Evo svakog dana oni znanstvenici otkriju nešto novo. Nije to bilo jučer kad su došli do zaključka da smijeh lijeći. Svakako da smijeh lijeći, kad se čovjek smije onda mu se u mislima izmjenjuju vesele misli, asocijacije na temu, a to pak ima direktnog utjecaja na pozitivnu energiju koja kruži tijelom. Čak sam čuo da postoje "radionice smijeha" u koje dođu ljudi kako bi se opustili i nasmijali i to u svrhu liječenja.
Meni se pak čini da je jedna takva spoznaja prisutna od davnina. Ljudi su se uvijek voljeli smijati, a to potvrđuju i grčke komedije. Da nije tako zašto bi netko takvo nešto prenosio drugim ljudima ili još bolje, da ne lijeći zašto bi netko imao potrebu gledati komedije. Dakle, smijeh kao lijek poznat je od davnina samo što se danas (pošto se ionako sve dokazuje) isto mora dokazati i znanstvenim eksperimentima.
Samo ne znam do koje granice lucidnosti ti znanstveni eksperimenti idu (ne sudjelujem u njima) jer recimo da, da bi nas nešto nasmijalo mora postojati percepcija koja objedinjuje daleko više poimanja nego što to jedna komedija u svom uprošćenom iznošenju može predočiti širem auditoriju. Pa tako dolazimo do toga da se svi ljudi ne smiju istim stvarima. Kao i to da humor jednog mentaliteta nije nužno smiješan u drugom kraju življenja. Zbog te različitosti se ona multikulturološka nacija (Amerikanci) dosjetila da u svojim humorističnim serijama ubace profesionalne smijače i kao posljedicu imamo da se svi i u svom svakodnevnom životu smiju ka blentavi. Oni šta se ne smiju ubijaju oko sebe, a samo je pitanje trenutka kad će to učiniti i oni šta se onako blentavo smiju.
Ma pustimo mi te šta se nasilu smiju, oni su blentavi sami od sebe, ali šta sa onima koji se smiju sami sa sobom, jer im je percepcija nešto povezala. U mom kraju, a to je Split, vas u najboljem slučaju mogu proglasit redikulom, ako niste redikul onda ste na nekakvoj drogi. Dakle, kako god okreneš si najeba.
Evo jučer predvečer (nakon šta sam puka od smija sa onim dalmatinskim haiku) stanen lipo sa čovikom, mojim školskim kolegom, i počnemo čakulu. Čovik živi u gradu i svako večer prošeta priko rive, od jednog do drugog kraja, vodeći računa de se ne približi previše obali. Ne zato da bi upa u more, ne, ne, zna plivat, a i more je nakon kolektora čisto tako da su i sipe počele dolazit (inače sipa obitaje samo u čistom moru). Njega mori druga muka. Da neko ne pomisli da je prolupa. Zašto prolupa? E, zašto? Ovi naši domoroci vam to gledaju ovako. Ako nisi u društvu, nego sam, a šetaš rivom od kraja do kraja onda si prolupa. Tebi je potrebno da u toj određenosti mora od obale središ svoje misli (što nije daleko od istine). Zašto čovik ne bi u tom svom sređivanju misli prošeta rivom? Ne to ne može jer onima što svaki dan side na šentadama (ko je vidija šetat kad moš sidit) smeta pogledu. Pa tija ne tija upada im u oko.
Ako ti se ne daj bože omakao osmijeh na licu zbog neke lijepe misli odmah te počnu čudno gledat. Samo čekaju oče li čut da si štakod reka sebi u bradu. Ne daj ti bože da štagod izrekneš naglas. Eto ti ga na, čas posla redikul ka bidni Caruso. E ako su te smo okaraktezirali ka redikula još si dobro i proša. Ako si se pritom i nasmija, gotovo je, prolupa. A oti šta prolupaju svaki dan šetaju rivom od kraja do kraja i govore sami sobom. Tako moj prijatelj da ga ne bi proglasili ludim uzme dicu za ruku i na rivu. Oni šta nemaju dice uzmu pasa.
Ali ne morate vi izač na rivu da bi vas čudno gledali. Dosta vam je kući izvalit neku pizdariju kojoj će te se nasmija pa da vas isto tako čudno gledaju.
Kad su se dica porodila bija sam mrtav ozbiljan. Što od straha odgovornosti, što od životnih situacija, uvik mi je bia neki ozbiljni pogled na licu. Pa sam često sluša kako se ne znam smijat. Kako sam stario tako su i mnoge stvari počele poprimati smiješan karakter. Sad me kad se smijem i glumim Izeta Fazlinovića isto gledaju blido, ka da sam prolupa, pa često čujem "Šta ti je? Ti nisi normalan!" A što se dogodilo? Počeo sam primjećivati smiješne strani življenja, opustija se. Ne sasvim, da me ne proglase ludim, ali dovoljno da uspijem nasmijati i druge. Volim kada se ljudi nasmiju. To me ispunjava zadovoljstvom.
E sad, ne bih htio sve trpati u isti koš jer mnogima nije do smijeha, moraju misliti o tome kako preživjeti. Takvo nešto može zadesiti svakog pa i mene, ali ako i bude nadam se da će mi sve ono lijepo čemu sam se smijao dati snage i umijeća da prevladam teškoće. S druge pak strane imamo one koji se nikada ili vrlo rijetko smiju. Nekima, kao što već spomenuh, život to ne dopušta, ali ima i onih koji zbog prirode svog posla ili pak doživljaja svijeta oko sebe to sami sebi ne dopuštaju. Iskreno govoreći, žalim ih, jer propuštaju ugodu življenja pa se u konačnici pitam ko je tu prolupa? Da se ne bismo krivo razumili, i sam sam je propuštao. Ali zato guštam u trenucima "dalmatinskog haikua". Događa se da neko prokomentira "šta vi trošite, na čemu ste?". Bogati da na čemu smo! Pa na krilima života! Ne tibaju mi oni profesionalni smijači.
Volim se smijati, ali kada sam mrgodan onda sam sav u tome.
Post je objavljen 13.12.2008. u 07:40 sati.