Čovjek stvori mnoge stvari, naprave koje mu služe više ili manje za obavljanje nekog posla. Nešto je napravljeno kvalitetnije što znači sa puno više pažnje i promišljanja kako će nešto funkcionirati, a drugo pak samo da radi dok se ne potroši, odnosno da posluži svrsi dok traje.
E a što je sa čovjekom samim, stvaraocem? On o sebi ne vodi računa, tj. počne voditi onda kada je već kasno, pa je onda povuci potegni, drž-nedaj. Dobro, neki su o sebi poveli računa, a zanemarili druge, to nije čovjek. To je stroj koji redovito ide na servis, kojeg opslužuje cijela armija servisera koja služi čovjeku-stroju da bude u funkciji.
Kad nešto zašteka onda serviseri zamjene rezervnim dijelom ili naprave generalku te čovjek-stoj plati servisere i zadovoljan napusti radionicu.
No što je sa onima koji sami obavljaju servis. Kaže se "u postolara najgore cipele" pa tako izgleda i sa onima koji nemaju za servisere, uvijek se vucaraju u otrcanim postolama. Tu i tamo ih patinaju da bi izgledale novije, međutim izlizani taki odaju pravu sliku. Pa se posjeti postolara da napravi neki remake taka ali kožu ne može pa s vremenom ispuca. I onda čovjek kaže "došao im je kraj, zamor materijala, valja uzet nove".
Međutim ne moš uzet novi život. On je jedan jedini. Kad dođe kraju, nema više, šta si izgazija, izgazija si, gotovo, šlus.
Dok radiš ne misliš o tome. Ne razmišljaš o zamoru materijala. I onda jednog dana sjedneš i osjetiš umor. Ne znaš od čega si umoran, jer toliko je toga prošlo kroz tvoju glavu da i ne znaš što te zapravo umorilo. Nađeš servis koji te vraća u život, ali ga ne možeš platiti, jer od nečega treba i živjeti.
Nađeš solomunsko rješenje i usporiš, ali ako si previše usporio stiže kazna jer na autocesti života postoji ograničenje minimalne brzine, pa onda skreneš na sporednu cestu koja će te do tvog cilja dovesti bez obzira na putnu brzinu. Cijela poanta se svodi na to da do cilja stigneš, ali na vrijeme jer tamo te čeka vlak, brod, avion koji imaju svoj red vožnje. Ako si zakasnio, drugog nema, jer si propustio sve prethodne. Ubrzaš li na autoputu kako bi imao rezervu u odnosu na red vožnje može doći do zamora materijala (jer nisi obavio servis) i tek onda si u govnima, jer možeš ostati u nekoj vukojebini, i tek onda nećeš uhvatiti ni onu zadnju liniju.
Ne znam kada ste napravili zadnji servis. Meni se događaju u periodima, i sada se osjećam tako da moram napraviti jedan. No više ne putujem sam i moram dobro promisliti kojeg servisera da odaberem jer ovakvi strojevi su zastarjeli i teško je naći rezervne dijelove, a takvi servisi potroše i zadnje atome snage u potrazi za pravim. Sve mi se čini da bi muzej bilo najbolje rješenje, ali tamo primaju samo od određenog godišta, i još traže da je uporabljivo, jer tek onda nešto vrijedi, islužena konzerva ništa ne vrijedi, ima ih koliko hoćeš. Samo one zbilja rijetke nešto vrijede, a ja nisam relikvija kojoj bi se klanjali samo zato što je postojala.
Da li i vi dragi blogeri osjetite zamor materijala i koliko su vam dobri serviseri dostupni, ili pak čekate u redu kao muzejski eksponat u funkciji?
Post je objavljen 13.12.2008. u 07:59 sati.