Bože je smo mi čudan svit. Mislim općenito. Ne samo na uski krug ljudi nego baš gledano globalno. Uvijek sa nečim nezadovoljni, tražimo neki veći smisao, bolja materijalna stanja, raspravljamo o stvarima na koje ne možemo direktno utjecati (što načelno nije loše, ali je loše kada na tako nešto trošimo svo svoje slobodno vrijeme). Ponekad mi padne na pamet da bi bilo bolje da Adam nije zagrizao onu jabuku sa drva spoznaje, iako ne mislim tako. Ali evo par poveznica.
Kada sam došao raditi na poslu kojeg radim i danas (radi se o poslu državnog službenika) svi su čitali dnevni i tjedni tisak od globusa preko slobodne Dalmacije do feral tribune. I svo vrijeme koje nisu trošili na obavljanje onih radnji koje su vezane za posao provodili su u raspravama oko toga što je dobro, što ne valja. Nije problem u tome što ljudi razgovaraju i iznose svoja mišljenja po nekom pitanju nego što se nakon takvih rasprava nerviraju, živciraju, grintaju, šire negativne vibracije, a to se poslije odražava i na posao koji rade. Mislim da se prvenstveno treba razgraničiti ono osnovno. A to je. Da se osobna stajališta oko nečega ne smiju odražavati na posao. Međutim nije tako.
Kada sam stupio na posao, jedan kolega mi je rekao "slušaj, pazi se što radiš da ti netko ne bi sjeo za vrat". Gledao sam ga u čudu i upitao "pa zar u onoj tamo kartušini (i pokazao na hrpu propisa) ne piše što je naš posao". Odgovorio je "nikad ne znaš".
Pošto sam onakav kakav jesam, a to znači da se volim upoznati tj. obrazovati i informirati oko onoga što me se tiče, tako sam tu kartušinu uzeo u ruke i lipo malo po malo čitao. Priznajem, ne toliko radi drugih koliko radi sebe samog, ali smatram da drugi time nisu ništa izgubili, čak naprotiv dobili.
Danas je u ured (ured je specifičnog karaktera, otvoren je svima i kroz njega prođu oni koji trebaju, a također i oni koji nemaju nikakve veze sa našim poslom, to je opet komedija sama za sebe) došao čovjek koji je tražio krivca za nemogućnost ostvarivanja svojih ciljeva. Normalno, što pak i nije normalno, nastupio je sa pozicije oštećene stranke, dakle, nakon uvoda počeo je podizati glas. Zašto? Zato što to remeti njegove osobne planove. Dakle, osnova njegovog dolaska bili su osobni interesi.
U uredu smo se zatekli ja i jedan stariji kojega koji je prije radio kao rukovoditelj tog istog odjela. Dakle, osoba koja i te kako dobro barata materijom. Nakon prvotnih negodovanja čovjek je čak iznio da on jako dobro razumije što mu mi govorimo jer je i sam državni službenik!? Kada je bio upućen u onaj dio prosa koji se odnosi na njegov problem, neovisno o privatnom interesu, počeo se izvinjavati što je njegov nastup bio arogantan. Ne treba ni spominjati kako je svoju priču sveo na povlačenje svih instanci. No to mene i mog kolegu ne interesira, mi radimo po onome što piše i kako za to dobijemo pisani nalog.
Sve to skupa ne bi bilo interesantno da se iz cijelog razgovora nije dalo zaključiti da upravo onaj koji je i doveo do situacije koja je provocirala njegov dolazak nije bila osoba sa kojom se njegov sin, za kojeg je došao agitirati, nije na neki način zakačio. Koji, ne znam niti me interesira. Ali me se itekako tiče kada netko takav da sebi za pravo da svoje nezadovoljstvo iskazuje na onima koji sprovode ono što je propisano. To ne volim i uvijek mi se nakostriješe uši. Ne mogu kazati da iz ureda nije otišao nezadovoljan našim odgovorima, ali mi nismo njegov problem. Njegov problem je privatne prirode. Zašto netko nije nešto učinio i koji su za to razlozi u to ne mogu niti želim ulaziti. No činjenica je jedna da je ta osoba našla za shodno da se na nekog istrese. Na koga će nego na one koji su ovjerili dokument onako kako je propisano.
Ono što mene osobno smeta u cijeloj ovoj priči je slijedeće. Osoba je državni službenik (prema njegovoj izjavi), znači jako dobro zna što to znači provođenje propisa. E, ali kada su osobni interesi u pitanju onda sve to nema veze. Što pak navodi na zaključak da po sličnim principima radi i onaj posao kojeg obavlja, ne mora biti tako, ali to je moj zaključak. Ne veseli me također spoznaja (čega smo svakodnevni svjedoci) da jedan dio državne uprave, koje sam i ja sastavni dio, funkcionira na način kako funkcionira.
Ali me zato veseli da smo mi svoj posao obavili prema svim profesionalnim normama. I što je još važnije, a to je, da ću kada sutra dođem u kontakt sa tom istom osobom dobiti isti tretman. Ništa drugo niti ne tražim. Neka svatko obavi ono što radi, a ne ono za što je plaćen, svima će nam biti bolje.
Post je objavljen 13.12.2008. u 08:31 sati.