Nakon potresa u Zagrebu, 22. ožujka 2020. godine, nastale su tragične posljedice: od pogibelji nevine djevojčice, de joj Bog mir Božji, brojnih ozlijeđenih, psihičkih stresova brojnih zagrebćana, do ogromne, možda još i neslućene, materijalne štete.
Mnoge su se službe istaknule u sanaciji posljedica tog, nepredvidivog zla.
Vatrogasci, pozivni (profesionalni) i dobrovoljni, i uz sve svoje zadaće, odradili su ogroman dio poslova, od kojih neki, nisu njihova primarna zadaća. To je bilo potrebno. Vatrogasci za taj, stručno, odrađeni rad, i u izvanrednoj situaciji zaslužuju svaku pohvalu.
No ne mislim da je uputno, u vrijeme redovite organizacije službe, posebno profesionalnih vatrogasca, nametati im zadaće , koji nisu strogo vatrogasne.
Vatrogasci mogu raditi i druge poslove, ali njihove: gašenje požara i spašavanje ljudi i imovine ugroženih požarom i brojnim drugim: nesrećama, neugodama, nezgodama, kobnostima i strahotama, ni uz najbolju volju, ne može nitko drugi. Zato to navijek treba imati u obziru, kad se vatrogascima daju zadaće koje mogu obaviti i druge službe.
Uhvatio sam se te teme, jer sam se sjetio jednog duljeg, otvorenog, pomalo prijateljskog razgovora, s čelnikom jedne državne uprave. On je pak razmišljao da bi profesionalni vatrogasci mogli raditi i druge, komunalne, poslove: od polijevanja ulica do, zamislite, kopanja grobova. Držim da je bio neupućen, ali moram priznati i dovoljno razuman, da se takvih ideja više nikad nije dosjetio. Ostali smo prijatelji. Taj me je, diskretni razgovor, potaknuo da u Vatrogasnom vjesniku, prosinca 2006. godine, objavim članak o opasnosti neprepoznavanja vatrogasne službe:
Branko Smrekar
U Brdovcu;6.svibnja 2020.
Post je objavljen 06.05.2020. u 08:44 sati.