Prije više godina čitao sam jednu knjižicu pod naslovom "Peterovo načelo". Nažalost, nekom sam je posudio, ne znam kome i tako sam ostao bez nje da bi se podsjetio na pojedine pasuse koje pisac iznosi. No, bilo kako bilo iako knjižice nema ostala je njena smisao. Pisac knjige se u jednom trenutku zapitao zašto se neke stvari događaju tako kao se događaju i počeo je istraživati.
Istraživao je zašto su ljudi, bez obzira na djelatnost koju obavljaju, uspješni ili neuspješni u onom poslu kojeg obavljaju. Konkretno mu je pažnju privukla neljubaznost službenika sa kojima je dolazio u kontakt. Došao je do nevjerojatnih zaključaka. Pošto nemam knjižicu ne mogu navesti konkretne primjere, ali zaključci se svode na slijedeće. Ima ljudi koji u svojoj bitnosti od samog početka nisu bili u stanju da ovladaju poslom kojeg obavljaju. Zatim, postoje oni koji su u svom poslu dosegli vrhunac profesionalnog rada, a čim su unaprijeđeni na višu razinu njihova nesposobnost u obavljanju te djelatnosti je izbila u prvi plan. I napokon postoje oni koji su na sve moguće načine nastojali da ostanu u onoj domeni u kojoj su.
Primjeri koje pisac navodi su stvarno interesantni, i kada se čovjek zamisli dolazi do zaključka da to stvarno tako i jest.
Oni koji od samog starta nemaju interesovanja za osobno napredovanje ostaju uvijek gdje jesu bez obzira koji posao obavljali i gdje ih netko postavio. To su uglavnom neljubazni službenici koji se na jednak način odnose kako prema svom poslu tako i prema strankama. Pa oni koji dolaze sa njima u kontakt odlaze od njih nezadovoljni. Ovi drugi su malo kompleksniji. To su uglavnom ljudi koji su u svom profesionalnom radu dosegli vrhunac i netko je ocijenio da bi oni kao takvi bili dobro obavljali neke upravljačke funkcije, međutim imenovanjem na iste dosegli su razinu svoje nesposobnosti i onda su se kao takvi našli u nebranom grožđu. Nisu sposobni obavljati upravljačku funkciju pa sve što je tome podređeno doživljava neuspjehe na različitim razinama, a oni sami se više bave onim u čemu su dobri. Takav odnos nije dobar ni za koga. Kao za onoga o kome se radi tako ni za onime o kojima se radi.
I na koncu dolaze oni koji su svoje zadovoljstvo našli u onome što rade te ne žele da ih se unaprijedi. Takvi u svom radu svoje radne obaveze izvršavaju besprijekorno ali su svjesno u njih unijeli "grešku" koja će spriječiti da ih se unaprijedi i na taj način ih zadržati na onoj razini u kojoj oni nalaze svoje ispunjenje.
Kada sve ovo sagledamo na takav način postavlja se jedno pitanje. A zašto? Odgovor može biti jednostavan, a u isto vrijeme i kompleksan. Onim prvima uopće nije bitno što će raditi, jer ionako njihov rad ne utječe na njihovo oplemenjivanje osobnosti. Oni su zadovoljni s time što jesu. I što je još tragičnije, pri tome misle da su od Boga dani te da nema većih bogova od njih. Dok ne zagrebete pod površinu ne vidite njihovu plitkost jer nikada neće reći da nešto ne znaju. Oni uvijek sve znaju, a kada nije tako onda vas pitaju "tko vam je to rekao" samo iz jednog razloga, da diskreditiraju tu osobu ako se nalazi na njihovoj razini ili ispod nje, ako su pak poviše nje samo će odmahivati glavom i reći "a dobro".
Ovi drugi iako kompleksni u stvari samo žele zadovoljiti svoju taštinu. Njihova taština je toliko jaka da ih je i natjerala na prihvaćanje nečega što nisu u stanju obavljati. Svi mi volimo zadovoljiti svoju taštinu, svima nam je drago da možemo pokazati kako nešto u odnosu na druge radimo bolje. To nam diže ne samo ugled nego i samopouzdanje koje je itekako važno za postizanje nekih ciljeva. Upravo u tim ciljevima i leži odgovor na pitanje zašto se netko tko je nesposoban prihvaća raditi ono što nije u stanju. To samo govori da im nije bitna afirmacija kao osobe nego položaj u društvu, a položaj u društvu sa sobom nosi i materijalnu korist.
I na koncu dolaze oni koji su spoznali da život treba biti zadovoljstvo. Kako biti zadovoljan životom ako nisi zadovoljan samim sobom? Ako stalno iznova tražiš potvrdu od drugih, ako ti drugi moraju uvijek iznova potvrđivati da ono što radiš, radiš dobro. To onda pak znači da nemaš spoznaje o onome što radiš a samim tim ni o samom sebi.
Nitko nije savršen i svatko griješi, ali je isto tako istina i da se nitko nije naučen rodio. Međutim ako ne izvlačimo zaključke iz svojih djelovanja, bez obzira radi li se o uspjehu ili neuspjehu, i jasno ih kao takve prema drugima definiramo onda nikada ništa nećemo ni naučiti. Biti ćemo jedni od onih koji su dosegli razinu svoje nesposobnosti.
Post je objavljen 13.12.2008. u 08:34 sati.