Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Na ovom blogu se nalazi samo stara arhiva jednog obrisanog bloga.

ps.
klikni na "Arhiva" u dnu ako želiš ta ti se otvore svi.
(ma to ionako već znate, hehe)

obrisani postovi
13.12.2008., subota
Putovanje u zemlju čudesa

Prije par godina morali smo sa starijim djetetom otići u Zagreb kod liječnika na kontrolu. Ta kontrola vršila se redovito svake dvije godine pa je tako svake dvije godine predstojalo i takvo putovanje. No ovog puta odlučimo da naš put ne završi u Zagrebu nego da ga proširimo. Gdje ćemo, što ćemo, složimo se da bi bilo lijepo djecu izvesti malo vanka granica lijepe naše kako bi upoznali druge krajeve, ljude i kulture, a da se i zabave. Odluka je pala, idemo u Gardaland, Italija.

Spremimo sve putne potrepštine i jednog lijepog dana (to se samo tako kaže, jer taj dan nas je cijelim putem pratila kiša) krenemo. Stignemo pred večer u Zagreb i odsjednemo kod Ženine tete. Idućih dana prošetamo znamenitostima grada i na dan pregleda, kada je završio sjednemo u auto i pravac Italija. Put nas je vodio preko Slovenije i tokom puta dođe vrijeme da se tankira gorivo za daljnji put. Stanem na benzinsku, natočim gorivo, sjednem u auto, okrenem ključ, a ono ništa, ni p od paljenja. Sačekam malo i pokušam ponovo. Ovog puta uz mali napor motor upali. Pita Ž. što se dogodilo, a ja onako samouvjereno kao pravi izdanak muškog roda kažem "ma nije to ništa, treba malo očistit kleme od baterije i sve će biti u redu". Pomaknem se do obližnjeg odmorišta uz benzinsku postaju, otvorim poklopac motora i prihvatim se posla. Za to vrijeme Ž. i djeca se malo protegnu i osvježe i nakon 10-15 minuta svečano izjavim "sve je sređeno, možemo nastaviti", sjednemo u auto koje je, normalno, ovog puta upalilo bez problema, ali isto primijetim da je paljenje bilo malo otežano. Kao samouvjereni izdanak već spomenite populacije, ne govorim nikome ništa i nastavimo put. Pita Ž. "jesi li provjerio da li je s autom sve u redu prije nego što smo krenuli na put". Odgovor ne trebam ni spominjati, jer ga već ionako znate. Prođemo talijansku granicu i dohvatimo se autoputa koji vodi iz Trsta za Veneciju. Tijekom puta je na autoputu nastao zastoj zbog nekog kamiona kojem je ispao teret i napredovanje je bilo vrlo usporeno, malo naprijed malo stani. Putem stanemo na nekom odmorištu da se protegnemo, nešto pojedemo i popijemo te nakon kratkog zadržavanja nastavimo dalje. E ali, pošto uvijek ima neko ali, opet primijetim da je auto malo teže upalilo. Idemo tako dalje i vidimo tablu za Treviso i sjetim se priče o putu mojih roditelja koji su sredinom 70-ih išli u Italiju kako bi materi kupili "Singericu", i počnem priču. Sjeli njih dvoje tako u auto i krenuli put Italije. Odlučili da neće ići u Trst jer tamo idu svi, nego da će oni negdje drugdje, gdje, u Treviso. Ajde dobro, slobodan svijet pa može ići gdje hoće. E ali, u Italiji postoji još jedno mjesto koje se zove Travesio i to mjesto nije tamo gdje bi oni htjeli ići nego u Alpama, a ovo njihovo je na putu za Veneciju. No kako se putevi iza Trsta račvaju dospiju oni na put za Travesio umjesto za Treviso. Voze se oni tako i uživaju u brdovitom krajoliku, dok je onaj drugi u ravnici, pari Slavonija. I u jednom trenutku samouvjereni pripadnik muškog roda primijeti da nešto nije u redu. Primijeti čovjek da se oni penju put Alpa, a da tog mjesta nema nigdje. Stali bi oni možda i pitali da su znali jezik, ali to je bila prepreka. Mater nije znala niti jedan strani jezik, a otac u školi učio Njemački od kojeg je u sjećanju ostalo samo "guten thag", talijanski tu i tamo koja riječ iz svakodnevnog govora koja se u našem dijalektu zadržala kao talijanizam. No, da bi mogli putovat morali su kupit auto kartu. Uze otac kartu i vidi da je fulao 100%. Što sad?
Bilo je poslije podne i dan je bio na odmaku što znači da gdje se uputili da uputili, dućani će već zatvorit, sjete se da je u Italiji ljetno vrijeme što znači da njihov sat pokazuje sat više. Sjedaj brže bolje u auto i natrag u Trst kupit bar dici Levi's rebatinke, jer tko će doći doma praznih ruku. I tako od "Singerice" nije bilo ništa ali su bar djeca bila zadovoljna, a za šivanje dobro služi i "Bagat" još i danas.
Normalno da su se svi u autu na ovu priču slatko nasmijali, ali onom samouvjerenom izdanku misli ne miruju i samouvjerenost polako dođe u pitanje. Sjeti se on, tj. ja da bi se moglo, kažem moglo, dogodit da ako još jednom putem ugasim auto, ono više ne upali. Situacija je takva da je već počeo padati sumrak, a do hotela u kojem trebamo odsjesti ima još podosta puta. Bože sačuvaj Ž. reći da nešto sa autom nije u redu, krv bi mi popila, i tako ja lipo mudro šutim i mislim o tome kako što radim. Kako smo se približavali Mestre tako se povećavala i kolona kamiona koji su uredno u koloni po jedan držali krajnju desnu traku auto puta. Promatrajući tu nepreglednu kolonu kamiona kaže Ž. "božeee, ovo je ludilo, pa ko bi se ovdje mogao snaći, mene hvata jeza od samog pogleda na ove kamione". Kako je sumrak sve više ustupao mjesto noći tako su za osvjetljenje puta bila potrebna svjetla. Primijetim u jednom trenutku da svjetla ne svijetle. Ko će to sad reći Ž. dignit će paniku, a dica ko dica popit će to kao da se nešto strašno dogodilo i ubacim se bez riječi između kamiona. Odmah Ž. pita "što si sad stao između kamiona". A ja joj lipo smireno odgovorim "ne rade svjetla, niti jedno, pa ništa ne vidim u mraku". "I šta sad?" Pita Ž. sa već laganom panikom u glasu. "Ništa, vozit ću ovako između kamiona da mi osvijetle put do prvog odmorišta i promijeniti žarulje". Ne smim ni spominjati moju sumnju da auto možda, kada ga ugasim, neće ni upaliti. Ali za nesreću, nema nigdje odmorišta. Dođemo tako do izlaza sa autoputa, a kako nakon svakog izlaza ima proširenje zaustavim se, normalno ne gaseći motor, i od dvije žarulje koje su pregorile promijenim jednu jer drugu nije ni bilo. Nastavimo put dalje i bez daljnjih poteškoća ne pogriješivši u odabiru putova za skretanje stignemo do 'otela. Djeca oduševljena, Ž. sretna što je sve dobro završilo i što smo došli tamo gdje smo mislili, a ja umoran ka pas što od puta, što od mozganja da nešto ne krene krivo. Sredimo se i uvalimo u krevet svi sretni i zadovoljni, sutra idemo u Gardaland.

Osvane sutrašnje jutro, stvarno prekrasno, sunčano jutro, dan ko stvoren za šetnju po zemlji čudesa. Nakon obilatog doručka skupimo se svi i sjednemo u auto. Stavim ključ u bravu i okrenem….probam još jednom, kao da ne vjerujem da je crkla baterija, normalno, ništa, izdušila, a daku'će poslije 5 godina. I čovjek se poslije nekog vremena potroši a kamo li neće ono što je on napravio. I onda je počelo. Nije to više bila Ž. bila je to ČO (čelične obrve). I kaže meni ČO, "jesam li te lipo pitala jesi li provjerio da li je sa autom sve u redu prije nego što smo krenuli na put, jesam, a šta si ti meni odgovorio, da je!". Normalno, što da ti odgovorim, pa sve sam provjerio i bilo je sve u redu kada smo krenuli na put, ovo se dogodilo tijekom puta, ali ništa se ti ne sekiraj, sad ću ja to riješiti. "Kako ćeš riješiti, molim te"? Pa eno preko puta benzinska, idem tamo kupit novu bateriju, prominit je i nastavljamo dalje. "A žarulje, što sa svitlima, ni ona ne rade sva". Pa i njih, nego, ionako više nemam rezervnu. I dok sam ja išao pogledat preko puta baci ČO pogled preko živice, a tamo dućan auto dijelova na 50 m od nas. Toliki da izgleda da se tamo svi iz tog kraja, i šire, snabdijevaju. Da ne dužim. Na mote i uz po koju riječ talijanskog kupim bateriju i žarulje, normalno, promijenim, i za 20 min se uputimo prema Gardalandu, kad tamo……… radost za velike i male, možda ipak malo više za one velike. Tko nije bio neka ode.

I sad bi neki rekli, kada ih pitate gdje su bili, nigdje, što su vidjeli, ništa, jesu li što donijeli, nisu.
Svako putovanje ma koliko ono kratko bilo nosi sa sobom jedan prekrasan doživljaj. Doživljaj obogaćivanja novim iskustvom i novim spoznajama.
- 08:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Galeb Jonathan



Ovi blogeri su nemogući. Lipo sjedneš za kompić i pomisliš, evo sad ću malo pročitati par riči pametnoga svita kojeg ne puca romantika, nego onako nešto iz života, daće i nedaće, kako preživiti i proživiti ostatak u ugodi i zadovoljstvu. I onda se pojavi neka gustirna žedna vode i Big Blue što voli zaroniti u dubinu duše pa te vrate godinama unazad u neko drugo vrijeme, neki drugi život, i probude sjećanja, lijepa sjećanja, nadasve. Prva nauči stavljati slike, a druga traži svjetlo u tami. Govorim u ženskom rodu jer je očito da su dotični pripadnici istog. Izgleda da svi koji su na ovaj ili onaj način bili u doticaju s morem tako raspoloženi. Jedino im se mogu suprotstaviti zaljubljenici u planine, oni koji otkrivaju skrivene staze i traže skrivene poglede na svijet koji ih okružuje. I jedni i drugi su zaljubljenici, da ne kažem omađijani.
Provao sam i jedno i drugo pa ih razumijem. Zajednički nazivnik za svih je samo jedan, težnja ka slobodi. Ali ne bilo kakvoj slobodi. Ne slobodi da se radi što se hoće, nego slobodi koja nosi odgovornost, odgovornost za svoje postupke u kojima svaki pogrešan korak vodi ka provaliji. Jer sloboda upravo to i je, odgovornost da je sačuvamo. Sa svakim od tih ljudi teško je živjeti, jer žive po svojim mjerilima, mjerilima koji nose mnoštvo pitanja usmjerenim samo ka jednom, kako sigurno stići do svog cilja. Ako niste znali, definicija navigacije (plovidbe po moru) je: „sigurno i stručno vođenje broda od točke polaska do točke dolaska“. Sve ono što vas zadesi na tom putu pada na vaš teret. Ako ste uspješno prevladali sve prepreke onda se upisujete u knjigu slavnih, a ako ste samo u jednom dijelu fulali, padate u zaborav, treće nema. Iz tog razloga jedno takvo putovanje sadržano je u samo dvije riječi „pomorski pothvat“. Riječ pothvat ne treba previše objašnjavati, sadrži sve ono vidljivo i nevidljivo što vas dovodi do željenog cilja. No istinski pothvat ne događa se na plavetnilu nepreglednih oceana ili prostranstvu nebeskih visina. On se događa ovdje i sad u svakodnevnom životu. Kao što ni u jednoj šumi nema toliko opasnih divljih životinja koliko ih može biti u sredini u kojoj živimo tako ni jedna oluja na moru ne traje toliko dugo koliko može trajati ona životna. Kao što nema ljepše slike do neba u sumrak nakon oluje, tako nema ni tužnijeg kraja do nasukanog broda.
*Slika/e
Jednom davno sam plovio i uživao sam u tome, uživati je mala riječ za jedan takav osjećaj. Da bi ga vam bolje približio, reći ću to ovako. U godinama o kojima govorim između ljubavi prema djevojci i ljubavi prema brodu izabrao sam more. Stoga ne čudi što je u engleskom jeziku brod imenica ženskog roda. Ono je bilo moj izazov, moje ispunjenje i konačno, moja ljubav. Nakon vremena provedenog na moru i dječačkog istraživanja planinskih staza sada uživam u tome da drugima mogu dati ono što sam na tim putovanjima otkrio. Putovi mogu biti različiti, samo ih mi sami možemo odrediti jer nam je dana sloboda, sloboda odlučivanja. Osvajanje nebeskih visina i plavetnila oceana samo su testovi, uostalom kao i svi ostali, na putu ka ostvarenju željenog cilja.
A cilj...? Cilj će se ionako sam ukazati na obzoru.
- 08:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Smiješna strana povijesti



Kinezi imaju jednu poslovicu koja kaže "jedna slika govori kao tisuću riječi". I stvarno je tako. Možete nekome tumačiti nešto na različite načine, ali ako nemate dara, nema šanse da vas taj netko razumije. No ako mu pokažete sliku koja prikazuje ono što pokušavate kazati, razumio vas je odmah.
Ako je tako sa slikama, koliko onda tek poruka šalju pokretne slike.

Medij je strana riječ koja u svom značenju sadržava pojam. Taj pojam izražava skup podataka, informacija, koje se prenose. Neke se prenose sa kompjutera na kompjuter pa se za tu svrhu koristi CD medij ili neki njegov pandan. Ali osnovna funkcija medija je prijenos jedne određene skupine podataka široj publici. U tu svrhu koriste se različite vrste medija. No svaki je onoliko učinkovit koliko je sposoban brzo prenijeti željenu informaciju prema ciljanom odredištu.

Najprije su se pojavili tiskovni mediji koji su takvu informaciju prenosili širem auditoriju. Daljnjim razvojem medijske komunikacije polako su pali u drugi i treći plan pa danas uglavnom prenose informacije tipa "tko je s kim lega", "koliko je Paris Hilton dobila sijedih", "čega je sve bilo na stolu Ive Majoli" i tome slično. Vrlo bitne informacije koje nam uvelike pomažu održati naše komunikacijske vještine. Retorika koja se tom prilikom koristi toliko je bogata variablama da bi jedan Shakespeare dva puta promislio prije nego bi nešto napisao.

Nakon tiskovina na scenu stupaju radio valovi. E ovdje se već postigao željeni učinak. Jer je informacija putem takvog medija putovala znatno brže, tako-rekuč, trenutno. Kreatori informacije su pogodnost jednog takvog medija odmah uočili i objeručke se prionuli zahtjevnog posla odašiljanja informacije u što kraćem roku. Pa se u jednom trenutku zna dogoditi da je informacija toliko brza da ni oni koji je šalju ne znaju zapravo što šalju. Važno je samo prvi odaslati informaciju. Onda u takvom metežu informacije njeni uživaoci izgledaju kao muhe zunzare. Zuje okolo, oblijeću i slijeću među "medijima" šireći zarazu.

I onda se pojavio on. Njegovo veličanstvo zvano Film. Odmah su se tvorci informacije sjetili one kineske poslovice. Pa su još brže skužili da kada se uz sliku ubaci i tonski zapis da jedna te ista slika poprima i drugačija značenja. Jer ako bi se ostavila samo onako bez teksta mogao bi netko i "krivo protumačiti". Zahvaljujući pokretnim slikama nastao je "über man" ili ti ga prevedeno "nadčovjek". A to je opet onim muhama zunzarama toliko zavrtilo glavom da više ni same ne znaju di su šta posrale. Taj i takav "über man" svoju kulminaciju je doživio za vrijeme hladnoratovskog razdoblja. Pa je nastalo toliko ibermana da više ne znaš koji je veći od kojega. Jedna zajednička karakteristika za svih je da su toliko superiorni da pamet boli od njihove superiornosti. Rješavaju sve, ali ama baš sve. Prvenstveno su vrhunske atlete, što više mišića to jača poruka, zatim se razumiju u sve ali ama baš sve. Kompjuteri su im piece of cake ili po našu šaka jada odnosno smeće, a zna se kako se sa smećem barata, ka sa zadnjim govnom. E onda svi odreda tako voze auta da je za njih Emerson Fitipaldi, ma šta piece of cake, koja šaka jada, nitko i ništa, mali od kužine, o avionima da i ne govorimo, to je njihova domena. Voze avione, brale, pa ni sam avion ne zna da to može. Onda na scenu stupa oružje. To je njihovo okruženje, snalaze se u njemu kao riba u vodi. A kako i neće kad im je majka bila "debela Berta" (top u I sv. Ratu) a otac "Debeljko" ("fat man" kodni naziv A bombe bačene na Nagasaki). Toliko su vični oružju da se na koncu i sami iznenade koliko su metaka ispucali a ni jednom nisu punili. Kad se isprazni postupaju sa njim ka i sa kompjuterima.

E onda ih je spizdija Gorbačov. Uveo čovik Perestrojku, pa umisto da prestroji sebe prestrojio ove s druge strane. Brzo ekipa skužila da su mišići otromboljili, a šta ćeš? (malo pivo), pa sada počeli pucat na intelektualu. Tu se tek našlo toliko pameti na jednom mjestu da je se nije vidilo još od doba dodjele prve Nobelove nagrade. Uz sve spomenute epitete i vještine tribalo je pokazat i preciznost. Pa onda iz letećih aviona, koji su njihova domena, jel te, izbacuju taoce koji nepogrešivo pogađaju kontrolni toranj i padaju kontrolorima u krilo da bi se prenijela snaga poruke, ali poruka ne bi imala svoju snagu kada se sve to ne bi odvijalo još i pod okriljem mraka. Vide u mraku ki sove, ma šta sove, šišmiši su im prvi rođaci.

I onda dolazi doba kada treba prikazati snagu emancipirane žene (ovo emancipirane je bez ikakvih konotacija, to je čisto prirodni slijed) pa nastaje "über Frau". E tu čuda neviđenog, nisam ni zna da su naše žene tako nadarene. Ne samo da su nadarene nego su oni mišići sa početka priče s vremenom postali probisvijeti, a ove tako vladaju borilačkim vještinama, uz sve ostale vještine još jedna nije na odmet, da prije ponovnog susreta sa njom svaki od onih probisvijeta nadoplati svoje životno osiguranje za slučaj povrede na radu. Performansi koji su tom prilikom na sceni nije izveo ni Rudolf Nurejev u danima najveće slave. Ali to nije sve, gdje su nestali avioni.

I onda se pojavljuje ona, 14-to godišnja djevojčica kojoj roditelji brane da prije svoje 16 ima dečka, ali zato do svoje 16 već vlada svim vještinama. Avionu kojim je letjela otvorila su se vrata, zbog nagle promjene tlaka neki od putnika su jednostavno isisani među njima pilot i kopilot (valjda je tako bilo jer nisam počeo gledati od početka, a dovršio sam samo zato da vidim tu "über Kinder" na djelu, sva sreća kraj je bio blizu). Ona je, jelte, odma skužila da treba nešto poduzeti, to se ne triba ni postavljat kao pitanje, a baš sam papan kad mi je nešto takvo moglo past na pamet. Dakle, uđe cura ups, djevojčica u pilotsku kabinu, odmah dohvati radio vezu, jer joj je to u krvi, zna sve frekvencije na pamet, ne triba ni spominjat. Stupila u vezu sa kontrolnim tornjem, ali ne da izbaci teret nego da je smo podsjete gdje je koja komanda, jer na tom modelu nije letila, letila je na onim novijim, ovo je bila neka stara kanta. E onda se ovi u kontrolnom tornju potrudio to iznijeti na njoj razumljiv način, svakako njeni roditelji su bili tu u kontrolnom tornju da čuju šta čovik govori, jer ona je ipak maloljetnica, a ovi može bit kakvi pervertit. Svi su joj davali podršku, otac je govorio "ti to možeš, mi vjerujemo u tebe, u tvojim je rukama sve", jebate koji teret 14-to godišnjem djetetu. Ali ona to ne primjećuje, ona je "über Kinder", nakon početne treme zbog razlike u tipovima aviona uspijeva pobrati sve konce. U jednom trenutku pukne veza, oni u kontrolnom tornju zabrinuti, kriče, njena mama bez ijedne izgovorene riječi u cilom filmu sa zebnjom u očima napeto iščekuje razvoj događaja. Svi u tornju broje udaljenost u metrima aviona od piste, jer mala mora sletit. Iso miki, sletit, to i iskusnijim pilotima svaki put podiže adrenalin u krvi. Dok se ovi brinu vidite djevojčicu kako suvereno vlada kontrolama. Doduše one ručice gasa malo teže pokreće, valjda nema dovoljno snage, ali ipak ih uz nadljudske napore, pokreče. I onda ovi kažu "još 50 metara". Šta 50? Nisi reka keks a avion sletio, odma se ručice aviona povlače, rad motora se mijenja, krilca na krilima i motoru se postavljaju u svoj maksimalni položaj kako bi zaustavili avion, sve to radi ona mala, nema tu automatike, to je stari model, i avion staje. Sletjela mala, a da joj nos aviona nije poskočio i to na zaleđenu pistu.

Gledaoci mogu odahnuti, stajni trap se otvorio i avion je uspio sigurno sletit. Onda nastupaju svi oni statisti, vatrogasci, bolničari, mehaničari, razno razni inženjeri i na koncu se pojavljuje toliko željno očekivani "The End".

Svemu ovom treba dodati i vremensku dimenziju, ona uvijek iznosi jednu sekundu. Jedino što mi nikako nije jasno, od kuda im energija? Tijekom cijelog filma nikad ništa ne jedu. Ah je sam glup, pa oni su "über man".

U međuvremenu, onako samozatajno na sceni se pojavljuje miss TV. Onako sramežljiva kako samo nevinašce može biti brzo je zapala za oko ovim prekaljenim lešinarima gladnih publiciteta. Preko noći se TV-a preobrazila u zavodljivu damu noći pa radi 24 sata što nije ni Mare Žebon (splitska kraljica noći iz sredine prošlog stoljeća op.a.) u svojim najboljim danima.

Na koncu legneš u krevet i pored toliko pameti promisliš "čoviče je sam glup".
- 08:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Žuta minuta


Jednom sam zapisao "odlučnost, ustrajnost i strpljenje pod ruku se vežu i daleko sežu". Volim tako zapisati neke misli koje mi se učine zgodnima. Koje u svojoj jednostavnosti razotkrivaju puno više od običnih riječi, kao što je to slučaj kod narodnih poslovica.

Svi mi svakodnevno se susrećemo sa izazovima modernog svijeta. Svatko od nas iznalazi načine kako im ne pokleknuti, kako im se suprotstaviti, kako naći ravnotežu i kako nastaviti dalje. U tom nastojanju putovi su različiti, ali cilj je isti. Gustirna je u svom postu unutarnji i vanjski put to lijepo opisala kako se takva jedna ravnoteža postiže Tai Chi-om, Koraljka pita "da li imate mjesto za bijeg". U komentaru mjesta za bijeg sam napisao "odlutam u mislima miljama daleko gdje u prošlosti vidim budućnost" njen reply na taj komentar bio je "di ćeš lipšeg mista od tvoga ?" Ovaj upitnik na kraju mi ukazuje na to da nisam bio baš razumljiv. Ovaj post nije rezultat odgovora kako bi razjasnio upitnik na kraju nego mjesta za bijeg.

Mjesto za bijeg može se različito tumačiti netko će to povezati sa fizičkom prisutnošću na nekom određenom mjestu, a netko će kao i ja u tome vidjeti svoj unutrašnji svijet. Svatko reagira na različite načine. Što je još interesantnije u različitim kulturama svijeta ljudi shodno toj kulturi reagiraju na različite načine. Amerikanac će kada ga uhvati "žuta minuta" otvoriti prozor i početi pucati po prolaznicima, Japanac će zatvoriti prozor i ubiti samog sebe. Što će učiniti netko treći ovisi o kulturi u kojoj živi, ali neke bitne razlike između ove dvije opcije nema, sve su to varijacije na temu. Ono što svih zajednički veže to je nedostatak strpljenja. Strpljenja da sagleda snagu ega o kojem priča gustirna, ali ne samo vlastitog, nego i tuđeg koje je i dovelo do žute minute.

Prije par dana sam, blago rečeno popizdio na dicu. Zašto? A zašto nas svih, ponekad, više ili manje oni izbace iz takta? Zato što su i oni osobe, jedinke same za sebe, ali dobrim dijelom reflektiraju i naš odnos prema njima. Trudimo se biti dobri roditelji i pružiti im svu svoju ljubav. Nastojimo što je to moguće više u skladu sa svojim mogućnostima i uvjerenjima pružiti im radost djetinjstva. Pa ipak ima dana, kao i meni prije neki dan, kada sva ta nastojanja ne postižu željeni efekt već samo pothranjuju njihov ego koji vas s vremena na vrijeme izbaci iz takta tj. pukne vas žuta minuta. O tome koliko imate strpljenja naspram samima sobom ovisi kakva će biti vaša reakcija. U ovom mom slučaju reakcija je bila odraz povrijeđenih emocija, ali ne i gubitka strpljenja iako sam poslije toga "pobjegao" u svoj unutrašnji svijet tražeći ravnotežu. S vremenom su ti periodi sve kraći, no ipak neizostavni dio svakodnevnog življenja.

Kad već spominjem strpljenje, pokušajte zamisliti slijedeću sliku s vama kao jednim od aktera. Vratiti ću se opet u Indiju i doba kada sam plovio.
Dođe brod na sidrište luke (ime sam zaboravio, ali nije ni važno svugdje je isto) sa 15000 tona fosfata (fosfat je sirovina za dobivanje umjetnih gnojiva i deterdženata). 15000 tona je 15 000 000 kilograma (da se poslužim rječnikom Nacional Geographic). Da vam predočim tu količinu poslužiti ću se gradskom terminologijom. To je zgrada dužine 100 m, visine 5 katova i širine 20 m. Na brod se ukrcaju radnici koji taj fosfat trebaju iskrcati, njih 50-ak i vi ste jedan od njih. Iskrcaj se vrši pomoću vreća koje prethodno treba napuniti. Pune ih oni radnici među kojima ste i vi i to limenim konzervama od jednog kilograma. Dvojica pune, treći drži vreću, a četvrti je šiva. Izmjenjuju se naizmjenično. Bez obzira kako se oni izmjenjivali plaću neće dobiti dok brod ne isprazne. Ostaju na njemu dok ga ne isprazne. Tamo žive, rade, jedu i spavaju. Taj posao traje oko 22-25 dana. Pa zamislite koliko strpljenja treba da bi se obavio, i to svaki put iznova kada dođe novi brod. Ako izgube strpljenje nema ni plaće.

Svakako da ovo nema nikakve sličnosti sa nama i ni po čemu se ne može uspoređivati, ali ipak čovjeka tjera na razmišljanje o svrsi življenja. Ipak, nisam zagovornik bezuvjetnog strpljenja, svako strpljenje ima svoju granicu, ali gdje je ona znati ćemo tek kada se s time suočimo ili nikada nećemo znati tko smo.
- 08:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Peterovo načelo



Prije više godina čitao sam jednu knjižicu pod naslovom "Peterovo načelo". Nažalost, nekom sam je posudio, ne znam kome i tako sam ostao bez nje da bi se podsjetio na pojedine pasuse koje pisac iznosi. No, bilo kako bilo iako knjižice nema ostala je njena smisao. Pisac knjige se u jednom trenutku zapitao zašto se neke stvari događaju tako kao se događaju i počeo je istraživati.
Istraživao je zašto su ljudi, bez obzira na djelatnost koju obavljaju, uspješni ili neuspješni u onom poslu kojeg obavljaju. Konkretno mu je pažnju privukla neljubaznost službenika sa kojima je dolazio u kontakt. Došao je do nevjerojatnih zaključaka. Pošto nemam knjižicu ne mogu navesti konkretne primjere, ali zaključci se svode na slijedeće. Ima ljudi koji u svojoj bitnosti od samog početka nisu bili u stanju da ovladaju poslom kojeg obavljaju. Zatim, postoje oni koji su u svom poslu dosegli vrhunac profesionalnog rada, a čim su unaprijeđeni na višu razinu njihova nesposobnost u obavljanju te djelatnosti je izbila u prvi plan. I napokon postoje oni koji su na sve moguće načine nastojali da ostanu u onoj domeni u kojoj su.

Primjeri koje pisac navodi su stvarno interesantni, i kada se čovjek zamisli dolazi do zaključka da to stvarno tako i jest.
Oni koji od samog starta nemaju interesovanja za osobno napredovanje ostaju uvijek gdje jesu bez obzira koji posao obavljali i gdje ih netko postavio. To su uglavnom neljubazni službenici koji se na jednak način odnose kako prema svom poslu tako i prema strankama. Pa oni koji dolaze sa njima u kontakt odlaze od njih nezadovoljni. Ovi drugi su malo kompleksniji. To su uglavnom ljudi koji su u svom profesionalnom radu dosegli vrhunac i netko je ocijenio da bi oni kao takvi bili dobro obavljali neke upravljačke funkcije, međutim imenovanjem na iste dosegli su razinu svoje nesposobnosti i onda su se kao takvi našli u nebranom grožđu. Nisu sposobni obavljati upravljačku funkciju pa sve što je tome podređeno doživljava neuspjehe na različitim razinama, a oni sami se više bave onim u čemu su dobri. Takav odnos nije dobar ni za koga. Kao za onoga o kome se radi tako ni za onime o kojima se radi.
I na koncu dolaze oni koji su svoje zadovoljstvo našli u onome što rade te ne žele da ih se unaprijedi. Takvi u svom radu svoje radne obaveze izvršavaju besprijekorno ali su svjesno u njih unijeli "grešku" koja će spriječiti da ih se unaprijedi i na taj način ih zadržati na onoj razini u kojoj oni nalaze svoje ispunjenje.

Kada sve ovo sagledamo na takav način postavlja se jedno pitanje. A zašto? Odgovor može biti jednostavan, a u isto vrijeme i kompleksan. Onim prvima uopće nije bitno što će raditi, jer ionako njihov rad ne utječe na njihovo oplemenjivanje osobnosti. Oni su zadovoljni s time što jesu. I što je još tragičnije, pri tome misle da su od Boga dani te da nema većih bogova od njih. Dok ne zagrebete pod površinu ne vidite njihovu plitkost jer nikada neće reći da nešto ne znaju. Oni uvijek sve znaju, a kada nije tako onda vas pitaju "tko vam je to rekao" samo iz jednog razloga, da diskreditiraju tu osobu ako se nalazi na njihovoj razini ili ispod nje, ako su pak poviše nje samo će odmahivati glavom i reći "a dobro".
Ovi drugi iako kompleksni u stvari samo žele zadovoljiti svoju taštinu. Njihova taština je toliko jaka da ih je i natjerala na prihvaćanje nečega što nisu u stanju obavljati. Svi mi volimo zadovoljiti svoju taštinu, svima nam je drago da možemo pokazati kako nešto u odnosu na druge radimo bolje. To nam diže ne samo ugled nego i samopouzdanje koje je itekako važno za postizanje nekih ciljeva. Upravo u tim ciljevima i leži odgovor na pitanje zašto se netko tko je nesposoban prihvaća raditi ono što nije u stanju. To samo govori da im nije bitna afirmacija kao osobe nego položaj u društvu, a položaj u društvu sa sobom nosi i materijalnu korist.
I na koncu dolaze oni koji su spoznali da život treba biti zadovoljstvo. Kako biti zadovoljan životom ako nisi zadovoljan samim sobom? Ako stalno iznova tražiš potvrdu od drugih, ako ti drugi moraju uvijek iznova potvrđivati da ono što radiš, radiš dobro. To onda pak znači da nemaš spoznaje o onome što radiš a samim tim ni o samom sebi.
Nitko nije savršen i svatko griješi, ali je isto tako istina i da se nitko nije naučen rodio. Međutim ako ne izvlačimo zaključke iz svojih djelovanja, bez obzira radi li se o uspjehu ili neuspjehu, i jasno ih kao takve prema drugima definiramo onda nikada ništa nećemo ni naučiti. Biti ćemo jedni od onih koji su dosegli razinu svoje nesposobnosti.
- 08:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Nova godina


Tko je i kada odredio da se prijelaz nekog vremenskog razdoblja obilježava na dan 31 prosinca, ne znam, ali bi se neki odgovori mogli naći na ovoj stranici (link se izgubio).
Za sve narode prijelaz nekog razdoblja kojeg zovemo godina ne obilježava se u isto vrijeme. Kinezi godinu računaju po lunarnom (mjesečevom) kalendaru i obično se slavi u veljači. Računajući od vremena kada su uspostavili takav sustav. Njihova iduća godina bi bila 4645 (ako sam se dobro informirao). Židovska nova godina pada između rujna i listopada i računajući po godinama to bi bila 5769. Po njima je to dan kada je napravljen svijet !? čak što više imaju ih četiri! Muslimanska nova godina je 1429 kojom se obilježava preseljenje proroka Muhameda iz Meke u Medinu, i oni je također obilježavaju po lunarnom kalendaru i uvijek pada 11 dana prije prethodne.
Dakle, svi ne obilježavaju novu godinu u isto vrijeme. Za mene osobno bi bilo najprihvatljivije da se prijelaz nekog razdoblja obilježava po nekim prirodnim zakonitostima. Ako svi dugujemo život suncu koje nas grije i time omogućava život na Zemlji onda bi promjene njegovog utjecaja bile logičan izbor. Takva vjerovanja su imali i stari narodi koji su prijelazna razdoblja obilježavali po zimskom solsticiju. Znači obilježavao se dan kada je dan pod sunčanom svjetlosti bivao duži. S druge pak strane samo zvjezdani dan traje 24 sata po našem računanju vremena, solarni dan je za 4 minute duži i zbog toga imamo veljaču koja nikad nema isti broj dana u mjesecu (svake četiri godine je za jedan dan duža). Zašto je za to odabrana veljača ne znam, ali znam da je to neki Papa odredio da tako bude.
Prema tome, nova godina kao takva je nebitan dan. Nikada nisam volio da se obilježavanje prijelaznih razdoblja odvija na način kako se odvija. Uvijek su to neke isforsirane situacije u kojima se ljudi zabavljaju po prisili trenutka samo zato što je to tako obilježeni dan. Ima toliko dana u kojima smo se bolje zabavili i uživali više nego u "najluđem danu u godini" i njih pamtimo kao nešto posebno. Nešto po čemu ćemo to spominjati i u budućnosti, pa zašto "to" ne bi bio najluđi dan u godini?
Razumljivo mi je da su takvi dani individualnog karaktera i ne mogu odražavati društveni doživljaj, također mi je razumljivo da su određeni dani kojima se obilježava neki događaj koji određuju neki povijesni događaj odnosno tijek, ali mi nije razumljivo da se jednom običnom danu pridaje toliki značaj kada on nigdje ne spada po osnovi prirodnih zakonitosti. Jer ipak, ruku na srce, svi smo mi izdanci te iste prirode.
Takve dane pamtimo samo po jednom, žderačini i lokačini. A zašto? Zato što u njima nalazimo opravdanje za ispoljavanje svih onih zatomljenih osjećaja. Iskreno rečeno, uvijek sam se bolje najeo i napio, a nadasve zabavio, na spontano organiziranim veselicama nego u "najluđem danu u godini". Zbog svega iznesenog "nogu godinu" kao takvu doživljavam samo kao jedan dan u nizu od 365 dana, odnosno 364 dana ako računamo po lunarnom kalendaru.

