Joj djeco, dalje od politike. Uznemiri me zadnji post moje berlinerice. Pijte radensku, nikšičko pivo, jedite užički kajmak, sve to i ja ponekad uradim, al ne spominjite tu ofucanu riječ jedinstvo. Jedinimo se po dvoje u berlinu, londonu ili parizu, družimo se kao i s crncima, arapima, japancima i kinezima, al ne sanjajte o nečemu što je tako neslavno propalo. I ja sam relativno bolje živio u socijalizmu, al to s bratstvom, jedinstvom i jugoslavijom nikakve veze nema, jer što narodni pjesnik kaže "oni su krali, al su malo i nama dali, ovi kradu, nama niš ne dadu."
Evo umjesto da se kupam u moru, doma se rashlađujem uz klimu i pivo. Surfam, al ne na plavim valovima i meditiram. Jučer sam bio zarobljen u liftu. Nevjerojatno mirno sam to podnio. Imao sam mobitel uz sebe i prisebno sam organizirao akciju spašavanja. To je stara nokia, koja je već dugo bila na izdisaju, nisam je uopće smio gasiti, par sati nakon izlaska iz lifta, definitivno je crkla.
Danas sam uglavnom googlao fotografe, vrućine ne dopuštaju dublja premišljanja. Zanimljivo je da neki, uglavnom istočnoeuropski fotografi, osim na svojim zvaničnim stranicama, potpisuju uratke i na nekim porno stranicama. Umjetnost je krasna stvar, al od nečeg se mora i živjeti 
Pjesnike čitam samo na blogovima jer ih tu mogu popljuvati. I ja sam mlad pisao pjesme, čak relativno uspješno. Najbolji pjesnici su uglavnom oni koje nakon prva dva stiha prepoznati možeš, Erich Fried, Ernst Jandl, Kurt Schwitters, Bert Brecht... Postoji i u Hrvatskoj jedan pjesnik osebujna stila, nikad ga ne bih mogao zamijeniti, odmah prepoznam što je pisao. Čak smo ga prošle godine nagovorili na otvaranje bloga, iako je i tada tvrdio da je star i umoran. Htio sam uz ovaj post linkati jednu antologijsku pjesmu, no kod njega na blogu arhiva više ne postoji, morat ću kad budem imao više vremena, provjeriti kako stvari stoje kod mene. On jednostavno više ne želi pisati, prioritet mu je papiga koju želi naučiti govoriti. Imaju li pravo talentirani svoj talent zatajiti, kolko god mladi il stari da jesu ?! 
U petnaestoj godini mu umire otac, s kojim je bio izuzetno blizak. U dvadesetdrugoj provodi najprije tri tjedna u istražnom zatvoru, zatim tri dana u zatvoru, nakon dugog suđenja, iako je oslobođen optužbe za otmicu četrnaestogodišnje djevojčice, kojoj je nesmotreno dopustio da prenoći u njegovom stanu. Boravak u zatvoru jako teško emotivno podnosi. U dvadesetosmoj godini umire tri dana nakon smrti supruge, koja je bila u šestom mjesecu trudnoće, od posljedica španjolske gripe. Nakon dugog razdoblja potcijenjenosti, u dvadesetosmoj je godini, uzgred rečeno, postao bogat i slavan.
budući da mi se uspješno aktualizirao antivirus, nestao je prethodni post. ispričavam se čitateljima i dosadašnjim komentatorima :)**
Uvijek sam koketirao s ekstremima u svim životnim područjima, jedino me ekstremni sport nikad nije zanimao. U umjetnosti su, čast japancima, gledano s psihološke strane zadnjih godina žene mnogo ekstremnije i posljedično zanimljivije od muškaraca. Prilažem instalaciju Jenny Holzer ispred palače Bargagli, a što se pisanja tiče dovoljno je pratiti blog lutak 
Mnogi se slažu da je u svoj toj potcijenjenosti u školstvu, najpotcijenjenije razredništvo. Dugo vremena ta kategorija djelatnika nije ništa extra dobijala, sad razredništvo zamjenjuje dva sata u nastavi.
