Svjedoci smo svakojakih događanja. Na žalost puno više prostora zauzimaju negativni događaji nego oni pozitivni. Takvim slijedom kod ljudi se javlja osjećaj nesigurnosti, nepovjerenja i sumnje u bolje sutra. U tom moru informacija postavlja se jedno osnovno pitanje. Što je istina?
Na to pitanje je vrlo teško odgovoriti. Zapravo nemoguće, jer pravu istinu o nečemu zna samo onaj pod čijim se djelovanjem nešto i dogodilo i to na osnovu vlastite spoznaje. Da li će ona dalje biti prenesena na osnovu činjenica ili će te iste činjenice biti subjektivno interpretirane ovisi o akterima jedne te iste istine.
Načelni odgovor na pitanje što je to istina može se svesti pod definiciju "istina je ono u što vjerujemo".
I odista tako i jest. Ako vjerujemo da je Bog stvorio svijet onda je za one koji tako misle to istina. Oni koji vjeruju da je svijet nastao pod utjecajem prirodnih sila onda je za takve to istina. Darvinova teorija o postanku čovjeka govori da je čovjek nastao od majmuna, a ima i onih koji vjeruju da ga je stvorio Bog. Što više postoji jedna slaba karika u lancu evolucije čovjeka prema kojoj su neki došli do zaključka da su za razvoj čovjeka na Zemlji, ovakvog kakvog ga mi danas poznajemo, zaslužni vanzemaljski utjecaji. Odnosno utjecaji nekih drugih civilizacija iz nekih drugih planetarnih sistema.
Da kako svi će se zagovornici teorija potruditi da iznađu dokaze i činjenice kojima će potkrijepiti svoju teoriju u koju vjeruju čime će ona postati istina. Međutim prava istina je da nitko sa sto postotnom sigurnošću to ne može potvrditi jer ne zna, jer postoje karike koje nedostaju.
Sumnja čovjeka tjera na traženje potvrde svojih vjerovanja odnosno na traženje istine. Pronalaskom istine o nečemu spoznajemo i laž. Suprotstavljanjem tih dviju oprečnosti dolazimo do spoznaje. Spoznaje o tome što se takvim djelovanjima htjelo postići. Kad već govorim o spoznaji onda treba spomenuti biblijsku priču o Adamu i Evi. Iz nje vidimo svu "dobrotu" kojom ih je Bog okružio. Dao im je da jedu sa svakog stabla u rajskom vrtu osim sa stabla znanja (spoznaje). Kada ga nisu poslušali i kada su progledali onda ih je kaznio izgonom iz rajskog vrta samo zato što nisu poslušali njegovu volju, a to pak znači suprotstaviti se. Čemu? Istini koju nam netko servira.
Prelistavajući neke starije postove meni drage blogerice naišao sam na slijedeći tekst: (ne mogu staviti link pa tekst prenosim u cijelosti, nadam se da se autorica neće ljutiti)
"Jedan je sveučilišni profesor izazvao studente s ovim pitanjem. «Je li Bog stvorio sve što postoji?» Jedan je student hrabro odgovorio: «Je, stvorio je!»
«Bog je sve stvorio?» upitao je profesor.
«Da profesore», odgovorio je student.
Profesor je odgovorio, «Ako je Bog stvorio sve, onda je on stvorio također i zlo, jer zlo postoji, i sudeći prema pravilu - da naša djela govore tko smo mi – Bog je zao». Student je nakon tog odgovora zašutio.
