Mnogi su pisali i napisali se o vječitoj temi ljubavi, pjesnici naročito. O idealima ljubavi, o nedostižnim ljubavima, neuzvraćenim ljubavima, tragičnim ljubavima i tako redom, da ne nabrajam. Postoje i različite vrste ljubavi. Roditeljska ljubav, bratska ljubav, prijateljska ljubav, ljubav prema suprotnom spolu i ljubav naspram određenoj osobi. Osjećaj koji oplemenjuje ljudsku dušu i čini je velikom i širokom ili je pak smješta u procjep ega.
Ne bih sada o tom nepresušnom izvoru pjesničkih i drugih literarnih inspiracija, nego o tome bez čega niti jedna ljubav ne nastaje niti opstaje, njenom preduvjetu, ako se to tako može kazati, nekoga voljeti.
Voljeti je vrlo širok pojam. Netko voli da mu vjetar mrsi kosu, ja naprotiv, volim da mi se ništa ne mrsi. Netko voli brzu vožnju autom, a netko drugi uopće ne voli auto, čak što više strah ga je. Drugi pak vole pomagati drugima, a ima opet i onih koji vole da im drugi non-stop nešto pomažu, netko voli raditi rukama, a netko ne voli raditi ništa. Dakle, za sve što se voli postoji i suprotnost. Kada se voljeti postavi u relaciju ljudskih odnosa onda sve to zajedno tvori osjećaj za kojeg kažemo "volim…, zato što me to kao osobu ispunjava". I tada na scenu stupa osobnost pojedine osobe, ona osobnost koja izaziva osjećaj ljubavi.
Da ne bi previše razvlačio postaviti ću priču u relaciju muško-ženskih ili obratno žensko-muških odnosa, onako kako meni izgleda. Dakle da bi se dvoje spojili prvenstveno se jedno drugom moraju svidjeti, ukusi su različiti i o njima se ne raspravlja, ali je nedvojbeno da želju inicira vizualni kontakt. Netko voli vitkije drugi punije, neko obline netko mišiće drugi pak intelektualni izgled, nekom je bitna boja kose, a drugima da je ima ili nema, nekom se sviđaju postole, a drugima novčanik. Bilo kako bilo svi ti faktori iniciraju kontakt.
Na osnovu takve vizualne informacije svaka suprotna strana je stvorila svoju predodžbu i sad hoće upotpuniti sliku. Valja imati na umu da ta vizualna informacija nije zanemariva. Zašto? Pa gledajte, kada netko izlazi u društvo u kojem očekuje nekog upoznati bez obzira da li se radi o muškarcu ili ženi on će se urediti tako da svojim izgledom privuče nekog iz određenog kruga ljudi. Svatko sebe želi prikazati u što boljem svjetlu a istovremeno, na neki način, biti određen. Nitko neće pogledati neurednu ženu ili muškarca u šporkom trlišu, mada ima i takvih, ovisno u kakvim ih situacijama promatramo, ali u razmatranje uzimam večernji izlazak u "lov". U svakom slučaju kad do kontakta dođe predstoji "igra". I upravo ta igra, kao i svaka druga igra, aktere vodi u krivom smjeru jer igra ne podrazumijeva realnost i ozbiljnost iako su ozbiljni ulozi u pitanju.
E dobro, dakle kad je vizualni kontakt stvorio jednu svoju psihičku sliku nastupa verbalni u kojem se traži potvrda te slike, i eto opet pitanja koja trebaju dati odgovor da li je to ono što volimo. Normalno, kako smo se već nacifrali fizički ispred ogledala tako i naše riječi poprimaju isti odraz kao i onaj u ogledalu, želimo sebe prikazati u što boljem svjetlu. Ljudi se međusobno privuku jer onaj drugi nadopunjuje njegove težnje, odnosno nedostatke. Nedostatke ne spominjem slučajno jer upravo nadopuna osobnih nedostataka na bazi ljubavi od strane onog drugog projicira osobni osjećaj vrijednosti. Ako je sve dobro prošlo na scenu stupaju kulturološke odnosno statusne razlike. Zato smo onog drugog i odabrali, jer u pozadini svega stoji vlastiti ego i osjećaj vrijednosti u društvu.
Sve je dobro dok nečiji ego dobiva svoju satisfakciju bilo fizičku ili psihičku. Mane koje svaki čovjek ima, jer bez njih ne bi bio čovjek, ne predstavljaju veći problem jer vrline kojima hranimo svoj ego ih nadmašuju. S druge pak strane ima i onih koji vjeruju (u njih spadam i ja) da se isticanjem onoga što kod nekog volimo te iste mane mogu prevladati, ako ne prevladati, ono bar u drugom probuditi osjećaj povjerenja i ljubavi, toliko potreban svakom čovjeku.
