Malena mjesta srca moga
Proteklih dana me nije bilo. Tamo di sam bio Internet mi nije bio dostupan, a i da je nema ADSL vezu pa onda download traje, traje i još bi trajalo da nismo morali otići. Uostalom tamošnjem življu to i ne smeta. Oni bi to jednostavno riješili. Spojili bi se na Internet, uključili blog, pa dok on dowlodira otišli i štagod napravit (imam i ja takvi slučaj i mogu vam reći da mu osim previsoke cijene interneta ništa ne fali).
Dakle da vas ne držim puno u neizvjesnosti odmah da kažem di sam bio. Bio sam sa svojim dragim zetom na otoku Visu. Morali smo ići popravit "hidropack". To vam je ona sprava što omogućuje da u kući imate tekuću vodu. Nije da tamo nema vode, ima moj stari napravio im vodovod, ali voda povremeno nestaje pa ako nemate gustirnu iz koje će te crpiti vodu ostanete žedni.
Sjeli lipo na brod i pravac Vis. E ma ne možeš tamo ić bez auta jer na Visu nemaš šta radit ako nisi mobilan. Preplovili taj opasni viški kanal, noćnu moru svih Višana. Njima vam je najgore more na svitu taj bokunić viškog kanala čiji prijelaz traje ravno 30 minuta. Tu se more, naročito za jakog juga jako uzburka i onda kao pravi otočani ispuste dušu, zato vam oni niti ne idu puno prema Splitu, a oni koji su se odvažili teško se vračaju, nije vam to Brač pa da će te tamo ići radit i vratiti se u Split. Vračaju se samo oni munjeni što im je taj otok ostao u srcu i penzioneri.
Zbilja taj otok ima neku posebnu čar i vjerujem da nema čovjeka koji ga je posjetio a da se nije poželio vratiti. Ne znam da li je to zbog njegove burne prošlosti koja seže vrlo duboko u prošlost, netaknute prirode, ljudi ili pak spoznaja da si prilično daleko od brzog tempa civilizacije. Neću o prošlosti iako je ona više nego interesantna (jednom drugom prilikom) nego o životu na otoku i njegovim žiteljima.
Iskrcali smo se sa broda i uputili prema selu. Po izlasku iz grada Visa zet me upozorio da stavim sunčane naočale, a bilo je 20:30, mrak već debelo prekrio otok.
- Šta će mi sunčane naočale!??
- Sad ćeš vidit kad dođemo na cestu!
Izbili na glavnu cestu prema selima kad uz cestu postavili one stupiće sa mačjim očima što označavaju rub ceste. Toga nije bilo kad sam zadnji put bio tamo, a on bio nedavno. Ma dobro što stupići označavaju rub ceste nego su toliko visoki da te to reflektirajuće svitlo bode u oči, ravno u razini očiju. Odmah smo kontatirali da je to zato što je trava visoka pa da se vide. Ajde dobro što su visoko to bi još nekako i prošlo da nemaju dvi boje. Desna strana je crvena i donje odma brdo, a liva bila i doli je provalija. I sad ti ideš između tih stupića pari ti se ka da si na uzletno sletnoj stazi. Sve bi to još nekako i prošlo da cesta ne krivuda i u jednom trenutku više ne znaš di je livi, di desni kraj ceste odnosno tamo negdi dalje se ti stupići sa svojim bojama počnu mišat pa se moraš skoncentrirat da bi razazna šta vidiš. Kad sam se malo bolje zagledao ustanovio sam i da razmak između stupića nije isti. Jedni su gušće a drugi rjeđe postavljeni. Mora biti da su dvi ekipe radile na postavljanju, da baza bude veća na nekim dijelovima ih ni nema, e ali imaju oni sa druge strane. Prije si, dok ih nije bilo, moga vidit izdaleka kad ti je neko auto išlo u susret pa bi se pripremio na bliski susret, ovako si sad stalno u bliskom susretu sa stupićima i ne vidiš auta. Ajme šta će ovo lito bit kažin kad dođu stranci, biti će sudara više nego svih godina do sada. E to vam je na staroj cesti, novu nismo prošli.
