U osvrtu na komentare prošlog posta napisah „sve što je čovjek stvorio ima dušu“. Dobro, možda ne baš sve, ali većim dijelom. Da ne bi previše filozofirao i išao u širinu zadržati ću se samo na stvarima, jer o njima je riječ.
Koliko puta ste došli u situaciju i promislili ova kuća, brod, stroj i tome slično, ima dušu. Meni to često padne na pamet. Čak i onda kada hodam ulicama svoga a još više stranog grada. Stalno gledam osvrćući se, pogleda često usmjerenog prema gore, tako da me moji znaju priupitati „pa šta sad gledaš gore, al će kiša“. Ne neće kiša, nego gledam ono što se na prvi pogled ne vidi, a to je duša nekog mjesta. Ona se ne može primijetiti samo tako letimičnim pogledom po građevinama, valja se zagledati u detalje. Detalji su ti koji čine osjećaj doživljaja na koji kažemo „ovo mjesto ima dušu“.
Zašto baš detalji prostom oku nevidljivi? Pa zato što je onaj tko je to radio kroz te detalje utkao sebe. Uzmite na primjer katedralu Sv. Jakova u Šibeniku. Odabrao sam nju zbog jednog specifičnog razloga, prije nego navedem kojeg da kažem nešto po čemu je specifična.
Gradili su je razni majstori a najpoznatiji među njima je Juraj (Matejev) Dalmatinac. Sama gradnja započeta je 1431 god. a konačno završena 1505 godine, dakle gradnja je trajala 74 godine. Interesantno je spomenuti da je točno toliki i broj glava koje ukrašavaju katedralu, da li svaka glava predstavlja jednu godinu gradnje, ne znam, ali znam da je svaka od te 74 glave različita. Različitost u glavama može se usporediti i sa različitošću ljudi, pa je onaj tko ju je gradio možda i time htio dati do znanja da ne postoje dva ista čovjeka.
Sljedeći ulomak prenesen je sa ove stranice: http://www.croatia.hr/Hrvatski/Destinacije/Opcenito.aspx?idDestination=4860&idProperty=16
…Ovaj jedinstveni sakralni spomenik iznimno je interesantan primjer kao jedina građevina koja nema zidarskih elemenata, i gdje su zidovi, svodovi i kupole konstruirane jedinstvenom metodom (koju je prvi upotrijebio Juraj Dalmatinac ) gdje se naknadno, u cjelinu slažu precizno isklesani kameni dijelovi, metoda koja je korištena u tesarskom zanatu.
Rezultat je sklad kamene cjeline, metode slaganja, i apsolutne harmonije unutrašnjosti i vanjskog volumena katedrale. Tehnika gradnje najbolje se očituje u zabatu glavne fasade (forma trolista) kao jednom od najstarijih u Europi i kao jedinom koji se prirodno nastavlja kao dio trobrodnog tlocrta crkve u harmoniji s oblikom i veličinom svodova….
A sad ono specifično. Prije nekih 10-12 godina radilo se na rekonstrukciji kupole Šibenske katedrale. Nakon završetka radova gradske vlasti su planirale u katedrali montirati ventilacijski sustav za provjetravanje katedrale, jer je u njoj bilo zagušljivo. Tijekom radova morao je biti skinut vršni kamen koji drži svodove kupole. U početku su mislili da je taj kamen iz jednog dijela, ali kada su počeli sa demontažom ustanovilo se ne samo da nije iz jednog dijela nego da je iznutra šupalj. Prilikom rastavljanja donja polutka je u svom donjem dijelu imala rupu koja je bila začepljena masnoćom i prljavštinom. Ne treba posebno spominjati da je ta rupa bila točno određene dimenzije. Daljnjom analizom majstorova djela ustanovili su da je taj šuplji kamen sa rupom na svojem dnu služio kao ventilacija za provjetravanje cijele kupole, a preko nje i same katedrale. Potom je osvanuo članak u novinama „Juraj Dalmatinac uštedio Šibenčanima 50 000 DEM“.
E sad ja vas pitam da li je Majstor Juraj Dalmatinac svojim promišljanjem i djelom katedrali udahnuo dio svoga duha? Po meni, da, katedrala odiše njegovim duhom.
Još jedan, manje značajan primjer. U Veroni postoji amfiteatar (arena) iz prvog stoljeća. Danas služi za glazbene večeri i priredbe, a poznato je čemu je služila u svom izvornom obliku. Ima jedan detalj kojeg nisam našao po internetu i nisam baš siguran koliko je poznat. Ispod carske lože je ulaz u arenu. Ulaz nije u svojoj punoj visini jer ga je konstrukcija tribina podigla 3-4 metra iznad stvarnog poda i još su ostala 4 metra, dakle prilična visina. E ali, to uzdignuće je otkrilo jedan detalj. Kada se okrenete prema ulazu sa lijeve strane u temeljnom kamenu luka (onaj od kojeg luk počinje) uklesano je jedno ime, imenom i prezimenom, prostom oku nevidljivo. Pretpostavljam da je to ime arhitekta koji je projektirao arenu (jer podatak nisam našao, a sada ne mogu prežaliti što nisam slikao). Dali je spomenom njegovog imena i svih onih koji su radili na njenoj izgradnji poprimila njihov duh, kompleksan, ali ipak prepoznatljiv, da.
Ili npr. Dioklecijanovi podrumi. Kada se uspinjete skalama na Peristil primijetiti će te na kamenim blokovima znakove (isto se pojavljuje i u drugim dijelovima podruma) koji zasebno stoje na kamenom bloku i ne predstavljaju ništa osim onom koji ih je uklesao. Te znakove su uklesali oni koji su ih radili i samim tim taj kameni blok, težak pola tone i više, nije onaj isti (ma niti jedan nije isti, ali ovaj ima svoje ime, znak, ma što on značio).
Idemo dalje. Koliko puta ste s nekim komentirajući neku napravu (da ne upotrebljavam zasebne izraze) rekli „baš mi je legla“. A što se u stvari dogodilo. Onaj tko je projektirao ili izradio tu napravu unio je u nju svo svoje promišljanje strpljenje i ustrajnost da putem nje izrazi svoju ljubav prema ljudima. Ili drugim riječima, da se njenim korištenjem čovjek koji je koristi osjeća ugodno i zadovoljno, jer mu na taj način pomaže, ali u stvarnosti mu pomaže duh onog tko ju je osmislio.
Nikola Tesla je rekao da on nije izumitelj nego otkrivač. Kad su ga pitali da to malo pojasni, odgovorio je: „sve što nas okružuje postoji oduvijek u prirodi ja samo otkrivam načine njihovog uzajamnog djelovanja“. Neki bi možda za teslu rekli da nije imao dušu jer se dao kastrirati kako bi se u cijelosti posvetio znanosti. No kad promislimo malo bolje on je čovječanstvu dao svoj život, a kroz njegova djela i svoju dušu.
Tako je sa svim „stvarima“ koje obilježavaju jednog čovjeka, sredinu, kulturu i epohu. Negiranjem duha kojeg sa sobom nose negiramo i njihovo postojanje, negiramo čovjeka koji iza njih stoji, a samim tim i ljubav koja ih je stvorila.
Doduše, istini za volju, ima i mnoštvo negativnih primjera što ni po čemu ne treba iznenađivati, jer kao što u ljudskom svijetu postoje ljudi sa dušom tako postoje i oni bez nje koji također svojim djelima manifestiraju ono što su. Ali o njima neću jer ovaj blog sam zamislio kao odraz pozitivnih misli.
Post je objavljen 13.12.2008. u 07:45 sati.