Bilo kako bilo, svima želim da im iduća godina protekne u zdravlju i zadovoljstvu. Za sve ostalo ćemo se ionako morati sami pobrinuti.
- 08:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Otvoreno u sridu i Latinica


Svjedoci smo svakojakih događanja. Na žalost puno više prostora zauzimaju negativni događaji nego oni pozitivni. Takvim slijedom kod ljudi se javlja osjećaj nesigurnosti, nepovjerenja i sumnje u bolje sutra. U tom moru informacija postavlja se jedno osnovno pitanje. Što je istina?
Na to pitanje je vrlo teško odgovoriti. Zapravo nemoguće, jer pravu istinu o nečemu zna samo onaj pod čijim se djelovanjem nešto i dogodilo i to na osnovu vlastite spoznaje. Da li će ona dalje biti prenesena na osnovu činjenica ili će te iste činjenice biti subjektivno interpretirane ovisi o akterima jedne te iste istine.
Načelni odgovor na pitanje što je to istina može se svesti pod definiciju "istina je ono u što vjerujemo".

I odista tako i jest. Ako vjerujemo da je Bog stvorio svijet onda je za one koji tako misle to istina. Oni koji vjeruju da je svijet nastao pod utjecajem prirodnih sila onda je za takve to istina. Darvinova teorija o postanku čovjeka govori da je čovjek nastao od majmuna, a ima i onih koji vjeruju da ga je stvorio Bog. Što više postoji jedna slaba karika u lancu evolucije čovjeka prema kojoj su neki došli do zaključka da su za razvoj čovjeka na Zemlji, ovakvog kakvog ga mi danas poznajemo, zaslužni vanzemaljski utjecaji. Odnosno utjecaji nekih drugih civilizacija iz nekih drugih planetarnih sistema.
Da kako svi će se zagovornici teorija potruditi da iznađu dokaze i činjenice kojima će potkrijepiti svoju teoriju u koju vjeruju čime će ona postati istina. Međutim prava istina je da nitko sa sto postotnom sigurnošću to ne može potvrditi jer ne zna, jer postoje karike koje nedostaju.

Sumnja čovjeka tjera na traženje potvrde svojih vjerovanja odnosno na traženje istine. Pronalaskom istine o nečemu spoznajemo i laž. Suprotstavljanjem tih dviju oprečnosti dolazimo do spoznaje. Spoznaje o tome što se takvim djelovanjima htjelo postići. Kad već govorim o spoznaji onda treba spomenuti biblijsku priču o Adamu i Evi. Iz nje vidimo svu "dobrotu" kojom ih je Bog okružio. Dao im je da jedu sa svakog stabla u rajskom vrtu osim sa stabla znanja (spoznaje). Kada ga nisu poslušali i kada su progledali onda ih je kaznio izgonom iz rajskog vrta samo zato što nisu poslušali njegovu volju, a to pak znači suprotstaviti se. Čemu? Istini koju nam netko servira.

Prelistavajući neke starije postove meni drage blogerice naišao sam na slijedeći tekst: (ne mogu staviti link pa tekst prenosim u cijelosti, nadam se da se autorica neće ljutiti)

"Jedan je sveučilišni profesor izazvao studente s ovim pitanjem. «Je li Bog stvorio sve što postoji?» Jedan je student hrabro odgovorio: «Je, stvorio je!»
«Bog je sve stvorio?» upitao je profesor.
«Da profesore», odgovorio je student.
Profesor je odgovorio, «Ako je Bog stvorio sve, onda je on stvorio također i zlo, jer zlo postoji, i sudeći prema pravilu - da naša djela govore tko smo mi – Bog je zao». Student je nakon tog odgovora zašutio.
Profesor je bio jako zadovoljan sam sa sobom, i hvalio se studentima kako je još jednom dokazao da je kršćanstvo samo mit. Jedan je drugi student podigao ruku i rekao: «Mogu li ja vas nešto pitati, profesore?» «Naravno», odgovorio je profesor. Student se ustao i rekao: «Profesore, postoji li hladnoća?» «Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Tebi nikad nije bilo hladno?» odgovorio je profesor. Mladić je odgovorio, «Činjenica je da hladnoća ne postoji. Prema zakonu fizike, ono što mi smatramo hladnoćom je zapravo – nedostatak topline. Predmeti ili živa bića se mogu proučavati kad imaju ili prenose energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ili materija prenose energiju. Apsolutna nula (-460 stupnjeva F) je potpuno odsustvo topline, materija postaje inertna i nesposobna za bilo kakvu reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji, mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo kad nemamo – topline.»

Student je nastavio: «Profesore, postoji li tama?» Profesor je odgovorio: «Naravno da postoji!»

Student odvrati: «Još jednom ste pogriješili, ni tama ne postoji. Tama je zapravo – nedostatak svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo koristiti Newtonovu prizmu da razbijemo bijelo svjetlo i proučimo različite valne duljine svake boje. Ne možemo izmjeriti mrak. Jednostavna znaka svjetla može se probiti u svijet tame i osvijetliti ga. Kako možete znati koliko je određeni prostor taman? Ono što možete izmjeriti je količina svjetla koje je prisutno. Nije li to točno? Tama je termin koji čovjek koristi da bi pokazao što se događa kad svjetlo nije prisutno!»

Konačno, mladi je čovjek upitao: «Profesore, postoji li zlo?»

Sad već pomalo nesiguran, profesor je odgovorio, «Naravno, kao što sam rekao. Vidimo ga svaki dan – u primjerima čovjekovog nehumanog ponašanja. U masi kriminala i nasilja u svijetu. Ovo nije ništa drugo nego dokaz – postojanja zla!»

Na to je student odgovorio: «Zlo ne postoji, profesore. Ili barem, ne postoji samo za sebe. Zlo je jednostavno – odsustvo Boga. To je kao tama i hladnoća – riječ koju je čovjek stvorio da bi opisao odsustvo Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije kao vjera, ili ljubav koje postoje kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je ono što nastaje kad čovjek nema Božje ljubavi u svom srcu. To je kao hladnoća koja nastupa kad nema topline, ili tama koja nastaje kad nema svjetla.»

Profesor je šutke sjeo. Mladićevo ime bilo je – Albert Einstein"

Iz ove priče se da zaključiti da se istina svodi na umijeće postavljanja pitanja i njihove interpretacije.

Ne može se kazati da je Bog stvorio zlo, ali isto tako ne možemo poreći da ono ne postoji, kao što ne možemo poreći da ne postoji tama, tama postoji samim odsustvom svjetla. Isto bi bilo kao da kažemo da prisustvom istine ne postoji laž i obratno. Ili recimo to ovako, odsustvom ljudskosti ne prestaje postojati čovjek. Samo što je čovjek puno kompleksniji od svjetlosti i prizmu njegovog sagledavanja čine njegova djela koja predstavljaju činjenice.

Međutim, manji je problem u tome što neke istine nikada nećemo saznati. Puno je gore što se hoće ostaviti dojam kao da se nešto radi po pitanju rješavanja problema, a sve ide kao i do sada. Dobro, možda ne baš sve, ali samo zato što su se iznašli drugačiji načini predočavanja koji bi trebali stvoriti vjeru u ljudima. Npr. prije nekog vremena poznata emisija na Tv, Latinica, išla je uživo (ne znam sada na koju temu, ali to nije ni bitno). U toj emisiji o kojoj govorim iznesene su neke stvari koje su zasmetale onima koji kreiraju istinu. Pa je odmah nastala halabuka oko toga tko ju je odobrio. Rezultat svega je da svaka iduća emisija Latinice mora biti odobrena od glavnog urednika, a ne od urednika emisije, ne treba ni spominjati one emisije koje su do tog momenta bile zabranjene. Sa takovom spoznajom čovjek se ne može oteti dojmu da je sve to farsa iako se kao govori o društvenim temama. Zašto farsa? Pa zato što imam dojam da se o svemu kao "otvoreno" razgovara, uključene su ličnosti iz društvenog života koje odgovaraju na pitanja i daju svoju vizuru nekih događanja, a kada sve završi ne osjeća se baš neki pozitivni utjecaj tih istih razgovora. Iz svega se da izvesti zaključak kako jedna takva emisija postoji samo radi zadovoljena apetita javnosti u kojoj će se stvoriti prividni dojam da se nešto djeluje. U istu kategoriju spadaju emisije Otvoreno i U sridu. S druge pak strane ako se nešto i radi onda se radi na novim načinima uvjeravanja javnosti u vlastite istine. Možda ja gledam subjektivno pa bi volio da me netko prosvijetli. Svi sve znaju, svi rade po tom pitanju, a ipak se događaju stvari koje su u suprotnosti sa svime izgovorenim. Je li to malo ne drži vodu svih onih priča za javnost?

No da sve i je tako ostaje nam uvijek ona sumnja koja nas tjera ka novim spoznajama. Sad se normalno postavlja pitanje. U što vjerovati? Načelno govoreći, ne možemo a priori ne vjerovati. Ako nešto ne znamo ne možemo kazati da to ne postoji. Ne možete reći da u svemiru ne postoje drugi oblici života samo zato što ih vi sami niste osobno vidjeli. Ako nikome i u ništa ne vjerujemo kako ćemo onda znati što je istina. To bi značilo da u spoznavanju istine nemamo protutežu. Ljudi moraju u nešto vjerovati. Kada ne bi u ništa vjerovali bilo bi isto kao da ne postojimo. Samo zato što ne bi bili u stanju izgraditi vlastiti sustav vrijednosti. Nešto što će nas voditi kroz labirint zvani život. Ako nešto takvo ne posjedujemo i ne znamo se prema nečemu odrediti onda smo kao slijepci u nepoznatom okruženju, to pak znači da nama upravljaju drugi jer mi sami nismo u stanju vidjeti. Ne mora svatko sve znati, ali ne mora se ni sve prihvatiti kao istina. Ona je uvijek negdje između onoga što znamo i onoga što ne znamo. O nama samima ovisi koliko nešto uopće želimo znati. Na kraju krajeva svi mi gradimo vlastite istine, kako o sebi samima, tako i o drugima.

O tome kako sebi percipiramo neke stvari i događaje ovisi što ćemo doživljavati kao istinu. Zbog svega toga, drago mi je što je Adam zagrizao jabuku, jer u protivnom bi bili "guske u magli". Ili možda bolje rečeno ovce u polju koje je zahvatio mrak. Zanate li kako se ponašaju ovce kada padne mrak? Sve se skupe u krug i priljube jadna drugoj glavama u tolikim grupicama koliko se međusobno mogu gledati. Znači jedno stado se podijeli na više grupica. Sa mrakom na scenu stupaju i grabežljivci (vukovi) i odvlače jednu po jednu ovcu. Zbog toga ih je čovjek smjestio u torove i postavio pse ovčare (životinje odane čovjeku) koji će ih čuvati kako ne bi ostao bez svoga blaga.

O našoj spoznaji ovisi u koju ćemo grupu upasti, ali isto tako i kako se zaštiti od grabežljivaca, da li ćemo biti ovce ili psi čuvari. Da bi spoznali moramo tome i težiti, otvorena srca i bistra uma, stalno se obrazovati, informirati, služiti se onim što nam je od prirode dano, a ne šetati okolo kao njen ukras. Nesebično prenositi znanje jer samo tako omogućavamo i drugima da spoznaju, samo tako istina može naći plodno tlo na kojem će uspijevati. Ne težeći spoznaji negiramo istinu, samim tim i vjeru, a vjera u nešto je ono što nas održava na životu.
- 08:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Svakodnevnica



Bože je smo mi čudan svit. Mislim općenito. Ne samo na uski krug ljudi nego baš gledano globalno. Uvijek sa nečim nezadovoljni, tražimo neki veći smisao, bolja materijalna stanja, raspravljamo o stvarima na koje ne možemo direktno utjecati (što načelno nije loše, ali je loše kada na tako nešto trošimo svo svoje slobodno vrijeme). Ponekad mi padne na pamet da bi bilo bolje da Adam nije zagrizao onu jabuku sa drva spoznaje, iako ne mislim tako. Ali evo par poveznica.

Kada sam došao raditi na poslu kojeg radim i danas (radi se o poslu državnog službenika) svi su čitali dnevni i tjedni tisak od globusa preko slobodne Dalmacije do feral tribune. I svo vrijeme koje nisu trošili na obavljanje onih radnji koje su vezane za posao provodili su u raspravama oko toga što je dobro, što ne valja. Nije problem u tome što ljudi razgovaraju i iznose svoja mišljenja po nekom pitanju nego što se nakon takvih rasprava nerviraju, živciraju, grintaju, šire negativne vibracije, a to se poslije odražava i na posao koji rade. Mislim da se prvenstveno treba razgraničiti ono osnovno. A to je. Da se osobna stajališta oko nečega ne smiju odražavati na posao. Međutim nije tako.

Kada sam stupio na posao, jedan kolega mi je rekao "slušaj, pazi se što radiš da ti netko ne bi sjeo za vrat". Gledao sam ga u čudu i upitao "pa zar u onoj tamo kartušini (i pokazao na hrpu propisa) ne piše što je naš posao". Odgovorio je "nikad ne znaš".
Pošto sam onakav kakav jesam, a to znači da se volim upoznati tj. obrazovati i informirati oko onoga što me se tiče, tako sam tu kartušinu uzeo u ruke i lipo malo po malo čitao. Priznajem, ne toliko radi drugih koliko radi sebe samog, ali smatram da drugi time nisu ništa izgubili, čak naprotiv dobili.

Danas je u ured (ured je specifičnog karaktera, otvoren je svima i kroz njega prođu oni koji trebaju, a također i oni koji nemaju nikakve veze sa našim poslom, to je opet komedija sama za sebe) došao čovjek koji je tražio krivca za nemogućnost ostvarivanja svojih ciljeva. Normalno, što pak i nije normalno, nastupio je sa pozicije oštećene stranke, dakle, nakon uvoda počeo je podizati glas. Zašto? Zato što to remeti njegove osobne planove. Dakle, osnova njegovog dolaska bili su osobni interesi.

U uredu smo se zatekli ja i jedan stariji kojega koji je prije radio kao rukovoditelj tog istog odjela. Dakle, osoba koja i te kako dobro barata materijom. Nakon prvotnih negodovanja čovjek je čak iznio da on jako dobro razumije što mu mi govorimo jer je i sam državni službenik!? Kada je bio upućen u onaj dio prosa koji se odnosi na njegov problem, neovisno o privatnom interesu, počeo se izvinjavati što je njegov nastup bio arogantan. Ne treba ni spominjati kako je svoju priču sveo na povlačenje svih instanci. No to mene i mog kolegu ne interesira, mi radimo po onome što piše i kako za to dobijemo pisani nalog.

Sve to skupa ne bi bilo interesantno da se iz cijelog razgovora nije dalo zaključiti da upravo onaj koji je i doveo do situacije koja je provocirala njegov dolazak nije bila osoba sa kojom se njegov sin, za kojeg je došao agitirati, nije na neki način zakačio. Koji, ne znam niti me interesira. Ali me se itekako tiče kada netko takav da sebi za pravo da svoje nezadovoljstvo iskazuje na onima koji sprovode ono što je propisano. To ne volim i uvijek mi se nakostriješe uši. Ne mogu kazati da iz ureda nije otišao nezadovoljan našim odgovorima, ali mi nismo njegov problem. Njegov problem je privatne prirode. Zašto netko nije nešto učinio i koji su za to razlozi u to ne mogu niti želim ulaziti. No činjenica je jedna da je ta osoba našla za shodno da se na nekog istrese. Na koga će nego na one koji su ovjerili dokument onako kako je propisano.

Ono što mene osobno smeta u cijeloj ovoj priči je slijedeće. Osoba je državni službenik (prema njegovoj izjavi), znači jako dobro zna što to znači provođenje propisa. E, ali kada su osobni interesi u pitanju onda sve to nema veze. Što pak navodi na zaključak da po sličnim principima radi i onaj posao kojeg obavlja, ne mora biti tako, ali to je moj zaključak. Ne veseli me također spoznaja (čega smo svakodnevni svjedoci) da jedan dio državne uprave, koje sam i ja sastavni dio, funkcionira na način kako funkcionira.
Ali me zato veseli da smo mi svoj posao obavili prema svim profesionalnim normama. I što je još važnije, a to je, da ću kada sutra dođem u kontakt sa tom istom osobom dobiti isti tretman. Ništa drugo niti ne tražim. Neka svatko obavi ono što radi, a ne ono za što je plaćen, svima će nam biti bolje.
- 08:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Lift



Ajme šta je lipo imat percepciju kako ljudi razmišljaju. Umjesto da se nerviramo, živciramo, grintamo, širimo negativne vibracije oko sebe. Zar nije lipše kad je čovik zadovoljan učinjenim, pa onda mu se može oprostiti i malo šepirenja, ionako će mu to brzo splasnuti.

Prije par godina pokvario se lift u mom ulazu. Što nije rijetka pojava. Ne može bidna makina izdržat svu tu navalu i prohtjeve ljudi. Neki bi dole, a onda ima i onih šta bi gore. Pa po cili dan gori-doli, gori-doli, po sto puta, gori-doli, dopizdilo bi i Dalaj Lami.

No ljudi su neumoljivi, mekanika ima da radi i gotovo. E, ali kako to obično biva, sve ima svoju granicu izdržljivosti, i kad zablesi onda sve izblesi.
Dakle da puno ne dužim, pokvarija se lift. E, ali pokvarija se tako da uvik stane na mom katu i non-stop otvara zatvara vrata, ali doslovno non-stop. Otiđem vidiš što je i pošaljem ga na deseti kat, neka njima-otvara zatvara vrata. I gledam. Dođe do desetog kata i vrati se opet na moj. I nastavi po starom sa vratima. Ok, neš ti mene z……. i uključim stop. Ha, gle čuda. Kad sam uključio stop prestane otvarat zatvarat varata. Cili zadovoljan vratim se doma i kažem Ž. (od žena) "rješio sam problem, tribalo je samo pritisnit stop". Nije prošlo dugo kad eto ti ga opet otvara- zatvara vrata, lupa za popizdit. Izađem da vidim što je. Kad tamo netko isključio stop i mislio se vozat liftom, ali normalno kako je pokvaren, odveo ga di je tribalo i opet se vratio meni. Za moju nesriču pošto živim na prvom katu svi oni iz prizemlja kad skuže po lampici da je lift na prvom katu popnu se na prvi kat do lifta jer im je to lakše nego ići pjehe do desetog, a meni opet ista priča. Ja isključim oni uključe.

Hehe, ima predstavnik stanara koji sa onima šta održavaju zgradu rješava probleme, a meni je problem lift. Čovik upoznat sa problemom, a i oni šta tribaju popravljat. E fino mogu mirno ić leć. No kako nisu došli dok sam iša spavat iziđem i zaustavim lift. Hehe, ali ima onih šta ujutro ne rade pa dođu doma u 2-3 ure po ponoći, i normalno lift opet prolupa, a sa njim prolupam i ja.
Ajde dobro, riješit će to ekipa ujutro. Poslije vrlo loše prospavane noći otiđem ujutro radit i po povratku doma skužim da servis ekipa nije bila to jutro, a pošto nisu bili ni poslijepodne prethodnog dana nije bilo teško zaključit da rade do 15:00 i da će mene čekat još jedna prolupana noć.

Normalno odmah ga isključim i dok sam ručao počne opet lupat. Oče ljudi doma na obid posli napornog rada. Sjednem onako cili nevoljan i mislim se šta učinit. Ako odem predstavniku stanara, šta sam dobio? Odgovor da je on već obavijestio ekipu, ali eto imaju puno onih šta idu gori-doli i nisam ništa riješio. Sjedim i gledam kako starije djete igra igricu na kompu.

Heureka! Rješenje! Ajde djete pusti tatu da riješi problem lupetanja. Gleda Ž. u čudu, kako ću to ja sad sa kompom riješit problem lifta.
Sjednem za komp i lipo napišem velikm slovima, u dvi boje:

POZOR!
OPASNOST OD STRUJNOG UDARA!

Iziđem na hodnik, lipo zakočim lift tako da vrata više ne lupetaju, a oni "proglas" prilijepim preko tipki za odabir kata tako da prekriva i prekidač za stop. Za ne falit odoma sam uzea jednu žičicu (crvene boje) koju sam samo zakačio da viri iza komandne table i strši.

Cijelog dana i noći lift se više nije micao sa mog kata, al' nije ni lupetao. Mirno sam spavao cijele noći, a po povratku sa posla bio je popravljen.
- 08:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Čovjekov najbolji prijatelj


Vuk je životinja iz porodice pasa. U istu skupinu spada čagalj i lisica. Za razliku od vukova i čagljeva lisica je više individualna životinja. Ovi prethodni love u čoporima i organizirano love plijen. Jedan te isti čopor se podijeli u dvije skupine i dok jedna skupina goni plijen druga u širokom luku niz vjetar nastoji prepriječiti put gonjenoj životinji. Na taj način životinja pada u stupicu između skupine koja je progoni i one koja je sačekuje. Kada se našla u stupici vukovi je okruže i napadaju. Bez obzira koliko se branila ili nastojala pobjeći zbog brojčane nadmoći postaje plijen vukova.

Čovjek je tokom svog evolucijskog razdoblja uspio pripitomiti te ili takve divlje životinje za koje je rekao da su oni najbolji čovjekovi prijatelji. Najbolji zato što su zbog brige koju joj je čovjek pružio svoju odanost prema čovjeku dokazivali i dokazuju nesebičnom zaštitom tog istog čovjeka i po cijenu vlastitog života. Takav odnos između čovjeka i psa postoji uvjetovan međusobnom korisnošću. Međutim, čovjeku je pas s vremenom prestao biti ono što se tisućama godina izgrađivalo i postao je "kućni ljubimac".

Postao je to zbog promjene načina življenja. Čovjek je izgradio gradove u kojima je organizirao život po drugačijem principu nego što vlada u prirodi, ali je ostala ona veza sa životinjama. Životinju (psa) je uselio u svoju novu nastambu da uveseljava i njega i njegovo potomstvo jer neke veze se ne mogu tako lako prekinuti. Međutim u međuvremenu čovjek postaje sve više individualan, osamostaljuje se i izgrađuje svoju malu zajednicu. Neko vrijeme svi uživaju u društvu kućnog ljubimca sve do onog trenutka kada čovjekovi prohtjevi ili potrebe prerastu taj okvir.

Zbog promjene u načinu življenja, mjesta boravka ili trivijalno, zbog turističkog putovanja taj isti kućni ljubimac koji ga je do tada uveseljavao postaje teret. Iz istog razloga nastali su stacionari za kućne ljubimce. Organizirana prihvatilišta za životinje koje su postale teret čovjeku na putu ostvarivanja svojih prohtjeva. Međutim ta prihvatilišta koštaju. Koštaju ne samo radi smještaja i brige nego te jadne životinje trebaju nešto i jesti. I što onda radi ta sebična jedinka koja sebe naziva čovjekom?
Ukrca svog najodanijeg prijatelja u auto i odvede ga na neko udaljeno i pusto mjesto. Najprije ga je izdvojio iz njegovog prirodnog okruženja, učinio da u njemu zamru svi prirodni nagoni i onda ga ostavlja na milost i nemilost borbi za opstanak.

Da li ste kada vidjeli psa lutalicu, onog koji samostalno njuška oko kontejnera u potrazi za hranom. Takvi psi bez obzira o kojoj se vrsti radi su preplašeni, šetaju uokolo podvijena repa. Kada ih potjerate i osjete vašu sigurnost pokunje se i stalno se osvrću za sobom u strahu da ih nećete dalje progoniti, boje se.
E ali, uvijek postoji neko ali. Kako sva živa bića imaju nagon za opstanak tako se i u ovim napuštenim psima probudio nagon star milijunima godina. Organizirali su se u čopore. Pa sada predstavljaju prijetnju onom istom čovjeku koji ih je na tako sebičan način odbacio, svoje najbolje prijatelje. Kolju mu ovce, ugrožavaju sigurnost njegovih potomaka, postali su prijetnja gora od vukova. Gora iz jednog osnovnog razloga. Vukovi su uvijek živjeli u divljini i u skladu s njom su iznašli način svog opstanka. Pse je odgojio čovjek i u njih usadio jedan dio sebe što znači da ga poznaju, poznaju njegove navike. A kada nešto poznaješ lakše se tome suprotstavljaš. Mislim da sva živa bića osjećaju i da to izražavaju na sebi svojstven način, samo što kod životinja prevladava nagon, nagon za samoodržanjem kojeg posjeduje i čovjek.
- 08:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Mislim, dakle, nemam pojma



Poznata izreka jednog filozofa (Rene Decartes) glasi "mislim, dakle postojim". E a jeli baš tako?

Za vrijeme blagdana bio sam na GO. Jednog dana zaove šef, ne da čestita blagdane jer smo to već obavili nego da me izvijesti da između Božića i Nove godine moram službeno u Zagreb. Moram ići iako sam na GO, ok vratit će mi taj dan u narednom periodu. Dobro ko ide? "Ideš ti, ona šta sve zna i još dvoje". Ok, kako idemo? "Idete službenim autom, ti voziš". Ok, nebi ni iša da me neko vozi (hehe, moš mislit). Dogovorim se sa ekipom kad ću koga pokupit taj dan i po dobrom starom običaju ne stignem na vrime za pokupit prvu. Odma zove ona šta sve zna, "di si dosad", evo me stižem.
Da ne dužim skupim ih sve i uputimo se put Zagreba. Nisam prvi put autom u Zg-u, ali prvi put idem tamo di trebamo stić. Kako smo prešli Jadranski most, znam di je u odnosu na njega zgrada u koju tribamo doć, ali ne znam put. Pita ona što sve zna. "Je li ti znaš di treba vozit". Lipo joj govorim da znam di se zgrada nalazi u odnosu gdje smo mi sad ali da ne znam di trebam skrenit, i da mislim da bi tribali tu i tu skrenit. "Nemoj skretat nego vozi dok ne vidimo di triba skrenit" kaže ona šta sve zna i odma zove na mobitel, koga će nego onoga šta zna više od nje, svog muža. I kaže ona šta sve zna, "vozi do restorana Panorama i tamo skreni desno". Vozim ja tako Savskom cestom i vidim da smo mi davno prošli misto skretanja, ali restorana Panorama nema nigdi, hotel Panorama ostaje livo ali to nije to, ova Panorama je negdi uz put, bar je tako mislila ona što sve zna. "Pazi! Tramvaj!" viče ona šta sve zna. Ma pusti tramvaj, gledaj di je Panorama ja ću gledat tramvaje. Bili bi došli do centra da kod muzeja Mimara nisam skrenija desno i krenio prema svom nahođenju. Uz malo peripetija stigosmo pred zgradu (a poslužio je i plan grada Zagreba kojeg sam ponio sa sobom). E sad ona šta sve zna kaže "vraga bi ti nas ode doveja da smo tebe slušali", aj dobro. Kad je sve bilo gotovo idemo nazad za Split i na raskršću sa Ljubljanskom avenijom (mislim da je to ta ulica) reče ona šta sve zna "skreni desno prema aerodromu", ja joj odgovaram, neću desno nego idem livo, više volim livo i znam di ću doć. "kako znaš di ćeš doć kad si zabuca kad smo dolazili a reka si da znaš" reče ona šta sve zna. Hehe, nisam reka da znam nego da "mislim" di bi trebalo skrenit, a to je bitna razlika, uostalom restoran Panoramu nismo ni vidili, hehe i sad ćemo po mome. Normalno izbijem na Savsku cestu, a odatle preko Jadranskog mosta svi putevi vode na jug, samo moraš na rotoru skrenit desno prema Karlovcu a ne produžit za Remetinac.

Dakle mislit i znati nije isto. Ili nešto znaš ili ne znaš, ostalo su varijacije na temu. Kad neko kaže "pretpostavljam" odma znaš da nema pojma o čemu govori. Može kazat i "čini mi se", efekat je isti, nema pojma. Ali kad kaže "ja mislim" e onda čovjek dobije pogrešan dojam koji te zavara i računaš da taj zna ono o čemu govori, ali nije tako. Pravilno bi bilo "trenutak, da razmislim" što znači da ne znaš, ali nastojiš povezat konce.

Evo još par bisera od nedavno.

Poslije GO odoh radit (02.01.2008) kako naša služba radi 24 sata dnevno 365 dana u godini tako imamo svoj raspored rada koji se, blago rečeno, računa od slobodnih dana do slobodnih dana. Kako ta dva dana uvijek padaju ili četvrtak-petak; subota-nedjelja; ponedjeljak-utorak tako sam i ja "mislio" da kad odradim nedjelju da sam dva dana slobodan. I zove mene šef u ponedjeljak i pita "ali si na bolovanju?" ne nisam na bolovanju. "Pa šta nisi doša radit?" a šta ću radit kad sam danas slobodan? "hehe nisi slobodan nego radiš". Kako radim, ali nije ponediljak? "je ponediljak je ali radiš". Kako radim kad bi triba bit slobodan ???!!!
Šta se dogodilo? U nedilju sam radio i normalno uzeo zdravo za gotovo da sam u ponediljak slobodan, "mislio" sam da ne radim. Kako nam se raspored piše od ponediljka do ponediljaka, ja nisam gledao šta piše nego sam "mislio". Aj dobro ako radim onda mi današnji dan piši ka GO šta si mi dužan od blagdana, može? "Je dobro je", dakle to smo raščistili.

E ali nije to sve na tu temu. Priča Ž. (od žena, jeli) šta joj se nekidan dogodilo.
Ode ona u dućan kupit spizu i normalno kupuje i hranu za mačka. Uzme hranu koja se zove "čapi". Ma molim vas "čapi"? Koji se to mačak zove "čapi", može bit oni perzijski ka od moje suside. Al' dobro uzme ona "čapija" i stavi ga u kesicu. Kad je izašla vanka učini joj se čudan naziv, "čapi"??? Kako joj se nije dalo pogledat (linost) tako je kese stavila u auto i pravac doma. Kad je mačak čuo da se otvara konzerva odma diga rep i trk do svoje zdjelice koju je Ž. uredno napunila. Mačak lizne i ostavi, bidni mačak cili dan ništa nije jeo osim suvaraka, a "čapi" netaknut stoji u zdjelici. Bilo Ž. čudno što mačak ne jede, a kako znamo da ne voli sve vrste hrane ode pogledat. Otvori frižider i čapi "čapija", kad tamo, jedan klempavi pas joj se blesavi sa etikete. Normalno da mačak neće jesti pseću hranu, ali ona je "mislila" da je uzela mačju jer zna čitat. Mudro joj kažem "nemoj mislit, nego gledaj, ili znaš ili ne znaš, nemoj mislit, gledaj slike".

Prema tome misliti i znati dva su različita pojma. Moglo bi se reći i ovako "mislim, dakle postojim, ali ne znam da li živim".

Ima još sa ovog puta u Zagreb ali se ne uklapa u temu.
- 08:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Sve po 11



Jeste li primijetili kako nam se kroz život vežu razdoblja sa vremenskim pomakom od 11 godina (godina gore godina dolje). I svako od tih razdoblja nosi svoju specifičnost po kojoj se može okarakterizirati. Čak što više godine nekog razdoblja imaju i svoj specifičan naziv, pa se tako 33. godina života naziva Isusove godine, a 44. Horusove godine. Sve su to neka prijelazna razdoblja života nakon kojih život dobiva neku drugačiju dimenziju i kreće nekim svojim novim tokom. Može biti da je moje viđenje subjektivno, no ono nije proizašlo samo na osnovu promatranja vlastitih životnih situacija nego u uočavanju dodirnih točaka sa drugim ljudima. Ali idemo redom.

Prvih 11 godina možemo nazvati bezbrižnim. Govoreći o normalnim prilikama, prilikama u kojima roditelji vode brigu o svojoj djeci. Razdoblje u kojem kao djeca rastemo razvijamo se i igramo, neopterećeni svijetom u kojem živimo, tu su roditelji koji vode brigu o nama i svim našim potrebama.

