Prije neki dan reče mi kolega da ide na brod. Dobar čovjek, koji ima obitelj koju voli i o kojoj vodi brigu. Nakon dvije godine, zbog ekonomskih razloga ide ponovno na brod. Nije da se nije snašao na kopnu, nego ga prilike na to natjerale. U razgovoru s njim rekoh mu da mu zavidim, sa naglaskom na pozitivnom tonu onog "zavidim". Prisjetih se svega što takav život nosi i sa sjetom zaključih da je moje vrijeme davno prošlo, jako je puno vremena proteklo od onda, 20 godina, al' uspomene žive i danas, neizbljeđene. Pa pošto ne znam o čemu bi, da vam ih pokušam približiti.
Sve je počelo kada sam imao 10-ak godina. Bili smo na Visu i jednog ljetnog dana sam sa tetom i njenim mužem bio na Biševu, u posjet modroj špilji. Povratak sa Biševa bio je u poslijepodnevnim satima, a u ljetnim mjesecima na Jadranu puše vjetar iz sjeverozapadnog smjera (NW) zvani maestral koji zna podići valove 2-4 metra, naročito na otvorenom moru. Kako je Vis, a sa njim i Biševo koje je u njegovoj neposrednoj blizini, udaljen 3 nautičke milje jugozapadno (SW) od luke Komiža, pučinski otok, tako je utjecaj maestrala kao na otvorenom moru.
Kada smo zaplovili prema luci Komiža odmah po izlasku i luke na Biševu počeli smo osjećati ćud mora. Brod kojim smo se vozili valjao je pod utjecajem maestrala koji je dolazio s boka. Primijetio sam da su se mnogi uhvatili za čvrstu konstrukciju broda pokušavajući se održati na palubi. Jedan čovjek je sjedio na pramčanom kaštelu (uzdignuti dio na pramcu broda) i govorio "ovo je bolje nego u avionu na 10000 metara". Jako puno godina poslije doživio sam što to znači biti u avionu (kao putnik) na 10000 metara, ali isto tako i što je oluja na moru. Ne mogu govoriti o pilotima jer mi je to apsolutna nepoznanica, ali mislim da je i jednima i drugima doživljaj sličan.
Nakon toga, moj nemirni duh (koji se s godinama poprilično smirio) odveo me u pomorsku školu. Rodbina je govorila (među njima i ona teta sa kojom sam bio na Biševu) kako je to škola probisvijeta i onih koji u životu ne mogu ostvariti bolje. Po završetku iste otišao sam a brod. Mater je doma plakala, "di će njeno dite u pomorce, kako će se snaći"? A otac je cvao od zadovoljstva, nakon toga je počeo nositi mornarsku kapu i nije je nikada skidao (osim kada je išao spavati, ka kauboj).
Prvo ukrcanje bilo je na brodu "Alka" (Jadranske slobodne plovidbe iz Splita, skraćeno Jadroplov). Brod je plovio na liniji za istočnu obalu Afrike i onda je došlo do promjene linije za Velika jezera (sjeverna Amerika). Tada sam doživio svoju prvu veliku oluju na moru.
Putovanje iz Gibraltara (izlaz iz sredozemnog mora na Atlantski ocean) do ulaza u kanal St. Lovrenc u Kanadi obično takvim brodom traje 7-8 dana. Dan po prolazu Azorskog otočja koje se nalazi negdje na sredini Atlantika zahvatila nas je jedna od ciklona koje u to doba godine haraju po Atlantiku. Na moru su se digli valovi koji se pod utjecajem ciklone mogu razviti samo na otvorenom moru, dosizali su visinu 10-12 metara. U takvim uvjetima brod plovi pramcem na valove jer se tako najbolje održava na valovima. Brod se propinje na valovima i onda naglo posrne, udre u slijedeći val koji dolazi i njegov pramac prekrije more. Prilikom udara sav podrhtava minutu i duže, dok ne dođe idući val na koji će se iznova propeti, prostim okom vidite kako se uvija, škripi. Sve što nije učvršćeno ili čvrsto vezano za konstrukciju broda nađe se na podu nastavljajući svoje kotrljanje s jednog boka na drugi. More se razbija o pramac, zapljuskuje zapovjednički most i u tom trenutku ne vidite niti prst pred sobom. U jednom trenutku zapovjednik izusti "stala je makina". Svi prisutni znaju da to znači da će se brod postaviti bokom u odnosu na valove, a to pak znači mogućnost prevrtanja. Kormilar koji je sačinjavao dio brodske straže na zapovjedničkom mostu u tom trenutku trče prema strojarnici koja se nalazi na krmi broda, jer telefonska veza sa njom ne radi. Prolazi kroz tunel koji spaja pramčani dio broda gdje se nalazi zapovjednički most i krmu. Tunel je konstruiran kako bi se za vrijeme lošeg vremena mogla održati komunikacija ljudi između pramčanog i krmenog dijela broda kako ih more ne bi odnijelo.
Kormilar se vrača i izvješćuje da je uslijed vibracija spao lanac koji prenosi podatak o okretajima brodskog vijka na zapovjednički most. Svi su odahnuli, i nastavili dalje. Cijelog dana stajali smo na jednom mjestu. Tek trećeg dana vrijeme se poboljšalo i nastavili smo prema svom odredištu. Putovanje je trajalo 11 dana, 4 više od uobičajenog. Bilo je to na dan 08 ožujka 1981 godine. U isto vrijeme, 350 nautičkih milja južno od nas potopio se neki brod. Ni dan danas ne znam da li je sva posada spašena, saznali smo to po dolasku u Montreal. Od tada sam doživio mnoge oluje, ali nikad sličnu.
Godinama poslije čuo sam priču da je jedan čovjek koji se ukrcavao na brod pitao čemu služe oni mali brodići što se nalaze na boku broda. Kada je dobio odgovor da su to čamci za spašavanje zaključio je, kao i svatko normalan, "znači, da bi mene trebali spasiti ovi mali kad ovaj veliki ode k vragu". Sišao sa broda i otišao svojim putem.
Za razliku od njega ja sam želio ploviti na tramperima. Brodovima koji lutaju svim svjetskim morima, u potrazi za teretom kojeg trebaju prevesti. Zašto tramperi? Na njima su plovili ljudi drugačiji od ostalih, ljudi pravog kova, tamo sam upoznao i svog današnjeg zeta, mog najboljeg prijatelja koji je danas zapovjednik na jednom od brodova koji plove svjetskim morima. Nešto slično je prikazano u istoimenom filmu koji se u našem prijevodu zove "put u svemir". Među njih spada i moj kolega koji doduše nije otišao na tramprera nego na brod za opskrbu naftnih platformi, ali se od drugih razlikuju po tome što je neizvjesnost posla kojim se bave drugačija od ostatka garniture koja plovi po odlukama direkcije s kopna.
U današnje vrijeme odluke donosi direkcija na kopnu, a ne zapovjednik na moru. To je vrijeme birokracije koja naspram onih na čija leđa pada odgovornost ne pozna svu zahtjevnost posla kojeg obavljaju. Danas je sve podređeno tehnologiji. Tehnologija je u mnogom olakšala obavljanje nekog posla pa tako i pomorskog ali je u ljudima izostao osjećaj slobode, povezanosti sa prirodom, a sa njim i respekt prema njenoj varljivoj čudi.
Da bi vam predočio kako to izgleda evo dva isječka koja sam našao na youtube.
Post je objavljen 13.12.2008. u 08:00 sati.