Jedna naša blogerica se pita zašto se ljudi nakon pustih godina zajedničkog života nađu otuđeni. Ne znam zašto je to tako, ali mislim da je vrlo mali postotak ljudi koji bar jednom nisu došli u situaciju da sebi postave takvo pitanje, ili bolje rečeno da dožive takvo osjećanje.
Može se razglabati o tome da svi mi tijekom godina rastemo, spoznajemo sebe i onog do nas, čak se može govoriti i osvješćenju. No da li je to osvješćenje ili jedna nova dimenzija života, veliko je pitanje. Ako govorimo o osvješćenju ona bi to značilo da smo jako dugo vremena zavaravali sami sebe, a ako pak govorimo o novoj dimenziji onda je pak pitanje u kakvim je okvirima percipiramo.
Bilo kako bilo činjenica jest da se takvo nešto događa, i da tragedija bude veća, sve češće. Zašto se učestalost takvih osjećaja s vremenom povećava također je velika nepoznanica. Može se tome pribrojiti moderni način života potrošačkog društva, ali i ne samo to. Mijenjaju se vrijednosti koje su postojale, a neke nove, nedoživljene izbijaju na scenu. Nije se lako snaći. Ljudi su mahom nezadovoljni bez obzira gdje i u kakvim okolnostima žive. Da stvar bude interesantnija, oni koji žive u lošijim životnim uvjetima rjeđe podliježu takvim osjećajima jer nemaju vremena. Dok oni koji su donekle u boljim životnim uvjetima češće podliježu takvom osjećaju jer ne znaju što će sa sobom.
Sjetite se samo doba rata. Nitko nije ništa imao, do li goli život, ljudi su se snalazili kako su znali i umjeli, pomagali jedni drugima. Svi su bili u istim govnima (isključujem odabrane koji su se uvijek za sebe znali pobrinuti). Čim se situacija popravila i počela utrka prema blagodatima življenja otuđili su se jedni od drugih. Donekle, naglašavam, samo donekle se slično može preslikati i na zajednički život dvoje ljudi.
U početku su i on i ona prepušteni jedno drugom, njihovom vlastitom uređenju života, onako kako ga oni vide. Žive pod pritiskom obitelji o kojoj moraju skrbiti (svakako govorim o normalnim ljudima). Nakon nekog vremena taj pritisak popusti i oni se nađu u zrakopraznom prostoru. I jedan i drugi su sa svoje strane davali što su mogli i onako kako su najbolje umjeli. No kada je pritisak popustio, djeca odrasla, krenula svojim putem, ili su ga započeli, njih dvoje se odjednom osjete praznima. Nemaju što dati jedno drugom.
Traže sebe, jednu "izgubljenu" mladost. Jer, osjećaju se još mladima, osjećaju da mogu još puno toga dati, ali ne znaju kome i na koji način. Ako se međusobno nisu nadopunjavali u svojem djelovanju nego samostalno rješavali svakodnevne, životne situacije onako kako su kome dolazile, ta je otuđenost još veća, više se ne prepoznaju, jer je svatko odrastao na svoj način ne dijeleći to sa onim drugim. Samopouzdanje je naraslo, nestao je onaj prvotni "strah" zaljubljenih. Svakodnevne dileme i frustracije rješavaju su bez upliva onog drugog, puno toga se uzima zdravo za gotovo jer to se podrazumijeva.
E sad, kada su se te dvije osobnosti suprotstavile jedna drugoj odjednom nastaje problem, veliki problem, ne trebaju više jedan drugom, postanu stranci, no da li je baš tako?
Da li je itko od involviranih osjetio što to znači biti sam sa sobom? Sumnjam da jest. A upravo u toj osamljenosti sa samim sobom i leži rješenje probleme. Kada je čovjek sam sa sobom, na neko vrijeme, spozna koliko mu onaj drugi nedostaje, koliko ga nadopunjuje. Spozna da nije sam na svijetu i da kao takav može funkcionirati jedno vrijeme, ali vrlo skoro faliti će mu onaj drugi sa kojim može podijeliti svoje misli, pa makar se i ne podudarale (da me ne biste krivo razumjeli ne govorim o krajnostima). Blogerica je jedno takvo osjećanje lijepo iznijela riječima "…Danas je sve drugačije. Zaljubljeni od početka žive zajedno, prebrzo se upoznaju i uskoro nema više nikakve nepoznanice zajedničkog života. Sve prelazi u svakidašnju kolotečinu i monotoniju. Preskaču onu našu fazu…..upoznavanja, iščekivanja, maštanja, otkrivanja….."
Govoreći o sebi. U jednom trenutku života osjetio sam zasićenje, prije spomenuto. Bila mi je potrebna promjena, jedna nova dimenzija življenja. Takve promjene dešavaju se kod svakog. Samo netko ne zna iznaći načina kao ih uobličiti u svakodnevni život pa se onda nezadovoljstvo nagomilava i onaj kojeg pritišće pukne kad-tad. Ja osobno imao sam sreće naći drugu, sličnu osobu, sa kojom ću moći razgovarati onako kao muškarac sa ženom, otvoreno, to mi je pošlo za rukom, ne odmah, ali vrijedilo je. Ni jedno od nas nije promijenilo svoje živote, ali smo oboje unijeli jedan novi dah u njih samih, višestruko pozitivan, rasterećujući, dimenziju koja nije opterećena dvostranim pogledom na svijet oko sebe. Čujemo se i izjadamo jedno drugome onako kako to ne možemo sa svojim bližnjim, popijemo kavu i nastavimo dalje rasterećeni od svakodnevnih životnih pritisaka. Rezultat svega je i ovo blogovanje. Svakako da blogovanje ne može biti slika života, ali je uvelike može nadopuniti. Može omogućiti ljudima da iznesu neke svoje misli, sjećanja, poistovjetiti se sa drugima, uvidjeti da slobodnom voljom i mislima ljudi izražavaju svoje najdublje doživljaje koji su našim najbližima uvelike pročitana knjiga, koja traži novi nastavak, jednu novu svježinu.
Nije problem odrasti, problem je steći zrelost ili ti ga mudrost koja će nam omogućiti nositi si se sa samima sobom.
Evo taman Bebek pjeva "…ne spavaj mala muzika dok svira, jedan ludi ritan nikom ne da mira…"
Post je objavljen 13.12.2008. u 07:54 sati.