Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Na ovom blogu se nalazi samo stara arhiva jednog obrisanog bloga.
ps.
klikni na "Arhiva" u dnu ako želiš ta ti se otvore svi.
(ma to ionako već znate, hehe)
obrisani postovi
Demokratski totalitarizam
- 08:20 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Totalitarizam znači nametanje volje jednog čovjeka ili uskog kruga ljudi većini. Da bi oni koji su na vlasti opstali služe se različitim metodama. Danas kao totalitarizam shvaćamo represivne metode vladanja, odnosno nametanja nečije volje. Neka jedinka prema svojem poimanju svijeta u kojem živi nameće isto cijelom svom narodu, pa čak i šire, na svjetskoj razini, ovisno do koje granice sežu njegove moći. Da bi te totalitarni sistem mogao provoditi potrebna je kontrola ljudi. Stalni nadzor nad onima koji svojim djelovanjem, u prvom redu sa neslaganjem u pogledima sa onim tko je na vlasti, mogu utjecati na promjenu stanja. Iz takvih situacija su proizašle razno razne uhode i ulizice koje zbog pomanjkanja vlastitih stavova, a i mnogo čega drugog, služe nekom režimu. Ljudi koji žive u takvim režimima povlače se u sebe i kriju svoje misli kao zmija noge bojeći se da uhode neko njihovo neslaganje ne protumače kao direktnu prijetnju sistemu koji ih hrani. Takvi sistemi troše ogromna sredstva i energiju samo kako bi saznali što ljudi misle. S druge pak strane suprotnost takvom totalitarnom sistemu je demokracija, "glas naroda". Zamišljena tako da svaka jedinka nekog naroda može slobodno izraziti svoje mišljenje koje će kao takvo doprinijeti boljitku cijele zajednice. Jedni imaju izabrane predstavnike naroda, a druge je izabrao narod. Prvi narodu upućuju glas odozgo, a drugi glas odozdo. I jednima i drugima je cilj da što duže ostanu na vlasti jer vlast sa sobom donosi moć, a moć materijalna i druga dobra, novac. Kao posljedica totalitarnog sistema i povlačenja ljudi u svoja razmišljanja javljaju se čvrste veze među ljudima, istomišljenicima. Ljudi su više povezani i oslonjeni jedni na druge zbog puke potrebe preživljavanja sistema koji im želi oduzeti slobodu i mogućnost preživljavanja. Pomažu jedni druge u teškim situacijama jer znaju da sami ne mogu preživjeti. Obitelji su povezanije i okrenute na jačanje tih veza. Neimaština pogađa svih jednako, jer onaj tko se želi izdignuti iz svoje sredine prethodno se mora slizati sa onima koji su na vlasti, a to za sobom povlači i služenje sistemu koji na taj način dobiva besplatne uhode. Demokracija je vrlo lukavo iskoristila svoje značenje (glas naroda) i novac koji bi inače trošila na praćenje ljudi usmjerila ka razvoju kapitalističkog sistema u kojem se na sva zvona govori o slobodi govora i individualnom uspjehu pojedinca. Tako je jednim udarcem ubila dvije muhe. Ljudi sami kažu ono što misle, ne treba posebna uhoda koja će to otkriti, a sa druge pak strane individualizacijom i proklamiranje osobnog uspjeha razbila jedinstvo obitelji, kako je to u svom postu lijepo opisala ima jedan svijet. Ono što ne valja ni kod jednih ni kod drugih je način na koji se donose odluke od sveukupnog značaja za jedan narod. U prvom slučaju odluke donosi jedan čovjek, a u drugom većina. Ono što je jednom ili većini dobro ne znači automatski da je to dobro i za cijeli narod. Odluke koje se tiču razvoja neke obitelji ili skupine moraju biti jednoglasne, ako nisu, ne smiju se ni provoditi. Sve dok u svima ne sazrije svijest što je za svih dobro. Ako nije tako, promjene koje time nastanu mogu (vrlo često i jest tako) negativno utjecati na daljnji razvoj. Bolje je da nešto ide svojim ustaljenim tokom nego da promjena nastala na nepotpunom sagledavanju djelovanja uzrokuje nepopravljive posljedice. Sjevernoamerički Indijanci su odluke koje se tiču cijelog plemena donosili na vijeću staraca i to jednoglasno. Strategiju je donosilo vijeće staraca, a taktiku je provodio poglavica plemena. Ili rečeno drugim riječima. Vijeće staraca je odlučivalo o tome što će se raditi, a poglavica kako će se raditi. Jedini, meni poznati primjer, u kojem se odluka mora donijeti jednoglasno su odluke dvanaest porotnika američkih sudova. Dakle da i se nekog proglasilo krivim, dvanaest ljudi se treba složiti da je netko kriv, pa ma koliko to trajalo. Tek nakon toga sudac donosi odluku o kazni. Zamislite koliko krivih odluka bi bilo drugačije uobličeno i imalo drugačiji karakter kada bi se po istom principu donosile odluke koje se tiču nekog naroda. Ovako se većina složi i odluka se donese. Što je sa onima koji se nisu složili? Nedostatak takvog sistema odlučivanja je u tome što jedno izdvojeno mišljenje kojeg netko podržava ne doživljava svoj kvalitetni preobražaj, jer ona druga nisu ukomponirana u konačnu odluku. Nisu iz prostog razloga, što oni koji su u većini nisu ni razmišljali na način sagledavanja nekog problema ili odluke iz različitih kutova gledanja. Možda sve to usporava neke stvari, a i veliko je pitanje koliko je dobro da se neke odvijaju brzo. Kad se penjete na neko brdo idete polako kako bi sačuvali energiju za poslije. Kada dođete na ravno ići ćete jednako polako kako bi se odmorili, jer ako požurite opet će te izgubiti energiju, ali dok po ravnome idete polako, odmarajući se, vi i dalje napredujete i ne trebate stajati da se odmorite, zar ne? Ako žurite posustati će oni slabiji pa će te morati češće zastajkivati, ako vas ne mogu pratiti na cilj ste došli sami pa nemate nikoga uza se da sa njim podijelite iskustvo puta. Uostalom, tko zna što nas na cilju uopće čeka? |
