Moj fotić je tako spor da nikad nećete doznati što se događalo petnaestak sekundi ranije...

Naslov kultne pjesme od Bukowskog, jedne od petšest što mi se sviđaju, inače jako ga cijenim kao pisca, kao pjesnika mnogo manje. I meni se prispavalo na par komentara nakon što sam se danas vratio u prljavi grad i otvorio blog. Nitko ne treba brinuti za rizike mog fotografiranja, ionako je i moj organizam kao i društveni sustav ili sustav moralnih vrijednosti u stanju permanentnog raspada.
Zato bok i brinite za sebe...

U kupeu mi je bilo izuzetno zabavno društvo pa sam i ja put uglavnom prespavao. Sjednica izuzetno napeta s demonstrativnim napuštanjima i stankama, nešto poput saborskih sjednica. U sindikatu je također izborna godina. I ja sam sjednicu napustio prije kraja, nadao sam se naći Andreu na trgu, no bio sam fin, nisam ni zalupio vratima pri odlaženju iz sindikata. Andrei hvala na postu, raznježio me, vidimo se valjda drugi put...

Možda jednostavno nemate informacija, situacija se nije dovoljno razgolitila...

Vruće je.

Bijah na Otoku par dana, feštalo se , bilo i društvo, nisam snimao, nisam bio na netu kaže frend opet ti je Mirče komentirao, rekoh pa nije svaki pederčina s ovih prostora Mirče, al jebiga, izgleda da je. Molim osjetljive da ne gledaju fotke, uznemiravaju.Hvala !

Dvije vijesti, jedna iznad druge, tri djevojke 16-19 izvršile samoubojstvo i jubilej neke meni potpuno nepoznate glumice. Zanimljivo je da je meni od početka bilo jasno da ću post posvetiti ovoj drugoj.

Globalno se radi na stvaranju društva fahidiota. Problem stvaraju multinadarene osobe. Dopuštaju im se hobiji i amaterska društva. Profesionalce se brendira i zatvara u povlašteni kavez.Povremeno fahidioti polude kao sad u Engleskoj al to je lako kanalizirati jer nemaju znanja o umijeću pobune.
Povlašteni kad kupuju sliku žele se osigurati da autor ima ime.



p.s.

Fotka je loša preslika fotke poznatog umjetnika nađena na netu. Svejedno ne biste znali koliko može vrijediti ako ne znate njegovo prezime, sad je umjetnicima još lakše, kruže netom i samo nešto potpišu kao što je svojevremeno jedan Francuz moju pjesmu...

Stigosmo ujutro oko 4 sata u domaju, nije bilo podijeljenih osjećaja kao kod Hyperiona u istomenom Hölderlinovom djelu, a pogotovo ne nostalgije koju je Vitae spomenula u komentaru prošlog posta. Jednostavno morao sam se vratiti i to je to.
Izabrali smo naravno najgluplji dan za put kroz Njemačku, nedjelju. Tko ne zna što znači riječ Stau nek je ide nedjeljom u Njemačku osjetiti. Uvijek se s distance kaže, najvažnije da smo ipak stigli. Vjetrenjače su me putem podsjećale da se vraćam u skorašnji osobni ponovljeni domovinski rat, a mediji ovdje, koji su mi tamo jaaaaako nedostajali su mi to odmah potvrdili. Danas Velika Gospa bistri neku Dajlu.
Odmarališta uz autoputeve puna su noću zanimljivih prizora, da se vratim sebi dragoj problematici. Fotkanje je zbog niza faktora znatno otežano, tako da vam ne mogu dokumentirati što sam sve vidio dosta iza ponoći, uzgred i mjesec se vidno napunio.
I tak ti ja sjedam oko pola pet ujutro za komp i imam što vidjeti, američki pederi mi diletirali fotku, i to onu koju nisam snimio ja nego drugarica, he,he, zna se tko je kod nas pornograf, to je ova treća sad kod poslužitelja koji to sigurno neće napraviti, samo budale s ovih većih alata koje blog haer preporučuje ne razlikuju pornografiju od umjetnosti, ipak mala utjeha, Balkan je moćan i u Americi

