Ne možemo se vratiti unatrag i reći prije nije bilo smeća. Bilo ga je, ali je bilo biološko, razgradivo, napravljeno od prirodnih materijala koji su se vremenom razgrađivali po prirodnim utjecajima.
Koraljka je u svom postu "smeće i otpad" lijepo razgraničila što je smeće, a što otpad. Tijekom prošlosti nakupilo se različitog otpada pa danas ono što je s vremenom postalo otpad arheolozi nalaze tijekom svojih iskapanja. Uvidom u takve nalaze dobivamo spoznaju o nekoj kulturi koja je u tom vremenu živjela. Ono što je svom tom "otpadu" zajedničko je to da je sav taj "otpad" imao svoju uporabnu vrijednost, na osnovu koje možemo i spoznati kulturu u kojoj su neki ljudi živjeli.
Za nekih 500 godina postojati će neki drugi arheolozi koji će istraživati našu kulturu na osnovu otpada kojeg smo iza sebe ostavili i na taj način doći do spoznaja kakva je naša kultura bila.
Veliki dio tog otpada će biti recikliran iz čisto praktičnih razloga, štednje prirodnih resursa i to je dobro jer prirodni resursi nisu neograničeni. Moramo se ponašati materinski prema Zemlji koja je svima dom, a ne maćehinski.
No pitam se što će ti isti budući arheolozi misliti o nama (dobro, ovisi gdje budu kopali) kada naiđu na plastične vrećice čija razgradnja traje stotinama godina (možda ih do tada već neće ni biti). Ali ono što je u današnje vrijeme puno važnije je to kako se mi sami ponašamo prema svemu tome.
Prije nekoliko godina gledao sam jednu emisiju koja je snimljena 1995 godine u Japanu. Emisija je govorila o tome kako se japanci nose sa gorućim problemom otpada. Oni su na vrijeme uočili da će ih sav taj otpad ili smeće toliko zatrpati da ga više neće imati gdje odlagati. Napravili su takvu organizaciju (kako samo to japanci znaju) da su osnovali centre za prikupljanje otpada koji će odvojiti otpad koristan za daljnju reciklažu od onog nekorisnog. Čak što više išli su toliko daleko da jedan dio kompjuterskog otpada (jer o tome je bila i riječ u emisiji) prodaju Kinezima koji onda daljnjom obradom tog istog otpada iz njega izdvajaju plemenite metale (zlato, platinu i sl.). preostali dio otpada melju u prašinu koju zatim razasipaju na nekom terenu kojeg prekriju zemljom iz nekakvih iskopa i onda na takvim terenima nastaju naselja.
To su Japanci. A gdje smo mi? Nedavno sam došao u razgovor sa čovjekom koji je klesar. U razgovoru se nekako otvorila tema otpada. Njegov otpad je kamen. Dakle ekološki otpad da ekološkiji ne može biti. Imao je problem sa odlaganjem takvog otpada. U kontaktima sa mjesnim vlastima je predložio da taj svoj otpad odlaže u jednoj napuštenoj "kavi" (površinski rudokop) koja kao rupa zjapi prazna i nikome ne služi ama baš za ništa, osim lokalnom pučanstvu da tamo odbacuje svoj otpad. Pa se tu može naći svega od starih automobila, frižidera, štednjaka do mesarskog otpada. O ostalim štetnim stvarima ne treba ni govoriti. Zato što nitko o tome i ne misli. No bilo kako bilo, nije dobio suglasnost lokalnih vlasti. Zašto? Ne znam. Da li je novac u pitanju? Ne bih rekao, jer čovjek je kupio zasebno zemljište na kojem će odlagati takav otpad i koje će poslije kada ga napuni iskoristiti za nešto drugo.
Drugi puno poznatiji slučaj je spalionica smeća na otoku Zlarinu koju je svojim novcem bez ikakvih povratnih zahtjeva financirao njihov mještanin koji je uspio u Americi, Ante Maglica. Ta spalionica prema mojim zadnjim saznanjima ne radi.
E sad se postavlja pitanje, kako to? Da netko uloži sredstva koja će služiti na dobrobit svima i za to ne traži ništa za uzvrat, a takav pogon ne radi.
Imam dva tumačenja. Prvo je. Ideja i sredstva nisu potakla od lokalnih vlasti pa ne mogu sebi pripisati zasluge. Drugi je taj da je jednostavnije samo iskipati smeće na nekom odlagalištu nego još dodatno financirati spalionicu za koju treba uposliti novu radnu snagu, a tu je i gorivo kojeg ta spalionica koristi za spaljivanje tog istog otpada.
Što bilo da bilo činjenica je jedna. Da bi se nešto po tom pitanju uradilo mora postojati interes odnosno, onaj koji u tome vidi svoj sobni interes mora lobirati kako da se donese takav propis. Kada su oni, koji su vidjeli svoj osobni interes u prikupljanju papira i ambalaže raznoraznih napitaka odmak su se stvorili i uvjeti za primjenu.
Pošto se svi svrbe tamo gdje ih češe, a to je novčanik, onda su kazne odnosno otkup jedino rješenje. U tom kontekstu i dva primjera.
Prije jako pupo godina (20-30) jedna ekipa odraslih ljudi išla je u Njemačku kupiti neke stvari. Dok su vozili kroz Njemačku jedni druge su upozoravali "pazi kako voziš i nemoj bacat smeće kroz prozor, jer će nas zaustaviti i platiti ćemo globu". Uredno su svo smeće gomilali u svom automobilu. Čim su prešli granicu ondašnje Juge svo smeće su izbacili vani na livadu. Zato što ih nitko za to neće kazniti. Znači dok su bili u stranoj zemlji vodili su računa o njenom okolišu i svojim novčanicima, a čim su došli kući to više ne važi. Zaključak! Ništa nisu naučili.
Slika je posuđena s posta Shelly Kelly
Primjer drugi. Prije nekoliko dana vozim se kroz jedan naš grad (nije uopće bitno koji, svugdje je isto), ulicom su šetale dvije curice najviše prvi razred srednje škole. Jedna od njih je iz papirnate kesice izvukla nešto za jesti, a papirnatu kesicu je tako nonšalantno odbacila na ulicu da mozak boli sa kojom lakoćom je to učinila.
Opet zaključak. Oni prvi nisu naučili kako treba poučiti svoju djecu da vole svoju Zemlju. E, pa kad oni nisu naučili onda ih lipo triba naučiti.
Danas se govori o kampanji protiv pušenja i eventualnim kaznama. Nema od toga ništa dok se ljudi kaznama ne nauče kako se treba ponašati. Idemo obrnutim smjerom. Najprije se treba naučiti kulturi, a tek onda provoditi kulturološka dostignuća.
Post je objavljen 13.12.2008. u 08:26 sati.