HRVATSKI NAŠ SVAGDAŠNJI
Identitet jedne države čine teritorij, stanovništvo, kultura, i jezik.
Hrvatska ima svoj, hrvatski jezik.
On je sličan srpskom jeziku, ali što je slično, nije isto.
Postoji značajna razlika između hrvatskog i srpskog književnoga jezika. Na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, stilskoj, stilističkoj i leksičkoj razini.
O neizostavnoj potrebi uporabe hrvatskog jezika, još su davno zborili naši velikani:
Petar Preradović,
„ Ljubi si rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega“;
Vjekoslav Klaić:
Govori hrvatski.
Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade.
Unas se, nažalost, već više od sto godina u političkom miljeu, javnim medijima i inače, rabe riječi koje nisu hrvatske: nauka, bezbjedno, obezbjediti, region, bukvalno, takmičenje, bezuslovno, aktuelno, zavjesa, zakletva, izvinjenje, saučešće, nedoumica, opekotina, mezimac, preimućstvo…
Slušam i danas u govoru aspiranata za saborske zastupnike i izvršnu vlast, cijeli niz srpskih riječi: usaglsasiti, stepenica, zatomiti, postepeno, predostrožnost, ušićariti…
Neki to čine namjerno, a neki iz razloga što su ih hrvatski jezik, ma kako se on, u propaloj državi, službeno zvao, učili serbokroatisti. Neki od njih „naučavaju“ i danas.
Kako se tome oduprijeti?
Znanošću i hrvatskom politikom.
Bilo je pokušaja:
Prvo je 16. ožujka 1998. godine, pri Ministarstvu znanosti i tehnologije sa sjedištem u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, osnovano Vijeće za normu hrvatskog jezika, da bi tri godine poslije, za vrijeme Vlade Ivice Račan, bilo ugašeno. Dotadašnji predsjednik Vijeća bio je akademik Stjepan Babić, a jedna od članica i Sanda Ham.
U članstvo se Vijeća ulazilo prema znanstvenom ugledu, a ne prema stranačkoj pripadnosti. Zbog toga su u Vijeću bila mišljenja koja nisu bila ista, a ponekad i sasvim suprotstavljena po pitanju normiranja hrvatskoga jezika.
Nakon toga, 14. travnja 2005. godine, ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac, imenovao je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika.
Ono je bilo savjetodavno vijeće pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, poslije, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Vijeće je je osnovano za skrb o hrvatskom standardnom jeziku te radi skrbi za veliku jezičnu stečevinu i raspravljanje o pitanjima koja se postavljaju u svezi s njom.
Za čelnu osobu bio je postavljen hrvatski akademik Radoslav Katičić, a za zamjenika akademik Mislav Ježić.
Vijeće je 8, svibnja 2012. godine raspustio ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović.
Ova odluka, koja je ignorirala struku i višegodišnji rad prijašnjih garnitura, rasrdila je znanstvene krugove.
Najzorniju osliku raspuštanja Vijeća dao je akademik Radoslav Katičić:
UGASILI SU NAS, JER IM SMETA DUH HRVATSKOG JEZIKA.
Iz svega prosuđujem da je SDP protiv hrvatskog jezika, a da HDZ-ovu, koalicijsku Vladu, ta problematika, u zadnje četiri godine, nije zanimala. Od 27. svibnja 2000. godine na snazi je Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, ali Zakon o javnoj uporabi hrvatskog jezika, nije ni na vidiku. Sramota.
Završit ću riječima Vjekoslava Klaić:
„Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim rodjenim
jezikom, onda naprosto lažeš“.
Hoće li se rješavanje pitanja hrvatskog jezika navesti u programima djelovanja stranaka ili će nas globalisti i drugi hegemonisti, planirano i organizirano, po pitanju jezika, nastaviti podjarmljivati i kolonizirati?
Narod koji drži do svoje povijesti, sadašnjosti i budućnosti, čuva, njeguje i razvija svoj jezik.
Hrvati znaju i govore hrvatski.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;28.svibnja 2020.
Post je objavljen 28.05.2020. u 09:20 sati.