Razdoblje od 11. do 22. godine možemo nazvati odrastanjem. Kroz njegov period dolazi do fizioloških promjena u svima nama. Kako u fizičkom tako i u psihičkom smislu. Prolazi se kroz razdoblje puberteta kada postajemo svjesni svoje seksualnosti, istovremeno izgrađujemo svoju osobnost koja se isprepliće sa roditeljskim odgojem. Može se kazati da je to najosjetljiviji period nečijeg života. Dolazi do velikih suprotstavljenosti između onoga što želimo, čemu težimo, što možemo i što nam se nameče. Otkrivamo da o nečemu imamo svoje mišljenje i stav kojeg drugi sa nama ne moraju dijeliti pa dolazi do sukoba unutar nas samih kao i sa okolinom u kojoj živimo. U ovisnosti kako ćemo emocionalno proći kroz to razdoblje u mnogočemu ovisi i naš daljnji život. U tom razdoblju osim vlastitih spoznaja važniju ulogu igra umijeće roditelja da nam svojim odobravanjem, negodovanjem pa čak i branjenjem nečega, skrenu pažnju na pravi način. To razdoblje se može nazvati i razdoblje spoznavanja.

Iduće bi bilo od 22. do 33. godine. do svoje 22. godine već smo izgradili neke osnovne stavove na osnovu spoznaja iz prethodnog razdoblja, ali nemamo iskustva pa stoga često nismo ni mogli razumjeti svoje roditelje kada bi nam nešto govorili. Pogotovo nisu bili razumljivi onda kada nisu znali iznaći pravi način. Većina o kojoj govorim je do tada iskusila prva ljubavna iskustva, žeđ za iskustvima i spoznajama doživljava svoj vrhunac jer je roditeljska stega gotovo nestala i odjednom se pojavila toliko željena sloboda. Oslobođeni svih stega prepuštamo se novim iskustvima i spoznajama, možemo sami odlučivati što ćemo i kako ćemo. Kroz taj period javlja se i potreba vlastite potvrde. U želji za osamostaljivanjem mnogi se zaposle, a dobar dio njih zasnuje i vlastite obitelji. Taj period možemo nazvati mladenačko doba. Karakterizira ga izostanak izraženijeg osjećaja odgovornosti kod onih koji su oslobođeni bilo kakvih obaveza, dok ovi drugi polako ali sigurno upadaju u žrvanj života.

Isusove godine (33) obilježavaju definitivno prekretnicu u životu svakog pojedinca. Onima koji su do tada bili slobodni, to je krajnje vrijeme da se za nekoga vežu ili će ostatak života uglavnom provesti u potrazi za srodnom dušom. Do tada su već izgrađeni svi stavovi i teško je naći nekoga sa kime se možemo uskladiti jer je period usklađivanja s nekim iza nas. Oni koji su od prije bili u vezi prošli su kroz period usklađivanja i zajedničkog odrastanja, popraćen sa svom nesigurnošću i strahovima koje sobom nosi roditeljstvo. Uz sve to kod jednih i drugih dolazi do osobnih nezadovoljstava kako na osobnom tako i na poslovnom planu. Do tada smo još imali snage prihvaćati eventualno različite poslove kao i neke različitosti u stavovima i pogledima kod drugih ljudi pa i onih nama bliskima, ali od sada smo u stalnoj potrazi za poslom koji će nam osigurati sigurnost ili u borbi za usklađivanjem različitosti u pogledima na život. To je vrijeme velikih borbi kako sa samim sobom tako i sa okolinom, pogotovo sa svojim bližnjima. U jednom trenutku shvatiš da je važnije složiti se oko toga da se oko nečega ne slažeš i pustiš vremenu da učini svoje nego trošiti vrijeme i energiju na nešto što se ionako ne može promijeniti. I eto te čas posla u Horusovim godinama (44). Vrijeme proletilo a da ni sam ne znaš kako.

Za Horusove godine volim kazati da su to "ljudi u najboljim godinama". Eh, to stvarno jesu najbolje godine. Do tada se već dogodilo uglavnom sve ono što se imalo dogoditi u bilo kom pogledu i nastupa period brušenja. Na poslovnom planu jedino može doći do velikih strukturalnih promjena pa da te promjene poremete ekonomsku sigurnost. U osobnom pogledu bez obzira kako je nekome tekao dotadašnji život dolazimo u situaciju u kojoj se okrećemo sebi. Nekima su djeca već velika. Dolaze do raznoraznih spoznaja jer se nakupilo raznog iskustva iz raznoraznih situacija lijepih i grubih. Ništa nas više ne može toliko iznenaditi a da se barem na neki način nećemo znati postaviti. Brusimo svoje osjećaje i emocionalne doživljaje okrećući se sebi. To je vrijeme kada se prestajemo zavaravati glamurom i velikim riječima. To je vrijeme kada mnogi spoznaju svoje greške i propuste, ali i svjesnost da se promjene ne događaju djelovanjem na okolinu nego na samog sebe. Što je još važnije jedna riječ koju smo se prije ustručavali izreći iz raznoraznih razloga koji su sputavali našu osobnost, da li zbog ljubaznosti, uviđavnosti i kompromisa ili straha sada dobiva svoje puno značenje. Bez ustručavanja kažemo NE, ja to neću. Neću zbog toga što znam što ne želim, jer to nije ono što me kao osobu ispunjava. Hoću da se osjećam zadovoljno i da drugom jasno dam do znanja na što može računati, a ne da koristi moju dobru volju. Kada ovo govorim mislim na one ljude koji su cijelo vrijeme do tada gledali poštenim i nesebičnim očima, dajući u svemu sebe. Ima i onih drugih koji su sve vrijeme uspješno zavaravali prvenstveno same sebe, a potom i sve oko sebe pa kada ih lupe Horusove godine onda se sve izvitoperi, odjednom pucaju sve spone i oni pokazuju svoje pravo lice. Muževi napuštaju žene, žene napuštaju muževe samo kako bi nadoknadili svoje neispunjene težnje. Takvi nikada nisu pogledali u same sebe i potrudili se naći ravnotežu između emocija i razuma, njihova sebičnost im je cijelo vrijeme bila zvijezda vodilja koja je sada zasjala punim sjajem i nije ih nimalo brige tko će pri tome biti povrijeđen, bitni su samo oni samima sebi.
Bilo bi licemjerno kada ne bih kazao da ovo što sam napisao nisam sam proživljavao ili da sam cijepljen protiv pogrešaka. Također bi bilo preseravanje kada bih kazao da sam prevladao sva osobna nezadovoljstva, nisam, ali nisam više toliko ni njima podložan kao što sam bio.

Do 55. smo već uglavnom izbrusili sve što se dalo izbrusiti. Sve manje je onoga što nam nedostaje a sve veća želja da svoje životno iskustvo prenosimo drugima, pogotovo djeci jer smo u međuvremenu naučili sa njima razgovarati, a i nismo više onako nervozni kada su mala djeca u pitanju pa sa nestrpljenjem čekamo unuke.

Ako do tada ništa nismo naučili ni sa 99 nećemo imati više pameti.
- 08:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Civilizacija smeća



Ne možemo se vratiti unatrag i reći prije nije bilo smeća. Bilo ga je, ali je bilo biološko, razgradivo, napravljeno od prirodnih materijala koji su se vremenom razgrađivali po prirodnim utjecajima.
Koraljka je u svom postu "smeće i otpad" lijepo razgraničila što je smeće, a što otpad. Tijekom prošlosti nakupilo se različitog otpada pa danas ono što je s vremenom postalo otpad arheolozi nalaze tijekom svojih iskapanja. Uvidom u takve nalaze dobivamo spoznaju o nekoj kulturi koja je u tom vremenu živjela. Ono što je svom tom "otpadu" zajedničko je to da je sav taj "otpad" imao svoju uporabnu vrijednost, na osnovu koje možemo i spoznati kulturu u kojoj su neki ljudi živjeli.

Za nekih 500 godina postojati će neki drugi arheolozi koji će istraživati našu kulturu na osnovu otpada kojeg smo iza sebe ostavili i na taj način doći do spoznaja kakva je naša kultura bila.

Veliki dio tog otpada će biti recikliran iz čisto praktičnih razloga, štednje prirodnih resursa i to je dobro jer prirodni resursi nisu neograničeni. Moramo se ponašati materinski prema Zemlji koja je svima dom, a ne maćehinski.
No pitam se što će ti isti budući arheolozi misliti o nama (dobro, ovisi gdje budu kopali) kada naiđu na plastične vrećice čija razgradnja traje stotinama godina (možda ih do tada već neće ni biti). Ali ono što je u današnje vrijeme puno važnije je to kako se mi sami ponašamo prema svemu tome.

Prije nekoliko godina gledao sam jednu emisiju koja je snimljena 1995 godine u Japanu. Emisija je govorila o tome kako se japanci nose sa gorućim problemom otpada. Oni su na vrijeme uočili da će ih sav taj otpad ili smeće toliko zatrpati da ga više neće imati gdje odlagati. Napravili su takvu organizaciju (kako samo to japanci znaju) da su osnovali centre za prikupljanje otpada koji će odvojiti otpad koristan za daljnju reciklažu od onog nekorisnog. Čak što više išli su toliko daleko da jedan dio kompjuterskog otpada (jer o tome je bila i riječ u emisiji) prodaju Kinezima koji onda daljnjom obradom tog istog otpada iz njega izdvajaju plemenite metale (zlato, platinu i sl.). preostali dio otpada melju u prašinu koju zatim razasipaju na nekom terenu kojeg prekriju zemljom iz nekakvih iskopa i onda na takvim terenima nastaju naselja.

To su Japanci. A gdje smo mi? Nedavno sam došao u razgovor sa čovjekom koji je klesar. U razgovoru se nekako otvorila tema otpada. Njegov otpad je kamen. Dakle ekološki otpad da ekološkiji ne može biti. Imao je problem sa odlaganjem takvog otpada. U kontaktima sa mjesnim vlastima je predložio da taj svoj otpad odlaže u jednoj napuštenoj "kavi" (površinski rudokop) koja kao rupa zjapi prazna i nikome ne služi ama baš za ništa, osim lokalnom pučanstvu da tamo odbacuje svoj otpad. Pa se tu može naći svega od starih automobila, frižidera, štednjaka do mesarskog otpada. O ostalim štetnim stvarima ne treba ni govoriti. Zato što nitko o tome i ne misli. No bilo kako bilo, nije dobio suglasnost lokalnih vlasti. Zašto? Ne znam. Da li je novac u pitanju? Ne bih rekao, jer čovjek je kupio zasebno zemljište na kojem će odlagati takav otpad i koje će poslije kada ga napuni iskoristiti za nešto drugo.

Drugi puno poznatiji slučaj je spalionica smeća na otoku Zlarinu koju je svojim novcem bez ikakvih povratnih zahtjeva financirao njihov mještanin koji je uspio u Americi, Ante Maglica. Ta spalionica prema mojim zadnjim saznanjima ne radi.

E sad se postavlja pitanje, kako to? Da netko uloži sredstva koja će služiti na dobrobit svima i za to ne traži ništa za uzvrat, a takav pogon ne radi.
Imam dva tumačenja. Prvo je. Ideja i sredstva nisu potakla od lokalnih vlasti pa ne mogu sebi pripisati zasluge. Drugi je taj da je jednostavnije samo iskipati smeće na nekom odlagalištu nego još dodatno financirati spalionicu za koju treba uposliti novu radnu snagu, a tu je i gorivo kojeg ta spalionica koristi za spaljivanje tog istog otpada.

Što bilo da bilo činjenica je jedna. Da bi se nešto po tom pitanju uradilo mora postojati interes odnosno, onaj koji u tome vidi svoj sobni interes mora lobirati kako da se donese takav propis. Kada su oni, koji su vidjeli svoj osobni interes u prikupljanju papira i ambalaže raznoraznih napitaka odmak su se stvorili i uvjeti za primjenu.

Pošto se svi svrbe tamo gdje ih češe, a to je novčanik, onda su kazne odnosno otkup jedino rješenje. U tom kontekstu i dva primjera.

Prije jako pupo godina (20-30) jedna ekipa odraslih ljudi išla je u Njemačku kupiti neke stvari. Dok su vozili kroz Njemačku jedni druge su upozoravali "pazi kako voziš i nemoj bacat smeće kroz prozor, jer će nas zaustaviti i platiti ćemo globu". Uredno su svo smeće gomilali u svom automobilu. Čim su prešli granicu ondašnje Juge svo smeće su izbacili vani na livadu. Zato što ih nitko za to neće kazniti. Znači dok su bili u stranoj zemlji vodili su računa o njenom okolišu i svojim novčanicima, a čim su došli kući to više ne važi. Zaključak! Ništa nisu naučili.

Slika je posuđena s posta Shelly Kelly

Primjer drugi. Prije nekoliko dana vozim se kroz jedan naš grad (nije uopće bitno koji, svugdje je isto), ulicom su šetale dvije curice najviše prvi razred srednje škole. Jedna od njih je iz papirnate kesice izvukla nešto za jesti, a papirnatu kesicu je tako nonšalantno odbacila na ulicu da mozak boli sa kojom lakoćom je to učinila.
Opet zaključak. Oni prvi nisu naučili kako treba poučiti svoju djecu da vole svoju Zemlju. E, pa kad oni nisu naučili onda ih lipo triba naučiti.
Danas se govori o kampanji protiv pušenja i eventualnim kaznama. Nema od toga ništa dok se ljudi kaznama ne nauče kako se treba ponašati. Idemo obrnutim smjerom. Najprije se treba naučiti kulturi, a tek onda provoditi kulturološka dostignuća.

- 08:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Sreća? Što je to?



Bože šta je ovi naš svit napredan. Toliko je napredan da mu ne možeš sagledati kraja. Za sve su zaslužni vrli znanstvenici koji svakodnevno otkrivaju nove tajne prirode koja je svoje tajne skrila u mikroskopski malene stanice, nevidljive prostom oku (valjda sa razlogom). Pa onda ta svoja teorijska saznanja izvode na empirijskim primjerima samo kako bi pokazali koliko su oni pametni i potvrdili svoje teorije.
Toliko su pametni da pamet boli samo kad pokušamo sebi predočiti to što su oni otkrili. Otkrili su mnoštvo različitih gena koji na nešto utječu. Evo npr. kod pome (rajčice) su izdvojili gen koji pospješuje njeno truljenje i čim su ga izdvojili poma ostaje svježa 15 dana nakon što je uberemo. Ali nisu se samo zaustavili na tome iz iste kulture su izdvojili gen za reprodukciju pa sada od sjemenki takve pome ne može nići nova i prisilili nas da uvijek iznova kupujemo novo sjeme ako mislimo na svom stolu jesti domače uzgojene pome koje, brate mili kad ih jedeš pare ka da jedeš tikvu.

Ali to nije sve, otkrili su oni i hormone, enzime i neurotrasmisijske supstancije koji na nešto utječu. Pa tako znamo da postoji adrenalin kojeg luči srž nadbubrežne žlijezde, a koji pak izaziva stres. Brrr, stres. Državni neprijatelj broj 2 (jer je pušenje br. 1) i onda nam serviraju razne preparate koji nam pomažu u borbi protiv stresa. O psihoterapijama ne triba ni govorit kao oprobanoj metodi u borbi protiv stresa. U novije vrijeme organiziraju se skupni izleti zaposlenika jedne firme (!!!) na, kako se ono zove kad svi odu u divljinu i onda rade sve ono šta čovika vrača prirodi? Nije ni važno, dakle to. Svi su posli sretni i zadovoljni, di i neće kad su izašli iz učmalosti ureda i doživili malo uzbuđenja, smiju se tako da, da nema ušiju osmjeh bi se vidio odostraga. E odmah su ovi znanstvenici to uočili i počeli ispitivat pa došli do zaključka da smijeh utječe na serotonin, neurotrasmisijsku supstanciju koja se stvara u mozgu i koja je usko povezana sa endorfinom, enzimom kojeg stimulira čokolada, kava, seks, koji svojim djelovanjem izazivaju osjećaj sreće. Eto odma preporuka kako se triba što više smijat, jer tako ne upadamo u depresiju koja je opet pogubna radi nekih drugih stvari jer će kao takva probudit neke hormone i supstancije koji će opet na nešto utjecat, i da ne dužim tako redom.

I tako oni nama serviraju što na što utječe da bi znali uzimat različite preparate odnosno programe i boriti se protiv nedaća. Ali ni jedan od njih ne kaže kako je za sreću potrebno i malo straha. Reći će sad netko "kako to, pa strah nastaje uslijed djelovanja adrenalina, a on između ostalog potiče stres". Ajmo redom.

Prisjetimo se samo na trenutak nekih situacija iz naših svakodnevnih života pa ćemo uočiti da smo se slatko nasmijali kada smo neke napete situacije prevladali i okrenuli u našu korist. Nakon svake takve situacije na našim usnicama se pojavio osmjeh. Što označava zadovoljstvo učinjenim i osjetili bi se sretnima, he sad znamo da je za to kriv serotonin kako kažu znanstvenici. Ali svakoj takvoj situaciji je prethodila određena doza straha. Zato što ne znamo da li će sve ispasti kako smo zamislili, ali kada je u konačnici naše djelovanje dobilo svoju potvrdu na našim usnicama se pojavio osmjeh. Sjetite se samo kada ste prvi puta sjeli za volan automobila kojeg danas koristite rutinski. Prvi pokušaji stvarali su u vama strah, ali nakon svake dobro odvožene vožnje slijedio je osmjeh od uha do uha, i tako iks drugih primjera. Dakle osjećaju sreće prethodio je prvotni strah, no da bi to odista tako i bilo moralo je sve dobro i završiti, a da bi dobro završilo moramo imati određene vještine koje podrazumijevaju znanje i spremnost na pomicanje granica. E to sad više nema nikakve veze sa adrenalinom i serotoninom. Puno više ima veze sa ravnotežom između onoga što želimo i što možemo.

Da predočim ono što mislim poslužiti ću se primjerom šetača po žici.
San svakog šetača po žici je da prođe sa krova jedne zgrade na drugu po razapetoj žici na sto metara visine. Na takvo nešto nisu svi ljudi spremni. Oni koji misle da mogu uporno vježbaju, najprije na malim visinama, pa sve većim i većim, sa zaštitnom mrežom, i kada smatraju da su dovoljno spremni upuste se u prije spomenuti prijelaz između zgrada, ali ovaj put bez zaštitne mreže. Svakom od njih kada stave stopalo na razapetu žicu poraste adrenalin isto kao i vama kada ste prvi put sjeli za upravljač automobila. Da bi došao do drugog kraja šetač mora održavati ravnotežu. Osim što se služi motkom koju drži u rukama, puno je važnija ravnoteža koja se događa između njegovog razuma i podsvijesti. Ako je samouvjeren i zanemari podsvijest izostati će opreznost i šetač će pasti. Isto će se dogoditi ako se prepusti utjecaju podsvijesti koja proizvodi strah jer strah je spoj neznanja i nesigurnosti i jednako će pasti. Znači ravnoteža između to dvoje dovesti će šetača do kraja žice odnosno do druge zgrade. Ono što iza toga slijedi osjećaj je uspjeha i erupcija sreće koja se javlja kao nagrada za sveukupan trud svih njegovih djelovanja.

Dakako ni u čemu ne treba pretjerivati pa tako ni u adrenalinu i serotoninu jer će polučiti negativne efekte svaki za sebe. Ono što vam ne može pružiti niti jedan preparat, niti jedan program, to je sjećanje koje nakon toga ostaje. Ne znam kako vama, ali meni svaki put kada se sjetim takvih situacija i momenata razvuče se osmjeh na licu, štoviše u kontaktu s drugim ljudima pri takvim spomenima svi se smiju.

Da se vratim sada na prirodnu ravnotežu i priču o genetici. Kinezi su imali problema sa vrapcima koji su kljucali sjemenje usjeva prilikom sjetve i onda je "veliki vođa" rekao, "nama vrapci ne smiju predstavljati problem, tamanite vrapce". I onda je krenula kampanja tamanjenja vrabaca. Poslije par godina tamanjenja istim tim Kinezima što su imali problema sa vrapcima sada su postali problem skakavci. Skakavci u ogromnim rojevima su tamanili žito koje je bilo spremno za žetvu.
Što se dogodilo? Tamanjenjem vrabaca poremetila se prirodna ravnoteža jer su vrapci jeli mlade skakavce.
I tako kada čujem da su znanstvenici postigli nekakav uspjeh uvijek se sa zebnjom zapitam "znaju li uopće što rade".

I za kraj jedna pričica o menađeru pod stresom.

Jedan menađer u jednoj velikoj firmi morao je donijeti odluku o kojoj je ovisilo njeno daljnje poslovanje a samim tim i njegova buduća karijera. Odluku je morao donijeti za 6 mjeseci. Nakon 2 mjeseca razmišljanja i premišljanja odluka se još nije nazirala. Menadžer je bio pod stresom. Obrati se svom šrinku (psihijatru jeli) i obrazloži mu svoj problem. Ovaj ga pažljivo sasluša i odredi mu radnu terapiju. Terapija je iziskivala da otiđe na selo u jedno seosko domaćinstvo i da tamo svojim radom nadvlada stres. Došavši kod seljaka smjesti se i sutradan u jutro obrati se seljaku da mu da kakav radni zadatak. Ovaj ga uvede u hambar i reče:
"Vidiš tamo ono brdo krumpira".
"Vidim" odgovori menadžer.
"E sad ih lipo svrstaj na velike i male, jedni na jednu stranu drugi na drugu stranu" uzme jedan krumpir i pokaže mu graničnu veličinu krumpira po kojoj se mora ravnati.
"Veliki, mali, veliki, mali, veliki, veliki, mali, mali, mali….." razvrstava menadžer krumpire. Nakon pola sata se ispravi i reče:
"Jebo te, ovo je gore nego u firmi, ovdje moram odlučivati svakog časa".

Hehehe, smijte se ljudi to je zdravo!

YouTube, Hladno Pivo – sreća
- 08:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Pričam ti priču 2

Odgovorih u prošlim komentarima jednoj blogerici čije postove s užitkom čitam da mi je dala ideju za novu temu pa ću malo proširiti prethodnu.

Dakle, komunikacija među ljudima je nešto što u ovisnosti prema načinu na koji se iznosi definira osobu. Osim verbalne postoji i vizualna komunikacija. Pa tako dolazimo do situacija u kojima samo u ovisnosti o nečijem izgledu i nastupu ovisi do koje razine ćemo se sa nekom osobo upustiti u daljnju komunikaciju. Ono što nas u tim prilikama koči osjećaji su straha i srama.
Nisu svi ljudi jednako sigurni u svom nastupu. Postoji puno kočnica koje nas sprječavaju. Bojimo se da bi eventualno daljnjim produbljivanjem komunikacije sebi mogli priuštiti razne neugodnosti. Odgovor za taj strah stoji upravo u činjenici da nemamo pravi odgovor na upućeni izazov. To je normalno i dobro je da je tako jer strah koji se pri tome javlja je upravo ono što nas štiti od daljnjih neugodnosti.

Svakako da će razuman čovjek postupiti na način da sebi ne stvara probleme, no nakon jednog takvog događaja uvijek ostaje otvoreno pitanje "da li sam mogao postupiti drugačije". Ne zbog toga što bi iz takve komunikacije imali jedno oplemenjujuće iskustvo u smislu spoznaje, već više zbog osjećaja da nismo dorasli situaciji, što pak u nama samima, htjeli mi to priznati ili ne, poljuljava naše samopouzdanje koje uporno gradimo godinama. Svaka takva situacija vrati nas korak nazad.

Svakako da se na osnovu vizualnih i verbalnih pokazatelja nećemo upuštati u bespredmetnu raspravu sa nekim čije je bahato, vulgarno i nadasve provokativno ponašanje usmjereno samo ka tome da izazove drugog na reakciju iz čiste zloće kako bi nekom naudio, samo zato što taj mora drugima mora pokazati tko je glavna faca u gradu. U tom kontekstu ima jedna izreka koja kaže "mudrost je češće bliže kad se sagnemo, nego kad se uzdignemo" (William Woldsworth).

Odrastao sam u sredini u kojoj je bilo "glavnih faca" i naučio sam jedno. Bez obzira koliki strah osjećaš ne smiješ pokazati svoju nesigurnost ma kako se situacija odvijala. Ako pokažeš samo malo nesigurnosti postaješ žrtva. Iz svega proizlazi sljedeći zaključak. Da bi ostao ono što jesi moraš znati pravila igre, a pravila igre možeš naučiti jedino ako se sa njima upoznaš. Što znači da jednim djelom moraš biti njihov sastavni dio. Takve situacije mogu proizvesti neugode, no svatko mora jasno razgraničiti što je stvarna neugoda. Da li je veća neugoda što nisi jedan od "glavnih faca" u svojoj sredini ili pak stalni sukobi sa okolinom i zakonom. Da bi dobio kredibilitet na osnovu kojeg takvo nešto možeš kazati moraš povremeno doći u sukob sa istom tom sredinom ili zakonom, jer tek tada ćeš biti u mogućnosti povući granicu na osnovu koje će te poštivati.
Granica do koje će netko ići i ostati svoj ovisi o našoj hrabrosti i sposobnosti da kažemo "ne, na mene ne računajte". Ono što je još interesantnije je to da u startu moramo prihvatiti najnepovoljniji ishod, jedino tada smo u stanju da povučemo granicu, bez obzira o čemu se radilo.

Većina takvih situacija svodi se na igru pitalica, i u takvoj igri pobjeđuje onaj koji zna postaviti i odgovoriti na pitanje, a ne onaj koji to izbjegava. Akteri takvih događanja se međusobno ne poznaju i niti jedan od njih ne zna što može očekivati od onog drugog, to je ključ uspješne igre pitalica. Evo jednog primjera. Za vrijeme rata sjedili smo za stolom i u jednom trenutku tip do mene me iz čista mira pita "što bi uradio da te sad udarim". Prvo da je to stvarno mislio bio bi to učinio bez pitanja. Znači ispipava teren. Odgovorio sam sljedeće "Ništa". Mala stanka i nastavak. "Da me ti udariš srušio bi se po podu". Bio je znatno jači od mene, što znači da nisam rekao ništa što nije istina. Opet stanka, čekam strpljivo daljnji razvoj. No on mora zadovoljiti svoju znatiželju jer od mene je izostala očekivana reakcija. "Pa dobro" kaže "zar mi ne bi uzvratio". Odgovaram. " Kao što već rekoh, da me udariš srušio bi me na pod, ali da bi sjedio skrštenih ruku to sigurno ne bi". Da bi slika bila potpunija mora se znati i sljedeće. Bila su njih trojica brače koji su ranije imali stalnih problema sa zakonom, ali bilo je i onih koji su bili samnom u društvu. Također moj kredibilitet je bilo određeno neslaganje i negodovanje naspram zapovjednog lanca. Nikada sa braćom nisam imao problema, međusobno smo se uvažavali.

Dakle, prevladavanjem straha od negativnog ishoda učvršćujemo svoje samopouzdanje jer strah upravo to i je, spoj nesigurnosti i neznanja.

U komunikaciji s drugima možda veći problem od straha predstavlja sram.
Sramimo se nešto pitati ili kazati jer sebi također pretpostavljamo neugodu. Neugodno nam je da postavimo neko pitanje po kojem sebi subjektivno percipiramo glupost, ograničenost, a ne želimo da nas drugi kao takve dožive. Želimo biti pametni, pronicavi, inteligentni i da nas drugi kao takve doživljavaju. Pa onda takva pitanja ne prelaze preko naših usta. Pritom zanemarujemo da svi ljudi nemaju istu percepciju i moć zaključivanja, a isto tako da ima i onih koji samo izgledaju kao da znaju o čemu govore, dok ne zagrebeš pod površinu. E upravo takvi igraju na vašu slabost neugode. Misle kako ste previše fini i pametni da bi postavljali takva pitanja. Kada ih iznenadite i pokažete da se ne snebivate svoje gluposti, jer nitko se naučan nije rodio, i da znate opravdano biti bezobrazni onda vas počnu drugačije gledati.

Kad kažem "opravdani bezobrazluk" mislim na iznošenje činjenica koje se u svakom trenutku mogu argumentirati. Kako primjeri nešto najbolje oslikavaju evo jednog.

Prvi službeni put u metropolu sa "onom koja sve zna" počeo je mojim kašnjenjem. Kako nikada nigdje nisam došao na vrijeme tako je bilo i tom prilikom. Normalno pola puta sam slušao predavanje o odgovornosti prema dolasku u dogovoreno vrijeme, a tada sam zakasnio 5-7 minuta (za ne griješit dušu neka bude 10). Poklopio sam se ušima i skrušeno slušao predavanje. Ne trebam spominjati kako sam se svima izvinio i kazao da nemam opravdanja. Drugi put koji je uslijedio dvije sedmice poslije sam zaspao uz sve mjere predostrožnosti. Postavio mobitel na dupli alarm i jebiga zaspao. Na moju sreću nisam ja vozio tako da nisam morao pokupiti ostale. Probudio sam se kad je mobitel zazvonio. Ok, iako nije ok. U panici se obukao i izletio iz stana u trku oblačeći jaknu. Opet ista priča oko izvinjavanja i tako to, poklopio se ušima.

E ali "ona šta sve zna" nije mogla to prihvatiti i pustiti me na miru da me izjeda neugoda zbog već ponovljenog slučaja, morala je početi. "E ovako je i prošli put zakasnio kada nas je on vozio, čekala sam ga pola sata". Vjerujte, laknulo mi je kada je to rekla. Bez imalo ustručavanja sam joj kazao da laže. Nije vjerovala ušima i pita "hoćeš kazati da nisi zadnji put zakasnio". Ne, nisam to rekao, nego da lažeš da sam zakasnio pola sata. Jesam zakasnio i zbog toga se svima izvinuo, ali nisam zakasnio pola sata nego najviše 10 minuta i zato ti lažeš. Ostala je ka posrana. Tih 20 min. razlike bio je moj kredibilitet kojeg nitko nije mogao pobiti. Cijela poanta se svodila na to da je ovog puta sa nama bilo novo lice koje nije bilo prošlog puta, te je trebalo nekog posrati, a taj neko sam bio ja. Prvih 20 min. nakon toga nitko ništa nije govorio, a ostalima je bilo neugodno. Prvi sam prekinuo šutnju kazavši "dobro hoćemo li ovako do Zagreba"? "Evo, biti ću dobar pa vam neću zamjeriti što samnom ne razgovarate". Normalno svi zacenili od smija, a ona što sve zna se razvezala, no ovog puta u puno pomirljivijem tonu.

Prema tome treba biti otvoren prema komunikaciji svake vrste, ne se bojati i snebivati jer će te biti pregaženi. Ne ispadne uvijek onako kako bi očekivali i to također treba ugraditi u ishod. Svakako sve izneseno ne znači glavom kroz zid, bar ja tako ne gledam.
- 08:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Pričam ti priču



Komunikacija među ljudima zasnovana je na daru i osjetilima. Od prirode nam je dan dar govora i mogućnost razmišljanja. Također od iste te prirode darovani smo osjetilima kao što su vid, sluh, njuh i dodir. Svi oni zajedno čine mogućnost komunikacije.
Kada jedna od tih mogućnosti izostane ili je manjkava dolazi do poremećaja u komunikaciji. Međutim, ipak je ta ista priroda one kojima je jedno osjetilo manjkavo obdarila izraženijim osjećajem nekog drugog osjetila. Pa tako slijepci imaju izraženiji sluh i osjetilo dodira, gluhonijemi imaju izraženije osjetilo vida i tako redom.
Obdarila ih je stoga kako bi bili u mogućnosti prikupljati informacije na osnovu kojih će njihov mozak izvoditi zaključke. Na osnovu takvih zaključaka svatko će usmjeravati i svoja djelovanja.

E a što je sa onima kojima su sva osjetila u funkciji. Kod takvih ljudi najčešće dolazi do poremećaja u komunikaciji. Pa se događa da ne razumijemo što nam netko govori ili od šume ne vidimo stablo. Dakle, nameće se zaključak da slušati i čuti; gledati i vidjeti; govoriti i misliti; dodirnuti i osjetiti nije isto. Zašto? Nisam psiholog da bi na to pitanje mogao odgovoriti sa stručnog stajališta, ali mogu iznijeti svoje viđenje.
Kako je mozak taj koji obrađuje sve prikupljene informacije i na osnovu čijeg impulsa djelujemo tako je i način prikupljanja informacija u odnosu na spoznaju koju ćemo time dobiti različit. Opet pitanje zašto? Stvar je u doživljaju. A doživljaj ne sačinjava samo informacija nego i osjećaji koje smo tokom vremena prikupili u riznici memorije tog istog mozga na osnovi čega imamo neka svoja osobna viđenja, koja su ne rijetko u kontradikciji sa onim što nam se prezentira.

Tako na primjer dolazi do nerazumijevanja kada nam netko, ili kada nekome nešto govorimo, iz prostog razloga što ga ne čujemo što govori jer je istom pretpostavljen naš osobni doživljaj na osnovu nekih drugih spoznaja. Iz istog razloga dolazi do nerazumijevanja, a samim tim i do rasprave među sudionicima iste te konverzacije. Jer svaki od njih želi iznijeti svoje viđenje. Problem nastaje onda kada naša osobna viđenja ne ustupaju mjesto argumentima druge strane kako bi se ista ta slika nadopunila, jer smatramo da nam se nešto nameće odnosno da ćemo time nešto izgubiti. Što? Dio svog integriteta po kojem se prepoznajemo i razlikujemo od drugih, pa onda nerijetko rasprava o nečemu poprima alarmantni karakter.

Kada sa nekim razgovaram biram riječi kojima ću izraziti svoj doživljaj nečega upravo iz razloga kako ne bi došlo do krivog razumijevanja jer isto ću ponoviti i nakon dužeg vremenskog perioda. U takvim situacijama također nerijetko dolazi do smiješnih situacija u kojima me moji bližnji upozoravaju da sam odužio i dao se u filozofiju, pa onda bivam naprasno prekinut, a da oni sami nisu "ubrali" cijeli smisao onoga što sam htio kazati. Sutradan, ili bilo koji drugi isti ti ljudi kažu da nešto nisam rekao ili da oni to tako nisu razumjeli. Normalno da nisu razumjeli jer nisu ni čuli što sam htio kazati. Bilo im je dosadno slušati, iz istog onog, prije spomenutog razloga, svog viđenja. Ali ne, oni nemaju strpljenja nadopuniti svoju sliku, jer moraju iznijeti svoju. U redu! Neka svatko iznese svoju sliku viđenja, ali dopustite sebi da ona nije nepromjenjiva.

