Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Na ovom blogu se nalazi samo stara arhiva jednog obrisanog bloga.
ps.
klikni na "Arhiva" u dnu ako želiš ta ti se otvore svi.
(ma to ionako već znate, hehe)
obrisani postovi
Euforija
- 07:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Prolazim gradom i od jutarnjih sati, čak i danima unatrag, primjećujem euforiju koja vlada pred utakmicu Hrvatska – Turska. Pa se onda mislim da li toj euforiji predstoji navijačko ludilo ili besciljnost svakidašnjice. Bilo kako bilo ljudi se sa nečim moraju poistovjetiti kako bi se osjećali živima. Pa onda čitam po blogovima o smislu življenja i pitam se da li je smisao življenja navijačka euforija. Nekima možda da, jer im je to možda jedina radost življenja, poistovjećujući se sa našom reprezentacijom koja do današnje utakmice niže respektabilne pobjede pokazujemo Europi da nismo zadnja rupa na svirali, vjerojatno se i Turci slično osjećaju. Ne znam tko će ići dalje ako rezultat ostane neriješen, ne pratim, niti me zanimaju detalji događanja oko europskog prvenstva. Al onako, pošteno govoreći neka oboje idemo dalje, nek se narodi vesele, eto mu igara kad već kruha od Europe nema. Proteklih dana nemam neke posebne želje ni inspiracije za pisanjem, pa je kao rezultat toga osvanuo i post o reviziji. Neki su dobro primijetili da se revizija ne odnosi samo na pospremanje materijalnih stvari koje zauzimaju prostor, odnosi se i na neke doživljaje odnosno osjećaje. Neću se posebno osvrtati na tu temu, ali je moram spomenuti jer je ona na neki način poveznica sa ovim postom. Također me nije uhvatilo ni raspoloženje preispitivanja smisla življenja. Već duže vremena se takvim pitanjima ne bavim i kao što ostavih u komentarima jedne drage blogerice "dok u svemu tražiš smisao život prolazi u besmislu" tako sada i pišem ovaj post kako bi imao neki "smisao". Danima (eto i mjesecima) ne radim ništa konkretno, a bogami mi se ništa niti ne da. Samo se prebacujem od stola do kauča i obratno. Usput odradim plaču i širim rupice na kaišu. Svo slobodno vrijeme uglavnom trošim na pisanje bloga ili na komentare, i nije mi zbog toga žao, jer eto javljaju se i anonimci koje sam "nasanjkao" očekujući da sam nešto napisao. Lijepo je takvo nešto pročitati, jer to znači da ono o čemu pišeš ima neki smisao i nekom nešto znači. Oni nisu jedini koji bi me htjeli imati. Tu su i prijatelji koje danima nisam nazvao, a niti vidio. I oni su se osjetili uskraćenima. Pitaju se što se sa mnom događa? Događa se, ništa! Uhvati me tako s vremena na vrijeme da želim biti sam sa sobom. Je li to loše? Ili je možda sebično? Ni jedno ni drugo ne doživljavam kao takvo, što bivam stariji sve više me napušta euforija, i sve više mi godi osamljenost stepskog vuka. Iako se u prvotnim kontaktima, kao i svi, želim približiti ljudima, nemam potrebu nikome se dopasti, takav sam kakav sam, nekom milo drugom ne, ja se neću truditi razuvjeriti ga. Sinoć me nazvala žena mog prijatelja koji je prije nekoliko mjeseci nastradao u prometnoj nesreći. Gadno se "spizdio" a ja ga proteklih dana nisam posjetio (ne samo njega nego sam zanemario i ostale). Odnosno, vidili smo se nakon njegove nesreće i onda je bila jedna duga stanka. Sada je bolje i dobro se oporavlja. Nije me zvala zbog njega već zbog nečeg sasvim trećeg. Dali je to treće bilo inicirano time ili ne, ne znam, niti ću o tome razmišljati, ali bilo mi je neugodno. Neugodno zbog toga što se nisam javljao, znajući u kakvom je stanju. Sebično ili ne, nisam osjećao potrebu, a očito ni on. Kada smo počeli razgovor, duhovito smo jedan drugom dali do znanja kako nam oboma smeta što se nismo vidjeli. No moj prijatelj je samo komentirao da prijateljstvo ne čini svakodnevno druženje i kurtoazni razgovori. Dobro smo se razumjeli, ali ja se nisam osjećao bolje, čak naprotiv! Nisam zbog toga što me prošla mladenačka euforija, ako sam je uopće ikada i imao kada su pojedine stvari življenja u pitanju, smisao sam ionako već duže vrijeme pretpostavio besmislu traženja, jer sve što je nekom smisleno drugima je besmisleno, život ionako teče svojim tokom, htjeli mi to ili ne. Bili prijatelji ili obitelj svi nešto išću. Kada kažeš što si našao ili da nemaš što naći jednima i drugima se namećeš. Pa čemu onda kurtoazija? Radi igre možda? Nemojte se dragi moji naći uvrijeđeni kada sam nemam što tražiti, nađite to sami, moja potraga završava u punom frižideru za prostrtim stolom i u debeloj ladovini. Svi se nešto trse da se pokažu pred drugima ili udovolje obitelji pa onda imamo situaciju da "čača" gradi kuću trokatnicu za sebe i svoje potomstvo koju nikad ne dovrši jer je uredio stan samo za sebe, a ostalo će dica kad se budu kućili. Tako kuća ne biva nikada dovršena jer se dica žele riješit "čače" i radije idu u podstanare nego da žive pod istim krovom i slušaju njegove hvalospjeve samom sebi. Pa se onda ono dvoje staraca izgube u ogromnom prostoru kojeg ne mogu ničim ispuniti, a sve je na početku imalo velebni smisao. Evo se naši odmaraju prije produžetaka, ako bude i dalje neriješeno slijede jedanaesterci, dakle netko mora otpasti. Dalje će ići oni koji u onome što predstoji budu sabraniji, bez obzira na podršku navijača, oni su ipak samo promatrači koji traže svoj smisao. |
