Čitam memoare jednog novinara, ni prve ni posljednje, i još jednom se ne mogu načuditi koliko su gotovo svi koji ih pišu uvjereni u važnost i uspješnost svojih životnih misija. Mi njihovi suvremenici sjećamo se da se to nije odvijalo baš tako, al to uostalom ni nije previše bitno.
Jučer me par asocijacija preplavilo dok sam nakon posla lunjao riječkom periferijom. Prva je naravno kad sretneš zanimljivu Romkinju Carmen, i što je to zanimljivo pri sudaru raznih kultura. Druga je koliko griješimo površno procjenjujući godine, ova što je bacala smeće, pokazalo se kad se načas osvrnula, bila je prilično mlada i očito potpuno ispunjena svojim životom i ulogom koja je igrala u njemu. Nije to ona znalačka uloga koja će nama nebitnima objasniti što nam se događalo u povijesnim stramputicama, boli nju briga tko je kriv bio za rat.
Inače još prije par godina sam prorokovao neka događanja na mikrorazini, kako su ti "moćnici/e" dosadno providni, vjerojatno se i one jadna uma, u nekim društvima razmeću, kako su maestralnu igru odigrale, jučer mi se nametnula i ona rasistička narodna "ciganska posla", al to naravno nema nikakve veze s Romkinjom iz ove priče.
|