Jednom sam zapisao "odlučnost, ustrajnost i strpljenje pod ruku se vežu i daleko sežu". Volim tako zapisati neke misli koje mi se učine zgodnima. Koje u svojoj jednostavnosti razotkrivaju puno više od običnih riječi, kao što je to slučaj kod narodnih poslovica.
Svi mi svakodnevno se susrećemo sa izazovima modernog svijeta. Svatko od nas iznalazi načine kako im ne pokleknuti, kako im se suprotstaviti, kako naći ravnotežu i kako nastaviti dalje. U tom nastojanju putovi su različiti, ali cilj je isti. Gustirna je u svom postu unutarnji i vanjski put to lijepo opisala kako se takva jedna ravnoteža postiže Tai Chi-om, Koraljka pita "da li imate mjesto za bijeg". U komentaru mjesta za bijeg sam napisao "odlutam u mislima miljama daleko gdje u prošlosti vidim budućnost" njen reply na taj komentar bio je "di ćeš lipšeg mista od tvoga ?" Ovaj upitnik na kraju mi ukazuje na to da nisam bio baš razumljiv. Ovaj post nije rezultat odgovora kako bi razjasnio upitnik na kraju nego mjesta za bijeg.
Mjesto za bijeg može se različito tumačiti netko će to povezati sa fizičkom prisutnošću na nekom određenom mjestu, a netko će kao i ja u tome vidjeti svoj unutrašnji svijet. Svatko reagira na različite načine. Što je još interesantnije u različitim kulturama svijeta ljudi shodno toj kulturi reagiraju na različite načine. Amerikanac će kada ga uhvati "žuta minuta" otvoriti prozor i početi pucati po prolaznicima, Japanac će zatvoriti prozor i ubiti samog sebe. Što će učiniti netko treći ovisi o kulturi u kojoj živi, ali neke bitne razlike između ove dvije opcije nema, sve su to varijacije na temu. Ono što svih zajednički veže to je nedostatak strpljenja. Strpljenja da sagleda snagu ega o kojem priča gustirna, ali ne samo vlastitog, nego i tuđeg koje je i dovelo do žute minute.
Prije par dana sam, blago rečeno popizdio na dicu. Zašto? A zašto nas svih, ponekad, više ili manje oni izbace iz takta? Zato što su i oni osobe, jedinke same za sebe, ali dobrim dijelom reflektiraju i naš odnos prema njima. Trudimo se biti dobri roditelji i pružiti im svu svoju ljubav. Nastojimo što je to moguće više u skladu sa svojim mogućnostima i uvjerenjima pružiti im radost djetinjstva. Pa ipak ima dana, kao i meni prije neki dan, kada sva ta nastojanja ne postižu željeni efekt već samo pothranjuju njihov ego koji vas s vremena na vrijeme izbaci iz takta tj. pukne vas žuta minuta. O tome koliko imate strpljenja naspram samima sobom ovisi kakva će biti vaša reakcija. U ovom mom slučaju reakcija je bila odraz povrijeđenih emocija, ali ne i gubitka strpljenja iako sam poslije toga "pobjegao" u svoj unutrašnji svijet tražeći ravnotežu. S vremenom su ti periodi sve kraći, no ipak neizostavni dio svakodnevnog življenja.
Kad već spominjem strpljenje, pokušajte zamisliti slijedeću sliku s vama kao jednim od aktera. Vratiti ću se opet u Indiju i doba kada sam plovio.
Dođe brod na sidrište luke (ime sam zaboravio, ali nije ni važno svugdje je isto) sa 15000 tona fosfata (fosfat je sirovina za dobivanje umjetnih gnojiva i deterdženata). 15000 tona je 15 000 000 kilograma (da se poslužim rječnikom Nacional Geographic). Da vam predočim tu količinu poslužiti ću se gradskom terminologijom. To je zgrada dužine 100 m, visine 5 katova i širine 20 m. Na brod se ukrcaju radnici koji taj fosfat trebaju iskrcati, njih 50-ak i vi ste jedan od njih. Iskrcaj se vrši pomoću vreća koje prethodno treba napuniti. Pune ih oni radnici među kojima ste i vi i to limenim konzervama od jednog kilograma. Dvojica pune, treći drži vreću, a četvrti je šiva. Izmjenjuju se naizmjenično. Bez obzira kako se oni izmjenjivali plaću neće dobiti dok brod ne isprazne. Ostaju na njemu dok ga ne isprazne. Tamo žive, rade, jedu i spavaju. Taj posao traje oko 22-25 dana. Pa zamislite koliko strpljenja treba da bi se obavio, i to svaki put iznova kada dođe novi brod. Ako izgube strpljenje nema ni plaće.
Svakako da ovo nema nikakve sličnosti sa nama i ni po čemu se ne može uspoređivati, ali ipak čovjeka tjera na razmišljanje o svrsi življenja. Ipak, nisam zagovornik bezuvjetnog strpljenja, svako strpljenje ima svoju granicu, ali gdje je ona znati ćemo tek kada se s time suočimo ili nikada nećemo znati tko smo.
Post je objavljen 13.12.2008. u 08:35 sati.