Neke će kada pročitaju naslov isti asocirati na vojničku stegu, ali da li je tome baš tako? Istina da se ovaj izraz najčešće povezuje sa vojnim ustrojem međutim kada se malo bolje zađe pod površinu lako je uočiti da je primjenjiva na sve sfere života. Ono što je u pojedinim sferama razlikuje je međusobni odnos jednog od ova tri pojma.
Uzmimo npr. vojsku. Iako bi moj virtualni prijatelj kada je vojska u pitanju mogao daleko puno više reći nego ja, dotaknuti ću se te organizacije samo kako bih, prema svom viđenju, predočio relacije svakog od ova tri pojma u cjelokupnom kontekstu spomenutog izraza. Dakle, vojska kao jedna velika organizacija svoje funkcioniranje pretežno bazira na disciplini, odnosno na pokoravanju unaprijed određenom poretku kako bi se on održao. Međutim kako se ništa ne može održati samo za sebe tako je u tu svrhu potrebno uložiti i određeni rad, dakle energiju kojom se on obnavlja. Ako je ista ta energija rada neproporcionalno raspoređena dolazi do neučinkovitosti rada kojeg niti jedna disciplina ne može učinkovito iskoristiti, to može samo red. Dakle jasno, vremenom i prostorom, određen proces utroška energije rada.
E sad, hajdemo ovo pretočiti u jednu drugu dimenziju svekolikog življenja. Uzmimo npr. da netko ulaže ogroman rad za postizanje nekog cilja. Taj isti rad, kao što je već rečeno, nije učinkovit ako nema reda, a red je teško postići ako nismo u stanju disciplinirati sami sebe i odrediti jasne prioritete jer svaki proces je sastavljen od više manjih zasebnih radnji koje čine jednu cjelinu. Prema tome izostankom reda i discipline rad samo rasipa energiju.
Ako pak svu svoju pažnju usmjerimo isključivo ka uspostavljanju nekog reda oko nas će vladati sterilna atmosfera koja je rezultat uloženog rada ka uspostavljanju reda. Ili drugim riječima. Ako smo stalno zaposleni premještanjem i sređivanjem nekog stanja uložili smo rad koji nije rezultirao promjenom stanja ka ostvarenju novog cilja tj. napretka već održanju postojećeg.
Kako niti jedna isključivost nije dobra tako se isto odnosi i na spomenutu relaciju. Iz tog razloga imamo situacije koje definiraju spomenutu relaciju na razinama od osobnog života preko organizacija do država.
Kad već spominjem države tri od njih se mogu svrstati u spomenutu relaciju: Njemačka (red); Japan (rad); Amerika (disciplina). Za razliku od njih ima i onih za koje bi se moglo reći da uravnotežuju ove tri relacije (Švedska). Sve je u redu kada dominantnu osobinu uspijevaju pratiti preostale dvije. No ako ista postane dominantna sistem proživljava svoju krizu. Isto je i kod pojedinaca odnosno organizacija.
Najbolji primjer za to su ljudi i organizacije koje usprkos svojim ograničenim materijalnim mogućnostima uspijevaju ostvariti ciljeve koje netko ne bi očekivao. Postavlja se logično pitanje, kako? Odgovor se nameće sam po sebi. U ovisnosti prema situacijama pojedina osobina dobiva naglašeniji karakter odnosno ista u drugoj situaciji ne zadržava svoju dominaciju. Jedino tako moguće je razvijati sve tri istovremeno.
Znam, netko će reći "sve to lijepo zvuči, ali stvarnost je nešto drugo". Točno stvarnost je ona koja ih definira i koja pojedinu od njih izbacuje u prvi plan, a evo i opipljivih primjera.
Što prvo pomislite kada se spomene Švedska? Vjerujem da će svatko odmah pomisliti na jedno visoko uređeno društvo sa socijalnom pravdom za sve svoje građane. E, ista ta švedska je parlamentarna monarhija, dakle na čelu države nalazi se kralj koji odobrava zakone donesene u parlamentu kojeg je izabrao narod. U vrijeme hladnog rata kada su se suprotstavljale različite doktrine rada i discipline Švedska je u svoj zakonodavni sustav uvela najbolje iz obadvije i tako u svom sustavu spriječila neželjene promjene bazirane na isključivosti tih dviju doktrina. Zbog svega toga je Švedska danas zemlja reda, blagostanja, i socijalne pravde. Sličan je slučaj i sa poslijeratnim Japanom koji je odbacio božansko porijeklo Cara (onoga koji utemeljuje red) ali ga održava dominacijom discipline čime je izostala socijalna pravda. Nasuprot njih imamo Ameriku kao sinonim zapadne civilizacije koja je utemeljena na radu i disciplini, ali reda ima vrlo malo jer gdje god ga žele uvesti iza sebe ostavljaju nered što nije nikakvo čudo jer nisu počistili ni svoje dvorište.
Mislim da će svakom tko je imalo u stanju dublje prodrijeti i u povijesne relacije ovog međusobnog odnosa odmah biti uočljivo da se niti jedan, baziran isključivo na jednoj ili dvije relacije nije održao. Potvrda za to je i današnje stanje crkve. Oni svoj opstanak baziraju na redu i disciplini. Sav energetski potencijal korisnog rada usmjeravaju ka uspostavljanju reda disciplina je tu samo da ga održi.
I da zaključim ovo razmišljanje. Nije važno koliko će netko u životu imati nego koliko će on biti kvalitetan, a za to je pak osim vjere, nade i ljubavi presudan i međusobni odnos reda, rada i discipline.
Post je objavljen 13.12.2008. u 07:31 sati.