Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Na ovom blogu se nalazi samo stara arhiva jednog obrisanog bloga.
ps.
klikni na "Arhiva" u dnu ako želiš ta ti se otvore svi.
(ma to ionako već znate, hehe)
obrisani postovi
Vjera, ufanje, ljubav
- 07:32 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Na ovu temu napisano je prilično postova, literarna djela ne treba posebno ni spominjati. Svi se oni bave poimanjem vjere, ufanja (nade) i ljubavi. Nipošto ne mislim da ću na tu temu otkriti nešto novo što drugi već nisu izrekli, al eto kao i svima i meni dođe da se osvrnem na tu temu. Vjera sama po sebi određuje sustav vjerovanja pojedinog čovjeka u odnosu prema tome da li je nešto istina odnosno vjerodostojno. Nasuprot tome imamo religiju koja u ljudima usađuje poimanje vjerovanja, pa se iz toga da izvući zaključak kako vjera predstavlja i nešto za što nema opipljivih pokazatelja odnosno dokaza. Na nama samima ostaje izbor da li ćemo u nešto vjerovati ili ne. Ufanje (nada) u ljudima samo produbljuje osjećaj vjere i onda kada svi pokazatelji ukazuju na suprotno od onoga što smo u stanju pojmiti. Dakle nada je prirodni nastavak vjere pa se stoga ne kaže uzalud "nada umire posljednja". Na koncu ostaje ljubav kao veza između to dvoje. Stoga ne čudi da su simboli koji označavaju ta tri pojma; križ, sidro i srce. Križ predstavlja vjeru, sidro nadu, a srce ljubav. No haj'dmo sad sve to malo zakomplicirati. Slijepo vjerovanje nije dobro jer tada nam nije poznata njegova protuteža, odnosno drugačije poimanje. Živjeti samo u nadi da će nešto biti dobro, bolje, odnosno po nas imati pozitivan karakter bez našeg osobnog angažmana jednako nije dobro jer čovjek može umrijeti razočaran, sa osjećajem napuštenosti, pogotovo od onih u koje je vjerovao. Ljubav u sklopu to dvoje priznaje samo ono što se uklapa u naše osobno poimanje i postaje sebična. Gleda na način nekog odnosa, "razmišljajući" o tome koliko netko u nekom odnosu daje, odnosno prima. I tako dolazimo do simbola srca koje je jedino u spomenutoj ikonografiji prikazano drugačije od svog stvarnog oblika (istini za volju ima freski odnosno ikona koje srce prikazuju u svom izvornom obliku). Ali svi mi smo se uvriježili ljubav (srce) prikazivati drugačije. Nadalje kada govorimo o sebičnosti svi je poistovjećujemo sa egom. Po mom skromnom mišljenju to nije isto. Sebičnost je nešto što sebi predočavamo misaonim putem, a ego je određen našim duhom kojeg će sve religije smjestiti u područje pleksusa u blizini srca. Dakle, po tome je duh nešto što nam unese nedefinirani nemir kojim srce "zaigra" a kojeg ne možemo smisleno, svojim poimanjem, sami sebi objasniti. I onda čujemo razne priče o tome kako on/ona njega ne voli, jer bi ljubav trebala biti osnova voljenja, zato što on/ona nije prepoznao/la da ono što radimo, radimo iz naše ljubavi prema nekom ili nečem. To je sebično poimanje ljubavi iz osnovnog razloga što pritom nismo prepoznali one tajanstvene titraje našeg srca. Dakle, očekujemo od drugih da tu našu ljubav prepoznaju, što je pak sebično. Zaboravljajući pritom da smo i mi sami ljudi sa svojim osobnim emocijama, dušom koja traži svoje ispunjenje. Kada se te dvije relacije, duha i poimanja nađu u suprotnosti dolazi do nerazumijevanja, a samim tim i do unutrašnjih konfrontacija iz jednostavnog razloga što titraje srca (duha) ljudi sebi ne mogu misaono protumačiti jer su pretežno misaona biča koja vjeruju