19.10.2015., ponedjeljak

Dnevnik jada, žalosti i svake moguće patetike

Nema rješenja za probleme. Kako stvari stoje samo se gomilaju. Ne znan, ne boli me toliko to šta se dešava koliko san frustriran što propuštan savršeno normalan život i uživanje u životu zbog svojih boljki koje se ne mijenjaju godinama. Nije da se ništa ne minja, al definitivno se ne minja ni blizu dovoljno. Dosta mi je i gadin se sam sebi. I dalje san nervozan, frustriran i sposoban san zauzet se za se prosto u onom najelementarnijem smislu. Teško se baš zauziman za obranu svojih granica, mislin na onaj nivo poštovanja kad ga neko prikorači, kad dobijen komentar koji me nervira, kad me nečije ponašanje nervira. Neću reć, frustrira mene i plaši me generalno ideja da mi neko pređe granicu, i to na one ružne načine, tipa da me neko pribije da me profesor na fakultetu neki jebe i tako. Jebe me i to ne kažen, mislin u tome je ključ valjda. Iako trenutno me najviše jebe taj prelazak granice od strane ljudi s kojima se družin. Nije mi jasno, i ne kontan, al eto pitaću: Koji je kurac ljudima? Šta je ljudima, kako su ljudi vako retardirani i nesvjesni? Neću reć da ni ja neman nekih momenata, ima san ih i više prije, al iman ih jako malo, naspram toga koliko ih ja doživin od drugih ljudi. Teško se nosin s tin i obara me, naprosto kad dođe do toga da moran nekome reć neki problem il onako nekoga vratit na misto, blokan, ne funkcioniran. I onda se vrati to stanje, to poznato stanje.

I sad je sve jasno, eto bar to da ništa. Sasvim mi je jasno to stanje u kojen san bija godinama. Zapravo ni ne znan za drugačije stanje, od kad mi se identitet u priliku formira, moj identitet je takav. Podanički, anksiozan, lažan, zamagljen i zamuljen. To uveliko formira ono što ja jesan i ono ko ja jesan. Zanimljivo je to stanje na neki način za proučavat, jer poprilično zbog moje unutrašnje borbe, moje nemogućnosti da zauzmen svoj stav naspram nekoga i buden 'neovistan' što bi jedan drug mi reka, se zapalin za slučajeve političke nepravde u svitu... Istina je da vidimo vani ono što je u nama, ali također je istina da je globalna situacija odraz naših individualnih psihičkih situacija, tako da nije neopravdano eksternaliziranje naših psihičkih problema. Iako, ako imamo vlastite psihičke probleme borba za rješavanje političkih problema neće rješit naše unutarnje. Zapravo ni ne znamo kakvi smo dok se ne sredimo, ne meremo reć šta nas zapravo najviše interesuje. Propuštan puno, propuštan i to je užasavajuće i očajno. Zadnjih dana san opet zapet ko puška i iman snažnu gorku emociju u plućima, količina bijesa se opet nakuplja strašno. Al blokada je jaka. Količina bijesa se nakuplja u plućima al grlo šuti. Vratna čakra je zatvorena neko bi reka, al to se ne rješava u vratu, nego u glavi. I nema tu rješenja, ne znan ja kako to rješit. Eto, ne znan. Sa prijateljen o kojem san pisa post ima nekoliko san neku večer priča i reka mu sve šta mislin o njemu i sve šta mu smeta. To je dobro. Nažalost to me i nije puno nešto poguralo sa samopouzdanjen jer mi je sadašnja cimerica isti dan imala jednu reakciju na moju priču na fazon: Bože šta mu pada na pamet, što me je izbacilo iz takta i pokrenilo opet isti mehanizam ohorčenosti, ljutnje, šutnje, lažnog odnosa, to jest odnosa koji nije dobar a ona misli da je dobar i slično. Neman snage da joj pokrećen priču o tome, ne znan što. Tu dolazimo valjda i do točke da se bojin odbačenosti. Da mi je samo moć se zauzet za se normalno i zbrusit nekome ako triba, kad mi dođe da nekome reknen nešto šta mi smeta reć to odma u istom momentu i gotovo. A ne mogu, ne znan. Grčevito je to, i što uspijen grčevito je to i nema tu puno napretka.