Još smo u Berlinu. Napredujemo,auto parkiran pred kućom,nedjeljom dopušteno parkiranje. Jučer smo posjetili jednu od malih alternativnih galerija kojima Berlin obiluje. Simpatična cura iz skupine koja izlaže veli da ne prodaju radove jer nisu umjetnici nego samo stvaraju i druže se u slobodno vrijeme.
U blizini uobičajeni red kod Konnopkea, europskog kobasičarskog šampiona.Što ti je marketing, u gradu vrhunskih kobasica masa hrli jednom s malo boljim od prosječnih. Išli smo se uvjeriti još jednom,sad imaju novu foru kad naručiš nakon čekanja Currywurst oni ti kao samorazumljivo kimnu glavom pitajući za majonezu i kečap, ako zagrizež to je novih 30 centi više.
Za kraj na Alexu skakač s nebodera i teta koja me skužila,al sam predaleko, doduše ne toliko daleko kao moja domovina od mene.

Još jedan naš Berlin se bliži kraju, vraćamo se sutra ili u ponedjeljak u Kroaciju,znam jer smo sinoć s društvom imali oproštajnu večer.
Stan je ove godine ispao još naj iako smo ih imali ranijih godina i bliže strogom centru,cijena 200 ojrića za dvoje sasvim oke.
Dućani ovdje narodu ipak dopuštaju disanje, pilsner Stier-Bier 23 centa u Nettu, vruća kobasica u pecivu u Reweu 80 centi, da ne nabrajam dalje.
Vrijeme nas nije služilo,pretežno kišno i hladno, pet komada kratkih hlača neupotrebljeno.
Došli smo autom jer je auto postao znatno jeftiniji čak i od vlaka.
U Berlinu je nestalo besplatnih gradskih muzeja i pankera na glavnim trgovima. Ovi drugi su se premjestili po parkovima. Posjećeno je mnoštvo zelenila i na ta mjesta su posađeni oni ludi vecei kad ubaciš 50 centi imaš privid ulaska u svemirsku kapsulu. Pankeri i klošari vrše nuždu na javnim površinama, prvima se nitko ne približava, ove godine sam vidimo dva cipelarenja ovih drugih.
Jučer smo nešto razgovarali, ne bismo se čudili da Zeleni preuzmu vlast i u Berlinu, jedan pokrajinski presedan već postoji, Berlin od ovih što ga žele napraviti urednijim sve teže diše.
Ove godine smo si priuštili i gastronomske užitke, vidjeli ste ih, dva najskuplja uz pijaču i manču u finim restoranima došla su nas svaki 30 eura (dvije osobe).
Ima još svjetlih točaka npr. naši optičari. Nakon 4 godine nedolaženja su nas prepoznali, jučer su i za drugaricu bile gotove izuzetno komplicirane naočale, ja sam svoje riješio za jedno popodne, okvire ćete vidjeti najkasnije u jesen kad me uslikaju u školi ili na šahu. Potvrđeno da mi se vid nije znatno pokvario.
Jučer nisam fotografirao jer sam cijeli dan kuburio sa želucem, uštedilo se i love za hranu, samo dvije brzinske fotke ostavljam, noćas sam opet dobro spavao i sad je uglavnom oke. Uh al se napisa, sad vala razmišljati o strategiji odlaska...

A sve je tako obećavalo, u S-Bahnu su se zezali kako sve drskije fotografiram, da bi nakon kuskusa i janjetine slijedila besana noć,upamtite dobro onaj crveni umak na slici,ja jesam.

Potsdamer Platz je uglavnom zahvaljujući Sony i Mercedes centrima omiljeno odredište turista u Berlinu. Ja ga ne volim iako je tu u DDR vrijeme bila moja omiljena pivnica. Onda je došla sloboda, sve je srušeno i napravljeno ovo što danas imamo.
Jučer smo se tamo zaputili zbog koncerta ozbiljne glazbe, teta je valjda dobra bila, zaspao sam snom pravednika. Poslije smo ustvrdili da tajlandska patka nije ni do koljena pekinškoj...











p.s.
Post broj 2400...