Na osnovu iznijetog sam jednom prilikom kazao da se gluhonijemi puno bolje razumiju u komunikaciji sa drugim ljudima nego oni koji imaju dar govora. Zašto? Pa gluhonijemi nema dar govora i ako nekom želi prenijeti neki svoj doživljaj mora birati riječi kojima će to drugima, koji nemaju takvu manu predočiti, iz prostog razloga što se ne može ubaciti u razgovor u svakom trenutku i obrazložiti svoje viđenje nadopunom nečijeg izlaganja. Odlična poveznica za to vam je i ovo naše bloganje, i ne samo to. Ono o čemu mislimo i kako nešto doživljavamo moramo riječima prenijeti u obliku pisanog teksta, da bi nas netko razumio što hoćemo kazati te riječi moraju u onom koji ih čita probuditi sva ona osjetila koja mu je priroda dala kako bi mozak mogao dobiti potpuniju sliku. O našoj vještini upotrebe riječi i predočavanja nečega ovisiti će kako će nas drugi doživjeti. Čak što više, mnogi će biti i iznenađeni kada saznaju tko je tvorac teksta, jer tu osobu nisu tako doživljavali. Nisu je doživljavali takvom zbog svega onoga prije iznijetog, a i zbog nekih subjektivnih razloga proizašli iz neposrednog kontakta.

Prije bloganja bio sam na Iskrici iz potrebe komunikacije sa drugim ljudima. U tom trenutku mi je bio poznat pojam bloga, ali moja potreba se prvenstveno svodila na komunikaciju 1:1. Komunicirao sam sa raznim ljudima (ženama, naravno, jer me to tu i dovelo). U početku nisam znao što zapravo hoću, ali sam od samog starta znao što ne želim. Iz svega je proizašlo jedno krasno prijateljstvo samo na osnovu pisanih riječi. Da sam se sa tom osobom sreo u stvarnom, a ne virtualnom svijetu uvjeren sam da isto to prijateljstvo ne bi bilo ovako potpuno iz prostog razloga što smo davno prošli mladenačko doba kada se sklapaju prijateljstva koja traju na osnovu onoga što čujemo, vidimo i mislimo.
- 08:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Put putujem


Pošto su one tri već sve napisale red je da i ja nešto kažem.
Dakle, zove me prije neki dan gustirna da ima ić u jedan grad (hehe je sam konspirativan ka bušman u filmu "Bogovi su pali na tjeme") i da 'oću li sa njom.
- Šta'š tamo?
- A iman ić kupit jednu sliku.
- Koju sliku, ali u Splitu nema slika?
- Nema, ova je tamo.
- Pa jesi mogla nač šta ode?
- Nisam, ova je jedinstvena.
- Aj dobro, 'oću.
- E znaš, zvaću i odmak od da ide s nama.

Hehe, kad je spomenila da će ići i odmak od odma sam sračuna da nije samo slika u pitanju nego da one dvi nešto smjeraju i zna sam šta, samo nisam tija kvarit iznenađenje, hehe, tice, tice, znan vas dok ste jaje bile.
E dobro, jučer se probudija na vrime i još mora čekat gustirnu da dođe. Usput pošiša ono nešto dlaka po glavi da ne pokvarim opći dojam, hehehe.
Stigla gustirna i odosmo pokupit odmak od posla, picala mala sa posla, hehe slika!? Ma koja je to slika kad ova picaje sa posla? Uputili se i izbili na autoput Zagreb-Šestanovac ali u obratnom smjeru, mislim prema Zagrebu (šta ću radit u Šestanovcu).

- A šta ako ona ne bude mogla, rekla je da ima nekih obaveza?
Hehe, propivale tice. Dakle slika je paravan za vidit koraljku.
- A šta se ti odmak sekiraš ako ne bude mogla. Ne bude li mogla uzečemo sliku, popit kavu i ponovit put drugom prilikom.

Kako već širi auditorij zna da smo popili prvu blogersku kavu neću puno dužit. Bilo je super samo što nam je bilo malo vrimena pa moramo ponovit, bez slike, hehehe.
Na povratku nazad u Split osim izmjene vrlo ugodnih dojmova već su počele konstrukcije idućih putovanja, samo ne znam di će sad nač sliku, hehe.

Dakle dragi blogeri, ako mislite pit kavu najprije morate nač sliku. Šta se mene tiče ja slike ne vješam na zid nego ih spremam u sjećanje, lijepa i ugodna sjećanja koja pamtim.
- 08:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Povišću pritrujeni

Gledam jučer na TV dvije emisije. Prva je bila o muslimanima u Europi konkretno u Danskoj, a druga o fizikalnoj terapiji kućnih ljubimaca na RTL-ovom Explozivu.
Prvi se bore za svoja prava u "demokratskoj" državi protiv uskogrudnosti svojih sugrađana. A drugi protiv onemoćalosti.

Država koja slijedi tekovine zapadne demokracije i koja sebe poziva na proklamiranje istih se u svom parlamentu želi izboriti za zabranu nošenja "burke" (burka je tradicionalni veo, marama koji pokriva glavu muslimanskih žena, ne lice, nego kosu). Sve to ne bi bilo toliko interesantno da se ne radi o Danskim državljanima. Dakle ljudima kojima je ta ista država po nekim osnovama, koje je sama propisala, pružila svoje državljanstvo, mnogi od njih su i rođeni u Danskoj.

Prikazalo je dansku emisiju tipa Latinica u kojoj se raspravljalo o opravdanosti uvođenja takvog propisa u danski pravosudni sustav. Ona koja je zagovarala zabranu nošenja izgledala je kao da je iznikla iz hitlerove mladeži, ova sa "burkom" bila je mladež jednog drugog svijeta, konkretno Saudijske Arabije.

Sve to možda i ne bi bilo toliko interesantno kada se ne bi spomenuo argument protiv burki. Prema riječima one koja je protivna i koja je izgleda zaboravila (a možda je na njoj i ostavila traga) bližu prošlost Evrope u kojoj je isto tako jedna isključivost protiv različitosti dovela do pogubljenja velikog broja ljudi samo zato što su po nečemu bili drugačiji, nedopustivo je da njihovu djecu odgajaju dadilje sa burkom!?

Pa ko njoj brani da uzme drugu dadilju, onu koja će njoj odgovarati, zašto ne uzme Dansku dadilju? He, ne, neće oni Danske dadilje jer znaju da velika većina to neće da radi, a nemaju ni povjerenja, znaju kako zapadna civilizacija djeluje na ljude. Postali su gospoda, pa uvoze radnu snagu iz nerazvijenijih zemalja u kojoj za male novce dobiju pokornu služinčad.

Ali ova "burka" nije dadilja ona je liječnica, koja se rodila i odgojila u Danskoj samo što poštiva svoju tradiciju i vjeru. Koja se prema vlastitom kazivanju cijeli život morala boriti dokazujući uvijek iznova da nije gori čovjek od ostalih samim time što poštiva svoju tradiciju. Uvijek je morali biti bolji građanin svoje zemlje kako joj se ne bi zalijepila etiketa nepodobnog. Jer njeni sugrađani domovinu njenih predaka (Saudijsku Arabiju) gledaju kao nešto necivilizirano, kada za krađu odsijecaju ruku kojom su ukrali.

Možemo mi gledati da je odsijecanje ruke nešto necivilizirano, strašno i strano našem poimanju, no to su pravila i zakoni države koja po njima živi i kao takvi se moraju poštivati. Oni su jasno napisani i onaj koji tamo namjerava boraviti mora se sa njima upoznati. Tko ne poštuje propise i zakone neke države podliježe sankcijama. Kada idete u Austriju svi na granici kupite vinjetu za autoput i dobro se o tome informirate, zašto? Pa zato što će te platiti globu jer ste povrijedili propis te države.

Zašto Danci (ili bilo koji drugi) nisu donijeli propis o zabrani rada i useljavanja kada im već smeta miješanje različitih kultura? Nisu zato što se osjećaju više vrijednima pa im je obavljanje nekih poslova ispod časti. Ma bogati, i onda se treba iskaljivati na onima koje su sami doveli. Čačić je lijepo rekao kada su ga pitali o uvozu radne snage. On bi uvozio radnu snagu samo iz istočnih zemalja koje imaju sličnu kulturu življenja kao i oni u čiju državu stranci dolaze. Pošteno rečeno, jer u budućnosti ne bi dolazilo do ovakvih i sličnih problema, ma koliko to nekom apstraktno zvučalo.

Još nešto o Saudijskoj Arabiji. Šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća SA je bila otvorena prema svim strancima. Dakle u vrijeme kada se naseljavala i zapadna Evropa. U to vrijeme, pričaju ljudi koji su tada izlazili i šetali gradovima SA, zlato se prodavalo na tezgama, u vrijeme ručka i molitve (koja je inače četiri puta dnevno) radnje se nisu zatvarale, sve je ostajalo na tezgama bez nadzora jer se nitko nije bojao da će netko nešto ukrasti (ajde vi ukradite nešto kad znate da će te ostati bez ruke, kod nas bi da je tako, najviše posla imala firma za proteze). S vremenom su Saudijci počeli zatvarati svoje granice. Najprije su ih zbog hladnog rata zatvorili prema "crvenim" zemljama, pa više nitko iz tih zemalja nije mogao ni stupiti na njihovo tlo, osim ako nije dobio posebnu dozvolu, a i onda bi dobio pratnju. Poslije su im problem počeli stvarati i zapadnjaci pa su i njima reducirali kretanje, nisu više mogli kako su htjeli. No kako su Saudijci bogata zemlja tako oni ništa ne rade, tj. rade samo fine poslove, a sve ostalo radi uvozna radna snaga iz muslimanskih zemalja, dakle onih zemalja sa istom ili sličnom kulturom življenja.

Jedna sličica iz tog vremena, a riječ je o sredini osamdesetih godina prošlog stoljeća. Uplovili smo u Saudijsku luku Jeddah. Po dolasku u luku od brodskog agenta naručio se novac za isplatu posade (riječ je o američkim dolarima). Agent je otišao u grad i vratio se za nekih sat-dva u svom osobnom automobilu (Suzuky jeep), sam je otišao i sam se vratio. U papirnatoj vrećici donio je 10 000 dolara, još ga je stražar ispred broda pitao da mu ih pokaže jer u ruci nikada nije držao toliki novac. Agent se popeo na brod i posada je bila isplaćena.
Sličica druga. Chichago, SAD, dvije godine prije spomenutog događaja, isti slučaj, isplata posade, iznos 10 000 dolara. Naručen novac od agenta za isplatu posade. Pred brod je došlo blindirano vozilo, iz njega je izišla pratnja. Jedan naoružani zaštitar popeo se na brod, a drugi je pokucao na stražnja vrata. Vrata su se otvorila i iz vozila je izišao treći zaštitar sa koferićem vezanim lancem za zglob ruke. Onaj što je pokucao otpratio je ovog trećeg do brodske skale sa rukom na pištolju. Tek kada se ovaj popeo na brod prethodna dvojica su odahnula.

Kinezi i Indijci su već priča za sebe. Njih ima toliko da kada bi se razmilili po svijetu svi bi jeli rižu. Ionako je sada po trgovinama od 10, 8 kineskih proizvoda. I što je najinteresantnije Kinezima država plača da se isele, čak plate i onoj državi u koju se useljavaju, pa se ajde ti sad obrani od napasti zelenih novčanica. Pokušajte zamislit pismu "Dalmatino povišću pritrujena" na kineski, hehehe ne znaju ni svi naši šta je "pritrujena" a di bi Kinezi, i kako bi oni to spjevali, ha?

E sad netko će se pitati kakvu ulogu u cijeloj prići imaju onemoćale životinje. Te onemoćale životinje, a riječ je o psima, najboljem čovjekovom prijatelju, njihovi vlasnici vode na fizikalnu terapiju koja uključuje masažu i akupunkturu te kupku u bazenima kako bi im se vratila vitalnost i funkcija zakržljalih ekstremiteta. Bidne beštije su onemoćale jer se njihovi vlasnici nisu dovoljno dobro brinuli o njima, nisu im pružili njihovo prirodno okruženje u kojemu se one mogu normalno razvijati. Nisu im pružili samo zbog svog nemara i lijenosti, a itekako im je stalo do njihovih kućnih ljubimaca jer im ispunjavaju prazninu življenja, pa stvar žele popraviti odvođenjem životinje na fizikalnu terapiju. Bilo bi puno humanije da ih uopće nisu ni uzeli kao kućne ljubimce.

Ako onom kojeg si sam doveo u svoje okrilje ne možeš pružiti ono što mu je po prirodi određeno onda ga nemoj ni dovoditi, jer si napravio nepopravljivu štetu i za jednog i za drugog, koju nitko i ništa neće moći popraviti.
- 08:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Povišću pritrujeni 2


Umjesto da svima pojedinačno ili skupno ostavim odgovor na komentare nadovezaću se na prethodnu temu.

Tradicija! Bez obzira odakle neko potječe sobom nosi kulturu življenja koja je nastala na tradicijama. Ako sebi postavimo pitanje, što je to tradicija, tada bi najuprošćeniji odgovor bio "nepisano pravilo življenja".

Tijekom formiranja ljudskog društva u različitim sredinama ljudi su imali potrebu urediti pravila kojih su se svi pridržavali kako bi to društvo opstalo. To su u pravilu bila nepisana pravila, jer je većina u to vrijeme bila nepismena, a nisu ni poznavali takav sustav. Čak i danas se u pravosudnim sistemima nekih zemalja (Ujedinjeno Kraljevstvo) rabi pojam "u skladu sa tradicijom". Dakle to je nešto što se prihvaća po prirodi stvari kada ne postoji pisani propis kojeg su te iste zemlje donijele.

Prema tome, ako ne postoji nešto po čemu će se ljudi ravnati tj. odrediti, mora se poštivati tradicija. Problem nastaje kada tradicija ustupa mjesto pisanim propisima, mnogi se sa istim ne mogu pomiriti. Međutim kako se društvo kao cjelina razvija tako je sasvim izgledno da neke tradicije moraju ustupiti mjesto razvoju tog istog društva kao cjeline.

S druge pak strane. Tradicija je vrlo ograničavajući osjećaj kod većine ljudi, pa uopće ne iznenađuje da mnogi mladi ljudi u potrazi za svojim mjestom pod suncem napuštaju rodna ognjišta u potrazi za slobodom izražaja vlastite osobnosti. U isto vrijeme im čača gradi kuću na tri kata u kojoj će po njegovim shvaćanjima svi stanovati. Kuća ostaje prazna, a njeni stanari se gube u nepreglednom prostoru koji nikada neće biti ispunjen. Gradi je samo zato što je odrastao po drugačijim, tradicionalnim, shvaćanjima. Zbog svega dolazi do nerazumijevanja i nerijetko do raskidanja bilo kakvih odnosa sa obitelji. To nikome ne ide u prilog, ljudi se razjedinjuju zbog nemogućnosti uzajamnog razumijevanja, i onda se uvijek traži krivac, a krivac se krije u nama samima zbog nerazumijevanja i predrasuda.

Predrasuda u uprošćenom smislu podrazumijeva misao "što će selo reći". Oprostite na izrazu, ali jebeš selo, ako je tvoje dijete ono koje služi na čast tebi i svom selu.

Ljudi su se oboružali predrasudama različitih vrsta samo kako bi našli opravdanja za svoj strah od nepoznatog, od nesigurnosti koja iz njega proizlazi i koja ga potkrepljuje. U svemu veliku ulogu igra tradicija. Na osnovu predrasuda proizašle su mnoge isključivosti koje su mijenjale povijest svijeta. Ono što je najtragičnije je upravo to što su iste te predrasude iskorištene za proklamaciju i egoizma istih onih koji su ih rabili za postizanje svojih ciljeva. Povijest je prepuna primjera u kojoj su mase povedene predrasudama mijenjale sliku svijeta.

Najsvjetliji primjer koji se protivi predrasudama je Papa Ivan Pavao II. Prvi je između svih rekao da Katolička crkva nije uvijek bila u pravu kada je provodila neke svoje stavove. Iz svega se izrodila Ekumena. Ekumena bi prema mom shvaćanju bila uspostava dijaloga o različitostima, ali isto tako i o uvažavanju istih. Pa stoga uopće ne čudi da su vjernici koji su se okupili na trgu Svetog Petra, iščekujući vijest o Papinoj smrti svi u glas pozivali "svetac odmah".

Kada ovo govorim moram kazati da nisam praktični vjernik i puno mi je bliža socijalno-demokratska slika društva. No kao čovjek ne mogu pobiti pozitivnost nekih događanja i ljudi koji iz njih proizlaze, bez obzira od koga dolazili.
Nisam pobornik tradicije i uvijek sam je doživljavao kao olovni uteg oko nogu, ali kao čovjek je poštujem, jer poštivanjem tradicije poštujem i onog tko je se drži. Naš je osobni problem što se sa pojedinim tradicijama ne želimo upoznati i prema njima se jasno odrediti, da li nešto prihvaćamo ili ne, zbog toga što je dobro ili loše.

I za kraj. Svi znate priču o ružnom pačetu, koji je bio odbačen od sredine u kojoj se izlegao iz jaja. A isto tako poznat vam je i kraj kada se kao veličanstven labud vinuo u visine i odletio svome jatu.

Poštivanje se niti nasljeđuje niti kupuje, ono se zavrjeđuje. I niti jedna ga tradicija ne nosi sobom.
- 08:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Olimpijska disciplina, plivanje



Da li vi imate vremena za sve što bi ste htjeli napraviti? Ja nemam. Evo sam se jučer uhvatio malo urediti blogo stranicu. Ona mi je bila nekako, bez veze. Ne mislim ni da je ova nešto posebno, ali mi se više sviđa, što ne znači da mi za koji mjesec ni na ovoj neće biti nešto ne simpatično, npr. ovdje se teže čita jer boja podloge i slova nema izražen kontrast. A opet mislim, koga interesira pročitati će i ovako i onako. No u svakom slučaju ova mi je simpatičnija.

Da se vratim na kronični nedostatak vremena. Počeo sam sinoć oko 23:00 i prekinuo u 02:00. Nešto na poslu danas ukratko maknuo i večeras dovršio kako sam mislio.
Već par dana mi se vrzmaju različite teme po mislima i nikako uhvatiti 1-2 sata vremena to uobličiti u nekakav tekst, uvijek je nešto što remeti koncentraciju. Ne kažem da je to "nešto" negativnog karaktera, naprotiv, životna događanja, no ipak kada se uhvatiš ovako piskaranja, bar ja to doživljavam kao nekakvu učestalost kojom održavaš veze odnosno kontakte.

Ne mislim da se nešto pošto-poto mora, međutim ako si uplovio u neke vode, očekuje se od tebe da u njima i plivaš. Svi mi ovdje plivamo na svoj način. Netko kralul, netko delfin, drugi pak prsno, a ima i onih što plivaju leđno. Prsimice je najlakše, na duge staze najmanje se umoriš. Pa bi sebe mogao svrstati u tu skupinu. A opet, kraul je tako veličanstven stil da zastaje dah. Delfin je pak vrlo atraktivan no iziskiva tehniku i izdržljivost što je pak iscrpljujuće. Leđno ne vidiš kuda ideš, pa ti donekle dođe kao i delfin, ne stigneš tamo gdje si naumio. Držati ću se ja prsnog pa kome se sviđa, a kome ne.

Kako vi inače najviše volite plivati?
- 08:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Demokratski totalitarizam



Totalitarizam znači nametanje volje jednog čovjeka ili uskog kruga ljudi većini. Da bi oni koji su na vlasti opstali služe se različitim metodama. Danas kao totalitarizam shvaćamo represivne metode vladanja, odnosno nametanja nečije volje. Neka jedinka prema svojem poimanju svijeta u kojem živi nameće isto cijelom svom narodu, pa čak i šire, na svjetskoj razini, ovisno do koje granice sežu njegove moći.

Da bi te totalitarni sistem mogao provoditi potrebna je kontrola ljudi. Stalni nadzor nad onima koji svojim djelovanjem, u prvom redu sa neslaganjem u pogledima sa onim tko je na vlasti, mogu utjecati na promjenu stanja. Iz takvih situacija su proizašle razno razne uhode i ulizice koje zbog pomanjkanja vlastitih stavova, a i mnogo čega drugog, služe nekom režimu.

Ljudi koji žive u takvim režimima povlače se u sebe i kriju svoje misli kao zmija noge bojeći se da uhode neko njihovo neslaganje ne protumače kao direktnu prijetnju sistemu koji ih hrani. Takvi sistemi troše ogromna sredstva i energiju samo kako bi saznali što ljudi misle.

S druge pak strane suprotnost takvom totalitarnom sistemu je demokracija, "glas naroda". Zamišljena tako da svaka jedinka nekog naroda može slobodno izraziti svoje mišljenje koje će kao takvo doprinijeti boljitku cijele zajednice.

Jedni imaju izabrane predstavnike naroda, a druge je izabrao narod. Prvi narodu upućuju glas odozgo, a drugi glas odozdo. I jednima i drugima je cilj da što duže ostanu na vlasti jer vlast sa sobom donosi moć, a moć materijalna i druga dobra, novac.

Kao posljedica totalitarnog sistema i povlačenja ljudi u svoja razmišljanja javljaju se čvrste veze među ljudima, istomišljenicima. Ljudi su više povezani i oslonjeni jedni na druge zbog puke potrebe preživljavanja sistema koji im želi oduzeti slobodu i mogućnost preživljavanja. Pomažu jedni druge u teškim situacijama jer znaju da sami ne mogu preživjeti. Obitelji su povezanije i okrenute na jačanje tih veza. Neimaština pogađa svih jednako, jer onaj tko se želi izdignuti iz svoje sredine prethodno se mora slizati sa onima koji su na vlasti, a to za sobom povlači i služenje sistemu koji na taj način dobiva besplatne uhode.

Demokracija je vrlo lukavo iskoristila svoje značenje (glas naroda) i novac koji bi inače trošila na praćenje ljudi usmjerila ka razvoju kapitalističkog sistema u kojem se na sva zvona govori o slobodi govora i individualnom uspjehu pojedinca. Tako je jednim udarcem ubila dvije muhe. Ljudi sami kažu ono što misle, ne treba posebna uhoda koja će to otkriti, a sa druge pak strane individualizacijom i proklamiranje osobnog uspjeha razbila jedinstvo obitelji, kako je to u svom postu lijepo opisala ima jedan svijet.

Ono što ne valja ni kod jednih ni kod drugih je način na koji se donose odluke od sveukupnog značaja za jedan narod. U prvom slučaju odluke donosi jedan čovjek, a u drugom većina. Ono što je jednom ili većini dobro ne znači automatski da je to dobro i za cijeli narod. Odluke koje se tiču razvoja neke obitelji ili skupine moraju biti jednoglasne, ako nisu, ne smiju se ni provoditi. Sve dok u svima ne sazrije svijest što je za svih dobro. Ako nije tako, promjene koje time nastanu mogu (vrlo često i jest tako) negativno utjecati na daljnji razvoj. Bolje je da nešto ide svojim ustaljenim tokom nego da promjena nastala na nepotpunom sagledavanju djelovanja uzrokuje nepopravljive posljedice.

Sjevernoamerički Indijanci su odluke koje se tiču cijelog plemena donosili na vijeću staraca i to jednoglasno. Strategiju je donosilo vijeće staraca, a taktiku je provodio poglavica plemena. Ili rečeno drugim riječima. Vijeće staraca je odlučivalo o tome što će se raditi, a poglavica kako će se raditi.
Jedini, meni poznati primjer, u kojem se odluka mora donijeti jednoglasno su odluke dvanaest porotnika američkih sudova. Dakle da i se nekog proglasilo krivim, dvanaest ljudi se treba složiti da je netko kriv, pa ma koliko to trajalo. Tek nakon toga sudac donosi odluku o kazni.

Zamislite koliko krivih odluka bi bilo drugačije uobličeno i imalo drugačiji karakter kada bi se po istom principu donosile odluke koje se tiču nekog naroda. Ovako se većina složi i odluka se donese. Što je sa onima koji se nisu složili? Nedostatak takvog sistema odlučivanja je u tome što jedno izdvojeno mišljenje kojeg netko podržava ne doživljava svoj kvalitetni preobražaj, jer ona druga nisu ukomponirana u konačnu odluku. Nisu iz prostog razloga, što oni koji su u većini nisu ni razmišljali na način sagledavanja nekog problema ili odluke iz različitih kutova gledanja.

Možda sve to usporava neke stvari, a i veliko je pitanje koliko je dobro da se neke odvijaju brzo. Kad se penjete na neko brdo idete polako kako bi sačuvali energiju za poslije. Kada dođete na ravno ići ćete jednako polako kako bi se odmorili, jer ako požurite opet će te izgubiti energiju, ali dok po ravnome idete polako, odmarajući se, vi i dalje napredujete i ne trebate stajati da se odmorite, zar ne? Ako žurite posustati će oni slabiji pa će te morati češće zastajkivati, ako vas ne mogu pratiti na cilj ste došli sami pa nemate nikoga uza se da sa njim podijelite iskustvo puta. Uostalom, tko zna što nas na cilju uopće čeka?



- 08:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Bar code


Oni na zapadu što samo gledaju kako skupit što brže novce smislili bar code kako bi što lakše i brže naplatili potrošačkom ovisniku ono šta su mu servirali. A serviraju se svaka sranja, samo to ne znaš dok ne otvoriš.

Sve ide ka na tekućoj vrpci u korist veće produktivnosti ubiranja novaca. Dođeš u dućan i samo krcaš u kolica koja guraš ispred sebe. Pa onda smislili i velika kolica, ne možeš više u velikim centrima ni naći košare. Ko više upotrebljava košare. Logika je što veća kolica to više stane. A bidnog čovika zaboli duša kad vidi onolika kolica da zjape prazna pa onda uvali u njih i ono što mu ne triba. Da su tu košare ne bi toliko toga nakrca. Dašta, mora nosit, ki i tovar.

I onda taj naš tovar što gura isprid sebe kolica dođe na blagajnu, a tamo baš ka na tekućoj vrpci. Beskonačna traka koja se ne gasi pa ne možeš ni povatat sve ono što se izbaci na drugi kraj trake. Ona mala samo gleda di joj je bar code i čuješ samo bip, bip, bi-bip, bip, bip….. u nedogled. Četri ruke pokušavaju pratit onu jednu šta bipa, ali ne uspijevaju. I kad je sve gotovo onda ono bi-bipalo odjednom progovori "tisućudvjesto tridesetišestkunaidvaestlipa. Diš sad nać oni dvaest lipa, pari ka da i imam u žepu. Hehe ali oni šta je izmislija bar code izmislija i plastične novce pa se mašiš za novčanik i odabereš plastiku za peglanje. Onako samodopadno pružiš onoj maloj šta bipa onu plastiku ona je provuče ili turne u čitač i onda opet samo čuješ "pin".

Nekidan slušan priču. Iša čovik kupit ono malo crkavice da ne ostane gladan za vrime bojkota i doša na blagajnu, kad tamo red. Pokvarilo se bibipalo i mala nije mogla naplatit, pa se stvorija red. Lipo reče čovik "uzmi digitron pa izračunaj koliko košta" (vidi se da je iznika iz nekog drugog sistema čim spominje tvornicu Digitron iz Buja). A mala odgovara "e šjor moj, ko će to, pari da znan koliko šta košta". I tako se otvori nova blagajna di radi bibipalo pa se svi presele na novu tekuću vrpcu, beskonačnu, dakako.

E onda su se oni šta su smislili bar code sitili da isto tako mogu označiti i uredski namještaj radi lakšeg vođenja materijalnog knjigovodstva. I sada vidiš ekipu kako šeta okolo i čuješ bip, bip, bip …. (a bogati koji glupi zvuk). Sve to i nije neki veći problem kad se sve nalazi u jednoj prostoriji ili recimo zgradi, ali što učiniti kada moraš obilaziti okolo po terenu, ko će šetat okolo i glumit inkasatora.

Prije par godina dođe oni mali šta bipa i skupi kompjuter sa stola pa ga stavi na kopirni stroj i klik, bzzz, bzz, šuuuš, izađe kopija. Gledaš kopiju, a na njoj šta, bar code. Nu, luda čovika, kopira kompjuter i onu naljepnicu bar coda, šta će mu to? Više i ne bendaš šta se događa, jer je toliko ošamućenog svita oko tebe da se ničemu ne možeš više iznenadit.

Kad eto ti nekidan onog malog šta je kopira kompjuter, doša se pohvalit. Šta je bilo? Došla im kontrola iz Zagreba da provjeri kako vode inventar. Pita čovik di im je neka stvar, a ovi uzeli naramak papira i ono bibipalo, našli stranicu di bi to trebalo bit pa onda bip na jedan list, bip na drugi i odgovore "u Makarskoj". Osta čovik u čudu, jebote ovi u Splitu očitali bar code u Makarskoj. Dok je on tako zablenuto gleda ovi pitaju šta mu još triba. Kad je ovaj došao sebi i progovorio reče "a ja mislio da su sa ovim bar codom izmislili neku pametnu stvar, sad vidim da će ovo biti jedan ugodni vikend".

E, nemoš ti našeg Vlaja zajebat. Nije to uspilo ni Napoleonu ni Mariji Terezi, a da će njih zajebavat jedan bar code.
Ekipa se lipo sitila da kopira sve bar codove prije nego što ih nalijepe tamo di trebaju pa sada naprave popis inventara sa jednog mjesta, ko će svake godine šetat okolo i zato potrošit dane rada kad sve mogu učinit sa jednog mjesta u jednom danu. Produktivnost 100%.

Živili Vlaji!!! Tehnika narodu!!! Da neki bar code???
- 08:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Virtualna stvarnost



Prije nekoliko dana bio sam na jednoj tribini na kojoj je govorio svjedok vjere. Čovjek je ispričao svoju životnu priču i to kako je otkrio vjeru za vrijeme svoje bolesti. Tema o kojoj je govorio bila je o utjecaju medija na javnost. Odnosno o tome kako i na koji način mediji utječu na kreiranje svijesti čovjeka.
Prepuna dvorana pažljivo je slušala njegovo izlaganje koje je bilo tako slikovito da je svatko mogao razumjeti ono o čemu je čovjek govorio. Ipak nisam stekao dojam da su svi slušatelji baš i razumjeli ono o čemu čovjek govori, odnosno da su isto prihvaćali sa određenom dozom nevjerice. Možda i griješim i volio bih da je tako, ali po licima slušatelja nisam dobio takav dojam, odnosno svatko je razumio onaj dio koji sebi može predočiti i koji ga se tiče, tj. dokle sežu njegovi strahovi.

S druge strane, prije više vremena, čitam u jednim dnevnim novinama kolumnu jednog poznatog novinara, kojeg sam do tog trenutka smatrao vrlo duhovitim i objektivnim u oslikavanju svakodnevnice koja nas okružuje. U tom članku isti je opisivao doživljaj vožnje autobusom javnog gradskog prijevoza, gdje se tim sredstvima voze ljudi slabijeg imovnog stanja, te ih oslikao na način koji vrijeđa svačije dostojanstvo. Srž članka se odnosila na komentare tih ljudi u odnosu na uređenje nove gradske knjižnice. Članak završava konstatacijom da tko je tim ljudima kriv što nisu u mladosti čitali više knjiga jer da jesu danas se ne bi vozili gradskim javnim prijevozom i oblačili na sebe odjeću staru 20 i više godina, te kako je sretan što svojoj djeci može pružiti obrazovanje koje će im omogućiti da se ne voze gradskim javnim prijevozom.

Prije 25 godina u kinima se vrtio jedan američki film naziva "Pit i to je Amerika". Film je oslikavao drugačije lice Amerike od onoga koje se serviralo preko celuloidnog medija, u kojem je prikazivano blagostanje. Govorio je o beskućnicima i onima koji nisu ostvarili Američki san. Isti taj film izgubio je na svom značaju onog trenutka kada su tvorci celuloidne stvarnosti u svoje scene ubacili sličice beskućnika koji su sobom vukli kolica iz velikih robnih centara prepuna praznih limenki. Filmska industrija je brzo shvatila da je skrivanje istine kontraproduktivno, te da je bolje ubaciti male sličice stvarnosti u svoje uratke nego da se pojavi jedan takav cjelovečernji film.

Vjerujem da se većina od vas, gledajući takve filmove u kojima beskućnici vuku za sobom prazne limenke, pitala što će im one prazne limenke. Danas znamo i to, one su predstavljale izvor njihovog preživljavanja, mogućnost da se prehrane.

Jučer je bilo Valentinovo (opet jedan Američki proizvod) kojeg je blogerica Big Blue lijepo opisala u svom postu. Ali ono što će meni ostati u sjećanju na jučerašnji dan nije radost koja me je obuzela primivši dar brižno odabran i upakiran od devetogodišnjeg djeteta koje je na takav način svim svojim ukućanima izrazilo ljubav, nisu to ni ruže koje sam poklonio onima do kojih mi je stalo, pa ni ova virtualna za sve vas. U sjećanju će mi ostati osjećaj suosjećanja ugledavši sinoć, vračajući se s posla, ljude koji prebiru po kantama od smeća tražeći prazne limenke i plastične boce kako bi iznašli načina da isto tako svojem devetogodišnjem djetetu koje im u tome pomaže, pruže mogućnost za nešto bolje.

