Snimio sam je dok se približavala, nisam očekivao da će sjesti stol tik uz mog. Razgovarala je s konobarom, sprema se za odlazak u inozemstvo. Mladi svih profila odlaze, ovi što ostaju komentiraju nek im je sretan put, obrambeni mehanizam na djelu. Sve je u redu dok se ima za pivo uz teve s lopovima u glavnim ulogama u udarnim terminima.
Meni je zanimljivije međunožje princeze Kate, uostalom jutros sam o tome mislio pisati, ali žurili smo psu u shop, skrenula me kasnije s puta ova izvorno moja fotografija uz uobičajeni nezdravi ručak vani.
Sad se vidi, sad se zna tko se uz kog postrojava. Oboriše oči dole, sad se vidi da se mole. Čuvare morala i obroke parola imamo, izbačen sam iz ravnovisja, istisnuo sam limun na lignje prije fotografiranja, bitne greške koje iskusni polemičari ne opraštaju.
...ne ignoriraš zbog važnosti teme...
Poznato je da izuzetno rijetko ulazim u polemike ispod svog posta, jučerašnji post, kao ni wallov link ispod njega ne smatram posebno važnim, otprilike važno kao link koji mi je draga Ani Ram poslala kao ja bih rekao dopunu postu o Nicku Jovičiću, jedino sam glede fakata dužan objašnjenje o nedostatku fotki plinskih komora u tekstu o Auschwitzu, nacistički vođe su odluku o Endlösungu odnosno "konačnom rješenju" židovskog pitanja donijeli tek u veljači 1942 i tad nastupa razdoblje apsolutno nezanimljive povijesne mahnitosti kad se samo postavlja pitanje baciti atomsku borbu prije ili poslije protiv iracionalnog stroja.
Meni je mnogo važnija tišina u kojoj se sprema donošenje zakona o zaštiti mladeži, naravno da će ga birokrati drukčije zakamuflirano nazvati. Čitam jednog pravnika, zakon je gluplji nego slični zakoni igdje u Europi, što uostalom očekivati u državi u kojoj znamo kakve suce imamo i u vrhu hijerarhije, nastoji se apsolutno kontrolirati i internet, a recimo ako bi čitatelj ovog posta bio obični pregalac poput tovariša Alexxla mogao bi dobiti za objavljivanje prve fotke ovog posta na fejsu godinu dana, a ako bih je ja objavio prijetile bi mi tri godine zatvora, koje bih ne sumnjam dobio ako bi se poklopile određene političke okolnosti.
Zamislite curu koja ima 18 godina i ne ide u školu, želi se eventualno prebaciti u školu u drugom gradu, a roditelji su protiv. Ne znate što napraviti ? Nemojte se uzdati u institucije, u Hrvatskoj ste, sve se institucije proglašavaju nenadležnima. Glede bajbuka dajte nam samo zakon, institucije će namah profunkcionirati.
Opet se rasplinuh.
p.s.
Hrana samo kao dokument, da se ne zaboravi ono isto tako važno, što sam jučer jeo, dok još mogu birati...
U Auschwitzu nam nije bilo dosadno. Imali smo izuzetno obrazovanog, subjektivnog i osjećajnog vodiča. Subjektivnost i osjećajnost ne idu uz takva mjesta i uz današnju mladež. Prvo sam ga prekinuo da se to nije dogodilo krajem dvadesetog stoljeća, kako je omaškom rekao, ma koliko to nama izgledalo svježe i blisko, nekoliko puta sam mimikom reagirao na učestalo korištenje oznake Nijemci za ondašnje vrijeme. Nijemac je bio Thomas Mann i kao što je sam neskromno napisao Njemačka je bila tamo gdje je bio on. Djeca su bila revoltirana kad je vodič rekao nešto suštinski točno, da vidi korijen naciste skoro u svakom od njih. Emotivnost i inteligencija nas ne odvode daleko na takvim mjestima i često stvara kontra efekt onome kojeg želimo postići. Moj pas reži jer sam ga pet minuta zanemario i moram ga pomaziti.
Opći dojam je da su se učenici iz autobusa u kojem sam bio ja najprimjerenije ponašali, iznosili su poslije obilaska argumente protiv vodiča s nekima se nisam slagao ali sam ih saslušao, vodič je bio siguran da je u posjedu istine i emotivno je reagirao na "neprimjerena" pitanja, kao i fotkanje iako bez blica. Čudio se da moji učenici ne ulaze u diskusiju s njim ali tako smo se odmah još na ulazu nakon njegovog uvoda dogovorili.
Auschwitz je između ostalog rezultat vjere u proteze i moć znanosti.
Vodičkinja, papa i ručak koji se plaća po težini, ovaj je bio preračunato 12 kuna lagan. Dubinski zanimljiv grad.