Posjetismo i poznati australski restoran u sklopu Sony centra. Ovaj put sam oko izbora hrane i ja imao izvjesne moralne dileme,al je prevladalo načelo da sve treba probati. Na moje iznenađenje nešto ukusniji od ostalog je bio klokan, nisam ga prepoznao na tanjuru, sve sam pobrkao, mislio sam da je krokodil, potpuno krivo, krokodil pak nježno meso poput pilećeg. Australsko pile ukusno,ali jako začinjeno tako da sam imao stilske vježbe u vožnji do prvog vecea.

U Berlinu je hladno. Jučer smo se grijali vozeći se od Alexa do kolodvora Zoo tražeći jedno mjesto koje očito postoji još samo na internetu. Nema veze, čari ima i u vožnji...

Došla ekipa iz Rijeke na desetak dana, među njima i mladi majstor parkoura koji je već dobio klošarski aplauz na otvorenoj sceni.



Opet sam se uvjerio da je pas najbolji prijatelj no toliku privrženost kao jučer nikad nisam vidio. Pas je doslovce pažljivo i brižno pazio na omamljenog gospodara.



Za kraj dana sam počašćen onim što sam jednom proglasio najboljim svjetskim pivom.

Navodno je ove godine na najdužoj svjetskoj relaciji za te vrste sajmova. Fale mi slovačke krvavice od prošle godine, al i tirinški ražnjići su bili besprijekorni. Upotpunio sam svoju zbirku pivskih pehara (Becher).Nakon sajma odmor u jednom od parkova. Međustanica mi je bila na Alexu,teta je vrijedno vježbala...

Širok izbor namaza za doručak :



I susjeda je ustala :



Čekanje tramvaja prije odlaska optičaru :



Odmor u parku nakon višesatne seanse, sad je već dan :

A sve je išlo uobičajenim tokom. Ponedjeljak kao i uvijek posjet privatnom muzeju Guggenheim jer je ponedjeljkom besplatan. Sve ove godine, zadnjih petnaestak je četvrtkom bio besplatan ulaz u gradske i državne muzeje i po tome bi radili planove. I sad vidi vraga, ukinuto, a u Berlinu su socijaldemokrati na vlasti. Umjetnost u štednji umire prva, odmah sam komentirao, možeš mislit koji će potop biti kod nas kad se ekonomist Linić ponovo dokopa vlasti, a jbga, možda ću i ja dati glas ubojicama kulture, apsurd društva u kakvom živimo.

Ispred Newton muzeja:

Nameću se polako kao berlinski simboli. Kad je ove godine Konnopkin Currywurst proglašen najboljim europskim, mnogi su se s razlogom našli uvrijeđenima. Ja kod Konnopke ne jedem, testiram samo najbolje, zanimljivo svaka pivnica ima svoj specifičan umak. Ipak startali smo jučer sa soljankom kao dijelom menija, otkriće i lako za pripremiti.
A parkovi, čim se pojavi malo sunca postaju praznik za oči...

Gledam kroz prozor čekajući odlazak na ručak, u jednom momentu si izgledam kao Mannov Aschenbach, samo s drukčijim izborom mjesta za umiranje, druga mi je asocijacija podijeljeno nebo Christe Wolf, napisano za vrijeme podjele Berlina. Doduše moji alternativci, a samo kod takvih i stanujem nikad nisu priznavali podjele, da bi izbjegli komunalne troškove bacali bi smeće preko zida u drugu državu.
Čudan je život, na studiju sam bio najžešći kritičar istočnih socijalističkih diktatura, da bi me istočnonjemački lektor s faksa predložio za stipendiju i onda sam tek mnoge stvari shvatio. Država zbog jebenih sloboda nije valjala, iako znatno socijalno osjetljivija od drugih, a mladi bi u prosjeku oko dvadesete dobivali stanove, istina na prvi pogled užasne no meni strašno simpatične kao ovaj španjolske pankerice, al da kao mlad nisam lajao ne bih danas ovdje završavao...





p.s.
Još jednom naglašavam da nemam vremena ovdje skidati na nemojem compu nikakav program za obradu slika pa kom krivo kom milo...