Ne virujen puno ljudima da su u stanju bit normalni iako mi se ne da zatvarat u ideju da su svi ljudi šupci i ne jebat nikoga dva posto. Nisan moždo za tu ideju ni dovoljno jak, s druge strane izgleda mi da to nije ni zaključak koji bi ja prirodno izvuka. Ne mogu izvlačit taj zaključak ako ni ne pokušan sredit odnose s ljudima i reć im šta mi smeta. Ne znan. Neman baš para da iđen psihologu opet, iako mi se iđe i mislin da ću na kraju i skontat novog psihologa. Al tanak san s paran a i iman planova za koji mi tribaju pare. S druge strane kontan, jebo psihologa, to mi je samo zamjena za stvari koje ja vidin da triban uradit, tipa eto toj cimerici reć šta mi je zasmetalo. Najviše me riže ta nemogućnost da buden normalan, naprosto, konstantno iman pritisak u plućima i bis, nikako nisan normala ni miran. Nit iman samopouzdanja i za šta nit si išta virujen. I na faksu na studentskoj se pogubin, naravno, ne skonta se to jer dobro se ja znan skulirat, i tako, slične stvari. Ne da mi se zapravo ni s kin ko me zna ništa ni pričat jer mi je samo jedna stvar opsesivno na pameti i samo mi se o tome priča ako ikakve dublje teme krenu. Ne funkcioniran normalno uopće. Pomalo se gadin sam sebi, opet dok san čeka pregled na ljekarskom me je malo kucala nervoza oko toga da ću kad uđen bit nervozan i kad mi budu prigledavali otkucaje srca će to skontat, što se i desilo i mislin da je ova što mi je prigledavala i skontala da san nervozan. A unervozin se samo jer je to situacija kad postoji mogućnost da buden slab i da oni to primjete. Ne mogu uopće formirat normalan razgovor s nekin koga upoznajen, neku večer na derneku pijemo i s likon kojeg i ne znan nešto krenen u neku dobru priču i odma mi se pomute emocije, pomalo bi da od njega dobivan potvrdu, da se divi nečemu mome, a s druge strane ne mogu to više nikako, a ne mogu uspostavit normalan, zreo, odrastao i konkretan odnos u razgovoru s njin jer nisan to u stanju. Bukvalno san u stanju da san pognute glave i ležin pod drugin osobama i svaka situacija da se postavin ko normalna osoba me samo lansira na konflikt zbog kojeg san takav, pognut i podređen, i onda samo skontan da ne mogu rješit taj konflikt i onda ostanen tu u stupici, paraliziran i ne mogu mrdat.

Radi se zapravo prosto o tome da se osjećan da se ne mogu zauzet za se, osjećan se da ne mogu pobjedit, da ne mogu imat kontrolu nad svojin životon, da se ne mogu obranit od drugih. Ne vidin se ko osobu koja je to sposobna. Ko mali san ima slučajeva maltretiranja, ništa posebno al bilo ih je. Druga dica kad kroz to prođu se postave drukčije, na neke ne utiče to posebno, neki ojačaju i postanu pravo zajebani, ja san vazda bija nježan, izgubljen i nesposoban da se obranin. Iako nisan baš bija pizda, ima san puno situacija kad je se tribalo postavit hrabro kad su drugi ko dica bili pizde a ja nisan. Al jebiga, ne mogu da izvojevan to, da skontan šta ću, ne mogu i gotovo. Ostanen u blokadi i to je to. Ima to veze s tin što mi je ćaća takav, strašno emocionalno poput ostavljena diteta, što i jest bija jer mu je ćaća poginija kad je bija 5. razred i od tada je sam. Ima moj ćaća debelo tu crtu, on je sav nezaštićen i slab, od njega san ja to povuka. Al opet... Nisan ja ništa povuka nego uobličija ono što san već ima u njegove obrasce prema svitu. Moja je odgovornost za to, samo ja ne znan kako to da rješin, ne znan šta ću, ne znan dalje. Nije to toliko strašo... Život je dobar, neke stvari san fakat rješija da me ne more, tipa grijanje u stanu, cimerice mi oće inače da bude dosta toplije nego što je meni ok i skonta san to s njima i sad je baš normala. Mislin ta cimerica mi je i najbolja prijateljica sad, super je ona lik, al jebiga, ne znan.... Malo je tu i do mene, mislin dobro san ja preosjetljiv, al ne znan šta da radin? I ako kontan na fazon da je do mene i da moran postat jači, jači jedino mogu postat kroz zauzimanje za sebe na stvarima koje su mi problem, pa makar to bile i sitnice. Ne znan. Nerviran se užasno oko ovih stvari a ne znan šta da radin. Žurin sad sa krajon posta jer me je druga cimerica upravo zvala da iđemo do grada što mi se radi, pa ću brzo poć.

Pare na psihologa mi se ne troše jer i kontan ić u Prag sad na zimu, eto, to je fina vijest, da se nađen sa ovon curon iz Novog Zelanda. Kako stvari stoje zanimljiva mi je, iako neman nikakvog posebnog plana, al me zanima. A i njoj je tako. Ona je i inicirala priču da je ja zaniman i da bi nešto tila sa mnon, pa je možda i više zaniman nego ona mene, neman pojma. I onda se nađen vaki kakav jesan, nesposoban i za kakav normalan odnos s ljudima. A da ne govorimo da me handri to da bi me mogli spucat napadaji panike ako oden sam negdi tako, u inostranstvo, a ima san već iskustva sa napadajima panike kad putujen buson i nisu baš nikako fini. Ne znan. Eto, onda se vratin na to da bi opet počeja ić psihologu, a onda iman problem s parama, al vidiću. Ma rješiće se to već nekako, po nekoj inerciji se mora rješit, sve ću skontat već sa vrimenon. Danas je subota, mislin da ćemo vani. Moga bi se napit i bilo bi se dobro i zbarit s nekin. Tako, samo da ne dođemo do toga da se jebemo pa da opet iman situaciju da mi se ne mere dić kurac jer se ne osjećan ko osoba koja je imalo sposobna imat kontrolu nad sobon. Pa eto, još nek udari plakat ko što je uradila ova cura iz Izraela i biće divno, savršena ideja seksa, kreneš se jebat i to završi tako što cura plače jer ti se ne mere dić kurac, što je podsjeća na neke njene komplekse itd. Tako, lipota.
- 17:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #