Bože šta je ovi naš svit napredan. Toliko je napredan da mu ne možeš sagledati kraja. Za sve su zaslužni vrli znanstvenici koji svakodnevno otkrivaju nove tajne prirode koja je svoje tajne skrila u mikroskopski malene stanice, nevidljive prostom oku (valjda sa razlogom). Pa onda ta svoja teorijska saznanja izvode na empirijskim primjerima samo kako bi pokazali koliko su oni pametni i potvrdili svoje teorije.
Toliko su pametni da pamet boli samo kad pokušamo sebi predočiti to što su oni otkrili. Otkrili su mnoštvo različitih gena koji na nešto utječu. Evo npr. kod pome (rajčice) su izdvojili gen koji pospješuje njeno truljenje i čim su ga izdvojili poma ostaje svježa 15 dana nakon što je uberemo. Ali nisu se samo zaustavili na tome iz iste kulture su izdvojili gen za reprodukciju pa sada od sjemenki takve pome ne može nići nova i prisilili nas da uvijek iznova kupujemo novo sjeme ako mislimo na svom stolu jesti domače uzgojene pome koje, brate mili kad ih jedeš pare ka da jedeš tikvu.
Ali to nije sve, otkrili su oni i hormone, enzime i neurotrasmisijske supstancije koji na nešto utječu. Pa tako znamo da postoji adrenalin kojeg luči srž nadbubrežne žlijezde, a koji pak izaziva stres. Brrr, stres. Državni neprijatelj broj 2 (jer je pušenje br. 1) i onda nam serviraju razne preparate koji nam pomažu u borbi protiv stresa. O psihoterapijama ne triba ni govorit kao oprobanoj metodi u borbi protiv stresa. U novije vrijeme organiziraju se skupni izleti zaposlenika jedne firme (!!!) na, kako se ono zove kad svi odu u divljinu i onda rade sve ono šta čovika vrača prirodi? Nije ni važno, dakle to. Svi su posli sretni i zadovoljni, di i neće kad su izašli iz učmalosti ureda i doživili malo uzbuđenja, smiju se tako da, da nema ušiju osmjeh bi se vidio odostraga. E odmah su ovi znanstvenici to uočili i počeli ispitivat pa došli do zaključka da smijeh utječe na serotonin, neurotrasmisijsku supstanciju koja se stvara u mozgu i koja je usko povezana sa endorfinom, enzimom kojeg stimulira čokolada, kava, seks, koji svojim djelovanjem izazivaju osjećaj sreće. Eto odma preporuka kako se triba što više smijat, jer tako ne upadamo u depresiju koja je opet pogubna radi nekih drugih stvari jer će kao takva probudit neke hormone i supstancije koji će opet na nešto utjecat, i da ne dužim tako redom.
I tako oni nama serviraju što na što utječe da bi znali uzimat različite preparate odnosno programe i boriti se protiv nedaća. Ali ni jedan od njih ne kaže kako je za sreću potrebno i malo straha. Reći će sad netko "kako to, pa strah nastaje uslijed djelovanja adrenalina, a on između ostalog potiče stres". Ajmo redom.
Prisjetimo se samo na trenutak nekih situacija iz naših svakodnevnih života pa ćemo uočiti da smo se slatko nasmijali kada smo neke napete situacije prevladali i okrenuli u našu korist. Nakon svake takve situacije na našim usnicama se pojavio osmjeh. Što označava zadovoljstvo učinjenim i osjetili bi se sretnima, he sad znamo da je za to kriv serotonin kako kažu znanstvenici. Ali svakoj takvoj situaciji je prethodila određena doza straha. Zato što ne znamo da li će sve ispasti kako smo zamislili, ali kada je u konačnici naše djelovanje dobilo svoju potvrdu na našim usnicama se pojavio osmjeh. Sjetite se samo kada ste prvi puta sjeli za volan automobila kojeg danas koristite rutinski. Prvi pokušaji stvarali su u vama strah, ali nakon svake dobro odvožene vožnje slijedio je osmjeh od uha do uha, i tako iks drugih primjera. Dakle osjećaju sreće prethodio je prvotni strah, no da bi to odista tako i bilo moralo je sve dobro i završiti, a da bi dobro završilo moramo imati određene vještine koje podrazumijevaju znanje i spremnost na pomicanje granica. E to sad više nema nikakve veze sa adrenalinom i serotoninom. Puno više ima veze sa ravnotežom između onoga što želimo i što možemo.