Pa evo najsvježije porcije ljepote, bemu vraga, u brzini ne lovim cipele.
" Nađite sebe, pa onda ponovo potražite mene. "
potjerao je Zarathustra svoje učenike na neizvjestan put.
Nick je nenajavljeno svratio kod nas, kaže zasad jedina škola u Hrvatskoj na njegovoj turneji. Bilo je i suza i smijeha, mi manje osjećajni smo zavidili drugima.
Vratili se u komadu, sve je besprijekorno funkcioniralo kao u ćenifi Franje Josipa ili na poljima smrti u Auschwitzu, ali detalji više možda u nekom od narednih postova ...
p.s.
Fotografije su kronološki poredane.
Nisam još ni počeo pakiranje iako putujemo sutra u 6 ujutro. Pristao sam na jubilarni deseti kao nastavniku jer ima najbolji termin do sada, za vrijeme nastavne godine. Na putovanju eventualno još nečemu služi moje pedagoško i životno iskustvo.
Jedno noćenje u Brnu, tri u Krakovu, jedno u Bratislavi. Bio sam na bolovanju prošle godine i nisam sudjelovao u biranju destinacije, zanimljivo, prošao sam putujući kak volim reći cijelu Europu osim Skandinavije, Velike Britanije i Portugala, u ova tri grada nisam bio. Ne radujem se, ima valjda neki razlog što mi nisu bili prioriteti. Za Krakov kažu da je zanimljiv, ali nije ni Prag za baciti pa je za maturalac užas od izbora. U Bratislavi smo po Googleu u dobrom hotelu, al to je već privođenje kraju puta, treba doći do nje.
Inače jedan primjer koliko mi je zanimljiv ovaj maturalac, prekjučer sam vjerovali ili ne tek saznao da su u nesretnoj Poljskoj zloti još uvijek državna valuta, u Češkoj krune. Našao sam jučer u gradu 300 zlota/540 kuna, bit će za prvu nuždu, al samo u jednoj zabitoj mjenjačnici sto kruna, za jednu pijaču u Brnu. Eura nešto imam.
Svakakvog užasa sam se jučer nagledao, al kad me razveseli nečiji image on obično juri, a fotić mi nije spreman.
Na željezničkom kolodvoru zalutali putnici.
Odmorite se od mene i zaželite da se vratimo živi i zdravi, drugo nemojte željeti jer se šest dana sranja ne da izbjeći.
Do sada sam s maturantima prošao Češku, Španjolsku, Nizozemsku, Francusku, Belgiju, Italiju, Monako, San Marino, Grčku spriječila viša sila, hrvatsku Korčulu, po ponudi droge su Prag i Amsterdam ipak bili jači, jedna destinacija je oke, na jednoj sam imao dobar razred i to je bilo to. Ništa za pamćenje i nadam se da će tako i ovaj put biti.
Jučerašnja šetnja, žao mi je kad teti odrežem glavu, al morao sam je snimiti, a ona je jurila :
Zadnji turisti.
Iz arhive :
Par ljudi, uvijek istih, znam ih barem iz viđenja, organiziraju nešto po Korzu, ostali spavaju ili očekuju poziv za događanje koji neće doći. Kod Konta mladež samoorganizirana kao u dobra stara vremena, u mom stanu isto.
Pas i ja u 23 odlazimo na spavanje, ustajemo u šest, zabava paralelno traje. Naš izbor.
p.s.
Za mene lako, ja i u stanu sjedim na lopti.
Jučer sam bio na karminama. U ponedjeljak je čovjek još u šok sobi inzistirao da mu se nabavi televizor da može sutradan gledati nogometnu utakmicu, da mu je dosadno. U utorak je otišao. Čovjek koji je za rata prenio između ostalog šteku "Opatije" u Bosnu mom najboljem prijatelju u opkoljenom gradu. Rekli su mi poslije kako je prijatelj u birtiji častio cigaretama i hvalio se kako mislim na njega. Prijatelj Sema. I onda su došli naši i ubili Prijatelja jer nije bio Hrvat.
Jučer sam nakon ručka žurio s psom na zakazanu frizuru. U salonu su mi dali sat vremena voljno dok ga srede.
Sladoled na Korzu je bio dobar.
Jučer smo popili bisku za dušu Čovjeka. Nije dočekao jebenu utakmicu.
Od sinoć imam nove gornje zube, čuvajte se, kad tek sad počnem gristi. Gledajući krčke fotke primjetio sam da više ni ne vidim baš dobro, s mjesta snimanja su mi se njih dvije činile ljepotice, doduše u ovoj drugoj i ima nešto, kao u svakoj ženi koja čita 
Gospođa se mirno presvlači misleći da s druge strane kupališta nema nikoga. Tamo stopljeni sa stijenama sjedimo pas i ja i osjećamo se kao Nitko.