Dali su ti ljudi manje vrijedni i treba li ih gledati sa prezirom zato što nisu pročitali dovoljno knjiga u svom životu da to ne moraju raditi, i da li će to dijete biti manje vrijedan čovjek kada podlegne utjecaju medija koji mu preko obnaženih slika žena serviraju lak način zarade i hoće li se sutra itko zapitati zašto su u porastu sve vrste delikata, a naročito onih seksualnih?

Jedan dobar dio neće, biti će sretni, kao i onaj kolumnista sa početka priče što njegova djeca čitaju dosta knjiga koje će im omogućiti ugodu življenja. Pa ipak ono što je danas aktualno, ne znači da će biti i sutra.

Prije više od jednog stoljeća izmišljena je mašina za pisanje koju je danas zamijenilo računalo. Za izradu i održavanje takvih uređaja postojala je i specifično obrazovanje, finomehaničar, koje je tijekom vremena uporabe mašine za pisanje nekim ljudima bilo izvor prihoda za preživljavanje. Možda je i onaj čovjek koji skuplja prazne limenke bio finomehaničar. On nema vremena kao i ja da svoje slobodno vrijeme upotpuni virtualnom stvarnošću izmjenjujući umotvorine sa ostalim korisnicima virtualne stvarnosti. Ja osobno mu ne mogu pomoći, i čisto sumnjam da bi mu dostojanstvo dopustilo da prosi, ali ono što mogu to je da mu pružim ruku kada mu je potrebna.

Ako si nekima dao novac kako bi im pomogao u određenoj situaciji u stvari si im odmogao. Jednom ruši dostojanstvo i stavlja u podređen položaj, a drugom stvara neprijatelje od ljudskih slabosti. Vjerujem da se dobro dobrim vrača i da pružena ruka pomoći znači puno više nego da se u nečije ime boriš za nešto na što taj nije spreman. Nismo svi jednaki i ono što je jednom, prema njegovim shvaćanjima dobro, ne mora značiti da je isto dobro i onom drugom.

- 08:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Ošamut



Ah ti Indijci. Kad im što govoriš samo kimaju glavom i govore ok,ok,ok a ne razume ni kurca šta im govoriš jer on ima nešto drugo u svojoj glavi. Kad ga pitaš šta je razumio on opet odgovara ok,ok,ok.

U moje vrime kad sam bio tamo došla bi ekipa raznoraznih zanatlija na brod od krojača i postolara do doktora za kale (kurje oči) čak ordiniraju i zubari. Krojač ti sašije košulju u jedno jutro. Ujutro ti uzme mire i eto ti ga nazad popodne sa gotovom košuljom ili kombinezonom.

Lipo mu kažeš da hoćeš da ti to šta ti sašije bude komodno, a ne da stoji pripijeno uz tijelo. Indijac na to kima glavom i govori ok,ok,ok, a u svojoj glavi ima pitaj boga koju ideju. Kad eto ti ga popodne. Roba lipo složena i ispeglana upakirana u oni pak papir smeđe boje i zavezano konopom. Kad dođe osmjeh mu od uha do uha i slavodobitno kaže "Master! Everything is under control, your clots are here".

Kad otvoriš paket i tebi osmjeh od uha do uha jer nigdi u svitu nisi moga proč jeftinije da za 10 dolara dobiješ košulju i kombinezon šivane po mjeri. Sve je dobro dok ne ideš probat to šta ti je sašija. Ako si se zajeba i platia mu bez da si proba on nestane. A kad probaš odma ti splasne oni osmjeh sa lica.

Nije da čovik nije napravija posal kako triba. Nego nije čuja šta si mu govorija pa je sašija košulju po miri tako da ti stoji pripijena uz tijelo po indijskoj modi. O koletima ne triba ni govorit, moš oko iskopat sa špicon od koleta. Aj dobro još košulja, ali zamislite kako vam tek stoji kombinezon.

Kad provaješ sandale nema broja 11, najveći 10. kažeš Indijcu da tebi triba 11, a on odgovara, znate i sami šta, ok,ok,ok, afternoon. Eto ti ga popodne i nositi broj 11 samo šta je priko one 0 udrena 1, i štaš onda, uzmeš sandale i razbiješ sve palce dok šetaš u njima.

Tako je bilo onda, a zamislite šta ih je tek spizdila ova današnja tehnika, ne znaju di in je glava.


Ode dođe spot sa YubiTa u kojem indijac uzima upaljenu peglu umisto mobitela da bi čuo tko ga zove :)))
- 08:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
O fortuna


Neću cendrat za prošlim vremenima kako to šišmišica kaže niti mislim da su sva bila zlatna, kao što ni ona što dolaze neće biti za pamćenje.

Danima već ništa ne radim i vrijeme je da se pomaknem. Dok me nema evo malo da se kulturno uzdižete.



Vjerujete li vi u sreću?
- 08:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Prije ili kasnije

Lipo sam cilu zimu izgura bez njanci prehlade. Onda sam se sitia da bi triba štakod i radit, jer ne uvatim li se uvatit će me zavrat.

I dogodilo se. Kao što sam najavio u prošlom postu da sam puno linčarija i da je vrime da se pokrenem, tako i jesam, al' jebiga previše linčarija pa se nagomilalo i onoga što nisam mislija.

Oša prijatelju napravit nešto šta sam još prije misec dana reka i onda me uvatila fibra, bilo bolje da se nisam ničega ni vata. Sad me opet čeka isto, a najradije ne bi ništa. Ista stvar je i sa blogiranjem, inspiracija 0, zero, tako da i ovo pišem tek reda radi da ne bi ispalo da štrajkam.

Dan žena nisam čestita da ne bi ispalo da vas zajebajem, jer su vas Klara i Roza dovoljno zajebale. Pa se onda mislim ko je nas svih skupa zajeba ili smo to mi sami sebe. Ne znam ko nas je zajeba, al znam ko je najeba. Najeba je oni šta je bombom iša zaštitit svoju imovinu, a bogami i lopov, samo manje. Najebali su i oni šta će morat skinit klimu jer se ne uklapa u pročelje zgrade, a najeba sam i ja jer me čeka nedovršeno. A i mi svi skupa.
- 08:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Zemlja-zrak



Život u gradu se za razliku od onog na selu bitno razlikuje. Sposobnosti i vještine koje se traže na selu ne vrijede u gradu i obratno. Jedan i drugi u svojoj osnovi nose sposobnost za preživljavanje u odnosu na okolne prilike i mogućnosti. U središtu svega stoji mogućnost prehranjivanja. Biološka potreba svih živih bića bez obzira kojoj vrsti pripadali.

Samo zadovoljenje osnovne životne potrebe nadalje ovisi o vještinama kojima ljudi raspolažu kako bi uz pomoć istih došli do hrane. Dok se na selu hrana uglavnom proizvodi, u gradu se uglavnom troši.

Oni što je proizvode znaju koliko truda i rada treba uložiti da bi se proizvela, dok oni u gradu koji nemaju takva saznanja znaju koliko truda i rada treba uložiti kako bi se došlo do sredstava kojima će omogućiti nabavku hrane. Moglo bi se kazati da su oni u gradu u boljoj poziciji jer za razliku od onih na selu koji proizvode hranu imaju veći izbor iste i samo trebaju iznaći načina kako doći do sredstava. No da li je baš tako?

Što se događa u slučajevima nestanka hrane. Oni u gradu počnu gomilati zalihe u skladu sa raspoloživim sredstvima dok oni drugi koji ih nemaju gladuju. U konačnici, ako takvo stanje potraje dolazi do borbe za osnovne životne namirnice, što je svojstveno svim živim bićima "sit vuk ne kolje ovce" ili odlaze "trbuhom za kruhom".

Odnedavno nam se u produkciji Nove TVe pojavio novi serijal, "Farma". Ne znam koliko je tko gledao "Big Brother", ali ja dalje od prvog serijala kojeg sam i tada doživljavao kao jednu imbecilnu emisiju, nisam gledao. Također, ne znam da li je "Farma" domaći "brand" ili uvozni, dok se za ovog drugog zna kako smo ga uvezli. Bilo je tu još i drugih, kao npr. "Survival" oliti po naški preživljavanje pa onda oni nebulozni "Fear factor". Svi oni su se do sada bavili izvršavanjem nekih nebuloznih zadataka o čijoj uspješnosti izvršavanja je netko odlučivao koliko će hrane dobiti za preživljavanje!? Niti jedan od tih zadataka nije bio usmjeren na direktno dobivanje hrane, osim nešto u onom "Survival-u".

E sad se pojavila "Farma" koja barem donekle svoju djelatnost usmjerava na direktno dobivanje hrane. Nije mi u cijelosti poznata ideja pa ne mogu kazati nešto konkretno, ali čim ekipa sa "Farme" mora napraviti kokošinjac kako bi u njega smjestili kokoše, a kokoše nesu jaja, neće se valjda gađat tim istim jajima dok se s druge strane misle što će taj dan kuhat, jel' tako? Izgleda će dobit krave i svinje, dobro kravu mogu pomust, ali baš ne virujem da će sušit pršute. No bilo kako bilo po prvi puta se vidi nešto konstruktivno, nešto što svih tjera da rade u cilju svog prehranjivanja.

Sinoć, prvi put gledao "Farmu" i iako se u osnovnoj ideji praćenja zamoraca ne razlikuje puno od drugih, prije spomenutih emisija, ipak za razliku od famoznog "Big Brother-a" nosi jednu pozitivnu sliku. Osim već spomenutog, odmah upada u oči da nema visokog zida koji okružuje "ukućane". Dok su u BB, neovisno o svojim sposobnostima, preživljavali najprilagodljiviji (isto kao i u gradu) ovdje će izgleda preživjeti najkorisniji.

Moram također spomenuti i par detalja koja su mi upali u oko iako nisam pažljivo gledao. Ugodno iznenađenje mi je Stefan Lupino, umjetnički fotograf. Čovjek koji je u gradskim okvirima stekao slavu i štošta drugog ovdje bez imalo preseravanja izvršava svoje zadatke na dobrobit cijele ekipe isto tako i Stipe Drviš svjetski prvak u boksu koji izjavljuje da se sa nečim sličnim sreće po prvi puta u životu. Kako će se u njihovom slučaju situacija dalje razvijati još treba vidjeti ali vjerujem da će biti interesantno. Onda tu je glavna kuharica Yo koja mi na prvi pogled više spada u BB nego na Farmu, ali joj se mora odati priznanje da uza svo grintanje šta će kuhati ipak nahrani gladnu čeljad. Zatim dolaze dvije kojima nisam zapamtio imena. Jedna što non-stop plače pa se mislim da li ona to plače zbog toga gdje je upala ili plače nad samom sobom. I ona u crvenom džemperu što je kopala rupu za zahod pa se veselila svojim prvim žuljevima.

Bilo kako bilo ostaje za vidjeti kako će se sve dalje razvijati, no drago mi je za razliku od dosadašnjih ispraznosti vidjeti nešto konstruktivnije.
- 08:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Europa

Prije neki dan gledam na TV spot. Stanem, slušam što rapper zbori. Priča čoek o cikli, lipoj velikoj balkanskoj cikli. Kad eto starijeg, djete sluša punk. Ooo, tata slušaš Antu. Kojeg Antu? Pa Antu Cash-a, napreduješ, ukorak s vremenom J

Čitam danas u Jutarnjem o Avdić Denisu hardcore punkeru iz tuzle i o tome kako u svojim stihovima opisuje stanje na Balkanu. Sjednem, a gdje drugo nego za komp pa na merežu ravno Yubito da vidim malo bolje što to naša djeca slušaju. Odvrnem Avdića pa onda Edu Majku, Antu sam već čuo, pričaju ljudi o stanju na Balkanu. Pa se onda prisjetim nekih prošlih vremena kada je isto tako, jedan balkanski rocer pjevao o lutki sa naslovne strane koja je zajebala partizane i o socijalnom slučaju na vratima WC-a.

Ono što spaja Čorbu i Edu Majku je riječ protiv sistema, ali ih ujedno ta ista riječ i razlikuje. Prvi je pjevao protiv sistema u korist jedne politike, a drugi pjeva protiv sistema u korist jednog naroda. U riječima Ede Majke se može prepoznati većina, a kod ovog drugog manjina.

Neko drugo vrijeme ali prostor isti. Pa stanem i mislim se. Što je to u narodu ovom da ne mogu živjeti u miru poštujući jedni druge i njihovo pravo na život. Evropa je imala dva svjetska rata, Talijani su imali Mussolinija, njemci Hitlera, danas žive okrenuti jedni drugima i budućnosti, dok mi još rješavamo stoljetnu mržnju tako malih naroda, podijeljeni oko dvojbi tko su bili dobri, a tko loši dečki iako ih je povijest sama odredila, sijući i dalje sjeme mržnje.

Interesantno je primijetiti, kao što to primjećuju i mnogi drugi, da bi sada svi ti koji su bili toliko žučljivi zagovornici podjele ušli u novu integraciju zvanu „Europska zajednica“ a nisu se mogli dogovoriti u jednoj već postojećoj integraciji, u kojoj su se ljudi ako ne ništa drugo bar jezikom razumjeli. Ne, sada ćemo puno bolje razumjeti Nijemce, Talijane, Francuze, Flamance npr. Jer će nam oni određivati što ćemo i kako raditi kada to nismo sami bili u stanju zbog krivih tumačenja u prijevodu. E sada nas ta ista Europa ponovno želi smjestiti tamo gdje smo oduvijek pripadali, na Balkan, iako to možda neki ne prihvaćaju, uvlačeći nas u balkanske integracije, da se sami među sobom glođemo.

Mogu nas drugi zavaravati idejom o ujedinjenoj Europi, no koliko dugo? Ta ista Europa se ne može usuglasiti oko nekih svojih temeljnih načela, još nisu usvojili Ustav ujedinjene Europe, povezuje ih ekonomski interes, i drugima određuju što će činiti. Djeluju tako kako bi bogate zemlje izvukle što više koristi od onih koje su zadužili svojim kreditima, uvjeravajući ih pritom da će oni, Europa, biti na njihovoj strani kad zagusti. Malo morgen! Sve mi se čini da će kad zagusti od svega prati ruke i jedino o čemu će voditi brigu biti će zaštita njihovih investicija, odnosno njihovog privatnog vlasništva naših dobara koja nismo znali sami zaštititi nego smo se za njih pojagmili. Nije za ludu ona poslovica „dok se dvojica svađaju treći koristi priliku“.


Kako su mladi uvijek bili pokretači svih djelovanja tako su ljudi kroz njih počeli otvoreno govoriti kroz pjesmu koji oni pjevaju, nisu slijepi. Dokle god Svijet ili Europa svojom ekonomskom moći budu u mogućnosti svojim sugrađanima osiguravati toliko željenu sigurnost plašeći ih u isto vrijeme avetima rata dotle će se ujedinjena Europa održati. No što će se dogoditi kada usprkos ekonomskoj povezanosti koja je vladala i u jednoj empirijskoj zajednici kao što je bila bivša Juga politički apetiti onih koji sebe smatraju iznad drugih ne dobiju svoju zadovoljštinu? Raspast će se kao što se raspala i Juga, a narod zadojiti mržnjom govoreći da su mu drugi krivi za njegovo stanje.

Društvena klima na ovim prostorima stvara sve veća nezadovoljstva vrlo slična onima iz koje je kao ideja iznjedrila želja prema jednom pravednijem društvu. Jednom dosegnuta ideja koja je propala uvijek tinja u ljudima koji su je živjeli. Jedna takva ideja (Hrvatsko proljeće) je dovela i do osamostaljenja Hrvatske kao države samo što su apetiti bili i ostali puno veći od bruto nacionalnog dohotka po glavi stanovnika.

Ništa se ne događa preko noći. Da bi ideje saživile moraju postojati i njeni nosioci u obliku karizmatičnih osoba, a takvih za sada nema niti na širem horizontu. Svi, produžetak svoje političke karijere vide u europskom parlamentu umjesto u nacionalnoj galeriji slavnih, štoviše srame se svoje povijesti. Časni ljudi nemaju se čega sramiti nego se jasno odrediti prema onome što je negativno, a ne sve trpati u isti koš i time sakupljati političke poene.

Kažu da se promjene događaju ciklički, tko zna kada je idući ciklus? Do tada poslušajte što mladi slušaju.

Video; ante cash= cikla; edo majka=mater vam jebem

Da li je Tito bio negativna povijesna ličnost?
- 08:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Promjenjiva ćud prirode


Prije neki dan reče mi kolega da ide na brod. Dobar čovjek, koji ima obitelj koju voli i o kojoj vodi brigu. Nakon dvije godine, zbog ekonomskih razloga ide ponovno na brod. Nije da se nije snašao na kopnu, nego ga prilike na to natjerale. U razgovoru s njim rekoh mu da mu zavidim, sa naglaskom na pozitivnom tonu onog "zavidim". Prisjetih se svega što takav život nosi i sa sjetom zaključih da je moje vrijeme davno prošlo, jako je puno vremena proteklo od onda, 20 godina, al' uspomene žive i danas, neizbljeđene. Pa pošto ne znam o čemu bi, da vam ih pokušam približiti.

Sve je počelo kada sam imao 10-ak godina. Bili smo na Visu i jednog ljetnog dana sam sa tetom i njenim mužem bio na Biševu, u posjet modroj špilji. Povratak sa Biševa bio je u poslijepodnevnim satima, a u ljetnim mjesecima na Jadranu puše vjetar iz sjeverozapadnog smjera (NW) zvani maestral koji zna podići valove 2-4 metra, naročito na otvorenom moru. Kako je Vis, a sa njim i Biševo koje je u njegovoj neposrednoj blizini, udaljen 3 nautičke milje jugozapadno (SW) od luke Komiža, pučinski otok, tako je utjecaj maestrala kao na otvorenom moru.

Kada smo zaplovili prema luci Komiža odmah po izlasku i luke na Biševu počeli smo osjećati ćud mora. Brod kojim smo se vozili valjao je pod utjecajem maestrala koji je dolazio s boka. Primijetio sam da su se mnogi uhvatili za čvrstu konstrukciju broda pokušavajući se održati na palubi. Jedan čovjek je sjedio na pramčanom kaštelu (uzdignuti dio na pramcu broda) i govorio "ovo je bolje nego u avionu na 10000 metara". Jako puno godina poslije doživio sam što to znači biti u avionu (kao putnik) na 10000 metara, ali isto tako i što je oluja na moru. Ne mogu govoriti o pilotima jer mi je to apsolutna nepoznanica, ali mislim da je i jednima i drugima doživljaj sličan.

Nakon toga, moj nemirni duh (koji se s godinama poprilično smirio) odveo me u pomorsku školu. Rodbina je govorila (među njima i ona teta sa kojom sam bio na Biševu) kako je to škola probisvijeta i onih koji u životu ne mogu ostvariti bolje. Po završetku iste otišao sam a brod. Mater je doma plakala, "di će njeno dite u pomorce, kako će se snaći"? A otac je cvao od zadovoljstva, nakon toga je počeo nositi mornarsku kapu i nije je nikada skidao (osim kada je išao spavati, ka kauboj).

Prvo ukrcanje bilo je na brodu "Alka" (Jadranske slobodne plovidbe iz Splita, skraćeno Jadroplov). Brod je plovio na liniji za istočnu obalu Afrike i onda je došlo do promjene linije za Velika jezera (sjeverna Amerika). Tada sam doživio svoju prvu veliku oluju na moru.

Putovanje iz Gibraltara (izlaz iz sredozemnog mora na Atlantski ocean) do ulaza u kanal St. Lovrenc u Kanadi obično takvim brodom traje 7-8 dana. Dan po prolazu Azorskog otočja koje se nalazi negdje na sredini Atlantika zahvatila nas je jedna od ciklona koje u to doba godine haraju po Atlantiku. Na moru su se digli valovi koji se pod utjecajem ciklone mogu razviti samo na otvorenom moru, dosizali su visinu 10-12 metara. U takvim uvjetima brod plovi pramcem na valove jer se tako najbolje održava na valovima. Brod se propinje na valovima i onda naglo posrne, udre u slijedeći val koji dolazi i njegov pramac prekrije more. Prilikom udara sav podrhtava minutu i duže, dok ne dođe idući val na koji će se iznova propeti, prostim okom vidite kako se uvija, škripi. Sve što nije učvršćeno ili čvrsto vezano za konstrukciju broda nađe se na podu nastavljajući svoje kotrljanje s jednog boka na drugi. More se razbija o pramac, zapljuskuje zapovjednički most i u tom trenutku ne vidite niti prst pred sobom. U jednom trenutku zapovjednik izusti "stala je makina". Svi prisutni znaju da to znači da će se brod postaviti bokom u odnosu na valove, a to pak znači mogućnost prevrtanja. Kormilar koji je sačinjavao dio brodske straže na zapovjedničkom mostu u tom trenutku trče prema strojarnici koja se nalazi na krmi broda, jer telefonska veza sa njom ne radi. Prolazi kroz tunel koji spaja pramčani dio broda gdje se nalazi zapovjednički most i krmu. Tunel je konstruiran kako bi se za vrijeme lošeg vremena mogla održati komunikacija ljudi između pramčanog i krmenog dijela broda kako ih more ne bi odnijelo.
Kormilar se vrača i izvješćuje da je uslijed vibracija spao lanac koji prenosi podatak o okretajima brodskog vijka na zapovjednički most. Svi su odahnuli, i nastavili dalje. Cijelog dana stajali smo na jednom mjestu. Tek trećeg dana vrijeme se poboljšalo i nastavili smo prema svom odredištu. Putovanje je trajalo 11 dana, 4 više od uobičajenog. Bilo je to na dan 08 ožujka 1981 godine. U isto vrijeme, 350 nautičkih milja južno od nas potopio se neki brod. Ni dan danas ne znam da li je sva posada spašena, saznali smo to po dolasku u Montreal. Od tada sam doživio mnoge oluje, ali nikad sličnu.

Godinama poslije čuo sam priču da je jedan čovjek koji se ukrcavao na brod pitao čemu služe oni mali brodići što se nalaze na boku broda. Kada je dobio odgovor da su to čamci za spašavanje zaključio je, kao i svatko normalan, "znači, da bi mene trebali spasiti ovi mali kad ovaj veliki ode k vragu". Sišao sa broda i otišao svojim putem.

Za razliku od njega ja sam želio ploviti na tramperima. Brodovima koji lutaju svim svjetskim morima, u potrazi za teretom kojeg trebaju prevesti. Zašto tramperi? Na njima su plovili ljudi drugačiji od ostalih, ljudi pravog kova, tamo sam upoznao i svog današnjeg zeta, mog najboljeg prijatelja koji je danas zapovjednik na jednom od brodova koji plove svjetskim morima. Nešto slično je prikazano u istoimenom filmu koji se u našem prijevodu zove "put u svemir". Među njih spada i moj kolega koji doduše nije otišao na tramprera nego na brod za opskrbu naftnih platformi, ali se od drugih razlikuju po tome što je neizvjesnost posla kojim se bave drugačija od ostatka garniture koja plovi po odlukama direkcije s kopna.

U današnje vrijeme odluke donosi direkcija na kopnu, a ne zapovjednik na moru. To je vrijeme birokracije koja naspram onih na čija leđa pada odgovornost ne pozna svu zahtjevnost posla kojeg obavljaju. Danas je sve podređeno tehnologiji. Tehnologija je u mnogom olakšala obavljanje nekog posla pa tako i pomorskog ali je u ljudima izostao osjećaj slobode, povezanosti sa prirodom, a sa njim i respekt prema njenoj varljivoj čudi.

Da bi vam predočio kako to izgleda evo dva isječka koja sam našao na youtube.
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Zamor materijala



Čovjek stvori mnoge stvari, naprave koje mu služe više ili manje za obavljanje nekog posla. Nešto je napravljeno kvalitetnije što znači sa puno više pažnje i promišljanja kako će nešto funkcionirati, a drugo pak samo da radi dok se ne potroši, odnosno da posluži svrsi dok traje.

E a što je sa čovjekom samim, stvaraocem? On o sebi ne vodi računa, tj. počne voditi onda kada je već kasno, pa je onda povuci potegni, drž-nedaj. Dobro, neki su o sebi poveli računa, a zanemarili druge, to nije čovjek. To je stroj koji redovito ide na servis, kojeg opslužuje cijela armija servisera koja služi čovjeku-stroju da bude u funkciji.

Kad nešto zašteka onda serviseri zamjene rezervnim dijelom ili naprave generalku te čovjek-stoj plati servisere i zadovoljan napusti radionicu.

No što je sa onima koji sami obavljaju servis. Kaže se "u postolara najgore cipele" pa tako izgleda i sa onima koji nemaju za servisere, uvijek se vucaraju u otrcanim postolama. Tu i tamo ih patinaju da bi izgledale novije, međutim izlizani taki odaju pravu sliku. Pa se posjeti postolara da napravi neki remake taka ali kožu ne može pa s vremenom ispuca. I onda čovjek kaže "došao im je kraj, zamor materijala, valja uzet nove".

Međutim ne moš uzet novi život. On je jedan jedini. Kad dođe kraju, nema više, šta si izgazija, izgazija si, gotovo, šlus.

Dok radiš ne misliš o tome. Ne razmišljaš o zamoru materijala. I onda jednog dana sjedneš i osjetiš umor. Ne znaš od čega si umoran, jer toliko je toga prošlo kroz tvoju glavu da i ne znaš što te zapravo umorilo. Nađeš servis koji te vraća u život, ali ga ne možeš platiti, jer od nečega treba i živjeti.

Nađeš solomunsko rješenje i usporiš, ali ako si previše usporio stiže kazna jer na autocesti života postoji ograničenje minimalne brzine, pa onda skreneš na sporednu cestu koja će te do tvog cilja dovesti bez obzira na putnu brzinu. Cijela poanta se svodi na to da do cilja stigneš, ali na vrijeme jer tamo te čeka vlak, brod, avion koji imaju svoj red vožnje. Ako si zakasnio, drugog nema, jer si propustio sve prethodne. Ubrzaš li na autoputu kako bi imao rezervu u odnosu na red vožnje može doći do zamora materijala (jer nisi obavio servis) i tek onda si u govnima, jer možeš ostati u nekoj vukojebini, i tek onda nećeš uhvatiti ni onu zadnju liniju.

Ne znam kada ste napravili zadnji servis. Meni se događaju u periodima, i sada se osjećam tako da moram napraviti jedan. No više ne putujem sam i moram dobro promisliti kojeg servisera da odaberem jer ovakvi strojevi su zastarjeli i teško je naći rezervne dijelove, a takvi servisi potroše i zadnje atome snage u potrazi za pravim. Sve mi se čini da bi muzej bilo najbolje rješenje, ali tamo primaju samo od određenog godišta, i još traže da je uporabljivo, jer tek onda nešto vrijedi, islužena konzerva ništa ne vrijedi, ima ih koliko hoćeš. Samo one zbilja rijetke nešto vrijede, a ja nisam relikvija kojoj bi se klanjali samo zato što je postojala.

Da li i vi dragi blogeri osjetite zamor materijala i koliko su vam dobri serviseri dostupni, ili pak čekate u redu kao muzejski eksponat u funkciji?
- 07:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Umjetno disanje



Jedna naša blogerica se pita zašto se ljudi nakon pustih godina zajedničkog života nađu otuđeni. Ne znam zašto je to tako, ali mislim da je vrlo mali postotak ljudi koji bar jednom nisu došli u situaciju da sebi postave takvo pitanje, ili bolje rečeno da dožive takvo osjećanje.

Može se razglabati o tome da svi mi tijekom godina rastemo, spoznajemo sebe i onog do nas, čak se može govoriti i osvješćenju. No da li je to osvješćenje ili jedna nova dimenzija života, veliko je pitanje. Ako govorimo o osvješćenju ona bi to značilo da smo jako dugo vremena zavaravali sami sebe, a ako pak govorimo o novoj dimenziji onda je pak pitanje u kakvim je okvirima percipiramo.

Bilo kako bilo činjenica jest da se takvo nešto događa, i da tragedija bude veća, sve češće. Zašto se učestalost takvih osjećaja s vremenom povećava također je velika nepoznanica. Može se tome pribrojiti moderni način života potrošačkog društva, ali i ne samo to. Mijenjaju se vrijednosti koje su postojale, a neke nove, nedoživljene izbijaju na scenu. Nije se lako snaći. Ljudi su mahom nezadovoljni bez obzira gdje i u kakvim okolnostima žive. Da stvar bude interesantnija, oni koji žive u lošijim životnim uvjetima rjeđe podliježu takvim osjećajima jer nemaju vremena. Dok oni koji su donekle u boljim životnim uvjetima češće podliježu takvom osjećaju jer ne znaju što će sa sobom.

Sjetite se samo doba rata. Nitko nije ništa imao, do li goli život, ljudi su se snalazili kako su znali i umjeli, pomagali jedni drugima. Svi su bili u istim govnima (isključujem odabrane koji su se uvijek za sebe znali pobrinuti). Čim se situacija popravila i počela utrka prema blagodatima življenja otuđili su se jedni od drugih. Donekle, naglašavam, samo donekle se slično može preslikati i na zajednički život dvoje ljudi.

U početku su i on i ona prepušteni jedno drugom, njihovom vlastitom uređenju života, onako kako ga oni vide. Žive pod pritiskom obitelji o kojoj moraju skrbiti (svakako govorim o normalnim ljudima). Nakon nekog vremena taj pritisak popusti i oni se nađu u zrakopraznom prostoru. I jedan i drugi su sa svoje strane davali što su mogli i onako kako su najbolje umjeli. No kada je pritisak popustio, djeca odrasla, krenula svojim putem, ili su ga započeli, njih dvoje se odjednom osjete praznima. Nemaju što dati jedno drugom.

Traže sebe, jednu "izgubljenu" mladost. Jer, osjećaju se još mladima, osjećaju da mogu još puno toga dati, ali ne znaju kome i na koji način. Ako se međusobno nisu nadopunjavali u svojem djelovanju nego samostalno rješavali svakodnevne, životne situacije onako kako su kome dolazile, ta je otuđenost još veća, više se ne prepoznaju, jer je svatko odrastao na svoj način ne dijeleći to sa onim drugim. Samopouzdanje je naraslo, nestao je onaj prvotni "strah" zaljubljenih. Svakodnevne dileme i frustracije rješavaju su bez upliva onog drugog, puno toga se uzima zdravo za gotovo jer to se podrazumijeva.

E sad, kada su se te dvije osobnosti suprotstavile jedna drugoj odjednom nastaje problem, veliki problem, ne trebaju više jedan drugom, postanu stranci, no da li je baš tako?

Da li je itko od involviranih osjetio što to znači biti sam sa sobom? Sumnjam da jest. A upravo u toj osamljenosti sa samim sobom i leži rješenje probleme. Kada je čovjek sam sa sobom, na neko vrijeme, spozna koliko mu onaj drugi nedostaje, koliko ga nadopunjuje. Spozna da nije sam na svijetu i da kao takav može funkcionirati jedno vrijeme, ali vrlo skoro faliti će mu onaj drugi sa kojim može podijeliti svoje misli, pa makar se i ne podudarale (da me ne biste krivo razumjeli ne govorim o krajnostima). Blogerica je jedno takvo osjećanje lijepo iznijela riječima "…Danas je sve drugačije. Zaljubljeni od početka žive zajedno, prebrzo se upoznaju i uskoro nema više nikakve nepoznanice zajedničkog života. Sve prelazi u svakidašnju kolotečinu i monotoniju. Preskaču onu našu fazu…..upoznavanja, iščekivanja, maštanja, otkrivanja….."

Govoreći o sebi. U jednom trenutku života osjetio sam zasićenje, prije spomenuto. Bila mi je potrebna promjena, jedna nova dimenzija življenja. Takve promjene dešavaju se kod svakog. Samo netko ne zna iznaći načina kao ih uobličiti u svakodnevni život pa se onda nezadovoljstvo nagomilava i onaj kojeg pritišće pukne kad-tad. Ja osobno imao sam sreće naći drugu, sličnu osobu, sa kojom ću moći razgovarati onako kao muškarac sa ženom, otvoreno, to mi je pošlo za rukom, ne odmah, ali vrijedilo je. Ni jedno od nas nije promijenilo svoje živote, ali smo oboje unijeli jedan novi dah u njih samih, višestruko pozitivan, rasterećujući, dimenziju koja nije opterećena dvostranim pogledom na svijet oko sebe. Čujemo se i izjadamo jedno drugome onako kako to ne možemo sa svojim bližnjim, popijemo kavu i nastavimo dalje rasterećeni od svakodnevnih životnih pritisaka. Rezultat svega je i ovo blogovanje. Svakako da blogovanje ne može biti slika života, ali je uvelike može nadopuniti. Može omogućiti ljudima da iznesu neke svoje misli, sjećanja, poistovjetiti se sa drugima, uvidjeti da slobodnom voljom i mislima ljudi izražavaju svoje najdublje doživljaje koji su našim najbližima uvelike pročitana knjiga, koja traži novi nastavak, jednu novu svježinu.

Nije problem odrasti, problem je steći zrelost ili ti ga mudrost koja će nam omogućiti nositi si se sa samima sobom.

Evo taman Bebek pjeva "…ne spavaj mala muzika dok svira, jedan ludi ritan nikom ne da mira…"
- 07:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Sivi dom

Sjećate li se filma (a bila je i serija) "Sivi dom". U filmu se govori o maloljetnicima koji su iz razno raznih razloga, uglavnom zbog neprilagođenosti društvu, dospjeli u popravno odgojnu ustanovu.

Prije jako puno vremena bio je jedan članak u dnevnim novinama, konkretno "Nedjeljna Dalmacija", tjedni dodatak "Slobodnoj Dalmaciji" koji je izlazio nedjeljom pa je po tome i dobio naziv. U tim novinama se nije pisalo o svakodnevnim, dnevnim novostima već se većinom osvrtao na društvena zbivanja i njihovu manifestaciju. Sjećam se jednog članka koji je govorio o djeci i kako ih se odgaja. Članak se može sažeti u sljedećoj konstataciji; "dok su djeca mala i u fazi odrastanja roditelji im govore; nemoj ovo, nemoj ono, ovo nije dobro jer ćeš zbog toga jednog dana imati problema, slušaj starije i poštuj zakone kako ti se ne bi razbilo o glavu. Kada odrastu i postanu punoljetni, završe školu. Ti isti roditelji im kažu; sada si slobodan čovjek i možeš što želiš. Pri tome zaboravljajući na sva moguća ograničenja koja su im nametnuli tijekom odgoja".