Da predočim ono što mislim poslužiti ću se primjerom šetača po žici.
San svakog šetača po žici je da prođe sa krova jedne zgrade na drugu po razapetoj žici na sto metara visine. Na takvo nešto nisu svi ljudi spremni. Oni koji misle da mogu uporno vježbaju, najprije na malim visinama, pa sve većim i većim, sa zaštitnom mrežom, i kada smatraju da su dovoljno spremni upuste se u prije spomenuti prijelaz između zgrada, ali ovaj put bez zaštitne mreže. Svakom od njih kada stave stopalo na razapetu žicu poraste adrenalin isto kao i vama kada ste prvi put sjeli za upravljač automobila. Da bi došao do drugog kraja šetač mora održavati ravnotežu. Osim što se služi motkom koju drži u rukama, puno je važnija ravnoteža koja se događa između njegovog razuma i podsvijesti. Ako je samouvjeren i zanemari podsvijest izostati će opreznost i šetač će pasti. Isto će se dogoditi ako se prepusti utjecaju podsvijesti koja proizvodi strah jer strah je spoj neznanja i nesigurnosti i jednako će pasti. Znači ravnoteža između to dvoje dovesti će šetača do kraja žice odnosno do druge zgrade. Ono što iza toga slijedi osjećaj je uspjeha i erupcija sreće koja se javlja kao nagrada za sveukupan trud svih njegovih djelovanja.
Dakako ni u čemu ne treba pretjerivati pa tako ni u adrenalinu i serotoninu jer će polučiti negativne efekte svaki za sebe. Ono što vam ne može pružiti niti jedan preparat, niti jedan program, to je sjećanje koje nakon toga ostaje. Ne znam kako vama, ali meni svaki put kada se sjetim takvih situacija i momenata razvuče se osmjeh na licu, štoviše u kontaktu s drugim ljudima pri takvim spomenima svi se smiju.
Da se vratim sada na prirodnu ravnotežu i priču o genetici. Kinezi su imali problema sa vrapcima koji su kljucali sjemenje usjeva prilikom sjetve i onda je "veliki vođa" rekao, "nama vrapci ne smiju predstavljati problem, tamanite vrapce". I onda je krenula kampanja tamanjenja vrabaca. Poslije par godina tamanjenja istim tim Kinezima što su imali problema sa vrapcima sada su postali problem skakavci. Skakavci u ogromnim rojevima su tamanili žito koje je bilo spremno za žetvu.
Što se dogodilo? Tamanjenjem vrabaca poremetila se prirodna ravnoteža jer su vrapci jeli mlade skakavce.
I tako kada čujem da su znanstvenici postigli nekakav uspjeh uvijek se sa zebnjom zapitam "znaju li uopće što rade".
I za kraj jedna pričica o menađeru pod stresom.
Jedan menađer u jednoj velikoj firmi morao je donijeti odluku o kojoj je ovisilo njeno daljnje poslovanje a samim tim i njegova buduća karijera. Odluku je morao donijeti za 6 mjeseci. Nakon 2 mjeseca razmišljanja i premišljanja odluka se još nije nazirala. Menadžer je bio pod stresom. Obrati se svom šrinku (psihijatru jeli) i obrazloži mu svoj problem. Ovaj ga pažljivo sasluša i odredi mu radnu terapiju. Terapija je iziskivala da otiđe na selo u jedno seosko domaćinstvo i da tamo svojim radom nadvlada stres. Došavši kod seljaka smjesti se i sutradan u jutro obrati se seljaku da mu da kakav radni zadatak. Ovaj ga uvede u hambar i reče:
"Vidiš tamo ono brdo krumpira".
"Vidim" odgovori menadžer.
"E sad ih lipo svrstaj na velike i male, jedni na jednu stranu drugi na drugu stranu" uzme jedan krumpir i pokaže mu graničnu veličinu krumpira po kojoj se mora ravnati.
"Veliki, mali, veliki, mali, veliki, veliki, mali, mali, mali….." razvrstava menadžer krumpire. Nakon pola sata se ispravi i reče:
"Jebo te, ovo je gore nego u firmi, ovdje moram odlučivati svakog časa".
Hehehe, smijte se ljudi to je zdravo!
YouTube, Hladno Pivo – sreća
Post je objavljen 13.12.2008. u 08:26 sati.