Profesor je bio jako zadovoljan sam sa sobom, i hvalio se studentima kako je još jednom dokazao da je kršćanstvo samo mit. Jedan je drugi student podigao ruku i rekao: «Mogu li ja vas nešto pitati, profesore?» «Naravno», odgovorio je profesor. Student se ustao i rekao: «Profesore, postoji li hladnoća?» «Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Tebi nikad nije bilo hladno?» odgovorio je profesor. Mladić je odgovorio, «Činjenica je da hladnoća ne postoji. Prema zakonu fizike, ono što mi smatramo hladnoćom je zapravo – nedostatak topline. Predmeti ili živa bića se mogu proučavati kad imaju ili prenose energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ili materija prenose energiju. Apsolutna nula (-460 stupnjeva F) je potpuno odsustvo topline, materija postaje inertna i nesposobna za bilo kakvu reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji, mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo kad nemamo – topline.»
Student je nastavio: «Profesore, postoji li tama?» Profesor je odgovorio: «Naravno da postoji!»
Student odvrati: «Još jednom ste pogriješili, ni tama ne postoji. Tama je zapravo – nedostatak svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo koristiti Newtonovu prizmu da razbijemo bijelo svjetlo i proučimo različite valne duljine svake boje. Ne možemo izmjeriti mrak. Jednostavna znaka svjetla može se probiti u svijet tame i osvijetliti ga. Kako možete znati koliko je određeni prostor taman? Ono što možete izmjeriti je količina svjetla koje je prisutno. Nije li to točno? Tama je termin koji čovjek koristi da bi pokazao što se događa kad svjetlo nije prisutno!»
Konačno, mladi je čovjek upitao: «Profesore, postoji li zlo?»
Sad već pomalo nesiguran, profesor je odgovorio, «Naravno, kao što sam rekao. Vidimo ga svaki dan – u primjerima čovjekovog nehumanog ponašanja. U masi kriminala i nasilja u svijetu. Ovo nije ništa drugo nego dokaz – postojanja zla!»
Na to je student odgovorio: «Zlo ne postoji, profesore. Ili barem, ne postoji samo za sebe. Zlo je jednostavno – odsustvo Boga. To je kao tama i hladnoća – riječ koju je čovjek stvorio da bi opisao odsustvo Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije kao vjera, ili ljubav koje postoje kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je ono što nastaje kad čovjek nema Božje ljubavi u svom srcu. To je kao hladnoća koja nastupa kad nema topline, ili tama koja nastaje kad nema svjetla.»
Profesor je šutke sjeo. Mladićevo ime bilo je – Albert Einstein"
Iz ove priče se da zaključiti da se istina svodi na umijeće postavljanja pitanja i njihove interpretacije.
Ne može se kazati da je Bog stvorio zlo, ali isto tako ne možemo poreći da ono ne postoji, kao što ne možemo poreći da ne postoji tama, tama postoji samim odsustvom svjetla. Isto bi bilo kao da kažemo da prisustvom istine ne postoji laž i obratno. Ili recimo to ovako, odsustvom ljudskosti ne prestaje postojati čovjek. Samo što je čovjek puno kompleksniji od svjetlosti i prizmu njegovog sagledavanja čine njegova djela koja predstavljaju činjenice.
Međutim, manji je problem u tome što neke istine nikada nećemo saznati. Puno je gore što se hoće ostaviti dojam kao da se nešto radi po pitanju rješavanja problema, a sve ide kao i do sada. Dobro, možda ne baš sve, ali samo zato što su se iznašli drugačiji načini predočavanja koji bi trebali stvoriti vjeru u ljudima. Npr. prije nekog vremena poznata emisija na Tv, Latinica, išla je uživo (ne znam sada na koju temu, ali to nije ni bitno). U toj emisiji o kojoj govorim iznesene su neke stvari koje su zasmetale onima koji kreiraju istinu. Pa je odmah nastala halabuka oko toga tko ju je odobrio. Rezultat svega je da svaka iduća emisija Latinice mora biti odobrena od glavnog urednika, a ne od urednika emisije, ne treba ni spominjati one emisije koje su do tog momenta bile zabranjene. Sa takovom spoznajom čovjek se ne može oteti dojmu da je sve to farsa iako se kao govori o društvenim temama. Zašto farsa? Pa zato što imam dojam da se o svemu kao "otvoreno" razgovara, uključene su ličnosti iz društvenog života koje odgovaraju na pitanja i daju svoju vizuru nekih događanja, a kada sve završi ne osjeća se baš neki pozitivni utjecaj tih istih razgovora. Iz svega se da izvesti zaključak kako jedna takva emisija postoji samo radi zadovoljena apetita javnosti u kojoj će se stvoriti prividni dojam da se nešto djeluje. U istu kategoriju spadaju emisije Otvoreno i U sridu. S druge pak strane ako se nešto i radi onda se radi na novim načinima uvjeravanja javnosti u vlastite istine. Možda ja gledam subjektivno pa bi volio da me netko prosvijetli. Svi sve znaju, svi rade po tom pitanju, a ipak se događaju stvari koje su u suprotnosti sa svime izgovorenim. Je li to malo ne drži vodu svih onih priča za javnost?