Kaže se da se sa visoka bolje vidi. U toj konstataciji ima puno istine, ali ja bih rekao da se najbolje vidi kada se prašina slegne, ma koliko visoko bio ne možeš vidjeti ništa kad se digne prašina.

Protekli tjedan nas je posjetio Đuro. Ne pitajte me koji Đuro jer vam neću kazati, ali ću vam pokušati predočiti kako djeca doživljavaju Đuru.

"Jednog dana tata je kući poveo svog prijatelja Đuru. Đuro nije bio običan prijatelj on je uz to bio i tatin poslovođa. Prije nego što će doći tata je rekao djeci da pospreme (http://lanxsatura.blog.hr/2008/04/index.html#dan3) po kući i da ne upadaju u riječ, da slušaju što barba Đuro kaže, jer on je jedan vrlo pametan čovjek. Nakon ručka počela je priča. Svi su se raskomotili i pijuckali kavicu. Djeca su pozorno slušala barba Đuru koji je inače gromkog glasa. Svaki put kada bi htio nešto naglasiti još više bi povisio glas, tako da je to na kraju bila vika. Kada je barba Đuro otišao tata je uzviknuo; uh, dobro da je otišao, a djeca su pitala. Tata zašto je barba Đuro vikao? Vikao je zato što je velik. Bio je tatin odgovor. Dobro tata, a zašto nas ušutkuješ kada vičemo po našoj kući? Pa, djeco draga, tako nalaže kućni red. Ne možemo druge ometati dok spavaju. A tko je tata donio taj kućni red, zašto on ne važi i za barba Đuru? Donijeli su ga oni koji brinu o ukućanima kako bi se znao red, a barba Đuro je jedan od onih koji brine da među ukućanima vlada red."

Djeca su narasla, izučila škole, pročitali puno knjiga i došao je trenutak da samostalno donose odluke. Ali da bi se neka odluka provela u djelo potrebno je prikupiti dovoljno glasova kako bi promijenili kućni red, jer htjeli su i oni slobodno vikati u svojoj kući. No kako je tata odgajao svoju djecu da žive i rade u skladu sa pravilima koji važe za svih tako su djeca morala prikupiti potpise stanara koji su odrasli i sposobni sami odlučivati. Ispalo je da se u onih 10% potpisa računaju i djeca. Djeca su se organizirala u grupice kako bi akcija bila što uspješnija. Onda je tata rekao da ništa ne važi jer da svatko može pokazati karticu, i da ona važi samo sa ispravnim pin-om, iako je djecu učio da se ljudi prepoznaju po imenu i djelima. Djeca su poslušala tatu, ali tijekom odrastanja su usput naučili da nije uvijek onako kako je tata govorio, jer veliki dio ovisi i o njegovom dobrom raspoloženju uvjetovanom premorenosti na poslu i zadacima koja je pred njega postavio barba Đuro. Kada dođe kući treba mu odmor i mir pa mu smeta buka i galama jer mu je ionako šušur u glavi od barba Đure i njegove žene Eunije.

Onda su se djeca sjetila barba Tonća koji je sjedio skupa sa onima koji su donosili kući red. Obratili su mu se za pomoć da svojim glasom podupre neke njihove ideje (http://plavabrazda.blog.hr/2008/04/index.html#dan5) za dobrobit svih ukućana. Barba Tonći je rekao "e djeco moja draga, vi ste mladi i neiskusni, morate jako galamiti kako bi vas čuli". Ne, barba Tonći nas nisu tako učili, učili su nas da slušamo starije i poštujemo pravila kako nam se ne bi razbilo o glavu. "Onda vam ja ne mogu pomoći, morat će te glavom razbiti taj zid".



- 07:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Pilule za lilule

Čitam nekidana statistiku i vidjeh da je 0% slika objavljenih po postovima. Ne znam kako oni rade tu statistiku, jer bilo je nešto slika, dakle statistika laže!
Pa kako bi popravio stanje evo jedne proljetne slike, vola!

Nije toliko interesantno što slika prikazuje jer bilo je i boljih slika po blogovima, ali je interesantno gdje je slikana. Slikana je u krugu bolnice, samo što se ne čuje cvrkut ptica koji upotpunjuje tu sliku. Koja bi to idila bila da nije bolnica. Međutim mora se priznati da uprava vodi računa da se ljudi odnosno pacijenti koji posjećuju bolnicu ugodno osjećaju u bolničkom krugu.

Ne, nije mi ništa. Pratio sam Ž. (od žena jelte) na pregled kod neurologa. Ma nije ni njoj ništa, ali vrag nikad ne spava. Povela mene sa sobom da joj budem podrška u slučaju neke nepovoljne vijesti. Naime zadnje vrijeme je boli povremeno glava i ima nekakve iskrice pred očima pa se zabrinula da nije nešto ozbiljno.

Hehe, ne može joj biti ništa ozbiljno jer je ona neozbiljna. Po cijeli dan sjedi za kompjuterom i igra online igricu. Monitor non-stop pred očima, a kad nije monitor onda je pogled usmjeren prema TV-u (kaže da tako odmara oči). Osim obaveza na poslu i kući fizička aktivnost je ravna nuli, zero, nada, njente. Između ostalog tu je i povećani kolesterol.

Doktor joj je reka da u glavi nema ništa jer da je šta u glavi onda bi je stalno bolila. Poslao ju je snimiti glavu kako bi se ustanovilo da li ima zakrčenje krvnih žila jer je pušač i da se bavi pilatesom, dakle fizička aktivnost. Likar mi se odmah svidio jer ne drži se samo službene medicine pa joj je umjesto da prepiše lijekove preporučio da pije čaj od gin-seng korijena. Osim pilatesa dobro će joj doći i masaža vratne kralježnice jer je po njemu ona uzrok smetnji. Dakle čoviku glava ne služi samo za ukras!

Sve ovo ne bih posebno spominjao da nisam popizdio. Popizdio sam zato što sam joj prije par mjeseci kazao kako je za nju nezdravo da nema nikakve fizičke aktivnosti, misleći na kolesterol. E onda su došle iskrice pred očima na što je moj komentar bio, "normalno da ti iskri kad non-stop buljiš u monitor". Ali tko sam ja da dajem dijagnoze iz područja neurologije.

Ne treba biti puno pametan da se, ako koristiš sive stanice, spoji 2+2. Dovoljno je samo da ti je do nekoga stalo i da ti glava ne služi samo za ukras nego da razmišljaš i povežeš pozitivna iskustva, a zbilja ne treba puno, samo dobra volja i malo zdravog razuma.

Sada je doba šparoga, a ona voli šparoge. Šparoge rastu u divljini samo za doći do njih i pobrati ih toliko kako bi to bio neki obrok treba se protegnuti i maknuti guzicu od monitora i eto ti korisne fizičke aktivnosti. Ovako lakše je ići na pilates nego brati šparoge. Ili recimo gljive. Gljive su u jesen kada ima dosta kiše dok još nije zahladilo toliko da se smrznu. Jedna korisna fizička rekreacija, učinkovitija od pilatesa, jer si na svježem zraku, u šumi. Osim fizičke korisnosti tu je i ona kemijska, jer šparoge i gljive obiluju mineralima i vitaminima kojih nema u genetskim pomama. Ne bi me bilo brige da se ne može ili nema gdje, potrebna je samo dobra volja.

S druge pak strane u hodniku su bili i drugi pacijenti koji su čekali na pregled. Između ostalih jedna postarija gospođa sa sela i jedan kršni gospodin. U razgovoru sa njima došli smo do priče tko je zašto tu. Ispostavilo se da su oboje tu iz istog razloga. Ne znam točan medicinski naziv, ali je riječ o nekoj "deformaciji" u zapešću dlana. Također se ispostavilo da im je ta "deformacija" nastala zbog pretjeranog fizičkog rada. Gospođa je cijelog svog života radila rukama težak fizički rad, a gospodinu je od štemalice. Njima ne iskri pred očima nego im otječu ruke. Dakle oni su tu zbog pretjeranog fizičkog rada, a ova moja zbog fizičke neaktivnosti. Koji paradoks! Ostali su također većinom došli zbog problema sa kralježnicom, uglavnom nastalih zbog dugotrajnog sjedenja za radnim stolom i badanja po tipkovnici.

Da tragedija bude veća i jedni i drugi su se našli tu kao produkt civilizacije u kojoj živimo. Jedna naša blogerica je konstatirala da su neki narodi svoja znanja prenosila usmenom predajom, čak što više spominje kulture koje su izumrle, a nisu poznavale pisanu riječ.

Stoga se postavlja logično pitanje što mi kao ljudi zapravo znamo? Malo i ništa! Međutim manji je problem što nešto ne znamo. Puno je veći problem što ne znamo razmišljati. Bitna je samo kratka informacija na osnovu koje ćemo dobiti šturo i nepotpuno saznanje o tome kako nešto postići uz što manje napora i utroška vremena jer vrijeme je novac, "doktore dajte mi neku tabletu da otklonim smetnje".

Današnji način življenja otuđio nas je od osnovna ljudskog postojanja, razmišljanja u korist opstanka. Dobro, možda ne tako drastično, ali nije ni puno daleko. Razmišljamo kratkoročno, informativno, kako na pazaru (placu) kupiti šparoge ili gljive po što povoljnijoj cijeni kako bi upotpunili svoj jelovnik a lijeni smo se pokrenuti i otići u prirodu pa radije zaroštiljamo neko pile ili tele uz salatu od krastavaca i genetskih poma iz plastenika. Tko će još mantat po brdu u potrazi za zdravom hranom, to su radili necivilizirani narodi, skupljali šumske plodove.

Ma nije poanta u potrazi za hranom, nego u fizičkoj aktivnosti koja nedostaje, ili je pak pretjerana. Jednom riječju otuđili smo se od svog iskona, odnosno prirode svog bića, bitna je samo informacija koju možemo dobiti pritiskom na dugme kako ne bi morali upregnuti mozak i tijelo, ili druga krajnost "ori vole dok ne lipsaš".

Evo još malo sličica.

Nema slike :)
- 07:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Malena mjesta srca moga

Proteklih dana me nije bilo. Tamo di sam bio Internet mi nije bio dostupan, a i da je nema ADSL vezu pa onda download traje, traje i još bi trajalo da nismo morali otići. Uostalom tamošnjem življu to i ne smeta. Oni bi to jednostavno riješili. Spojili bi se na Internet, uključili blog, pa dok on dowlodira otišli i štagod napravit (imam i ja takvi slučaj i mogu vam reći da mu osim previsoke cijene interneta ništa ne fali).

Dakle da vas ne držim puno u neizvjesnosti odmah da kažem di sam bio. Bio sam sa svojim dragim zetom na otoku Visu. Morali smo ići popravit "hidropack". To vam je ona sprava što omogućuje da u kući imate tekuću vodu. Nije da tamo nema vode, ima moj stari napravio im vodovod, ali voda povremeno nestaje pa ako nemate gustirnu iz koje će te crpiti vodu ostanete žedni.

Sjeli lipo na brod i pravac Vis. E ma ne možeš tamo ić bez auta jer na Visu nemaš šta radit ako nisi mobilan. Preplovili taj opasni viški kanal, noćnu moru svih Višana. Njima vam je najgore more na svitu taj bokunić viškog kanala čiji prijelaz traje ravno 30 minuta. Tu se more, naročito za jakog juga jako uzburka i onda kao pravi otočani ispuste dušu, zato vam oni niti ne idu puno prema Splitu, a oni koji su se odvažili teško se vračaju, nije vam to Brač pa da će te tamo ići radit i vratiti se u Split. Vračaju se samo oni munjeni što im je taj otok ostao u srcu i penzioneri.

Zbilja taj otok ima neku posebnu čar i vjerujem da nema čovjeka koji ga je posjetio a da se nije poželio vratiti. Ne znam da li je to zbog njegove burne prošlosti koja seže vrlo duboko u prošlost, netaknute prirode, ljudi ili pak spoznaja da si prilično daleko od brzog tempa civilizacije. Neću o prošlosti iako je ona više nego interesantna (jednom drugom prilikom) nego o životu na otoku i njegovim žiteljima.

Iskrcali smo se sa broda i uputili prema selu. Po izlasku iz grada Visa zet me upozorio da stavim sunčane naočale, a bilo je 20:30, mrak već debelo prekrio otok.
- Šta će mi sunčane naočale!??
- Sad ćeš vidit kad dođemo na cestu!
Izbili na glavnu cestu prema selima kad uz cestu postavili one stupiće sa mačjim očima što označavaju rub ceste. Toga nije bilo kad sam zadnji put bio tamo, a on bio nedavno. Ma dobro što stupići označavaju rub ceste nego su toliko visoki da te to reflektirajuće svitlo bode u oči, ravno u razini očiju. Odmah smo kontatirali da je to zato što je trava visoka pa da se vide. Ajde dobro što su visoko to bi još nekako i prošlo da nemaju dvi boje. Desna strana je crvena i donje odma brdo, a liva bila i doli je provalija. I sad ti ideš između tih stupića pari ti se ka da si na uzletno sletnoj stazi. Sve bi to još nekako i prošlo da cesta ne krivuda i u jednom trenutku više ne znaš di je livi, di desni kraj ceste odnosno tamo negdi dalje se ti stupići sa svojim bojama počnu mišat pa se moraš skoncentrirat da bi razazna šta vidiš. Kad sam se malo bolje zagledao ustanovio sam i da razmak između stupića nije isti. Jedni su gušće a drugi rjeđe postavljeni. Mora biti da su dvi ekipe radile na postavljanju, da baza bude veća na nekim dijelovima ih ni nema, e ali imaju oni sa druge strane. Prije si, dok ih nije bilo, moga vidit izdaleka kad ti je neko auto išlo u susret pa bi se pripremio na bliski susret, ovako si sad stalno u bliskom susretu sa stupićima i ne vidiš auta. Ajme šta će ovo lito bit kažin kad dođu stranci, biti će sudara više nego svih godina do sada. E to vam je na staroj cesti, novu nismo prošli.

Ajde prošli uspon i došli na Velu gomilu i sad se počeli spuštat prema Velom poju. To vam je ono polje di je za vrime drugog svjetskog rata bio aerodrom. A da vidite tek tamo čuda. Sad se cesta spušta prema poju i osim stupića na svaku okuku stavili one žute kvadratne znakove sa crvenim strelicama koji obavještavaju o oštrom zavoju. Do tu ih nije bilo, a prošli smo više oštrih zavoja nego na reli utrci. E kad smo se spustili u poje onda su nestali i ti znakovi. Ne tribam ni spominjat da na mjestu di se cesta račva i skreće oštro u desno prema polju nema tih znakova. Taman došli do okuke kad jedno auto (registracija nije sa otoka, a ni auto, hehe) iz suprotnog smjera stalo i čeka da mi prođemo. E uvatili se polja kad tamo opet stupići. Ni za vrime drugog rata aerodrom nije bio tako dobro osvijetljen. Kako smo se uputili kod prijatelja u jedno drugo selo tako moramo proč dva polja. Između ta dva polja nema stupića, tek tu i tamo di koji. Kad eto ti ih opet, e ali ovi put nisu samo oni bili komedija.

Cestu dijeli isprekidana traka, ali kakva isprekidana traka. One bijele crte su toliko gusto postavljene da ako voziš priko 60 km/h onda to postaje puna crta. Konstatirali smo da su vjerojatno te crte radili nekim kolom tako što su bojom koja je ostavljala bijeli trag opiturali trećinu kola i onda ga valjali po cesti. Lipo se ismijali i došli do prijatelja u Ženu glavu.

- Dobra večer.
- Dobra večer.
- Kako ste putovali?
- Dobro.
- Je li vajalo u kanalu?
- Nije (hehe)

Večerali i nastavili čakulu.
- Šta se radi?
- A evo mučimo se sa travom u jednom mladom vinogradu.
- Pa šta vas muči trava?
- Ma ne muči nas trava nego agronom.
- Pa ne uzgaja valjda agronom travu?
- Nije nego se misli kako se riješit trave, i dok on tako smišlja kako se riješit trave mi gledamo kako ona raste.
- I je li šta smislija?
- Je. Riješit će se trave rotacionom drljačom.
- Čime ???
- Rotacionom drljačom (hehe)
- A šta je to?
- Ne znamo ni mi, samo znam da moramo poleč travu, a mladi vinograd tek ga zasadili (po treći put) zagušit će ga trava dok prestane kiša.
- Pa šta ste ga sadili tri puta?
- Prvi put zasadili sadnice što nam je da agronom, drugi put iščupali zasađene i zasadili neku novu sortu, a treći put vratili one prve (hehe).

Lipo se isčakulali i vratili u svoje selo na počinak.

Ujutro se uvatili posla zbog kojeg smo došli, kao i sav normalan svit, ne prije 10, štaš radit cili dan. Popravili hidropac i usput montirali novi bojler i uzeli neke mjere za kupit materijal što nam treba. Popodne se uputili javit mojoj teti koja će navršit 90-tu, tu u selu i tamo zatekli ostalu rodbinu.
Najprije je bio problem dok me teta prepoznala. Nije posenilila, nego niti čuje niti vidi, e ali zato na noge još može, pa je prošlo nešto vrimena dok je skužila koji smo. Ajde sili i počeli čakulu, ne sa tetom nego sa ostalima, ona je sidila i pokušavala razumit o čemu pričamo. Mora bit da smo u jednom trenutku spomenuli travu i nadovezala se:

- Po poju vaka trava.

Digla ruku da pokaže kolika je i da se nisam izmaka ubola bi me bila u oko.

E ali nemaju oni samo problema sa travom tu je problem brijača i komunalnog poduzeća.

U mjestu Visu nema brice, ali zato imaju četiri frizerska salona za žene, dok u Komiži ima jedan brico i jedna frizerka. Ali ne moš otić u brice kako ti hoćeš, moraš se dan prije najavit kako bi on zna koji će dan doć da te ošiša, jer u međuvremenu radi nešto drugo (bori se sa travom, hehe). Ima jedno komunalno poduzeće pod čiju ingerenciju spada vodovod i čistoća, jelte. E ali kako su na otoku dva mjesta tako su i podijelili nadležnosti. Komižani kontroliraju vodovod jer je izvor na njihovom terenu, a Višani čistoću. Kada se ne mogu usuglasit onda ovi zatvore vodu, a oni drugi ne odvoze smeće. Što se pak usuglašavanja tiče valja znati da im je država sve ove godine stalno određivala povjerenika jer se nisu mogli dogovorit oko gradonačelnika. A i sa tim povjerenikom ima neka priča samo ne znam koja.

Ma to vam je judi moji kažin samo taki, ali da bi se mogli smijat morate tamo i živit, a to je već malo teže.

Da ne bi dobili iskrivljenu sliku o otoku evo nekih koje će ga predstavit.


Fale slike !
- 07:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Požuri polako



Čitajući proteklih dana blogove ukomponirano sa onim mojim izletom na Vis, stanem i zamislim se, tako pogleda usmjerenog u daljinu, opustim se i pustim mislima da slobodno lutaju. Ne misleći o ničem posebnom, a opet prebirući po mislima o svemu, pažnju mi je privukao pojam brzine.

Brzina je po definiciji prevaljeni put u jedinici vremena. Dakle, sve tri vrijednosti su u međusobnoj ovisnosti, rastu ili padaju. Ako pažnju posvetimo jednoj od njih i to prevaljenom putu onda je taj prevaljeni put određen sa dvije točke. Točkom polaska i točkom dolaska. Te točke se mogu nazvati i drugačijim imenima, ishodište i cilj. Ako ih promatramo samo kao točke koje definiraju neki prevaljeni put i ne uzimamo u obzir različitosti ishodišta odnosno dosegnutost nekog cilja, onda je svrha takvog putovanja da u što kraćem vremenu dosegnemo cilj. Ako se skraćuje vrijeme, povećava se brzina i obratno.

S druge pak strane s povećanjem brzine povećava se i mogućnost pogreške jer se u kraćem vremenu obavlja više radnji, a svaka od njih iziskuje određeno vrijeme kako bi bila odrađena u potpunosti. Ako nismo određenoj radnji posvetili potrebno vrijeme da se ona zgotovi dolazi do pogreške. Ponekad su te pogreške male pa samo produljuju vrijeme koje direktno utječe na pad brzine, a ponekad su tolike da se zaustavlja svako kretanje i onemogućuje daljnje putovanje.

Dakle, za svaku radnju nije određen vremenski period i brzina nego njen tijek i druga koja se na nju nastavlja ne može početi dok prethodna nije zgotovljena. Ako se težište usmjeri na vrijeme i brzinu radnja neće biti zgotovljena onako kako bi trebala.

Evo jednog primjera. Računalo, kompjuter je izmislio čovjek i u njega ugradio svoje znanje i osobine. Kada kupujete kompjuter onda se težište baca na brzinu njegovog rada. Dakle, da u što kraćem vremenu obavi postavljene zadatke. Da bi kompjuter mogao to izvršavati potreban mu je procesor, memorija i video kartica. O brzini procesora i količini memorije ovisi kojom će brzinom kompjuter obaviti postavljene zadatke. Što je brzina procesora i količina memorije veća zadaci će biti prije izvršeni, ako video kartica mora dijeliti memoriju radnje će biti usporene. Također za brzinu izvršavanja važna je i brzina izmjene podataka u memoriji. E sad, što je brzina procesora veća troši se više energije, a sa njenom potrošnjom raste i temperatura, da bi procesor mogao obavljati postavljene zadatke potrebno je ugraditi hlađenje koje će odvoditi taj višak topline i omogućiti procesoru daljnji rad. U slučaju pregrijavanja (kao i premorenost kod čovjeka) procesor neće moći izvršavati postavljene zadatke i doći će do potpunog zastoja. Dakle, nećemo ostvariti postavljeni cilj.

Potpuno identično se događa i kod čovjeka! Samo što je procesor srce, a memorija mozak. Tijelo, ruke, noge, oči i dr. su prateći "hardware". O količini znanja i načinu njegove primjene ovisi kojom brzinom ćemo biti u mogućnosti sagledavati neku cjelinu, a o srcu i fizičkoj spremnosti ovisi koliko će nam vremena biti potrebno za postizanje određenog cilja. Ako zanemarimo samo jedan segment, tj. njegovu manjkavost ne uzmemo u obzir, cilj neće biti dosegnut odnosno biti će manjkav, "svaki lanac je čvrst upravo onoliko koliko i njegova najslabija karika", dođe li do preopterećenja dolazi do pucanja. E tako je i sa ljudima, odnosno sa njihovim dostignućima.

Uzmimo npr. piramide. Gradile su se za života faraona i gradnja je u prosjeku trajala 20 godina prema ondašnjem poimanju gradnje. Ne ulazeći previše u detalje same gradnje evidentno je da su vrijeme i brzina gradnje u odnosu na postavljeni cilj bili marginalni. Ali ono što nije bilo marginalno bio je trošak (doduše faraonima i carevima prohujalih vremena manje bitan, ali ipak trošak). S vremenom je čovjek, razmišljajući, uvidio da vrijeme i brzina imaju bitan utjecaj na trošak, jer što se skraćuje vrijeme povećava se brzina, samim tim se prije stiže do željenog cilja, a kao rezultat svega je manji trošak. Da bi zamišljeno moglo biti i ostvareno bilo je potrebno iznaći nove materijale i usvojiti nove tehnologije koje će kombinirano ostvariti zadane ciljeve.

Tako se danas npr. grade zgrade koje zbog brzine gradnje i smanjenja troškova, imaju u odnosu na piramide marginalan rok trajanja. U vrlo kratkom vremenu puno mozgova nalazi rješenja kako na najbrži mogući način ostvariti put do cilja, a cilj je samo jedan, smanjenje troškova odnosno zarada. Sve da je i urađeno kako treba, u korist zarade dolazi do preopterećenja (kao i kod lanca) pa nakon nekoliko godina pucaju zidovi odnosno urušavaju se nasipi, o ljudima ne treba posebno ni govoriti svi pucaju po šavovima kao i zgrade.

Kada to stavimo u relaciju sa kompjuterima onda će te lako uočiti da kada poklikate puno stvari koje treba odraditi, kompu treba neko vrijeme da sve to i izvrši. Nemate li strpljenja sačekati da izvrši zadanu radnju i požurite, zablokirao je pa ga treba resetirati. Drugim riječima zadalo mu se više radnji nego što može izvršiti, isto je i sa čovjekom. Samo za razliku od kompića čovjeka je malo teže resetirati. S druge pak strane ljudski proizvodi u koje je ugrađeno više vremena promišljanja, odabira materijala i njihovih svojstava, više pažnje posvećeno svakom segmentu izrade finalnog proizvoda koji čini jednu cjelinu tj. cilja znatno više i koštaju, ali im je samim tim i trajnost veća.

E sad u jednom od komentara na prošli post gustirna se pita "…Znan za jednoga staroga težaka u Pošpilje šta nema jednu ruku, a ispod maslina mu je ka na pjatu. Koja li je njegova tajna???" Tajna je toliko jednostavna da boli glava. On nije ograničen vremenom, brzina je marginalan pojam, ispred sebe ima jasno određen cilj koji nije određen dužinom, i kojeg je sebi postavio u skladu sa svojim mogućnostima, jedino što mu je za njegovo ostvarenje potrebno su strpljenje i upornost.

Za razliku od njega mi svoje življenje percipiramo dužinom trajanja i brzinom izvršavanja, a ciljevi, ciljevi su marginalni ako možemo podmiriti trošak, ali samo do pucanja prve karike.
- 07:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Gdje duša spava?



U osvrtu na komentare prošlog posta napisah „sve što je čovjek stvorio ima dušu“. Dobro, možda ne baš sve, ali većim dijelom. Da ne bi previše filozofirao i išao u širinu zadržati ću se samo na stvarima, jer o njima je riječ.

Koliko puta ste došli u situaciju i promislili ova kuća, brod, stroj i tome slično, ima dušu. Meni to često padne na pamet. Čak i onda kada hodam ulicama svoga a još više stranog grada. Stalno gledam osvrćući se, pogleda često usmjerenog prema gore, tako da me moji znaju priupitati „pa šta sad gledaš gore, al će kiša“. Ne neće kiša, nego gledam ono što se na prvi pogled ne vidi, a to je duša nekog mjesta. Ona se ne može primijetiti samo tako letimičnim pogledom po građevinama, valja se zagledati u detalje. Detalji su ti koji čine osjećaj doživljaja na koji kažemo „ovo mjesto ima dušu“.

Zašto baš detalji prostom oku nevidljivi? Pa zato što je onaj tko je to radio kroz te detalje utkao sebe. Uzmite na primjer katedralu Sv. Jakova u Šibeniku. Odabrao sam nju zbog jednog specifičnog razloga, prije nego navedem kojeg da kažem nešto po čemu je specifična.

Gradili su je razni majstori a najpoznatiji među njima je Juraj (Matejev) Dalmatinac. Sama gradnja započeta je 1431 god. a konačno završena 1505 godine, dakle gradnja je trajala 74 godine. Interesantno je spomenuti da je točno toliki i broj glava koje ukrašavaju katedralu, da li svaka glava predstavlja jednu godinu gradnje, ne znam, ali znam da je svaka od te 74 glave različita. Različitost u glavama može se usporediti i sa različitošću ljudi, pa je onaj tko ju je gradio možda i time htio dati do znanja da ne postoje dva ista čovjeka.
Sljedeći ulomak prenesen je sa ove stranice: http://www.croatia.hr/Hrvatski/Destinacije/Opcenito.aspx?idDestination=4860&idProperty=16

…Ovaj jedinstveni sakralni spomenik iznimno je interesantan primjer kao jedina građevina koja nema zidarskih elemenata, i gdje su zidovi, svodovi i kupole konstruirane jedinstvenom metodom (koju je prvi upotrijebio Juraj Dalmatinac ) gdje se naknadno, u cjelinu slažu precizno isklesani kameni dijelovi, metoda koja je korištena u tesarskom zanatu.
Rezultat je sklad kamene cjeline, metode slaganja, i apsolutne harmonije unutrašnjosti i vanjskog volumena katedrale. Tehnika gradnje najbolje se očituje u zabatu glavne fasade (forma trolista) kao jednom od najstarijih u Europi i kao jedinom koji se prirodno nastavlja kao dio trobrodnog tlocrta crkve u harmoniji s oblikom i veličinom svodova….

A sad ono specifično. Prije nekih 10-12 godina radilo se na rekonstrukciji kupole Šibenske katedrale. Nakon završetka radova gradske vlasti su planirale u katedrali montirati ventilacijski sustav za provjetravanje katedrale, jer je u njoj bilo zagušljivo. Tijekom radova morao je biti skinut vršni kamen koji drži svodove kupole. U početku su mislili da je taj kamen iz jednog dijela, ali kada su počeli sa demontažom ustanovilo se ne samo da nije iz jednog dijela nego da je iznutra šupalj. Prilikom rastavljanja donja polutka je u svom donjem dijelu imala rupu koja je bila začepljena masnoćom i prljavštinom. Ne treba posebno spominjati da je ta rupa bila točno određene dimenzije. Daljnjom analizom majstorova djela ustanovili su da je taj šuplji kamen sa rupom na svojem dnu služio kao ventilacija za provjetravanje cijele kupole, a preko nje i same katedrale. Potom je osvanuo članak u novinama „Juraj Dalmatinac uštedio Šibenčanima 50 000 DEM“.

E sad ja vas pitam da li je Majstor Juraj Dalmatinac svojim promišljanjem i djelom katedrali udahnuo dio svoga duha? Po meni, da, katedrala odiše njegovim duhom.

Još jedan, manje značajan primjer. U Veroni postoji amfiteatar (arena) iz prvog stoljeća. Danas služi za glazbene večeri i priredbe, a poznato je čemu je služila u svom izvornom obliku. Ima jedan detalj kojeg nisam našao po internetu i nisam baš siguran koliko je poznat. Ispod carske lože je ulaz u arenu. Ulaz nije u svojoj punoj visini jer ga je konstrukcija tribina podigla 3-4 metra iznad stvarnog poda i još su ostala 4 metra, dakle prilična visina. E ali, to uzdignuće je otkrilo jedan detalj. Kada se okrenete prema ulazu sa lijeve strane u temeljnom kamenu luka (onaj od kojeg luk počinje) uklesano je jedno ime, imenom i prezimenom, prostom oku nevidljivo. Pretpostavljam da je to ime arhitekta koji je projektirao arenu (jer podatak nisam našao, a sada ne mogu prežaliti što nisam slikao). Dali je spomenom njegovog imena i svih onih koji su radili na njenoj izgradnji poprimila njihov duh, kompleksan, ali ipak prepoznatljiv, da.

Ili npr. Dioklecijanovi podrumi. Kada se uspinjete skalama na Peristil primijetiti će te na kamenim blokovima znakove (isto se pojavljuje i u drugim dijelovima podruma) koji zasebno stoje na kamenom bloku i ne predstavljaju ništa osim onom koji ih je uklesao. Te znakove su uklesali oni koji su ih radili i samim tim taj kameni blok, težak pola tone i više, nije onaj isti (ma niti jedan nije isti, ali ovaj ima svoje ime, znak, ma što on značio).

Idemo dalje. Koliko puta ste s nekim komentirajući neku napravu (da ne upotrebljavam zasebne izraze) rekli „baš mi je legla“. A što se u stvari dogodilo. Onaj tko je projektirao ili izradio tu napravu unio je u nju svo svoje promišljanje strpljenje i ustrajnost da putem nje izrazi svoju ljubav prema ljudima. Ili drugim riječima, da se njenim korištenjem čovjek koji je koristi osjeća ugodno i zadovoljno, jer mu na taj način pomaže, ali u stvarnosti mu pomaže duh onog tko ju je osmislio.

Nikola Tesla je rekao da on nije izumitelj nego otkrivač. Kad su ga pitali da to malo pojasni, odgovorio je: „sve što nas okružuje postoji oduvijek u prirodi ja samo otkrivam načine njihovog uzajamnog djelovanja“. Neki bi možda za teslu rekli da nije imao dušu jer se dao kastrirati kako bi se u cijelosti posvetio znanosti. No kad promislimo malo bolje on je čovječanstvu dao svoj život, a kroz njegova djela i svoju dušu.

Tako je sa svim „stvarima“ koje obilježavaju jednog čovjeka, sredinu, kulturu i epohu. Negiranjem duha kojeg sa sobom nose negiramo i njihovo postojanje, negiramo čovjeka koji iza njih stoji, a samim tim i ljubav koja ih je stvorila.

Doduše, istini za volju, ima i mnoštvo negativnih primjera što ni po čemu ne treba iznenađivati, jer kao što u ljudskom svijetu postoje ljudi sa dušom tako postoje i oni bez nje koji također svojim djelima manifestiraju ono što su. Ali o njima neću jer ovaj blog sam zamislio kao odraz pozitivnih misli.


- 07:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Slučajnost ili…?



Mislio san da me ništa neće potaknuti da danas napišem sličan post, pa ipak, dogodilo se.

Prije tri dana, 01. svibnja bio je praznik rada (ah, taj svibanj) po blogovima su se mogli iščitati prigodni postovi koji obilježavaju taj dan. Kako je krug blogera u kojem se krečem zrelije dobi (neka se ne uvrijede oni koji se još osjećaju mladima jer i ja u njih spadam) tako se kroz postove, a naročito kroz komentare provuklo i sjećanje na neko prošlo vrijeme kada je taj dan imao jedno sasvim drugačije značenje.

Potom je naša draga blogerica objavila post u kojem se kao temeljno pitanje nameće pomirba različitosti u svrhu višeg cilja, u prvom redu čovječnosti i ljubavi. Komentari koji su uslijedili su predočili svu različitost ljudskog poimanja, sudbina i njihovih gospodara.

