠARLATANSTVO NA RUŠEVINAMA

Iako će uskoro biti dva mjeseca od potresa u Zagrebu, centar grada je još uvijek opasan vrpcama koje upozoravaju na moguće padanje žbuke ili crjepova, tu su i bageri i dizalice, mnogi stanovnici, iz centra grada i Markuševca, i dalje nisu stambeno zbrinuti, a tek je ovih dana premijer Plenković, nesumnjivo potaknut predizbornim vibracijama, najavio da će se one koji nemaju gdje stanovati zbrinjavati na račun države. I donošenje zakona o obnovi grada upalo je u predizborni škripac: Plenković je najavio “kraće” javno savjetovanje o zakonu o obnovi Zagreba nakon potresa, a ministar Štromar – njegovo moguće upućivanje na glasanje već idući tjedan. A struka, građevinari, arhitekti i urbanisti, već tjednima upozoravaju da su ponovno – zaobiđeni.

Prostorna analitičarka dr. Marina Pavković:
„Za loš zakon ne postoji dobar tajming, a ovaj zakon je loš. To znači da ga ovakvog kakav jest ne treba usvajati ni sad ni kasnije. Prije svega smatram, a u tome nisam usamljena, da se obnova može sprovoditi po postojećoj zakonskoj regulativi i da se bespotrebno potrošilo vrijeme na donošenje izvanrednog akta koji pritom derogira postojeće zakone. Naša zemlja ima egzotičnu sklonost donošenja “lex specialisa”, pa se iza lex Agrokora, čiji preustroj se također mogao riješiti po postojećim zakonima, sada donosi lex Zagreb kojim se ograničava doseg kompetencija Zakona o prostornom uređenju, Zakona o građenju, Zakona o javnoj nabavi, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

