Pričam ti priču 2
Odgovorih u prošlim komentarima jednoj blogerici čije postove s užitkom čitam da mi je dala ideju za novu temu pa ću malo proširiti prethodnu.
Dakle, komunikacija među ljudima je nešto što u ovisnosti prema načinu na koji se iznosi definira osobu. Osim verbalne postoji i vizualna komunikacija. Pa tako dolazimo do situacija u kojima samo u ovisnosti o nečijem izgledu i nastupu ovisi do koje razine ćemo se sa nekom osobo upustiti u daljnju komunikaciju. Ono što nas u tim prilikama koči osjećaji su straha i srama.
Nisu svi ljudi jednako sigurni u svom nastupu. Postoji puno kočnica koje nas sprječavaju. Bojimo se da bi eventualno daljnjim produbljivanjem komunikacije sebi mogli priuštiti razne neugodnosti. Odgovor za taj strah stoji upravo u činjenici da nemamo pravi odgovor na upućeni izazov. To je normalno i dobro je da je tako jer strah koji se pri tome javlja je upravo ono što nas štiti od daljnjih neugodnosti.
Svakako da će razuman čovjek postupiti na način da sebi ne stvara probleme, no nakon jednog takvog događaja uvijek ostaje otvoreno pitanje "da li sam mogao postupiti drugačije". Ne zbog toga što bi iz takve komunikacije imali jedno oplemenjujuće iskustvo u smislu spoznaje, već više zbog osjećaja da nismo dorasli situaciji, što pak u nama samima, htjeli mi to priznati ili ne, poljuljava naše samopouzdanje koje uporno gradimo godinama. Svaka takva situacija vrati nas korak nazad.
Svakako da se na osnovu vizualnih i verbalnih pokazatelja nećemo upuštati u bespredmetnu raspravu sa nekim čije je bahato, vulgarno i nadasve provokativno ponašanje usmjereno samo ka tome da izazove drugog na reakciju iz čiste zloće kako bi nekom naudio, samo zato što taj mora drugima mora pokazati tko je glavna faca u gradu. U tom kontekstu ima jedna izreka koja kaže "mudrost je češće bliže kad se sagnemo, nego kad se uzdignemo" (William Woldsworth).
Odrastao sam u sredini u kojoj je bilo "glavnih faca" i naučio sam jedno. Bez obzira koliki strah osjećaš ne smiješ pokazati svoju nesigurnost ma kako se situacija odvijala. Ako pokažeš samo malo nesigurnosti postaješ žrtva. Iz svega proizlazi sljedeći zaključak. Da bi ostao ono što jesi moraš znati pravila igre, a pravila igre možeš naučiti jedino ako se sa njima upoznaš. Što znači da jednim djelom moraš biti njihov sastavni dio. Takve situacije mogu proizvesti neugode, no svatko mora jasno razgraničiti što je stvarna neugoda. Da li je veća neugoda što nisi jedan od "glavnih faca" u svojoj sredini ili pak stalni sukobi sa okolinom i zakonom. Da bi dobio kredibilitet na osnovu kojeg takvo nešto možeš kazati moraš povremeno doći u sukob sa istom tom sredinom ili zakonom, jer tek tada ćeš biti u mogućnosti povući granicu na osnovu koje će te poštivati.
Granica do koje će netko ići i ostati svoj ovisi o našoj hrabrosti i sposobnosti da kažemo "ne, na mene ne računajte". Ono što je još interesantnije je to da u startu moramo prihvatiti najnepovoljniji ishod, jedino tada smo u stanju da povučemo granicu, bez obzira o čemu se radilo.
Većina takvih situacija svodi se na igru pitalica, i u takvoj igri pobjeđuje onaj koji zna postaviti i odgovoriti na pitanje, a ne onaj koji to izbjegava. Akteri takvih događanja se međusobno ne poznaju i niti jedan od njih ne zna što može očekivati od onog drugog, to je ključ uspješne igre pitalica. Evo jednog primjera. Za vrijeme rata sjedili smo za stolom i u jednom trenutku tip do mene me iz čista mira pita "što bi uradio da te sad udarim". Prvo da je to stvarno mislio bio bi to učinio bez pitanja. Znači ispipava teren. Odgovorio sam sljedeće "Ništa". Mala stanka i nastavak. "Da me ti udariš srušio bi se po podu". Bio je znatno jači od mene, što znači da nisam rekao ništa što nije istina. Opet stanka, čekam strpljivo daljnji razvoj. No on mora zadovoljiti svoju znatiželju jer od mene je izostala očekivana reakcija. "Pa dobro" kaže "zar mi ne bi uzvratio". Odgovaram. " Kao što već rekoh, da me udariš srušio bi me na pod, ali da bi sjedio skrštenih ruku to sigurno ne bi". Da bi slika bila potpunija mora se znati i sljedeće. Bila su njih trojica brače koji su ranije imali stalnih problema sa zakonom, ali bilo je i onih koji su bili samnom u društvu. Također moj kredibilitet je bilo određeno neslaganje i negodovanje naspram zapovjednog lanca. Nikada sa braćom nisam imao problema, međusobno smo se uvažavali.