Prije točno godinu dana pojavio se u prodaji DVD kao prateći dodatak dnevnog izdanja Slobodne Dalmacije. Kada sam išao u trafiku (a obišao sam ih nekoliko) da bih kupio predmetni DVD svugdje sam dobio isti odgovor „šjor moj dragi to je nestalo istog trenutka čim se pojavilo“. Potom sam angažirao i Ž. koja je bila van Splita da pogleda u trafiku i došla je sa još zanimljivijom pričom, ali bez DVD-a. Rekla je da joj je prodavačica u trafici ispričala kako je isto došao pitati i jedan stariji gospodin (penzioner sa štapom) i kada mu je ova rekla da nema, te da nije ni sebi uspjela sačuvati jedan on je ostao moleći je da mu nabavi riječima „dajte molim vas ako ikako možete da ga još jednom vidim prije nego umrem“. Pogađate, DVD je pričao priču jednostavnog imena Tito.

Priča je tim interesantnija kada se zna da ju je snimio i ispričao Rus. Ne želim ulaziti u polemiziranje tipa „što bi bilo da je bilo“ pogotovo ne u raspravu o tome „tko je koga i zašto“. Ostavljam to onima koji se bave prošlošću iako čisto sumnjam da će je ikada moći sagledati u cijelosti iz prostog razloga što nisu bili njeni sudionici, nisu disali duhom vremena, a i oni koji su je pisali imali su subjektivne poglede kao i ovi danas. I tako se rašomon ponavlja iz generacije u generaciju, iz stoljeća u stoljeće, iz epohe u epohu.

Ono što je neponovljivo svakom čovjeku, bez obzira u kojem vremenu živio, to je njegova mladost. Ta mladost živi u sjećanjima mnogih, ali je vrijeme neumoljiva istina njene prolaznosti. Sjećanja koja ostaju u ljudima bude osjećaje koje ponekad moraju glasno iznijeti, lijepe ili grube.

E sad da se vratim na pitanje iz naslova. Danas je nedjelja, većina ljudi ne radi, rade trgovine (u nekom prošlom vremenu nisu radile nedjeljom, bila je lutrija i subotom naći otvorenu trgovinu) i oni koji moraju, veće organizacije, pogotovo tvornice svakako ne, pa ipak sam danas točno u podne (12:00) čuo oglašavanje sirene za uzbunu. Čisto sumnjam da je to bila provjera sigurnosnog sustava uzbunjivanja. Točno u podne, na današnji dan, slučajnost ili ….?
- 07:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Što pokreče Svijet?



Znam, mnogi će odmah kazati, novac! Točno. No ako govorimo o pokretanju u smislu nekog napretka onda u prvom planu ne stoji novac, on je pozadina koja slijedi kao rezultat takvog kretanja. Ono što pokreče današnji svijet je, nafta, kojoj prethodi novac i koja stvara novac.

Najmoćniji ljudi na svijetu su vlasnici, odnosno predsjednici naftnih kompanija. Jedna od najmoćnijih industrija u svijetu osim kemijske i informatičke industrije je automobilska industrija. Poslije njih slijede svi ostali sa većom ili manom zastupljenosti.

Možda sumnjate da je to tako? Pogledajte oko sebe. Rijetki su oni koji ne voze automobil, još rjeđi oni koji nemaju TV, u stopu ih prate ponosni vlasnici laptopa, ne postoji osoba u današnjem svijetu koja ne koristi neki od kemijskih preparata (tableta, sredstava za čišćenje, krema za lice ili brijanje itd, itd, itd).

Ne ulazeći zasebno u sve detalje zadržati ću se na jednom. Nafta. Odnosno na strojeve koji se njome pokreću.

Da li vam je poznato što je ovo?
Image Hosted by ImageShack.us

Ovo što vidite na slici je uljana repica. Služi za dobivanje biljnog ulja koje služi za dobivanje biodiesela. Danas se o tome naveliko govori i postoji plan Europske Unije, a takav je i svjetski trend, da do određene godine (ne znam koje) biodiesel ima značajniji udio u gorivu kojim se pokreću diesel motori. Razlozi su vrlo jednostavni. Biodiesel ne sadrži sumporov oxid, glavnu komponentu kiselih kiša nastalu izgaranjem sumpora sadržanog u fosilnim gorivima. Također je bitno smanjena emisija ugljikovodika i ugljičnog monoksida za 50% u odnosu na fosilna goriva. Ostale pozitivne učinke biodiesela neću posebno spominjati kako tema ne bi išla u drugom smjeru osim da štetne plinove nastale izgaranjem smanjuju u rasponu od 30 – 85%.

E sad ono interesantno. Diesel motor je dobio ime po svom izumitelju, Rudolfu Dieselu koji je svoju radnu premijeru imao 1893 godine. No taj motor se nije pokretao diesel gorivom kakvog mi danas poznajemo nego biljnim uljem (druga vrsta goriva za pokretanje bila je ugljena prašina). Osnovna ideja njegovog konstruktora bila je da napravi stroj koji će zamijeniti parni i svojom primjenom olakšati rad u poljoprivredi. Zašto baš poljoprivredi? Pa stoga što poljoprivrednici mogu uzgajati uljanu repicu iz koje će dobivati biljno ulje za pokretanje takvog stroja i time sami osigurati gorivo za njegovo pokretanje.

Ali priča o bio gorivu tu ne prestaje. Jeste li znali da se iz konoplje može dobiti biogorivo slično benzinu? Da, točno tako. Iz konoplje se može dobiti gorivo istih svojstava kao i ono koje danas troše benzinski motori. Iz takvih i sličnih razloga u Americi je pokrenuta velika kampanja protiv indijske konoplje od koje se dobiva halucinogena droga iako je ona samo jedna od poznatih vrsta konoplje pa je kao rezultat iste uslijedila zakonska zabrana uzgoja bilo kakve vrste konoplje.
Također valja spomenuti da se navedena goriva mogu dobiti i destilacijom prirodnog ugljena samo je postupak vrlo skup.

Dakle, lako je zaključiti da nestankom fosilnih goriva ne prestaje rad onih strojeva koji pokreću svijet. No nameče se pitanje, kome je u interesu da se svijet pokreće na bazi fosilnih goriva dobivenih iz nafte. Odgovor je više nego očit, velikim naftnim kompanijama koji zbog svog utjecaja na svjetsku politiku kroje sliku svijeta.

U početku se nafta nalazila na površini zemlje u barama, sama je izbijala na Zemljinu površinu. Vjerujem da je u tim počecima bilo znatno lakše i jeftinije preraditi fosilna goriva nego uzgajati poljoprivredne kulture pa su se ljudi odlučili na korištenje istih, ne znajući za štetne utjecaje. No danas kada se nezamisliva sredstva troše na dobivanje istih i time, u cilju zarade mijenja cijela slika svijeta, biogorivo ponovno dobiva svoju prvotnu funkciju i ulazi u razmatranje, ali ovog puta po znatno višim cijenama.

Međutim, svijet je išao i razvijao se svojim tokom onako kako mi danas uživamo njegove plodove. Mislim da je biogorivo samo jedna usputna stepenica ka obnovljivim izvorima energije koja će u cilju profita podignuti cijenu svih energenata bez obzira na način dobivanja (pogledajte, svaka uplatnica za električnu energiju uključuje naknadu za razvoj obnovljivih izvora energije, doneseno zakonom), a za takvo nešto postoji čvrsto uporište u potrošačkom društvu, kojeg nismo ni svjesni.
- 07:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
O kućo mala



Danas kad otvorih oči upalih radio i dok se sunce probijalo kroz grilje a burin boru mrsio grane čula se pjesma koja mi je u istom trenu izmamila osmjeh i suze. Evo te pjesme.

Klapa tragos:


- 07:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Zašto i kako volimo?



Mnogi su pisali i napisali se o vječitoj temi ljubavi, pjesnici naročito. O idealima ljubavi, o nedostižnim ljubavima, neuzvraćenim ljubavima, tragičnim ljubavima i tako redom, da ne nabrajam. Postoje i različite vrste ljubavi. Roditeljska ljubav, bratska ljubav, prijateljska ljubav, ljubav prema suprotnom spolu i ljubav naspram određenoj osobi. Osjećaj koji oplemenjuje ljudsku dušu i čini je velikom i širokom ili je pak smješta u procjep ega.

Ne bih sada o tom nepresušnom izvoru pjesničkih i drugih literarnih inspiracija, nego o tome bez čega niti jedna ljubav ne nastaje niti opstaje, njenom preduvjetu, ako se to tako može kazati, nekoga voljeti.

Voljeti je vrlo širok pojam. Netko voli da mu vjetar mrsi kosu, ja naprotiv, volim da mi se ništa ne mrsi. Netko voli brzu vožnju autom, a netko drugi uopće ne voli auto, čak što više strah ga je. Drugi pak vole pomagati drugima, a ima opet i onih koji vole da im drugi non-stop nešto pomažu, netko voli raditi rukama, a netko ne voli raditi ništa. Dakle, za sve što se voli postoji i suprotnost. Kada se voljeti postavi u relaciju ljudskih odnosa onda sve to zajedno tvori osjećaj za kojeg kažemo "volim…, zato što me to kao osobu ispunjava". I tada na scenu stupa osobnost pojedine osobe, ona osobnost koja izaziva osjećaj ljubavi.

Da ne bi previše razvlačio postaviti ću priču u relaciju muško-ženskih ili obratno žensko-muških odnosa, onako kako meni izgleda. Dakle da bi se dvoje spojili prvenstveno se jedno drugom moraju svidjeti, ukusi su različiti i o njima se ne raspravlja, ali je nedvojbeno da želju inicira vizualni kontakt. Netko voli vitkije drugi punije, neko obline netko mišiće drugi pak intelektualni izgled, nekom je bitna boja kose, a drugima da je ima ili nema, nekom se sviđaju postole, a drugima novčanik. Bilo kako bilo svi ti faktori iniciraju kontakt.

Na osnovu takve vizualne informacije svaka suprotna strana je stvorila svoju predodžbu i sad hoće upotpuniti sliku. Valja imati na umu da ta vizualna informacija nije zanemariva. Zašto? Pa gledajte, kada netko izlazi u društvo u kojem očekuje nekog upoznati bez obzira da li se radi o muškarcu ili ženi on će se urediti tako da svojim izgledom privuče nekog iz određenog kruga ljudi. Svatko sebe želi prikazati u što boljem svjetlu a istovremeno, na neki način, biti određen. Nitko neće pogledati neurednu ženu ili muškarca u šporkom trlišu, mada ima i takvih, ovisno u kakvim ih situacijama promatramo, ali u razmatranje uzimam večernji izlazak u "lov". U svakom slučaju kad do kontakta dođe predstoji "igra". I upravo ta igra, kao i svaka druga igra, aktere vodi u krivom smjeru jer igra ne podrazumijeva realnost i ozbiljnost iako su ozbiljni ulozi u pitanju.

E dobro, dakle kad je vizualni kontakt stvorio jednu svoju psihičku sliku nastupa verbalni u kojem se traži potvrda te slike, i eto opet pitanja koja trebaju dati odgovor da li je to ono što volimo. Normalno, kako smo se već nacifrali fizički ispred ogledala tako i naše riječi poprimaju isti odraz kao i onaj u ogledalu, želimo sebe prikazati u što boljem svjetlu. Ljudi se međusobno privuku jer onaj drugi nadopunjuje njegove težnje, odnosno nedostatke. Nedostatke ne spominjem slučajno jer upravo nadopuna osobnih nedostataka na bazi ljubavi od strane onog drugog projicira osobni osjećaj vrijednosti. Ako je sve dobro prošlo na scenu stupaju kulturološke odnosno statusne razlike. Zato smo onog drugog i odabrali, jer u pozadini svega stoji vlastiti ego i osjećaj vrijednosti u društvu.

Sve je dobro dok nečiji ego dobiva svoju satisfakciju bilo fizičku ili psihičku. Mane koje svaki čovjek ima, jer bez njih ne bi bio čovjek, ne predstavljaju veći problem jer vrline kojima hranimo svoj ego ih nadmašuju. S druge pak strane ima i onih koji vjeruju (u njih spadam i ja) da se isticanjem onoga što kod nekog volimo te iste mane mogu prevladati, ako ne prevladati, ono bar u drugom probuditi osjećaj povjerenja i ljubavi, toliko potreban svakom čovjeku.

Ali kako ljudi nisu od danas do sutra tako s vremenom ili bolje rečeno nakon niza godina u prvi plan izbija njihova osobnost, potisnuta ili izgrađena nije bitno. Bitno je to da je njena osnova postojala na samom početku, ali je nismo uočili ili što je češći slučaj, nismo kao takvu željeli prihvatiti, jer ju je prvotni zanos zaljubljenosti, dakle stanja ni na nebu ni na zemlji, smjestio u neko bezvremensko okruženje vanjskog svemira. Čak ni ta različita osobnost nije neki nepremostivi problem ako su ljudi uspjeli na osnovu inicijacije voljenja izgraditi ljubav, međutim sve više smo svjedoci da ljubav gubi na značaju zbog toga što joj neki pretpostavljaju svoj ego, a ne smijemo zanemariti ni njihove prikrivene strahove koji igraju nemalu ulogu, ako ne i presudnu, i tada na scenu stupa sebičnost, odnosno zadovoljenje vlastitog ega.

Sve bi se to nekako i razriješilo kada bi se ljudi suočili sa samima sobom i onim drugim pa jednim otvorenim razgovorom jedni drugima iznijeli jasno i nedvojbeno ono što im kod drugoga smeta. Ali vlastiti ego ne dopušta slobodnu komunikaciju, zašto? Pa zato što se zbog straha od neprihvaćenosti ne želi naći u podređenom položaju koji predisponira eventualni gubitak. Ne kaže se zaludu "ako si živio ljubav pusti je da ode, ako se vrati znati ćeš da je nešto vrijedila".

Kako u pozadini stoji jako puno nedorečenosti i ne prihvaćanja svoje i tuđe nesavršenosti ljudi počnu tražiti kompromise koji nikom ne idu u prilog jer to znači još jedno zavaravanje samog sebe i onog drugog. Stoga osjećaji kao što su ljubomora i nepovjerenje koji proizlaze iz osobina ličnosti dobivaju svoj puni zamah. I tako se trakavica nastavlja, a osobnost ostaje. Sve do onog momenta kada potisnuti, a nezadovoljeni osjećaji pod utjecajem pritiska iznutra ponovno ne izbiju na površinu, ali ovog puta sa puno jačim intenzitetom koji vodi ka raskidu.

Raskid neke veze nije samo produkt neusklađenosti karaktera već i percepcija budućnosti, odnosno života i obitelji koja svoj puni smisao dobiva tek sa djecom. Djeca samim svojim dolaskom na svijet produbljuju osjećaj ljubavi ali i brige koja projicira izvjesne strahove. Ne bih se sada zaplitao u odnose prema djeci jer to je tema sama za sebe. Ali se može kazati da se nedorečenosti koje nisu na vrijeme razriješene prenose na njih i njihovom pojavom osobnosti poprimaju izraženiji karakter.

Dakle, kao temeljno pitanje nameće se sposobnost prihvaćanja. Prihvaćanje u svojoj osnovi podrazumijeva i mijenjanje, odnosno izgradnju osobnosti koja kod osoba sa jako izraženim egom nije moguća. Pa stoga volim kazati da je puno važnije znati što se ne želi nego željeti. Kada nešto želimo upotrijebiti ćemo sve svoje sposobnosti kako bi do toga došli i zadovoljili inicijalne osjećaje svog ega, a kad znamo što ne želimo nemamo se oko čega trsiti, sve je određeno u samom startu. Jasna slika koju netko prihvaća ili produžuje dalje. Ako je prihvaćena otvorena srca onda to znači uvažavanje nečije osobnosti, a ako se prihvaća kao dio igre koja predstoji ostvarenju želja od uvažavanja osobnosti nema ni početnog slova.

Danas se sve više čuje, a i vidi produbljenje jaza na relaciji muškarac-žena. Sa naslovnica nam pažnju privlače žene koje svojom razgolićenom intimom nude proizvode potrošačkog društva. Pa htjeli to neki priznati ili ne, same postaju "potrošna roba". Po istoj toj osnovi, a razvojem ravnopravnosti među spolovima sve više žena govori kako su "potrošile" nekog muškarca. Ne znam tko je koga potrošio ali znam da ni jedni ni drugi nisu imali što potrošiti jer emocije koje čovjeka čine vrijednim življenja nikada nisu ni postojale.

U konačnici jednog tako složenog odnosa kao što je ljubav, ma koliko to na prvi pogled zvučalo egoistično, stoji nepobitna činjenica da onaj tko nije zadovoljan samim sobom nikada nikakvo zadovoljstvo neće moći pružiti ni onom drugom. Odgovor na pitanje "koliko nas onaj drugi voli" sadržan je u odricanju od svog ega i zadovoljenju istog od strane onog drugog. Prema tome voljeti i biti voljen nije "proces" koji ide samo u jednom smjeru, to je živa "materija" koja cirkulira i raste u oba smjera, koja ne poznaje podjelu na muškarce i žene, djecu i roditelje i njihove različitosti, nego stvara osjećaj zbog kojeg sebe volimo nazivati ljudima.

- 07:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Smijeh lijeći



Evo svakog dana oni znanstvenici otkriju nešto novo. Nije to bilo jučer kad su došli do zaključka da smijeh lijeći. Svakako da smijeh lijeći, kad se čovjek smije onda mu se u mislima izmjenjuju vesele misli, asocijacije na temu, a to pak ima direktnog utjecaja na pozitivnu energiju koja kruži tijelom. Čak sam čuo da postoje "radionice smijeha" u koje dođu ljudi kako bi se opustili i nasmijali i to u svrhu liječenja.

Meni se pak čini da je jedna takva spoznaja prisutna od davnina. Ljudi su se uvijek voljeli smijati, a to potvrđuju i grčke komedije. Da nije tako zašto bi netko takvo nešto prenosio drugim ljudima ili još bolje, da ne lijeći zašto bi netko imao potrebu gledati komedije. Dakle, smijeh kao lijek poznat je od davnina samo što se danas (pošto se ionako sve dokazuje) isto mora dokazati i znanstvenim eksperimentima.

Samo ne znam do koje granice lucidnosti ti znanstveni eksperimenti idu (ne sudjelujem u njima) jer recimo da, da bi nas nešto nasmijalo mora postojati percepcija koja objedinjuje daleko više poimanja nego što to jedna komedija u svom uprošćenom iznošenju može predočiti širem auditoriju. Pa tako dolazimo do toga da se svi ljudi ne smiju istim stvarima. Kao i to da humor jednog mentaliteta nije nužno smiješan u drugom kraju življenja. Zbog te različitosti se ona multikulturološka nacija (Amerikanci) dosjetila da u svojim humorističnim serijama ubace profesionalne smijače i kao posljedicu imamo da se svi i u svom svakodnevnom životu smiju ka blentavi. Oni šta se ne smiju ubijaju oko sebe, a samo je pitanje trenutka kad će to učiniti i oni šta se onako blentavo smiju.

Ma pustimo mi te šta se nasilu smiju, oni su blentavi sami od sebe, ali šta sa onima koji se smiju sami sa sobom, jer im je percepcija nešto povezala. U mom kraju, a to je Split, vas u najboljem slučaju mogu proglasit redikulom, ako niste redikul onda ste na nekakvoj drogi. Dakle, kako god okreneš si najeba.

Evo jučer predvečer (nakon šta sam puka od smija sa onim dalmatinskim haiku) stanen lipo sa čovikom, mojim školskim kolegom, i počnemo čakulu. Čovik živi u gradu i svako večer prošeta priko rive, od jednog do drugog kraja, vodeći računa de se ne približi previše obali. Ne zato da bi upa u more, ne, ne, zna plivat, a i more je nakon kolektora čisto tako da su i sipe počele dolazit (inače sipa obitaje samo u čistom moru). Njega mori druga muka. Da neko ne pomisli da je prolupa. Zašto prolupa? E, zašto? Ovi naši domoroci vam to gledaju ovako. Ako nisi u društvu, nego sam, a šetaš rivom od kraja do kraja onda si prolupa. Tebi je potrebno da u toj određenosti mora od obale središ svoje misli (što nije daleko od istine). Zašto čovik ne bi u tom svom sređivanju misli prošeta rivom? Ne to ne može jer onima što svaki dan side na šentadama (ko je vidija šetat kad moš sidit) smeta pogledu. Pa tija ne tija upada im u oko.

Ako ti se ne daj bože omakao osmijeh na licu zbog neke lijepe misli odmah te počnu čudno gledat. Samo čekaju oče li čut da si štakod reka sebi u bradu. Ne daj ti bože da štagod izrekneš naglas. Eto ti ga na, čas posla redikul ka bidni Caruso. E ako su te smo okaraktezirali ka redikula još si dobro i proša. Ako si se pritom i nasmija, gotovo je, prolupa. A oti šta prolupaju svaki dan šetaju rivom od kraja do kraja i govore sami sobom. Tako moj prijatelj da ga ne bi proglasili ludim uzme dicu za ruku i na rivu. Oni šta nemaju dice uzmu pasa.

Ali ne morate vi izač na rivu da bi vas čudno gledali. Dosta vam je kući izvalit neku pizdariju kojoj će te se nasmija pa da vas isto tako čudno gledaju.
Kad su se dica porodila bija sam mrtav ozbiljan. Što od straha odgovornosti, što od životnih situacija, uvik mi je bia neki ozbiljni pogled na licu. Pa sam često sluša kako se ne znam smijat. Kako sam stario tako su i mnoge stvari počele poprimati smiješan karakter. Sad me kad se smijem i glumim Izeta Fazlinovića isto gledaju blido, ka da sam prolupa, pa često čujem "Šta ti je? Ti nisi normalan!" A što se dogodilo? Počeo sam primjećivati smiješne strani življenja, opustija se. Ne sasvim, da me ne proglase ludim, ali dovoljno da uspijem nasmijati i druge. Volim kada se ljudi nasmiju. To me ispunjava zadovoljstvom.

E sad, ne bih htio sve trpati u isti koš jer mnogima nije do smijeha, moraju misliti o tome kako preživjeti. Takvo nešto može zadesiti svakog pa i mene, ali ako i bude nadam se da će mi sve ono lijepo čemu sam se smijao dati snage i umijeća da prevladam teškoće. S druge pak strane imamo one koji se nikada ili vrlo rijetko smiju. Nekima, kao što već spomenuh, život to ne dopušta, ali ima i onih koji zbog prirode svog posla ili pak doživljaja svijeta oko sebe to sami sebi ne dopuštaju. Iskreno govoreći, žalim ih, jer propuštaju ugodu življenja pa se u konačnici pitam ko je tu prolupa? Da se ne bismo krivo razumili, i sam sam je propuštao. Ali zato guštam u trenucima "dalmatinskog haikua". Događa se da neko prokomentira "šta vi trošite, na čemu ste?". Bogati da na čemu smo! Pa na krilima života! Ne tibaju mi oni profesionalni smijači.

Volim se smijati, ali kada sam mrgodan onda sam sav u tome.
- 07:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Užitak naš svagdašnji



Kud god se krene ili kako god okreneš ljudsko življenje se svodi na jedno. UŽITAK!

Možda netko reći da to nije tako jer osim užitaka postoji rad i obaveze. Pa zar rad i obaveze koje odrađujemo sa zadovoljstvom nisu užitak. Svakako da jesu. Kada uložimo nekakav koristan rad osjetimo zadovoljstvo svojim djelovanjem, drago nam je da smo sebi ili drugima nešto omogućili. Isto se događa i sa obvezama, dobro odrađene obveze pružaju jednako zadovoljstvo. Može se kazati da osjećanje koje se pritom javlja sazdano od više zasebnih osjećaja dobivenih putem naših osjetila koji se mogu nazvati zajedničkim imenom užitak!

Postoje različite vrste užitaka i kako naše osjetilne informacije većinom prima putem fizičkih osjetila netko bi mogao uprošćeno kazati da se radi o tjelesnim užicima. Ali nije tako. Sve što čovjek radi pod znakom moranja tj. prisile ne može pružiti užitak iako sva njegova fizička osjetila osjećaju iste podražaje.
Da bi užitak dobio svoj potpuni smisao i značenje nerazdvojiv je od duhovnog doživljaja. Ako u sebi samima nismo zadovoljni niti jedno fizičko osjetilo ne može pružiti osjećaj kojeg nazivamo užitkom.

E sad, postoje različite vrste tjelesnih užitaka, hehe da ih posebno ne nabrajam, ali ima jedan kojeg upražnjavamo svaki dan kojeg neki čak niti ne primjećuju. Da tragedija bude veća čak je toliko obezvrijeđen da su ga neki sveli na puku biološku potrebu. To je užitak jela.

Zamislite, tj. prisjetite se samo kako se osjetila probude kada ustima prinesemo neku slasnu hranu. Taj užitak mora da vuče duboke korijene u najranije djetinjstvo dok smo kao male bebe sisale, primajući hranu koja bi nam napunila nervozne želuce, pa onako sitni zadovoljno zaspali. Šta bebe drugo i rade nego jedu, spavaju, kakaju ili plaću kad im nešto fali odnosno smeta, ne daj bože bolesti.
- 07:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Put u Svemir



Neki ljudi polete u svemir kako bi dosegli zvijezde dok ih drugi dosegnu hodajući po Zemlji.
Ima jedan film koji to savršeno lijepo prikazuje zove se "The Right Staff". Evo jednog inserta iz tog filma. Tko ga nije gledao toplo mu ga preporučam, ali punu verziju koja traje oko 4 sata.
- 07:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Grad u kamenu



Prije ovog posta namjeravao sam napisati nešto drugo. Npr. jedan osvrt na opća poskupljenja uzrokovana globalizacijom, ali. Pošto uvijek postoji neko ali tako je i ovaj post ponikao iz toga ali.

Pa krenimo. Početak priče kreće u sadašnjosti i to onoj neposrednoj. Naime moje starije dijete je izrazilo želju da postane pomorac. Moram priznati da mi to godi. Ako se netko pita zašto, evo i obrazloženja. Pitah ga zašto bi on htio postati pomorac. Odgovor koji sam dobio bio je toliko istovjetan mojim razlozima da nisam imao protuargumenata. Za razliku od njega ja sam takav život probao i nikada zbog njega nisam zažalio čak naprotiv! No život gledan u cijelosti ipak je nešto drugo do romantična predodžba. Iz istog razloga, a i ne samo zbog toga, više ne plovim, ali su ostale prekrasne uspomene koje želim sa vama podijeliti. To vam je nešto slično kao kada Alkion priča o avijatičarskim akrobacijama. Nije usporedivo, ali je doživljaj isti.

Zora u Suezu

Sueski kanal. S lijeve strane je obala Egipta a sa desne Sinajski poluotok. U jednoj ovakvoj identičnoj pustoši sa desne strane bio je izbjeglički logor El Shat u blizini luke Port Suez koja se nalazi sa južne strane sueskog kanal (sa sjeverne strane je Port Said).

Prolaz Sueskim kanalom i ulaz u Great Bitter Lake. Umjetno jezero unutar samog Sueskog kanala u kojem brodovi sidre da bi propustili konvoj iz suprotnog smjera. Prvenstvo prolaza imaju brodovi koji prevoze važniji teret ili koje je uprava kanala uvrstila u takav konvoj (što je češći slučaj). Za uvrštavanje u konvoj iznimno su važni "dobri pomorski običaji". To pak znači da će te na to potrošiti jedan dio brodske reprezentacije kojeg sačinjavaju cigarete i piće strane marke (Marlboro I Johnny Walker). Valja spomenuti da je ideja za gradnju Sueskog kanala potekla od Napoleona Bonaparte krajem 18 stoljeća, a realiziran je prema nacrtima austrijskog inženjera Alois Negrelli-a 1869 godine. Dug je 163 km, prokopan je ručno i na njegovoj izgradnji radilo je 30.000 ljudi tijekom 11 godina. Poslije su ga uzurpirali Englezi!

Po prolasku Sueskog kanala i zaljeva ulazite u Crveno more. Sa lijeve strane odnosno sjeveroistočno se nalazi Tiranski tjesnac kroz kojeg vodi put u Aqabski zaljev. Sam tjesnac je problematičan prolaz jer vladaju jake morske struje na što ukazuju i podrtine brodova nasukanih na obali.

Po prolasku Tiranskog tjesnaca i Aqabskog zaljeva u samom njegovom dnu smjestio se jordanski grad Aqaba. Zapadno od Aqabe nalazi se izraelski grad Elat. Kako se granica proteže i na morskom dijelu tako je specifičnost luke Aqaba u tome što, dok čekate na iskrcaj broda koji se obavlja na sidrištu morate plutati. Kada brod dođe u blizinu izraelske granice odmah vam dođe njihov patrolni brod koji vas o tome upozori (u doba izraelsko-egipatskog rata nije bilo upozorenja putem radio stanice nego bi odmah pucali ispred pramcu broda).

Iz luke Aqaba može se organizirati izlet prema drevnom gradu Petri, koja se nalazi na pola puta između Aqabe i Mrtvog mora.

Dolaskom u Petru najprije vam pokažu gdje je Mojsije udario štapom u kamen iz kojeg je potekla voda. Oko izvora je napravljena građevina koja ga štiti, jer voda je u tim krajevima najdragocjenije blago.

Prije samog ulaza u klanac primjećujete nastambe u kamenu.

Prolazom kroz klanac dolazite u kotlinu u kojoj se smjestio antički grad Petra koji je bio urbano središte isto tako drevnog naroda Nabatejaca. Prizor koji vam se ukaže nakon tmine klanca istovjetan je prizoru iz filma "Indiana Jones i posljednji križar".

Nakon toga pogled vam puca prema "trezoru". Građevini uklesanoj u kamenu. Inače, valja spomenuti da takve "građevine" nemaju sporedne prostorije koje se granaju nekim tajnovitim prolazima kako je to prikazano u samom filmu. Zidovi su uklesani u kamenu bez sporednih "prolaza" i bez uporabe građevinskih tehnika.

Za obilazak "kamenog" grada možete se poslužiti "taxijem" koji vam se nudi ili pak put nastaviti pješke. Putem će te sresti ova nasmijana lica koja će vam na prodaju (ipak je to 2000 godina poslije samo jedna od turističkih atrakcija) ponuditi staklenke ispunjene raznobojnim pijeskom u kojima je stilizirana posebnost tog kraja (deve i sl.)

Na koncu, vračate se na brod koji će vas odvesti do iduće luke i nove spoznaje sa sjećanjem na nebo poslije oluje.

Ah da, da spomenem uvod s početka priče. Ja nakon broda nisam imao naročitog izbora jer me moj izbor odredio i nisam mogao puno birati, mogućnosti su naime vrlo ograničene ma koliko u jednom trenutku mnogo pružale. Iz istog razloga djetetu sam predložio, ne savjetovao, da me netko ne bi krivo protumačio, da odabere srednju školu sa kojom će sebe moći prehranjivati na kopnu, a ako baš hoće na brod, neka završi pomorski fakultet. Izbor će biti njegov, a ja ću ga svim svojim srcem podržati.
- 07:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Među post



Obećah u jednom od komentara da ću "pročeprkati" po sličicama, i evo rezulatate te potrage

Jato dupina
Image Hosted by ImageShack.us
Bigi. Možda ova sličica nije ono što si očekivala, al to je jedina koju imam. Ove bijele krpice desno po pramcu je jato dupina u lovu. "Krpice" nastaju uslijed njihovog izranjanja i ispuhivanja kako bi uzeli svježi zrak. Nažalost, aparat kojim sam slikavao nije imao mogućnost zumiranja, a ja nisam bio u prilici da ih bliže slikam.

Albatros
Image Hosted by ImageShack.us
Alkione. Znam da albatros ne može zamijeniti mitsku pticu. Al eto za tebe jedna sličica tog nebeskog vladara južnih mora (podatak za druge. raspon krila je preko 2,5 m).

Sidney
Image Hosted by ImageShack.us
Ovo je za moju dušu. Ulaz u sidnysku luku, odnosno zaljev. Nažalost to je samo dio do mosta (nisam uslikao pravilan niz nastavka). Most se nalazi neposredno do Opere. Sličice imam, pa o tome jednom drugom prilikom.
- 07:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Revizija



Dok sam pretraživao po sličicama koje sam zalijepio u prošlom postu pažnju mi je privuklo nešto što vjerojatno svi mi ne zamjećujemo ili pak zamjećujemo ali ne pridajemo važnosti, a radi se o "kreativnom neredu", da to nazovem ufino.

Kopam ja tako po sličicama koje su uredno složene po albumima, ali u albumima su samo one koje volimo pokazivati drugima (kad, i ako i kad do toga dođe) ostale se nalaze u kutiji. Je da je kutija na svom mjestu i znam koja je, ali do nje ima drugih kutija za koje ne znam što sadrže, a sadrže sve ono što smo jednog od prošlih dana maknuli iz svog vidokruga. Maknuli smo zato što nije bilo mjesta i zamijenili nekim novim "ukrasima" ili "rekvizitima".

Kopajući tako po kutiji sa slikama (one druge još nisam bio dotakao) naišao sam na neke slikice koje ne da nešto predstavljaju nego niti ne prepoznajem ljude na njima (slikano negdje u nekom prolaznom trenutku koji kao takav nije ni ostao u sjećanju). Što sa njima? Bacio ih! Poslije sam i u onim drugim kutijama otkrio da ima još slika, zalutale nekako tu. Aj dobro vratio ih u matičnu kutiju i sad je to nekako u redu (hehe nisam ni zna da mi je sekica zdipila neke, al dobro, beg nikad nije bio cicija).