u razložnost njihovog djelovanja, zaboravljajući pritom da postoji i srce. Svi se kad-tad nađemo u situaciji da se zapitamo što smo primijetili u nekom koji ne odgovara na našu ljubav. Ključne riječi su "primijetili u nekom" obratite pažnju na izraz "u nekom". Nitko nije kazao (ili bar meni nije poznato) pročitao/la sam njegove misli, a svi kažu "gdje mi je pamet bila". Interesantno zar ne! Dakle, može se kazati da je ona "kemija" o kojoj svi govore uzrokovana procesima u mozgu za koji je poznato da u ovisnosti o stanju naših razmišljanja uzrokuje i određena stanja koja ne odgovaraju stanju našeg duha. I sad gdje je tu u cijeloj priči naše srce, naš ego, odnosno mi sami. Izgubilo se negdje u bespućima naših misli. Ako ga naše misli prenaglašuju kažemo za nekog da je sebičan, a ako dopuštamo da nas vodi srce onda smo u najblažem obliku naivni. Vjerujem da ni jedno ni drugo samo za sebe ne može uroditi ugodom življenja vrijednom izrazu ljubavi. Mislim da je taj izraz definiran njihovom ravnotežom. Jer pogledajte apsurde koji se događaju svakodnevno. Zbog sebičnosti ljudi žele postići za sebe što bolje, materijalne relacije, a zbog emocija i povrijeđenog ega imamo zločine iz strasti, iako strast sa svime nema nikakve veze pripisuje se neuzvraćenim emocijama. O mržnji, kao suprotnosti ljubavi ne treba posebno ni govoriti ona je samo misaoni produkt osobnog nerazumijevanja sebe samih. Prema tome (dosadno mi više spominjati "dakle"), biti ću slobodan kazati da ljubav odnosno osjećaj voljenja mogu doživjeti samo oni koji unutar sebe uspiju naći ravnotežu između to dvoje, jer bezuvjetna ljubav prema nekom nikako ne može opstati ako ne volimo sebe takvima kakvi jesmo, to je zadovoljenje našeg unutrašnjeg bića, našeg ega. Tek kada iznađemo svoju osobnu ravnotežu između osjećaja i želja možemo kazati da volimo i tek tada se možemo osloboditi spona koje nas vežu cijeloga života. Ako nekom nisam udovoljio na njegovo traženje zbog toga što je taj htio moju involviranost, nipošto ne znači da ga manje volim ili da mi je do njega manje stalo time što sam ga pustio da sam udovolji samom sebi. Čak naprotiv dao sam mu slobodu da udovolji svojim težnjama. Pa zar ljubav u konačnici ne znači oslobađanje od svega što nas sputava. E sad, koliko će se tko u svemu tome naći ovisi kakav će biti i odnos. Da li će netko biti posesivan i sputavati razvoj nečije osobnosti ili će razvojem svoje osobne svjesnosti i spoznaje o poimanju doprinijeti razvoju onog drugog ovisi koliko ćemo kao ludi doprijeti do spoznaja koje nam u titrajima odašilje naše srce a koje ne možemo ili ne želimo razumjeti jer svijest onakva kavom smo je izgradili to ne dopušta. Pošto u svakoj priči postoji i neko ali tako i interpretaciju ljubavi ne možemo sagledavati čisto sa tog stanovišta jer se u svemu isprepleću i drugi osjećaji. Jedan od njih je strah. On kao takav je puno šireg utjecaja nego što je to ljubav, a kao takav također djeluje preko dvojake sprege srca i uma, dakle ega i svjesnosti. Možemo naučiti kako ga prevladati ali on u svojoj osnovi, srcu, uvijek ostaje. Usprkos tome smatram da se ludi čista srca nemaju čega bojati jer će im ono uvijek na ispravan način odgovoriti kojim smjerom usmjeriti svoje misli. Ili drugim riječima, naći će odgovore na svoja pitanja. Oni koji ih ne nađu nisu znali dobro osluhnuti svoje srce pa se ubrzo nađu u provaliji između težnje (ega) i želje (sebičnosti). |