Ali kako ljudi nisu od danas do sutra tako s vremenom ili bolje rečeno nakon niza godina u prvi plan izbija njihova osobnost, potisnuta ili izgrađena nije bitno. Bitno je to da je njena osnova postojala na samom početku, ali je nismo uočili ili što je češći slučaj, nismo kao takvu željeli prihvatiti, jer ju je prvotni zanos zaljubljenosti, dakle stanja ni na nebu ni na zemlji, smjestio u neko bezvremensko okruženje vanjskog svemira. Čak ni ta različita osobnost nije neki nepremostivi problem ako su ljudi uspjeli na osnovu inicijacije voljenja izgraditi ljubav, međutim sve više smo svjedoci da ljubav gubi na značaju zbog toga što joj neki pretpostavljaju svoj ego, a ne smijemo zanemariti ni njihove prikrivene strahove koji igraju nemalu ulogu, ako ne i presudnu, i tada na scenu stupa sebičnost, odnosno zadovoljenje vlastitog ega.
Sve bi se to nekako i razriješilo kada bi se ljudi suočili sa samima sobom i onim drugim pa jednim otvorenim razgovorom jedni drugima iznijeli jasno i nedvojbeno ono što im kod drugoga smeta. Ali vlastiti ego ne dopušta slobodnu komunikaciju, zašto? Pa zato što se zbog straha od neprihvaćenosti ne želi naći u podređenom položaju koji predisponira eventualni gubitak. Ne kaže se zaludu "ako si živio ljubav pusti je da ode, ako se vrati znati ćeš da je nešto vrijedila".
Kako u pozadini stoji jako puno nedorečenosti i ne prihvaćanja svoje i tuđe nesavršenosti ljudi počnu tražiti kompromise koji nikom ne idu u prilog jer to znači još jedno zavaravanje samog sebe i onog drugog. Stoga osjećaji kao što su ljubomora i nepovjerenje koji proizlaze iz osobina ličnosti dobivaju svoj puni zamah. I tako se trakavica nastavlja, a osobnost ostaje. Sve do onog momenta kada potisnuti, a nezadovoljeni osjećaji pod utjecajem pritiska iznutra ponovno ne izbiju na površinu, ali ovog puta sa puno jačim intenzitetom koji vodi ka raskidu.
Raskid neke veze nije samo produkt neusklađenosti karaktera već i percepcija budućnosti, odnosno života i obitelji koja svoj puni smisao dobiva tek sa djecom. Djeca samim svojim dolaskom na svijet produbljuju osjećaj ljubavi ali i brige koja projicira izvjesne strahove. Ne bih se sada zaplitao u odnose prema djeci jer to je tema sama za sebe. Ali se može kazati da se nedorečenosti koje nisu na vrijeme razriješene prenose na njih i njihovom pojavom osobnosti poprimaju izraženiji karakter.
Dakle, kao temeljno pitanje nameće se sposobnost prihvaćanja. Prihvaćanje u svojoj osnovi podrazumijeva i mijenjanje, odnosno izgradnju osobnosti koja kod osoba sa jako izraženim egom nije moguća. Pa stoga volim kazati da je puno važnije znati što se ne želi nego željeti. Kada nešto želimo upotrijebiti ćemo sve svoje sposobnosti kako bi do toga došli i zadovoljili inicijalne osjećaje svog ega, a kad znamo što ne želimo nemamo se oko čega trsiti, sve je određeno u samom startu. Jasna slika koju netko prihvaća ili produžuje dalje. Ako je prihvaćena otvorena srca onda to znači uvažavanje nečije osobnosti, a ako se prihvaća kao dio igre koja predstoji ostvarenju želja od uvažavanja osobnosti nema ni početnog slova.
Danas se sve više čuje, a i vidi produbljenje jaza na relaciji muškarac-žena. Sa naslovnica nam pažnju privlače žene koje svojom razgolićenom intimom nude proizvode potrošačkog društva. Pa htjeli to neki priznati ili ne, same postaju "potrošna roba". Po istoj toj osnovi, a razvojem ravnopravnosti među spolovima sve više žena govori kako su "potrošile" nekog muškarca. Ne znam tko je koga potrošio ali znam da ni jedni ni drugi nisu imali što potrošiti jer emocije koje čovjeka čine vrijednim življenja nikada nisu ni postojale.
U konačnici jednog tako složenog odnosa kao što je ljubav, ma koliko to na prvi pogled zvučalo egoistično, stoji nepobitna činjenica da onaj tko nije zadovoljan samim sobom nikada nikakvo zadovoljstvo neće moći pružiti ni onom drugom. Odgovor na pitanje "koliko nas onaj drugi voli" sadržan je u odricanju od svog ega i zadovoljenju istog od strane onog drugog. Prema tome voljeti i biti voljen nije "proces" koji ide samo u jednom smjeru, to je živa "materija" koja cirkulira i raste u oba smjera, koja ne poznaje podjelu na muškarce i žene, djecu i roditelje i njihove različitosti, nego stvara osjećaj zbog kojeg sebe volimo nazivati ljudima.
Post je objavljen 13.12.2008. u 07:41 sati.