Komunikacija među ljudima zasnovana je na daru i osjetilima. Od prirode nam je dan dar govora i mogućnost razmišljanja. Također od iste te prirode darovani smo osjetilima kao što su vid, sluh, njuh i dodir. Svi oni zajedno čine mogućnost komunikacije.
Kada jedna od tih mogućnosti izostane ili je manjkava dolazi do poremećaja u komunikaciji. Međutim, ipak je ta ista priroda one kojima je jedno osjetilo manjkavo obdarila izraženijim osjećajem nekog drugog osjetila. Pa tako slijepci imaju izraženiji sluh i osjetilo dodira, gluhonijemi imaju izraženije osjetilo vida i tako redom.
Obdarila ih je stoga kako bi bili u mogućnosti prikupljati informacije na osnovu kojih će njihov mozak izvoditi zaključke. Na osnovu takvih zaključaka svatko će usmjeravati i svoja djelovanja.
E a što je sa onima kojima su sva osjetila u funkciji. Kod takvih ljudi najčešće dolazi do poremećaja u komunikaciji. Pa se događa da ne razumijemo što nam netko govori ili od šume ne vidimo stablo. Dakle, nameće se zaključak da slušati i čuti; gledati i vidjeti; govoriti i misliti; dodirnuti i osjetiti nije isto. Zašto? Nisam psiholog da bi na to pitanje mogao odgovoriti sa stručnog stajališta, ali mogu iznijeti svoje viđenje.
Kako je mozak taj koji obrađuje sve prikupljene informacije i na osnovu čijeg impulsa djelujemo tako je i način prikupljanja informacija u odnosu na spoznaju koju ćemo time dobiti različit. Opet pitanje zašto? Stvar je u doživljaju. A doživljaj ne sačinjava samo informacija nego i osjećaji koje smo tokom vremena prikupili u riznici memorije tog istog mozga na osnovi čega imamo neka svoja osobna viđenja, koja su ne rijetko u kontradikciji sa onim što nam se prezentira.
Tako na primjer dolazi do nerazumijevanja kada nam netko, ili kada nekome nešto govorimo, iz prostog razloga što ga ne čujemo što govori jer je istom pretpostavljen naš osobni doživljaj na osnovu nekih drugih spoznaja. Iz istog razloga dolazi do nerazumijevanja, a samim tim i do rasprave među sudionicima iste te konverzacije. Jer svaki od njih želi iznijeti svoje viđenje. Problem nastaje onda kada naša osobna viđenja ne ustupaju mjesto argumentima druge strane kako bi se ista ta slika nadopunila, jer smatramo da nam se nešto nameće odnosno da ćemo time nešto izgubiti. Što? Dio svog integriteta po kojem se prepoznajemo i razlikujemo od drugih, pa onda nerijetko rasprava o nečemu poprima alarmantni karakter.
Kada sa nekim razgovaram biram riječi kojima ću izraziti svoj doživljaj nečega upravo iz razloga kako ne bi došlo do krivog razumijevanja jer isto ću ponoviti i nakon dužeg vremenskog perioda. U takvim situacijama također nerijetko dolazi do smiješnih situacija u kojima me moji bližnji upozoravaju da sam odužio i dao se u filozofiju, pa onda bivam naprasno prekinut, a da oni sami nisu "ubrali" cijeli smisao onoga što sam htio kazati. Sutradan, ili bilo koji drugi isti ti ljudi kažu da nešto nisam rekao ili da oni to tako nisu razumjeli. Normalno da nisu razumjeli jer nisu ni čuli što sam htio kazati. Bilo im je dosadno slušati, iz istog onog, prije spomenutog razloga, svog viđenja. Ali ne, oni nemaju strpljenja nadopuniti svoju sliku, jer moraju iznijeti svoju. U redu! Neka svatko iznese svoju sliku viđenja, ali dopustite sebi da ona nije nepromjenjiva.
Na osnovu iznijetog sam jednom prilikom kazao da se gluhonijemi puno bolje razumiju u komunikaciji sa drugim ljudima nego oni koji imaju dar govora. Zašto? Pa gluhonijemi nema dar govora i ako nekom želi prenijeti neki svoj doživljaj mora birati riječi kojima će to drugima, koji nemaju takvu manu predočiti, iz prostog razloga što se ne može ubaciti u razgovor u svakom trenutku i obrazložiti svoje viđenje nadopunom nečijeg izlaganja. Odlična poveznica za to vam je i ovo naše bloganje, i ne samo to. Ono o čemu mislimo i kako nešto doživljavamo moramo riječima prenijeti u obliku pisanog teksta, da bi nas netko razumio što hoćemo kazati te riječi moraju u onom koji ih čita probuditi sva ona osjetila koja mu je priroda dala kako bi mozak mogao dobiti potpuniju sliku. O našoj vještini upotrebe riječi i predočavanja nečega ovisiti će kako će nas drugi doživjeti. Čak što više, mnogi će biti i iznenađeni kada saznaju tko je tvorac teksta, jer tu osobu nisu tako doživljavali. Nisu je doživljavali takvom zbog svega onoga prije iznijetog, a i zbog nekih subjektivnih razloga proizašli iz neposrednog kontakta.
Prije bloganja bio sam na Iskrici iz potrebe komunikacije sa drugim ljudima. U tom trenutku mi je bio poznat pojam bloga, ali moja potreba se prvenstveno svodila na komunikaciju 1:1. Komunicirao sam sa raznim ljudima (ženama, naravno, jer me to tu i dovelo). U početku nisam znao što zapravo hoću, ali sam od samog starta znao što ne želim. Iz svega je proizašlo jedno krasno prijateljstvo samo na osnovu pisanih riječi. Da sam se sa tom osobom sreo u stvarnom, a ne virtualnom svijetu uvjeren sam da isto to prijateljstvo ne bi bilo ovako potpuno iz prostog razloga što smo davno prošli mladenačko doba kada se sklapaju prijateljstva koja traju na osnovu onoga što čujemo, vidimo i mislimo.
Post je objavljen 13.12.2008. u 08:25 sati.