Ajde prošli uspon i došli na Velu gomilu i sad se počeli spuštat prema Velom poju. To vam je ono polje di je za vrime drugog svjetskog rata bio aerodrom. A da vidite tek tamo čuda. Sad se cesta spušta prema poju i osim stupića na svaku okuku stavili one žute kvadratne znakove sa crvenim strelicama koji obavještavaju o oštrom zavoju. Do tu ih nije bilo, a prošli smo više oštrih zavoja nego na reli utrci. E kad smo se spustili u poje onda su nestali i ti znakovi. Ne tribam ni spominjat da na mjestu di se cesta račva i skreće oštro u desno prema polju nema tih znakova. Taman došli do okuke kad jedno auto (registracija nije sa otoka, a ni auto, hehe) iz suprotnog smjera stalo i čeka da mi prođemo. E uvatili se polja kad tamo opet stupići. Ni za vrime drugog rata aerodrom nije bio tako dobro osvijetljen. Kako smo se uputili kod prijatelja u jedno drugo selo tako moramo proč dva polja. Između ta dva polja nema stupića, tek tu i tamo di koji. Kad eto ti ih opet, e ali ovi put nisu samo oni bili komedija.
Cestu dijeli isprekidana traka, ali kakva isprekidana traka. One bijele crte su toliko gusto postavljene da ako voziš priko 60 km/h onda to postaje puna crta. Konstatirali smo da su vjerojatno te crte radili nekim kolom tako što su bojom koja je ostavljala bijeli trag opiturali trećinu kola i onda ga valjali po cesti. Lipo se ismijali i došli do prijatelja u Ženu glavu.
- Dobra večer.
- Dobra večer.
- Kako ste putovali?
- Dobro.
- Je li vajalo u kanalu?
- Nije (hehe)
Večerali i nastavili čakulu.
- Šta se radi?
- A evo mučimo se sa travom u jednom mladom vinogradu.
- Pa šta vas muči trava?
- Ma ne muči nas trava nego agronom.
- Pa ne uzgaja valjda agronom travu?
- Nije nego se misli kako se riješit trave, i dok on tako smišlja kako se riješit trave mi gledamo kako ona raste.
- I je li šta smislija?
- Je. Riješit će se trave rotacionom drljačom.
- Čime ???
- Rotacionom drljačom (hehe)
- A šta je to?
- Ne znamo ni mi, samo znam da moramo poleč travu, a mladi vinograd tek ga zasadili (po treći put) zagušit će ga trava dok prestane kiša.
- Pa šta ste ga sadili tri puta?
- Prvi put zasadili sadnice što nam je da agronom, drugi put iščupali zasađene i zasadili neku novu sortu, a treći put vratili one prve (hehe).
Lipo se isčakulali i vratili u svoje selo na počinak.
Ujutro se uvatili posla zbog kojeg smo došli, kao i sav normalan svit, ne prije 10, štaš radit cili dan. Popravili hidropac i usput montirali novi bojler i uzeli neke mjere za kupit materijal što nam treba. Popodne se uputili javit mojoj teti koja će navršit 90-tu, tu u selu i tamo zatekli ostalu rodbinu.
Najprije je bio problem dok me teta prepoznala. Nije posenilila, nego niti čuje niti vidi, e ali zato na noge još može, pa je prošlo nešto vrimena dok je skužila koji smo. Ajde sili i počeli čakulu, ne sa tetom nego sa ostalima, ona je sidila i pokušavala razumit o čemu pričamo. Mora bit da smo u jednom trenutku spomenuli travu i nadovezala se:
- Po poju vaka trava.
Digla ruku da pokaže kolika je i da se nisam izmaka ubola bi me bila u oko.
E ali nemaju oni samo problema sa travom tu je problem brijača i komunalnog poduzeća.
U mjestu Visu nema brice, ali zato imaju četiri frizerska salona za žene, dok u Komiži ima jedan brico i jedna frizerka. Ali ne moš otić u brice kako ti hoćeš, moraš se dan prije najavit kako bi on zna koji će dan doć da te ošiša, jer u međuvremenu radi nešto drugo (bori se sa travom, hehe). Ima jedno komunalno poduzeće pod čiju ingerenciju spada vodovod i čistoća, jelte. E ali kako su na otoku dva mjesta tako su i podijelili nadležnosti. Komižani kontroliraju vodovod jer je izvor na njihovom terenu, a Višani čistoću. Kada se ne mogu usuglasit onda ovi zatvore vodu, a oni drugi ne odvoze smeće. Što se pak usuglašavanja tiče valja znati da im je država sve ove godine stalno određivala povjerenika jer se nisu mogli dogovorit oko gradonačelnika. A i sa tim povjerenikom ima neka priča samo ne znam koja.
Ma to vam je judi moji kažin samo taki, ali da bi se mogli smijat morate tamo i živit, a to je već malo teže.
Da ne bi dobili iskrivljenu sliku o otoku evo nekih koje će ga predstavit.
Fale slike !
Post je objavljen 13.12.2008. u 07:47 sati.