No da sve i je tako ostaje nam uvijek ona sumnja koja nas tjera ka novim spoznajama. Sad se normalno postavlja pitanje. U što vjerovati? Načelno govoreći, ne možemo a priori ne vjerovati. Ako nešto ne znamo ne možemo kazati da to ne postoji. Ne možete reći da u svemiru ne postoje drugi oblici života samo zato što ih vi sami niste osobno vidjeli. Ako nikome i u ništa ne vjerujemo kako ćemo onda znati što je istina. To bi značilo da u spoznavanju istine nemamo protutežu. Ljudi moraju u nešto vjerovati. Kada ne bi u ništa vjerovali bilo bi isto kao da ne postojimo. Samo zato što ne bi bili u stanju izgraditi vlastiti sustav vrijednosti. Nešto što će nas voditi kroz labirint zvani život. Ako nešto takvo ne posjedujemo i ne znamo se prema nečemu odrediti onda smo kao slijepci u nepoznatom okruženju, to pak znači da nama upravljaju drugi jer mi sami nismo u stanju vidjeti. Ne mora svatko sve znati, ali ne mora se ni sve prihvatiti kao istina. Ona je uvijek negdje između onoga što znamo i onoga što ne znamo. O nama samima ovisi koliko nešto uopće želimo znati. Na kraju krajeva svi mi gradimo vlastite istine, kako o sebi samima, tako i o drugima.
O tome kako sebi percipiramo neke stvari i događaje ovisi što ćemo doživljavati kao istinu. Zbog svega toga, drago mi je što je Adam zagrizao jabuku, jer u protivnom bi bili "guske u magli". Ili možda bolje rečeno ovce u polju koje je zahvatio mrak. Zanate li kako se ponašaju ovce kada padne mrak? Sve se skupe u krug i priljube jadna drugoj glavama u tolikim grupicama koliko se međusobno mogu gledati. Znači jedno stado se podijeli na više grupica. Sa mrakom na scenu stupaju i grabežljivci (vukovi) i odvlače jednu po jednu ovcu. Zbog toga ih je čovjek smjestio u torove i postavio pse ovčare (životinje odane čovjeku) koji će ih čuvati kako ne bi ostao bez svoga blaga.
O našoj spoznaji ovisi u koju ćemo grupu upasti, ali isto tako i kako se zaštiti od grabežljivaca, da li ćemo biti ovce ili psi čuvari. Da bi spoznali moramo tome i težiti, otvorena srca i bistra uma, stalno se obrazovati, informirati, služiti se onim što nam je od prirode dano, a ne šetati okolo kao njen ukras. Nesebično prenositi znanje jer samo tako omogućavamo i drugima da spoznaju, samo tako istina može naći plodno tlo na kojem će uspijevati. Ne težeći spoznaji negiramo istinu, samim tim i vjeru, a vjera u nešto je ono što nas održava na životu.
Post je objavljen 13.12.2008. u 08:32 sati.