Dakle, prevladavanjem straha od negativnog ishoda učvršćujemo svoje samopouzdanje jer strah upravo to i je, spoj nesigurnosti i neznanja.
U komunikaciji s drugima možda veći problem od straha predstavlja sram.
Sramimo se nešto pitati ili kazati jer sebi također pretpostavljamo neugodu. Neugodno nam je da postavimo neko pitanje po kojem sebi subjektivno percipiramo glupost, ograničenost, a ne želimo da nas drugi kao takve dožive. Želimo biti pametni, pronicavi, inteligentni i da nas drugi kao takve doživljavaju. Pa onda takva pitanja ne prelaze preko naših usta. Pritom zanemarujemo da svi ljudi nemaju istu percepciju i moć zaključivanja, a isto tako da ima i onih koji samo izgledaju kao da znaju o čemu govore, dok ne zagrebeš pod površinu. E upravo takvi igraju na vašu slabost neugode. Misle kako ste previše fini i pametni da bi postavljali takva pitanja. Kada ih iznenadite i pokažete da se ne snebivate svoje gluposti, jer nitko se naučan nije rodio, i da znate opravdano biti bezobrazni onda vas počnu drugačije gledati.
Kad kažem "opravdani bezobrazluk" mislim na iznošenje činjenica koje se u svakom trenutku mogu argumentirati. Kako primjeri nešto najbolje oslikavaju evo jednog.
Prvi službeni put u metropolu sa "onom koja sve zna" počeo je mojim kašnjenjem. Kako nikada nigdje nisam došao na vrijeme tako je bilo i tom prilikom. Normalno pola puta sam slušao predavanje o odgovornosti prema dolasku u dogovoreno vrijeme, a tada sam zakasnio 5-7 minuta (za ne griješit dušu neka bude 10). Poklopio sam se ušima i skrušeno slušao predavanje. Ne trebam spominjati kako sam se svima izvinio i kazao da nemam opravdanja. Drugi put koji je uslijedio dvije sedmice poslije sam zaspao uz sve mjere predostrožnosti. Postavio mobitel na dupli alarm i jebiga zaspao. Na moju sreću nisam ja vozio tako da nisam morao pokupiti ostale. Probudio sam se kad je mobitel zazvonio. Ok, iako nije ok. U panici se obukao i izletio iz stana u trku oblačeći jaknu. Opet ista priča oko izvinjavanja i tako to, poklopio se ušima.
E ali "ona šta sve zna" nije mogla to prihvatiti i pustiti me na miru da me izjeda neugoda zbog već ponovljenog slučaja, morala je početi. "E ovako je i prošli put zakasnio kada nas je on vozio, čekala sam ga pola sata". Vjerujte, laknulo mi je kada je to rekla. Bez imalo ustručavanja sam joj kazao da laže. Nije vjerovala ušima i pita "hoćeš kazati da nisi zadnji put zakasnio". Ne, nisam to rekao, nego da lažeš da sam zakasnio pola sata. Jesam zakasnio i zbog toga se svima izvinuo, ali nisam zakasnio pola sata nego najviše 10 minuta i zato ti lažeš. Ostala je ka posrana. Tih 20 min. razlike bio je moj kredibilitet kojeg nitko nije mogao pobiti. Cijela poanta se svodila na to da je ovog puta sa nama bilo novo lice koje nije bilo prošlog puta, te je trebalo nekog posrati, a taj neko sam bio ja. Prvih 20 min. nakon toga nitko ništa nije govorio, a ostalima je bilo neugodno. Prvi sam prekinuo šutnju kazavši "dobro hoćemo li ovako do Zagreba"? "Evo, biti ću dobar pa vam neću zamjeriti što samnom ne razgovarate". Normalno svi zacenili od smija, a ona što sve zna se razvezala, no ovog puta u puno pomirljivijem tonu.
Prema tome treba biti otvoren prema komunikaciji svake vrste, ne se bojati i snebivati jer će te biti pregaženi. Ne ispadne uvijek onako kako bi očekivali i to također treba ugraditi u ishod. Svakako sve izneseno ne znači glavom kroz zid, bar ja tako ne gledam.
Post je objavljen 13.12.2008. u 08:25 sati.