Putovanje u zemlju čudesa
Prije par godina morali smo sa starijim djetetom otići u Zagreb kod liječnika na kontrolu. Ta kontrola vršila se redovito svake dvije godine pa je tako svake dvije godine predstojalo i takvo putovanje. No ovog puta odlučimo da naš put ne završi u Zagrebu nego da ga proširimo. Gdje ćemo, što ćemo, složimo se da bi bilo lijepo djecu izvesti malo vanka granica lijepe naše kako bi upoznali druge krajeve, ljude i kulture, a da se i zabave. Odluka je pala, idemo u Gardaland, Italija.
Spremimo sve putne potrepštine i jednog lijepog dana (to se samo tako kaže, jer taj dan nas je cijelim putem pratila kiša) krenemo. Stignemo pred večer u Zagreb i odsjednemo kod Ženine tete. Idućih dana prošetamo znamenitostima grada i na dan pregleda, kada je završio sjednemo u auto i pravac Italija. Put nas je vodio preko Slovenije i tokom puta dođe vrijeme da se tankira gorivo za daljnji put. Stanem na benzinsku, natočim gorivo, sjednem u auto, okrenem ključ, a ono ništa, ni p od paljenja. Sačekam malo i pokušam ponovo. Ovog puta uz mali napor motor upali. Pita Ž. što se dogodilo, a ja onako samouvjereno kao pravi izdanak muškog roda kažem "ma nije to ništa, treba malo očistit kleme od baterije i sve će biti u redu". Pomaknem se do obližnjeg odmorišta uz benzinsku postaju, otvorim poklopac motora i prihvatim se posla. Za to vrijeme Ž. i djeca se malo protegnu i osvježe i nakon 10-15 minuta svečano izjavim "sve je sređeno, možemo nastaviti", sjednemo u auto koje je, normalno, ovog puta upalilo bez problema, ali isto primijetim da je paljenje bilo malo otežano. Kao samouvjereni izdanak već spomenite populacije, ne govorim nikome ništa i nastavimo put. Pita Ž. "jesi li provjerio da li je s autom sve u redu prije nego što smo krenuli na put". Odgovor ne trebam ni spominjati, jer ga već ionako znate. Prođemo talijansku granicu i dohvatimo se autoputa koji vodi iz Trsta za Veneciju. Tijekom puta je na autoputu nastao zastoj zbog nekog kamiona kojem je ispao teret i napredovanje je bilo vrlo usporeno, malo naprijed malo stani. Putem stanemo na nekom odmorištu da se protegnemo, nešto pojedemo i popijemo te nakon kratkog zadržavanja nastavimo dalje. E ali, pošto uvijek ima neko ali, opet primijetim da je auto malo teže upalilo. Idemo tako dalje i vidimo tablu za Treviso i sjetim se priče o putu mojih roditelja koji su sredinom 70-ih išli u Italiju kako bi materi kupili "Singericu", i počnem priču. Sjeli njih dvoje tako u auto i krenuli put Italije. Odlučili da neće ići u Trst jer tamo idu svi, nego da će oni negdje drugdje, gdje, u Treviso. Ajde dobro, slobodan svijet pa može ići gdje hoće. E ali, u Italiji postoji još jedno mjesto koje se zove Travesio i to mjesto nije tamo gdje bi oni htjeli ići nego u Alpama, a ovo njihovo je na putu za Veneciju. No kako se putevi iza Trsta račvaju dospiju oni na put za Travesio umjesto za Treviso. Voze se oni tako i uživaju u brdovitom krajoliku, dok je onaj drugi u ravnici, pari Slavonija. I u jednom trenutku samouvjereni pripadnik muškog roda primijeti da nešto nije u redu. Primijeti čovjek da se oni penju put Alpa, a da tog mjesta nema nigdje. Stali bi oni možda i pitali da su znali jezik, ali to je bila prepreka. Mater nije znala niti jedan strani jezik, a otac u školi učio Njemački od kojeg je u sjećanju ostalo samo "guten thag", talijanski tu i tamo koja riječ iz svakodnevnog govora koja se u našem dijalektu zadržala kao talijanizam. No, da bi mogli putovat morali su kupit auto kartu. Uze otac kartu i vidi da je fulao 100%. Što sad?
Bilo je poslije podne i dan je bio na odmaku što znači da gdje se uputili da uputili, dućani će već zatvorit, sjete se da je u Italiji ljetno vrijeme što znači da njihov sat pokazuje sat više. Sjedaj brže bolje u auto i natrag u Trst kupit bar dici Levi's rebatinke, jer tko će doći doma praznih ruku. I tako od "Singerice" nije bilo ništa ali su bar djeca bila zadovoljna, a za šivanje dobro služi i "Bagat" još i danas.