-Proizvodnja zakona je alibi za podbačaj iza kojeg se skrivaju i Vlada i gradonačelnik. Podsjećam, stručna udruženja su odmah iza potresa pozvala i Vladu i Grad Zagreb na osnivanje koordinacije, trilateralnog kriznog tijela koje će zajedno raditi na strateškoj i operativnoj razini obnove. To nisu prihvatili ni Vlada niti Grad Zagreb. Štoviše, postupili su obrnuto. Vlada je osnovala svoju koordinaciju, a Grad Zagreb svoju. Kriznu situaciju grada su sveli na međusobno nadmetanje i borbu za vlast. I jedni i drugi su pozvali stručna udruženja kao smokvin list koji ni o čemu ne odlučuje. Naravno da struka na tu ponižavajuću ulogu ne pristaje.
Drugo, stručna udruženja su se zalagala za promptno osnivanja Zavoda za obnovu Zagreba, po uzoru na Dubrovački zavod utemeljen neposredno iza potresa, a koji i dandanas stručno obnavlja i štiti dubrovačku baštinu. Zavod je središnje tijelo koje alocira i kontrolira financijska sredstva za obnovu i nepristrano i stručno upravlja radovima. Međutim, ni to se do danas nije dogodilo, a prošlo je 50 dana od potresa. Svi, i Grad i Vlada, su se sakrili iza paravana nikad dočekanog zakona i nisu poduzimali ništa. Za to vrijeme su potresom devastirani građani Zagreba proveli pedeset teških dana i još gorih noći osluškujući svaki drhtaj tla, a bilo ih je oko tisuću, i strepeći od svakog vjetra i kiša nad razrušenim domovima – zakon je suštinski nepravedan. Kako iz vlasničkog aspekta, tako i iz etičkog i ekonomskog. Ne tretira na jednaki način vlasnike obiteljskih kuća i vlasnike stanova u višestambenim zgradama, koje se bude moralo rušiti. Dok za vlasnike obiteljskih kuća zakon predviđa zamjensku gradnju na istoj ili drugoj lokaciji, za vlasnike stanova u višestambenim zgradama to se ne predviđa. Vlasnici vrijednih stanova u centru tako ostaju praktički bez imovine. Kakav um to uopće može smisliti? To je protuustavno i duboko nepravedno. Prođe li takav zakon, za očekivati je i tužbe i građansku revoluciju.
Drugo, donošenjem ovog lex specialisa derogiraju se svi postojeći zakoni kojima se upravlja prostorom i gradnjom, te se otvara sezona špekulantskog lova na nekretnine ljudi unesrećenih potresom. Povežite ovu činjenicu sa zakonskom odredbom koja onemogućava zamjensku gradnju višestambene zgrade na postojećoj lokaciji i dobit ćete raj za špekulante – prazno zemljište u centru na kojem novopečeni zakon dopušta da se gradi što god se hoće.
Treće što smatram ključnom manom je sastav Savjeta za obnovu Zagreba pri Ministarstvu graditeljstva. Savjet ima zadaću donošenja Programa mjera za obnovu i predviđen je u sastavu od 28 ljudi. Većinu čine državni i lokalni činovnici, a manjinu struka. S obzirom na to da su mjere obnove najvećim dijelom u ingerenciji struke, savjet u ovakvom sastavu je još jedan smokvin list koji struku pretvara u sudionika u procesu na kojeg ne može utjecati. Osobno, u takvom tijelu ne bih sudjelovala i davala mu legitimitet za postupke kojima se stručno protivim.
Četvrto, ali ne i manje važno, jest to što zakon ne predviđa egzaktne omjere participacije dionika u procesu obnove, konkretno sufinanciranja. Odgovorna država i odgovorna gradska uprava, svjesni povijesnog trenutka i činjenice da je porušen centar glavnog grada, da je ugrožena njegova povijesna baština i sudbina njegovih stanovnika, dan poslije potresa su morali jasno komunicirati udjele u obnovi i preuzeti financijske obveze. Tako bi građani znali da nisu sami i s kojim financijskim udjelom će i sami sudjelovati u obnovi. To se moralo napraviti odmah, jer bi imalo multiplikativne efekte na svijest i moral građana.
Gradska uprava je zakazala u svim segmentima – od organizacijske do moralne podrške građanima. Usjekla mi se izjava gradonačelnika Bandića, dok smo prestravljeni s maskama na licu i na hladnoći ulice te nedjelje dočekivali val za valom potresa, koji šeretski kaže kako je dobro da je potres bio rano jer su građani još “ćorili”. Najprije me zapanjila ta niska razina empatije prema patnji vlastitog grada i njegovih stanovnika, ali sam ubrzo shvatila da je takva bešćutnost odraz potpune nemoći u nošenju s posljedicama potresa. Da nije bilo organizirane Hrvatske vojske taj dan na ulicama, a uz njih sam vidjela i BBB grupe s maskama na licu, kako s lopatama zajedno s vojnom mehanizacijom i ljudstvom krče grad, imala bih dojam da smo mi građani potpuno sami. Te nedjelje je gradska vlast izgubila sljedeće izbore. Umjesto oporbe srušio ju je potres od 5,5 stupnjeva. Rasula se kao kula od karata.
Još jedna vrijedna grupacija je iznijela na svojim leđima prve trenutke nakon potresa. To su statičari. Razmilili su se centrom i spašavali što se spasiti dade. Brzim pregledom su kuće obilježene crvenom, žutom i zelenom naljepnicom. To je bio jedini i dragocjeni orijentir svima nama u nevolji. Zamislite da nije postojalo znanje i metoda koju je razvio Građevinski fakultet u Zagrebu, oslonjena na iskustvo profesora Atalića iz potresom razrušene Albanije, što bi bilo s gradom i građanima? Čekali bi u strahu i očaju u porušenim kućama i stanovima da dođu predstavnici Ureda za krizne situacije i civilne zaštite i kažu im što da rade. Čekali bi i čekali, a dočekali ne bi nikoga.
I sad nakon prvog brzog pregleda imamo tisuće građevina za koje se nalaže detaljan pregled. S obzirom na to da još zakon još nije donesen, pa tako niti smjernice obnove, detaljni pregledi su ostali u zraku i ne obavljaju se. Imamo primjer gdje se stogodišnja škola u centru u ponovljenom brzom pregledu iz žute pretvara u zelenu i na brzinu obnavlja, umjesto da se detaljno pregleda. Improvizacija i opće nesnalaženje u režiji gradske vlasti.
U slučajevima kolizije dvaju brzih pregleda, kad jedan statičar traži detaljan pregled, a drugi da zeleno svjetlo, uvijek je uputno tražiti treće mišljenje
Od prvog dana je trebalo raditi na donošenju Programa mjera za sanaciju i obnovu. Trebalo je raditi ono što Vlada radi tek sada, dva mjeseca od potresa – uredbama i zaključcima sanirati hitne štete i zbrinuti ljude. Dakle, osigurati novac za hitnu sanaciju i osigurati novac za dugoročno zbrinjavanje stanara za vrijeme obnove. Ne izbjegavati odgovornost kvazi-donošenjem bespotrebnog i pritom lošeg zakona, nego raditi u skladu s postojećim zakonima. Potrebno je odmah ustanoviti Zavod za obnovu grada Zagreba i na njegovu radu angažirati multidisciplinarne timove koji će voditi kratkoročnu sanaciju i dugoročnu stratešku obnovu. Smisao donošenja posebnog zakona vidim samo kao alat potpore financijskom okviru obnove i kao alat za ubrzanje procesa postupanja po postojećim zakonima. Sve drugo imamo.
Sve gradske službe su podbacile. Grad Zagreb je ogolio svoju nemoć. Pokazalo se da šarlatanstvo i parada ne prolaze u kriznim situacijama koje traže znanje i organizaciju. Zanimljivo je da gradska vlast u svemu tome niti ne vidi svoj krimen. Oni jednostavno ne znaju bolje. Natječu se s Vladom za prestiž, a ni jedni ni drugi nisu poduzeli nužne mjere. Odgovoran gradonačelnik bi u zaštiti svojih sugrađana uvjetovao puštanje tramvaja kroz oštećeni centar prethodnom nužnom sanacijom i puhao bi Vladi za vratom da se to napravi. To je banalan primjer koliko malo je gradonačelnik glavnog grada Hrvatske napravio za Zagreb. Ljudi u centru su u strahu od novih šteta koje stvaraju vibracije tramvaja. Nezamisliva indolencija gradske uprave. Sjetimo se adventske parade kiča koja se godinama gradi upravo na ambijentu tih lijepih klasicističkih zgrada u centru na kojima i grad i turistička zajednica rentijerski ubiru prihod. Gdje je sad sav taj novac kojima se grad hvalio brojeći rast turizma i posjetitelja? Gdje je puna kasa od turizma sad kad građanima i gradu trebaju? Ne postoji. Potres je razotkrio svu pustoš i obmanu gradske vlasti.

I što sad. Mislim da bi se sve političke stranke, koje nisu bile u prigodi utjecati na prijedlog Zakona o obnovi Grada Zagreba, trebale angažirati u cilju izradbe što boljeg zakona.
Interesi građana moraju biti jedina, iskrena, premisa.
A građani, koji su doprinijeli ovakvim strukturama vlasti, moraju se, pred izborima pitati, da li su zadovoljni svojim izborom. Često sami odlučujemo o svojoj sudbini.
Dao Bog da se Zagrebu, čim prije pomogne.
Branko Smrekar
U Brdovcu;14.svibnja 2020.