Kod mene hvala na pitanju ludnica, malo sam uspio pobjeći, fotkajući u jednom momentu pomislio na tetu koja nema pametnija posla nego svratiti na moj blog i zgražati se što to snimam, blago njoj i onom debilčeku s boravištem u Njemačkoj, da mi je njihovih prioritetnih zabava, jutros do osam sam već napisao jedan nekrolog i jedan mail u Njemačku, a za ljude je dan tek počinjao, eh da mi se malo vratiti u rutinsku dosadu, al ništa barem još dva tjedna, jahta je snimljena u zoru, na njoj ostaci noćnog provoda, eh živote, i pijaču sam svojevremeno bolje birao...
S velikim interesom pratim u busu razvoj jedne drame. Uh, dobro je, koji osmijeh !
Na Žabici se tek pije jutarnja kava. Tko zna gdje nas put dalje vodi ?
I na Korzu u jednom od mnogobrojnih kafića.
Ipak primjetna je već i užurbanost.
Sa živog Korza prelazim na Mrtvi kanal.
Povratak doma, osmijeh i na mom licu.
Drugi dan škole, a baš mi se ne da. Već par godina utorkom imam četvrte razrede. Već par godina ide državna matura. Već par godina u četvrtim razredima se ne može ništa normalno raditi nego razgovarati o tom ispitu ili eventualno vježbati na testovima od ranijih godina. Već par godina užas. Već par godina osim standardnog ponedjeljka u okviru za nelagodu je i utorak. Kažu da djeca kao i psi osjećaju živčanost onog koji ima prividnu moć, ali oni više ne bi trebali biti djeca, barem generacije ranije s 18 to nisu bile, ovi očekuju jasne zadatke i upute, u ministarstvima trljaju ruke. Sjećate li se sintagme "ispit zrelosti" ?
p.s.
Dok sam pušio jedva sam čekao cigaretu poslije, sad samo čekam foto šetnju poslije, al izgleda da će uskoro i sezona padalina...
p.p.s.
Ipak smo sinoć nešto aranžirali za večeru.
Svečani izlazak jučer, danas ponovo počinje nehumana svakodnevica, hrenovka život, a i to tko stigne, i psu ćemo zajebati naviku i iščekivanje redovnih obroka, bit će histerije.
Sunce me zaslijepilo tako da sam iz daljine okidao samo u pravcu siluete, ništa nisam vidio. Kad se u trenu povuklo i kasnije na fotkama vidio sam da me dama primjetila i da je bijesna poput mene sinoć na divlje sirovu buržoaziju. Ne znam zašto, apsolutno mi je nevažna, fotke su slučajnošću lijepe, ali sam izbrisao najbolju na kojoj je dotičnu bilo lako identificirati, ne želim slavu fotografa na račun nekog tko je toliko pun vlastitog ega, a nije šesnaestogodišnjak.
Bijesan sam nakon čitanja otvorenog pisma jedne stjuardese njemačke Lufthanse i reagiranja na njega. Tko zna njemački može ga naći na NDS portalu, link na njega je kod mene lijevo. Da bi zaradile svotu koju bi prije zarađivale nakon 10 godina rada, stjuardesama sad treba 22 godine. Po satu primjerice dobivaju oko 9 eura, ja sam se ljetos u Berlinu zanimao za jedno od najlošije plaćenih zanimanja, muzejskog čuvara, išlo bi al previše papira treba prije nego što uđemo u EU, oko 7 eura za sat. Iritirao me strašno odgovor uprave zračnog prevoznika, moraju se pomiriti da su jednostavno preskupe prema konkurenciji.
Inače ljevičari zamjeraju Sahri Wagenknecht što sutra svoju knjigu predstavlja na Syltu, otoku bogatih, svugdje budaletina na ovom jadnom svijetu, svejedno :
DER KAMPF GEHT WEITER ! (Borba se nastavlja).
Kad se zagužva doći će i bankarima i lučkim radnicima iz dupeta u glavu.
Berlinsku Ljevicu poznam iz prve ruke i sviđaju mi se onako neobični, svojeglavi i ne najmanje važno zanimljivi outfitom. Svatko fura svoj film i stado su samo kad treba tuči nacije ili policiju. Zanimljivo da u svakom tom kvartu postoje utjecajne njuške koje uživaju poštovanje ma kako neugledno izgledali slučajnim prolaznicima.
I na našem blogu Ljevica uživa u svom zabranu.
p.s.
Fotke danas nemaju veze s tekstom, dan sam počeo studirajući principe negativa i sivila.
