Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Na ovom blogu se nalazi samo stara arhiva jednog obrisanog bloga.
ps.
klikni na "Arhiva" u dnu ako želiš ta ti se otvore svi.
(ma to ionako već znate, hehe)
obrisani postovi
Virtualna stvarnost
- 08:17 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Prije nekoliko dana bio sam na jednoj tribini na kojoj je govorio svjedok vjere. Čovjek je ispričao svoju životnu priču i to kako je otkrio vjeru za vrijeme svoje bolesti. Tema o kojoj je govorio bila je o utjecaju medija na javnost. Odnosno o tome kako i na koji način mediji utječu na kreiranje svijesti čovjeka. Prepuna dvorana pažljivo je slušala njegovo izlaganje koje je bilo tako slikovito da je svatko mogao razumjeti ono o čemu je čovjek govorio. Ipak nisam stekao dojam da su svi slušatelji baš i razumjeli ono o čemu čovjek govori, odnosno da su isto prihvaćali sa određenom dozom nevjerice. Možda i griješim i volio bih da je tako, ali po licima slušatelja nisam dobio takav dojam, odnosno svatko je razumio onaj dio koji sebi može predočiti i koji ga se tiče, tj. dokle sežu njegovi strahovi. S druge strane, prije više vremena, čitam u jednim dnevnim novinama kolumnu jednog poznatog novinara, kojeg sam do tog trenutka smatrao vrlo duhovitim i objektivnim u oslikavanju svakodnevnice koja nas okružuje. U tom članku isti je opisivao doživljaj vožnje autobusom javnog gradskog prijevoza, gdje se tim sredstvima voze ljudi slabijeg imovnog stanja, te ih oslikao na način koji vrijeđa svačije dostojanstvo. Srž članka se odnosila na komentare tih ljudi u odnosu na uređenje nove gradske knjižnice. Članak završava konstatacijom da tko je tim ljudima kriv što nisu u mladosti čitali više knjiga jer da jesu danas se ne bi vozili gradskim javnim prijevozom i oblačili na sebe odjeću staru 20 i više godina, te kako je sretan što svojoj djeci može pružiti obrazovanje koje će im omogućiti da se ne voze gradskim javnim prijevozom. Prije 25 godina u kinima se vrtio jedan američki film naziva "Pit i to je Amerika". Film je oslikavao drugačije lice Amerike od onoga koje se serviralo preko celuloidnog medija, u kojem je prikazivano blagostanje. Govorio je o beskućnicima i onima koji nisu ostvarili Američki san. Isti taj film izgubio je na svom značaju onog trenutka kada su tvorci celuloidne stvarnosti u svoje scene ubacili sličice beskućnika koji su sobom vukli kolica iz velikih robnih centara prepuna praznih limenki. Filmska industrija je brzo shvatila da je skrivanje istine kontraproduktivno, te da je bolje ubaciti male sličice stvarnosti u svoje uratke nego da se pojavi jedan takav cjelovečernji film. Vjerujem da se većina od vas, gledajući takve filmove u kojima beskućnici vuku za sobom prazne limenke, pitala što će im one prazne limenke. Danas znamo i to, one su predstavljale izvor njihovog preživljavanja, mogućnost da se prehrane. Jučer je bilo Valentinovo (opet jedan Američki proizvod) kojeg je blogerica Big Blue lijepo opisala u svom postu. Ali ono što će meni ostati u sjećanju na jučerašnji dan nije radost koja me je obuzela primivši dar brižno odabran i upakiran od devetogodišnjeg djeteta koje je na takav način svim svojim ukućanima izrazilo ljubav, nisu to ni ruže koje sam poklonio onima do kojih mi je stalo, pa ni ova virtualna za sve vas. U sjećanju će mi ostati osjećaj suosjećanja ugledavši sinoć, vračajući se s posla, ljude koji prebiru po kantama od smeća tražeći prazne limenke i plastične boce kako bi iznašli načina da isto tako svojem devetogodišnjem djetetu koje im u tome pomaže, pruže mogućnost za nešto bolje. Dali su ti ljudi manje vrijedni i treba li ih gledati sa prezirom zato što nisu pročitali dovoljno knjiga u svom životu da to ne moraju raditi, i da li će to dijete biti manje vrijedan čovjek kada podlegne utjecaju medija koji mu preko obnaženih slika žena serviraju lak način zarade i hoće li se sutra itko zapitati zašto su u porastu sve vrste delikata, a naročito onih seksualnih? Jedan dobar dio neće, biti će sretni, kao i onaj kolumnista sa početka priče što njegova djeca čitaju dosta knjiga koje će im omogućiti ugodu življenja. Pa ipak ono što je danas aktualno, ne znači da će biti i sutra. Prije više od jednog stoljeća izmišljena je mašina za pisanje koju je danas zamijenilo računalo. Za izradu i održavanje takvih uređaja postojala je i specifično obrazovanje, finomehaničar, koje je tijekom vremena uporabe mašine za pisanje nekim ljudima bilo izvor prihoda za preživljavanje. Možda je i onaj čovjek koji skuplja prazne limenke bio finomehaničar. On nema vremena kao i ja da svoje slobodno vrijeme upotpuni virtualnom stvarnošću izmjenjujući umotvorine sa ostalim korisnicima virtualne stvarnosti. Ja osobno mu ne mogu pomoći, i čisto sumnjam da bi mu dostojanstvo dopustilo da prosi, ali ono što mogu to je da mu pružim ruku kada mu je potrebna. Ako si nekima dao novac kako bi im pomogao u određenoj situaciji u stvari si im odmogao. Jednom ruši dostojanstvo i stavlja u podređen položaj, a drugom stvara neprijatelje od ljudskih slabosti. Vjerujem da se dobro dobrim vrača i da pružena ruka pomoći znači puno više nego da se u nečije ime boriš za nešto na što taj nije spreman. Nismo svi jednaki i ono što je jednom, prema njegovim shvaćanjima dobro, ne mora značiti da je isto dobro i onom drugom. |