Normalno da su se svi u autu na ovu priču slatko nasmijali, ali onom samouvjerenom izdanku misli ne miruju i samouvjerenost polako dođe u pitanje. Sjeti se on, tj. ja da bi se moglo, kažem moglo, dogodit da ako još jednom putem ugasim auto, ono više ne upali. Situacija je takva da je već počeo padati sumrak, a do hotela u kojem trebamo odsjesti ima još podosta puta. Bože sačuvaj Ž. reći da nešto sa autom nije u redu, krv bi mi popila, i tako ja lipo mudro šutim i mislim o tome kako što radim. Kako smo se približavali Mestre tako se povećavala i kolona kamiona koji su uredno u koloni po jedan držali krajnju desnu traku auto puta. Promatrajući tu nepreglednu kolonu kamiona kaže Ž. "božeee, ovo je ludilo, pa ko bi se ovdje mogao snaći, mene hvata jeza od samog pogleda na ove kamione". Kako je sumrak sve više ustupao mjesto noći tako su za osvjetljenje puta bila potrebna svjetla. Primijetim u jednom trenutku da svjetla ne svijetle. Ko će to sad reći Ž. dignit će paniku, a dica ko dica popit će to kao da se nešto strašno dogodilo i ubacim se bez riječi između kamiona. Odmah Ž. pita "što si sad stao između kamiona". A ja joj lipo smireno odgovorim "ne rade svjetla, niti jedno, pa ništa ne vidim u mraku". "I šta sad?" Pita Ž. sa već laganom panikom u glasu. "Ništa, vozit ću ovako između kamiona da mi osvijetle put do prvog odmorišta i promijeniti žarulje". Ne smim ni spominjati moju sumnju da auto možda, kada ga ugasim, neće ni upaliti. Ali za nesreću, nema nigdje odmorišta. Dođemo tako do izlaza sa autoputa, a kako nakon svakog izlaza ima proširenje zaustavim se, normalno ne gaseći motor, i od dvije žarulje koje su pregorile promijenim jednu jer drugu nije ni bilo. Nastavimo put dalje i bez daljnjih poteškoća ne pogriješivši u odabiru putova za skretanje stignemo do 'otela. Djeca oduševljena, Ž. sretna što je sve dobro završilo i što smo došli tamo gdje smo mislili, a ja umoran ka pas što od puta, što od mozganja da nešto ne krene krivo. Sredimo se i uvalimo u krevet svi sretni i zadovoljni, sutra idemo u Gardaland.
Osvane sutrašnje jutro, stvarno prekrasno, sunčano jutro, dan ko stvoren za šetnju po zemlji čudesa. Nakon obilatog doručka skupimo se svi i sjednemo u auto. Stavim ključ u bravu i okrenem….probam još jednom, kao da ne vjerujem da je crkla baterija, normalno, ništa, izdušila, a daku'će poslije 5 godina. I čovjek se poslije nekog vremena potroši a kamo li neće ono što je on napravio. I onda je počelo. Nije to više bila Ž. bila je to ČO (čelične obrve). I kaže meni ČO, "jesam li te lipo pitala jesi li provjerio da li je sa autom sve u redu prije nego što smo krenuli na put, jesam, a šta si ti meni odgovorio, da je!". Normalno, što da ti odgovorim, pa sve sam provjerio i bilo je sve u redu kada smo krenuli na put, ovo se dogodilo tijekom puta, ali ništa se ti ne sekiraj, sad ću ja to riješiti. "Kako ćeš riješiti, molim te"? Pa eno preko puta benzinska, idem tamo kupit novu bateriju, prominit je i nastavljamo dalje. "A žarulje, što sa svitlima, ni ona ne rade sva". Pa i njih, nego, ionako više nemam rezervnu. I dok sam ja išao pogledat preko puta baci ČO pogled preko živice, a tamo dućan auto dijelova na 50 m od nas. Toliki da izgleda da se tamo svi iz tog kraja, i šire, snabdijevaju. Da ne dužim. Na mote i uz po koju riječ talijanskog kupim bateriju i žarulje, normalno, promijenim, i za 20 min se uputimo prema Gardalandu, kad tamo……… radost za velike i male, možda ipak malo više za one velike. Tko nije bio neka ode.
I sad bi neki rekli, kada ih pitate gdje su bili, nigdje, što su vidjeli, ništa, jesu li što donijeli, nisu.
Svako putovanje ma koliko ono kratko bilo nosi sa sobom jedan prekrasan doživljaj. Doživljaj obogaćivanja novim iskustvom i novim spoznajama.
Post je objavljen 13.12.2008. u 08:37 sati.