Ali dobro to sa slikicama. Pretražujući tako slikice primijetim da u ormaru i po ormaru ima toliko stvari za koje niti ne znam da postoje. Zaboravljeno usput. E onda se sitim da mi je Ž. (od žena jelte) jednom rekla da ona nema di sa robom, jer da je ormar pun. E u tom ormaru, koji nije baš mali, četvrtina je okupirana mojom robom ostalo je njeno. Ma i neka je, red je da se Ž. dotjera, na što bi sličila kad bi bilo obratno. Bože mi prosti, ne bi sa njom ni izišao u svijet. E ali, pošto uvijek ima neko ali, ima tu "starudije" kao i među sličicama koje nitko ne razaznaje. Kažem lipo da starudiju da u Caritas (iako je već nekoliko vreća otišlo) ali ne! "Možda ću to jednog dana moći obući!" bila je konstatacija koju često čujem. "Ma štaš obuć kad si sve prerasla!" Slijedio bi standardni odgovor.

Ma dobro šta se tiče ormara u kojem nema mjesta pa je onda dnevna obleka po vješalicama, to još nekako prolazi. I sam je odlažem po vješalicama ili preko stolice. Ali police! A ljudi moji to je tek čudo jedno! Nema što nema na tim policama, i uvijek ih fali! Nikad ne možeš naći ono što tražiš! I tako se prisjetim jednog momenta.

Prije više godina sam nešto radio i pofalilo mi je 4 (riječima četiri) vijka za montažu bojlera. Znam da ih imam, ali ne znam koliko. Odem na "ranč", nađem 2 (riječima dva) i izgubim dva sata vremena tražeći još dva. Normalno, nisam ih našao i "pojilo" se jutro a da nisam ništa napravio. Otad više ništa ne spremam nego odem u dućan i kupim što mi treba i koliko mi treba jer potroši se znatno manje vrimena. Nakon toga sam napravio jednu reviziju i očistio svu starudiju.

Tijekom odrastanja djece nakupilo se igračaka da ti pamet stane. Onda su uslijedile godišnje revizije pa je sada tih igračaka znatno manje, ali opet ih ima toliko da ti pamet stane. Srića da su ih prerasli pa će za koji mjesec zatrpat drvarnicu, ali ni tamo nema mjesta, nemaš di nogu stavit! Dakle sve što nije u trenutnoj upotrebi "tutne" se negdje di manje smeta i tako se zatrpavanje nepotrebnim stvarima nastavlja, a prostora sve manje. Onda se kupi novi ormar, ako ga imaš gdje stavit, ak nemaš kupiš novi stan il sagradiš kuću (ako imaš novaca), al problem ostaje, jer sve prebaciš u novi bivak, pa se priča nastavlja.

Daklem, treba se rješavat starudije, a tako je i sa svime ostalim u životu. Evo npr. oni što nisu sami sa sobom riješili neke dileme iz prošlosti stalno se zatrpaju novim sranjima. Isto vam je i sa kompjuterima. Stalno nešto skidaš spremaš i na koncu nemaš pojma šta sve imaš. Ma, to što je sve zatrpano i nije toliki problem koliko je problem naći ono što ti treba. Obično kad tražiš ne nađeš, nego se pojavi kada ti više ne treba.

Prema tome ne može se reći da su oni koji su napravili "reviziju" siromašni zbog toga što se ne vidi njihovo obilje. Prije bi se moglo razumjeti da oni koji nisu, ne znaju kuda će sa sobom. Dok sam bio sam bio mi je dovoljan jedan ormar i par polica, sada niti ne znam od kuda da krenem sa revizijom, jer za takvo nešto trebaju se svi sastati, a to je opet problem svoje vrste.
- 07:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Euforija



Prolazim gradom i od jutarnjih sati, čak i danima unatrag, primjećujem euforiju koja vlada pred utakmicu Hrvatska – Turska. Pa se onda mislim da li toj euforiji predstoji navijačko ludilo ili besciljnost svakidašnjice. Bilo kako bilo ljudi se sa nečim moraju poistovjetiti kako bi se osjećali živima.

Pa onda čitam po blogovima o smislu življenja i pitam se da li je smisao življenja navijačka euforija. Nekima možda da, jer im je to možda jedina radost življenja, poistovjećujući se sa našom reprezentacijom koja do današnje utakmice niže respektabilne pobjede pokazujemo Europi da nismo zadnja rupa na svirali, vjerojatno se i Turci slično osjećaju. Ne znam tko će ići dalje ako rezultat ostane neriješen, ne pratim, niti me zanimaju detalji događanja oko europskog prvenstva. Al onako, pošteno govoreći neka oboje idemo dalje, nek se narodi vesele, eto mu igara kad već kruha od Europe nema.

Proteklih dana nemam neke posebne želje ni inspiracije za pisanjem, pa je kao rezultat toga osvanuo i post o reviziji. Neki su dobro primijetili da se revizija ne odnosi samo na pospremanje materijalnih stvari koje zauzimaju prostor, odnosi se i na neke doživljaje odnosno osjećaje. Neću se posebno osvrtati na tu temu, ali je moram spomenuti jer je ona na neki način poveznica sa ovim postom. Također me nije uhvatilo ni raspoloženje preispitivanja smisla življenja. Već duže vremena se takvim pitanjima ne bavim i kao što ostavih u komentarima jedne drage blogerice "dok u svemu tražiš smisao život prolazi u besmislu" tako sada i pišem ovaj post kako bi imao neki "smisao".

Danima (eto i mjesecima) ne radim ništa konkretno, a bogami mi se ništa niti ne da. Samo se prebacujem od stola do kauča i obratno. Usput odradim plaču i širim rupice na kaišu. Svo slobodno vrijeme uglavnom trošim na pisanje bloga ili na komentare, i nije mi zbog toga žao, jer eto javljaju se i anonimci koje sam "nasanjkao" očekujući da sam nešto napisao. Lijepo je takvo nešto pročitati, jer to znači da ono o čemu pišeš ima neki smisao i nekom nešto znači. Oni nisu jedini koji bi me htjeli imati. Tu su i prijatelji koje danima nisam nazvao, a niti vidio. I oni su se osjetili uskraćenima. Pitaju se što se sa mnom događa?

Događa se, ništa! Uhvati me tako s vremena na vrijeme da želim biti sam sa sobom. Je li to loše? Ili je možda sebično? Ni jedno ni drugo ne doživljavam kao takvo, što bivam stariji sve više me napušta euforija, i sve više mi godi osamljenost stepskog vuka. Iako se u prvotnim kontaktima, kao i svi, želim približiti ljudima, nemam potrebu nikome se dopasti, takav sam kakav sam, nekom milo drugom ne, ja se neću truditi razuvjeriti ga.

Sinoć me nazvala žena mog prijatelja koji je prije nekoliko mjeseci nastradao u prometnoj nesreći. Gadno se "spizdio" a ja ga proteklih dana nisam posjetio (ne samo njega nego sam zanemario i ostale). Odnosno, vidili smo se nakon njegove nesreće i onda je bila jedna duga stanka. Sada je bolje i dobro se oporavlja. Nije me zvala zbog njega već zbog nečeg sasvim trećeg. Dali je to treće bilo inicirano time ili ne, ne znam, niti ću o tome razmišljati, ali bilo mi je neugodno. Neugodno zbog toga što se nisam javljao, znajući u kakvom je stanju. Sebično ili ne, nisam osjećao potrebu, a očito ni on. Kada smo počeli razgovor, duhovito smo jedan drugom dali do znanja kako nam oboma smeta što se nismo vidjeli. No moj prijatelj je samo komentirao da prijateljstvo ne čini svakodnevno druženje i kurtoazni razgovori. Dobro smo se razumjeli, ali ja se nisam osjećao bolje, čak naprotiv!

Nisam zbog toga što me prošla mladenačka euforija, ako sam je uopće ikada i imao kada su pojedine stvari življenja u pitanju, smisao sam ionako već duže vrijeme pretpostavio besmislu traženja, jer sve što je nekom smisleno drugima je besmisleno, život ionako teče svojim tokom, htjeli mi to ili ne. Bili prijatelji ili obitelj svi nešto išću. Kada kažeš što si našao ili da nemaš što naći jednima i drugima se namećeš. Pa čemu onda kurtoazija? Radi igre možda? Nemojte se dragi moji naći uvrijeđeni kada sam nemam što tražiti, nađite to sami, moja potraga završava u punom frižideru za prostrtim stolom i u debeloj ladovini.

Svi se nešto trse da se pokažu pred drugima ili udovolje obitelji pa onda imamo situaciju da "čača" gradi kuću trokatnicu za sebe i svoje potomstvo koju nikad ne dovrši jer je uredio stan samo za sebe, a ostalo će dica kad se budu kućili. Tako kuća ne biva nikada dovršena jer se dica žele riješit "čače" i radije idu u podstanare nego da žive pod istim krovom i slušaju njegove hvalospjeve samom sebi. Pa se onda ono dvoje staraca izgube u ogromnom prostoru kojeg ne mogu ničim ispuniti, a sve je na početku imalo velebni smisao.

Evo se naši odmaraju prije produžetaka, ako bude i dalje neriješeno slijede jedanaesterci, dakle netko mora otpasti. Dalje će ići oni koji u onome što predstoji budu sabraniji, bez obzira na podršku navijača, oni su ipak samo promatrači koji traže svoj smisao.
- 07:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Prošlost u sadašnjosti


Svakom čovjeku je s vremena na vrijeme potreban odmor od svakodnevnice, naročito u vrućim i sparnim ljetnim mjesecima. Mnogima tempo života ne dopušta neke veće dnevne oscilacije u pogledu odmora, što za sebe baš i ne bih mogao kazati. Nemam nekih većih obaveza koje bi iziskivale puni dnevni angažman. S te točke gledišta moglo bi se reći da mi odmor niti ne treba. Ali poanta odmora nije samo u rasterećenju od svakodnevnice. Prije bi se reklo da je poanta u njenom odmaku, a to pak znači promjenu ambijenta.

Protekle tri godine zbog prirode posla (a i nekih drugih događanja) nisam imao ljetni odmor tako da smo ovogodišnji svi dočekali sa iščekivanjem. Kao i sve godine prije i ovaj je imao samo jednu destinaciju. Otok Vis. O samom Otoku i njegovoj burnoj prošlosti bi se dalo pisati na dugo i široko (neke teme poprimaju svoje obličje) ali ova je sadržana u svom naslovu.

Moja pokojna nona (baka) je porijeklom viška. Udala se za vlaja porijeklom iz dalmatinske zagore i nakon toga (a zbog svoje naravi) raskrstila sve veze sa otokom, ali ne i sa familijom. Pokojni otac je bio zaljubljen u taj Otok toliko da je i svoj ondašnji privatni posao prenio na njega, mislim da je takvu mogućnost jedva dočekao. U to vrijeme, mi djeca smo svako ljeto od završetka do početka škole provodili na Otoku. Nezaboravni dani i prelijepe uspomene.

Moja djeca danas ne mogu dočekati dan kada ćemo odmor provesti na Otoku, no za razliku od mene njihovo vrijeme tamo je ograničeno. Zahvaljujući mojoj sestri koja je na Otoku napravila kuću osjećaju se njegovim dijelom, doživljavaju ga kao svog.

Ne mogu ponoviti ugođaj koji sam ja imao, jer to je neponovljivo, ali barem mogu s njima uživati u odmoru sjećajući se nekog prošlog vremena kada sam ja bio njihovih godina. Otok je poprimio neka nova obilježja i sadržaje, no ono što niti jedno vrijeme ne može pregaziti je uživanje u njegovim plažama i moru. Međutim da bi ste odista uživali morate disati duhom Otoka. Ja znam da je danas drugo vrijeme i da svatko želi što bolje iskoristiti i upotpuniti svoj odmor, no mnogi koji ne dišu duhom Otoka zaboravljaju da tamo vrijeme ide polako, vrlo polako.

U želji da se iskoristi svaki trenutak odmora ljudi (turisti) se nađu u zrakopraznom prostoru jer svi sadržaji se ispucaju u tri dana. Vidi se sve što se ima vidjeti i koristi svaki trenutak za kupanje. Pa za boga miloga zbog toga su i došli. No to nije odmor. Odmor ni u kom slučaju ne može biti svakodnevna težnja za što više mora i kupanja. Odmor je opuštanje od svakodnevnice, a to pak znači da ništa nije toliko važno koliko rasterećenje od nečega što bi se kao moralo, jer se zbog toga i došlo.

Svakako da u takvim trenucima dolazi do razmimoilaženja u težnjama (no to je već jedna druga tema) jer je vrijeme kratko. Međutim, bez obzira na kratkoću vremena, odmor dožive oni kojima vrijeme nije limitirajući faktor.

Ove godine nije se ništa peklo ni gradelavalo, a bogami ni puhali štramci. Eh netko će kazati. Kakav ti je to odmor kad nisi gradelavao? Odmor za bogove! Nije se moralo pošto-poto zadovoljiti formu odmora. Na kupanje se išlo kad bi se svi razbudili i kada bi nas dosada potjerala. Doduše bila su dva loša dana koja su podigla tenzije zbog kratkoće vremena, ali Otok učini svoje, oduvijek je tu i biti će dok ga budemo mogli pohoditi.

Gledam one jahte u viškoj luci i čovjek bi rekao da su sve iste. Ne, nisu! Neke su vezane krmom, a malo njih pramcem. Moj zet i prijatelj mi je objasnio razliku koju do tada nisam znao. One vezane pramcem su privatne (izuzev mega jahti) a one vezane krmom su iznajmljene. Na očigled nevažan detalj, ali puno govori. Oni vezani krmom su se došli pokazati i zato ih svi prolaznici trebaju vidjeti, dok oni vezani pramcem su došli naći svoj mir, luku spokoja i mira, njima ne treba prezentacija, oni su tu zbog svog vlastitog užitka.

Kad već spominjem užitak onda moram spomenuti da za mene nema boljeg od ležaljke u debeloj ladovini sa pogledom na zeleno-modru brazdu otpuštajući misli da slobodno lutaju. Jedino što se s time može mjeriti je radost na licima djece u nepreglednom plavetnilu kristalno bistrih plaža. Da, Otok je jedino mjesto gdje se kupam.
- 07:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Moderna vremena



Mislim da je malo onih srednje generacije koji nisu gledali Chaplinov nijemi film "Moderna vremena" snimljen između 1932 – 1936 kada je premijerno prikazan.
Film obrađuje temu ubrzanog industrijskog napretka u čijem je središtu čovjek.

Danas, 70 godina poslije, kada je industrijski napredak zašao u sve sfere modernog života pojavljuje se jedan drugi napredak kojem je skupni naziv tehnološki napredak. Tehnologija je pojam koji definira neki procese koji predstoji ostvarenju nekog zadatka odnosno cilja. Što je taj proces jasnije definiran u svim svojim razvojnim fazama to se do cilja dolazi u kraćem vremenu uz optimalno iskorištavanje potencijala kako ljudskih tako materijalnih. Sve je podređeno zacrtanom cilju.

Razvojem računalne tehnologije koja po principu binarnog koda (niz naizmjeničnih jedinica 1 i nula 0) matematičkom preciznošću određuje cjelokupni proces stvaranja u kojem je čovjeku kao čimbeniku donošenja procesnih odluka bitno smanjena mogućnost utjecaja na promjenu cjelokupnog procesa. Umjesto njega sve odrađuje umjetna inteligencija koju je sam stvorio.

Kao posljedica svega javlja se čovjekova sve prisutnija podložnost toj istoj umjetnoj inteligenciji. Međutim kao što je industrijska revolucija trebala omogućiti lakše obavljanje postavljenih zadataka primjenom strojeva koji su se vremenom razvili do neslućenih razmjera tako je tehnološka revolucija trebala omogućiti njihovim lakšim upravljanjem što kao direktnu posljedicu ima smanjenu aktivnost ljudskih umnih kapaciteta odnosno djelomičnog ili potpunog potpadanja pod njen utjecaj.

Sve bi to donekle još i funkcioniralo da takav tehnološki razvoj paralelno ne prati razvoj mobilne komunikacije koji je i bio moguć primjenom već spomenute računalne tehnologije.

E sad, postavlja se logično pitanje. A zašto bi razvoj telekomunikacija bio kočnica jednom takvom napretku ako je u svakom trenutku moguće stupiti u kontakt sa onima koji čine tehnološki proces? Jer ipak je čovjek ostao kao vezna karika koja omogućuje da taj proces teče. Da, vezna i ujedno najslabija karika. Kako to najslabija, ako je sve sam smislio i kontrolira?

Upravo u tome i leži srž problema smislio jest, ali svi korisnici nisu jednako osposobljeni niti svi imaju jednake sposobnosti. Nadalje, da bi čovjekovo djelovanje bilo učinkovito on mora skupiti niz informacija na osnovu kojih će donijeti neku odluku po kojoj će se nešto odvijati. Umjetna inteligencija na današnjem stupnju razvoja to nije sposobna i vrlo veliko je pitanje da li će ikada i biti. Za donošenje neke odluke osim informacija potrebno je i neko vrijeme njihovog sažimanja.

Međutim kako je informacija kao takva dobila jedan novi medij prenošenja tako se sa njenom brzinom širenja kvadrira i količina informacija. U toj velikoj količini informacija sve veće mjesto zauzimaju dezinformacije jer je trenutno svima omogućeno njihovo prenošenje. To za posljedicu ima dva popratna efekta. Prvi je da se u toj šumi informacija nema vremena za njihovo sažimanje, a drugi da se na osnovu pogrešnih informacija donose krive odluke. Rezultat je neučinkovito izvršenje tehnološkog procesa. Koji kao takav također manifestira dvije nuspojave. Prva je sve veći pritisak na nosioce tog procesa, a druga, nemogućnost njihovog učinkovitog funkcioniranja zbog istog tog pritiska.

Kao rezultat svega dolazi do stvaranja zakonskih propisa koji bi neke takve odnose trebali regulirati. Ali gle čuda! Ti isti propisi (kao i svi drugi) su produkt one iste tehnologije koju bi trebali kontrolirati. Pa dolazi do paradoksalnog apsurda da propisi ne kontroliraju primjenu tehnologije nego čovjeka, njenog stvaraoca. Čime se dodatno umanjuje njegova uloga u cjelokupnom tehnološkom procesu što također za posljedicu ima njegov sve manji aktivni angažman.

Smanjenim utjecajem čovjeka kao nekog tko stoji iza svojih postupaka i za njih biva nagrađen ili kritiziran u cijeloj priči dolazi do njegovog odbacivanja odgovornosti za postupke i radnje koje ne može ili nije u stanju kontrolirati.

I sad ja vas pitam što nam je to dobroga donio tehnološki napredak?
Da se ne bismo krivo razumili, nisam protiv njega. Već za njegovu primjenu koja će služiti čovjeku, a ne da čovjek bude njegov sluga. Uostalom povijest nas uvijek iznova ući kako završavaju svi ti napreci koji su pretpostavljeni društvenom razvoju čovjeka.
- 07:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Vjera, ufanje, ljubav


Na ovu temu napisano je prilično postova, literarna djela ne treba posebno ni spominjati. Svi se oni bave poimanjem vjere, ufanja (nade) i ljubavi. Nipošto ne mislim da ću na tu temu otkriti nešto novo što drugi već nisu izrekli, al eto kao i svima i meni dođe da se osvrnem na tu temu.

Vjera sama po sebi određuje sustav vjerovanja pojedinog čovjeka u odnosu prema tome da li je nešto istina odnosno vjerodostojno. Nasuprot tome imamo religiju koja u ljudima usađuje poimanje vjerovanja, pa se iz toga da izvući zaključak kako vjera predstavlja i nešto za što nema opipljivih pokazatelja odnosno dokaza. Na nama samima ostaje izbor da li ćemo u nešto vjerovati ili ne.

Ufanje (nada) u ljudima samo produbljuje osjećaj vjere i onda kada svi pokazatelji ukazuju na suprotno od onoga što smo u stanju pojmiti. Dakle nada je prirodni nastavak vjere pa se stoga ne kaže uzalud "nada umire posljednja".

Na koncu ostaje ljubav kao veza između to dvoje. Stoga ne čudi da su simboli koji označavaju ta tri pojma; križ, sidro i srce. Križ predstavlja vjeru, sidro nadu, a srce ljubav. No haj'dmo sad sve to malo zakomplicirati.

Slijepo vjerovanje nije dobro jer tada nam nije poznata njegova protuteža, odnosno drugačije poimanje. Živjeti samo u nadi da će nešto biti dobro, bolje, odnosno po nas imati pozitivan karakter bez našeg osobnog angažmana jednako nije dobro jer čovjek može umrijeti razočaran, sa osjećajem napuštenosti, pogotovo od onih u koje je vjerovao. Ljubav u sklopu to dvoje priznaje samo ono što se uklapa u naše osobno poimanje i postaje sebična. Gleda na način nekog odnosa, "razmišljajući" o tome koliko netko u nekom odnosu daje, odnosno prima. I tako dolazimo do simbola srca koje je jedino u spomenutoj ikonografiji prikazano drugačije od svog stvarnog oblika (istini za volju ima freski odnosno ikona koje srce prikazuju u svom izvornom obliku). Ali svi mi smo se uvriježili ljubav (srce) prikazivati drugačije.

Nadalje kada govorimo o sebičnosti svi je poistovjećujemo sa egom. Po mom skromnom mišljenju to nije isto. Sebičnost je nešto što sebi predočavamo misaonim putem, a ego je određen našim duhom kojeg će sve religije smjestiti u područje pleksusa u blizini srca. Dakle, po tome je duh nešto što nam unese nedefinirani nemir kojim srce "zaigra" a kojeg ne možemo smisleno, svojim poimanjem, sami sebi objasniti.

I onda čujemo razne priče o tome kako on/ona njega ne voli, jer bi ljubav trebala biti osnova voljenja, zato što on/ona nije prepoznao/la da ono što radimo, radimo iz naše ljubavi prema nekom ili nečem. To je sebično poimanje ljubavi iz osnovnog razloga što pritom nismo prepoznali one tajanstvene titraje našeg srca. Dakle, očekujemo od drugih da tu našu ljubav prepoznaju, što je pak sebično. Zaboravljajući pritom da smo i mi sami ljudi sa svojim osobnim emocijama, dušom koja traži svoje ispunjenje.

Kada se te dvije relacije, duha i poimanja nađu u suprotnosti dolazi do nerazumijevanja, a samim tim i do unutrašnjih konfrontacija iz jednostavnog razloga što titraje srca (duha) ljudi sebi ne mogu misaono protumačiti jer su pretežno misaona biča koja vjeruju u razložnost njihovog djelovanja, zaboravljajući pritom da postoji i srce.

Svi se kad-tad nađemo u situaciji da se zapitamo što smo primijetili u nekom koji ne odgovara na našu ljubav. Ključne riječi su "primijetili u nekom" obratite pažnju na izraz "u nekom". Nitko nije kazao (ili bar meni nije poznato) pročitao/la sam njegove misli, a svi kažu "gdje mi je pamet bila". Interesantno zar ne!

Dakle, može se kazati da je ona "kemija" o kojoj svi govore uzrokovana procesima u mozgu za koji je poznato da u ovisnosti o stanju naših razmišljanja uzrokuje i određena stanja koja ne odgovaraju stanju našeg duha. I sad gdje je tu u cijeloj priči naše srce, naš ego, odnosno mi sami. Izgubilo se negdje u bespućima naših misli. Ako ga naše misli prenaglašuju kažemo za nekog da je sebičan, a ako dopuštamo da nas vodi srce onda smo u najblažem obliku naivni.

Vjerujem da ni jedno ni drugo samo za sebe ne može uroditi ugodom življenja vrijednom izrazu ljubavi. Mislim da je taj izraz definiran njihovom ravnotežom. Jer pogledajte apsurde koji se događaju svakodnevno. Zbog sebičnosti ljudi žele postići za sebe što bolje, materijalne relacije, a zbog emocija i povrijeđenog ega imamo zločine iz strasti, iako strast sa svime nema nikakve veze pripisuje se neuzvraćenim emocijama. O mržnji, kao suprotnosti ljubavi ne treba posebno ni govoriti ona je samo misaoni produkt osobnog nerazumijevanja sebe samih.

Prema tome (dosadno mi više spominjati "dakle"), biti ću slobodan kazati da ljubav odnosno osjećaj voljenja mogu doživjeti samo oni koji unutar sebe uspiju naći ravnotežu između to dvoje, jer bezuvjetna ljubav prema nekom nikako ne može opstati ako ne volimo sebe takvima kakvi jesmo, to je zadovoljenje našeg unutrašnjeg bića, našeg ega.

Tek kada iznađemo svoju osobnu ravnotežu između osjećaja i želja možemo kazati da volimo i tek tada se možemo osloboditi spona koje nas vežu cijeloga života. Ako nekom nisam udovoljio na njegovo traženje zbog toga što je taj htio moju involviranost, nipošto ne znači da ga manje volim ili da mi je do njega manje stalo time što sam ga pustio da sam udovolji samom sebi. Čak naprotiv dao sam mu slobodu da udovolji svojim težnjama. Pa zar ljubav u konačnici ne znači oslobađanje od svega što nas sputava.

E sad, koliko će se tko u svemu tome naći ovisi kakav će biti i odnos. Da li će netko biti posesivan i sputavati razvoj nečije osobnosti ili će razvojem svoje osobne svjesnosti i spoznaje o poimanju doprinijeti razvoju onog drugog ovisi koliko ćemo kao ludi doprijeti do spoznaja koje nam u titrajima odašilje naše srce a koje ne možemo ili ne želimo razumjeti jer svijest onakva kavom smo je izgradili to ne dopušta.

Pošto u svakoj priči postoji i neko ali tako i interpretaciju ljubavi ne možemo sagledavati čisto sa tog stanovišta jer se u svemu isprepleću i drugi osjećaji. Jedan od njih je strah. On kao takav je puno šireg utjecaja nego što je to ljubav, a kao takav također djeluje preko dvojake sprege srca i uma, dakle ega i svjesnosti. Možemo naučiti kako ga prevladati ali on u svojoj osnovi, srcu, uvijek ostaje.

Usprkos tome smatram da se ludi čista srca nemaju čega bojati jer će im ono uvijek na ispravan način odgovoriti kojim smjerom usmjeriti svoje misli. Ili drugim riječima, naći će odgovore na svoja pitanja. Oni koji ih ne nađu nisu znali dobro osluhnuti svoje srce pa se ubrzo nađu u provaliji između težnje (ega) i želje (sebičnosti).
- 07:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Red, rad, disciplina



Neke će kada pročitaju naslov isti asocirati na vojničku stegu, ali da li je tome baš tako? Istina da se ovaj izraz najčešće povezuje sa vojnim ustrojem međutim kada se malo bolje zađe pod površinu lako je uočiti da je primjenjiva na sve sfere života. Ono što je u pojedinim sferama razlikuje je međusobni odnos jednog od ova tri pojma.

Uzmimo npr. vojsku. Iako bi moj virtualni prijatelj kada je vojska u pitanju mogao daleko puno više reći nego ja, dotaknuti ću se te organizacije samo kako bih, prema svom viđenju, predočio relacije svakog od ova tri pojma u cjelokupnom kontekstu spomenutog izraza. Dakle, vojska kao jedna velika organizacija svoje funkcioniranje pretežno bazira na disciplini, odnosno na pokoravanju unaprijed određenom poretku kako bi se on održao. Međutim kako se ništa ne može održati samo za sebe tako je u tu svrhu potrebno uložiti i određeni rad, dakle energiju kojom se on obnavlja. Ako je ista ta energija rada neproporcionalno raspoređena dolazi do neučinkovitosti rada kojeg niti jedna disciplina ne može učinkovito iskoristiti, to može samo red. Dakle jasno, vremenom i prostorom, određen proces utroška energije rada.

E sad, hajdemo ovo pretočiti u jednu drugu dimenziju svekolikog življenja. Uzmimo npr. da netko ulaže ogroman rad za postizanje nekog cilja. Taj isti rad, kao što je već rečeno, nije učinkovit ako nema reda, a red je teško postići ako nismo u stanju disciplinirati sami sebe i odrediti jasne prioritete jer svaki proces je sastavljen od više manjih zasebnih radnji koje čine jednu cjelinu. Prema tome izostankom reda i discipline rad samo rasipa energiju.

Ako pak svu svoju pažnju usmjerimo isključivo ka uspostavljanju nekog reda oko nas će vladati sterilna atmosfera koja je rezultat uloženog rada ka uspostavljanju reda. Ili drugim riječima. Ako smo stalno zaposleni premještanjem i sređivanjem nekog stanja uložili smo rad koji nije rezultirao promjenom stanja ka ostvarenju novog cilja tj. napretka već održanju postojećeg.

Kako niti jedna isključivost nije dobra tako se isto odnosi i na spomenutu relaciju. Iz tog razloga imamo situacije koje definiraju spomenutu relaciju na razinama od osobnog života preko organizacija do država.

Kad već spominjem države tri od njih se mogu svrstati u spomenutu relaciju: Njemačka (red); Japan (rad); Amerika (disciplina). Za razliku od njih ima i onih za koje bi se moglo reći da uravnotežuju ove tri relacije (Švedska). Sve je u redu kada dominantnu osobinu uspijevaju pratiti preostale dvije. No ako ista postane dominantna sistem proživljava svoju krizu. Isto je i kod pojedinaca odnosno organizacija.

Najbolji primjer za to su ljudi i organizacije koje usprkos svojim ograničenim materijalnim mogućnostima uspijevaju ostvariti ciljeve koje netko ne bi očekivao. Postavlja se logično pitanje, kako? Odgovor se nameće sam po sebi. U ovisnosti prema situacijama pojedina osobina dobiva naglašeniji karakter odnosno ista u drugoj situaciji ne zadržava svoju dominaciju. Jedino tako moguće je razvijati sve tri istovremeno.

Znam, netko će reći "sve to lijepo zvuči, ali stvarnost je nešto drugo". Točno stvarnost je ona koja ih definira i koja pojedinu od njih izbacuje u prvi plan, a evo i opipljivih primjera.

Što prvo pomislite kada se spomene Švedska? Vjerujem da će svatko odmah pomisliti na jedno visoko uređeno društvo sa socijalnom pravdom za sve svoje građane. E, ista ta švedska je parlamentarna monarhija, dakle na čelu države nalazi se kralj koji odobrava zakone donesene u parlamentu kojeg je izabrao narod. U vrijeme hladnog rata kada su se suprotstavljale različite doktrine rada i discipline Švedska je u svoj zakonodavni sustav uvela najbolje iz obadvije i tako u svom sustavu spriječila neželjene promjene bazirane na isključivosti tih dviju doktrina. Zbog svega toga je Švedska danas zemlja reda, blagostanja, i socijalne pravde. Sličan je slučaj i sa poslijeratnim Japanom koji je odbacio božansko porijeklo Cara (onoga koji utemeljuje red) ali ga održava dominacijom discipline čime je izostala socijalna pravda. Nasuprot njih imamo Ameriku kao sinonim zapadne civilizacije koja je utemeljena na radu i disciplini, ali reda ima vrlo malo jer gdje god ga žele uvesti iza sebe ostavljaju nered što nije nikakvo čudo jer nisu počistili ni svoje dvorište.

Mislim da će svakom tko je imalo u stanju dublje prodrijeti i u povijesne relacije ovog međusobnog odnosa odmah biti uočljivo da se niti jedan, baziran isključivo na jednoj ili dvije relacije nije održao. Potvrda za to je i današnje stanje crkve. Oni svoj opstanak baziraju na redu i disciplini. Sav energetski potencijal korisnog rada usmjeravaju ka uspostavljanju reda disciplina je tu samo da ga održi.

I da zaključim ovo razmišljanje. Nije važno koliko će netko u životu imati nego koliko će on biti kvalitetan, a za to je pak osim vjere, nade i ljubavi presudan i međusobni odnos reda, rada i discipline.
- 07:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Od kuda dolazimo i kamo idemo?



Prije neki dan gledam emisiju o istraživanju Marsa u kojoj mi je nekoliko sitnih detalja privuklo pažnju i potaklo razmišljanja na jedno drugo, davno "zaboravljeno" i zanemareno istraživanje. Pa sebi postavljam pitanje "koliko je vremena potrebno ili bolje rečeno koji se procesi moraju odviti da bi laž postala istina odnosno pobila samu sebe?"

Pogledajte pažljivo slijedeći isječak pa se zapitajte pod kojim uvjetima čovjek može lebdjeti ako je poznato da svaka gravitacija, ma kolika ona bila "prizemljuje" sve što lebdi jer bi u protivnom "odletjelo".





Nove tehnologije omogućuju i drugačije poglede.





Viđeno ima i svoja tumačenja kroz pozadinu zbivanja u vremenu u kojem se događa.

Ovako nešto dovodi u sumnju i jako puno drugih stvari i zbivanja koja su odredila daljnji tijek događaja kako u novijoj tako i u vrlo dalekoj prošlosti. Iz čega se nameče osnovno pitanje. Što se takvim djelovanjem želi postići, odnosno tko od svega ima koristi?

Moj zaključak je da obmana koristi onima koji će tim putem za sebe ostvariti neku drugu, veću korist, bez obzira na to bila ona politička ili materijalna. No kako je poznato da ove dvije relacije djeluju u sprezi jedna s drugom tako je evidentno da se prva koristi za prikrivanje druge, dok druga određuje prvu.

Slijedom te relacije poslovica "u laži su kratke noge" s vremenom dobiva svoj puni značaj. Pitanje je samo, sa koje razine i sa kojom svrhom je obmana plasirana, jer o tome će ovisiti i vrijeme njenog razotkrivanja a time i vjerodostojnost onog tko ju je plasirao. Gubitkom vjerodostojnosti gubi se i povjerenje koje se izgrađuje kao piramida, a urušava kao kula od karata sa svakom otkrivenom laži.

Kome je laž, odnosno obmana, jednom donijela korist poslužiti će se njome i drugi put, istom svrhom i sa istim ciljem. Ako je vjerovati uzrečici da novac pokreče svijet onda se moramo zapitati i u čijim rukama leži svjetski kapital?
- 07:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.