Kad sam počinjao raditi, razrednici su pažljivo birani. Budući da sam došao na zamjenu, ravnateljica mi je, slijedom nekih unutarnjih odnosa u školi, kako sam poslije shvatio, dodijelila i razredništvo. U drugom razredu je moj razred neslužbeno proglašen najboljim na školi i ja sam smijenjen. Uskoro sam i školu promijenio.
Na sadašnjoj školi po pravilu dobijam najteža razredništva. Recimo ovako naprimjer, dvije ogorčene primalje ponavljačice koje sam dobio u prvom razredu, završile su u četvrtom s odličnim uspjehom školu, jedna je našla uspješnog muškarca u prestonici, druga studira, neki kolege su mi predlagali, kad sam tek dobio razred, da im sugeriram ispis iz škole.
Rad u razredu može biti rutinski, razredništvo nikako. Neki ljudi imaju privilegiju da nikad nisu bili razrednici.
Svoje nastupe rijetko pomno pripremam, uglavnom govorim intuitivno. Kad sam tek izabran prije dosta godina za županijskog sindikalnog povjerenika, u razgovoru s ravnateljem sam predložio da razredništvo postane socijalna kategorija, odnosno da ga dobiju automatski oni kojima nedostaje sati do pune norme. On se nasmijao i pristao, nakon što sam mu pozitivno odgovorio na pitanje, da li bih ja pristao da izgubim razredništvo nakon drugog razreda. Ništa strašno, to mi se već događalo, hladno sam odgovorio.
To sad funkcionira i imamo zanimljive situacije, u jednom prosječnom razredu ima deset pohvaljenih, petnaest kažnjenih učenika, u najboljem razredu škole nitko nije ni pohvaljen niti kažnjen. Pohvale predlažu razrednici i vrlo često dolazi do oštrih polemika između profesora.
Ne znam zašto, ne vjerujem da itko prilaže papir s pohvalom nastavničkog vijeća uz molbu za zapošljenje ili za upis na fakultet.
Najbolji razrednici diplomatski manevriraju između interesa učenika i taštine profesora. Ja ne spadam u tu kategoriju, automatski povisim glas kad osjetim nepravdu 
. To naravno nije dobro.
Stjeran u kut
Skriva lice
U grču mogućeg poraza
Publika vrišti
On bi konačno
Trebao pasti
Njegovim godinama
Mjesto je
U gledalištu
Ima ljudi
Koji se ne umiju
Normalno povući
Visi u zraku
Baš svi žele
Da izgubi
Povija se
Suparnik ima
Najsuvremenije tenisice
Gong ga
Po prvi put
Stvarno spašava
Ne čuje trenera
Zna samo
Predaja nema smisla
Ima ljudi
Koji jednostavno nemaju
Kamo otići
Ima udaraca
Koje samo iskustvo
Zna plasirati
Još ovu vezu
Će započeti
Kao šampion
Što već godinama
Misli
Da više nije.
p.s.
Na turniru u Krku prošli tjedan pobijedio sam ovog dečka, gospodin na slici je izgubio od njega, momčić na slici je osvojio nagradu kao najbolji kadet, inače, zadnji put sam baš ozbiljno igrao šah u njegovim godinama 
Jučer sam samo par sati bio u Krku, morao sam se vratiti u Rijeku. Uspio sam se okupati, more je super, a još nema ni onih ljetnih gužvi. Nastava je gotova, pohvalio sam se u društvu, da su dvije učenice u mom razredu, zahvaljujući i mom angažmanu, prošle odličnim, a par njih vrlodobrim, zateklo me pitanje, koliko si to naplatio. Jebiga, mi marsovci nikako da skužimo u kakvom društvu živimo i koja su današnja mjerila 
...
Teza jednog analitičara se pokazuje točnom, ovom državom vlada narko mafija, ušminkana američkim savjetničkim timovima. Za prodaju jointa će najnovijom izmjenom zakona kazna biti najmanje tri godine zatvora, kao i za prodaju kilograma heroina. Imaju razumijevanje i kod tkz. opozicije. Najbolje se zarađuje od bolesnog izbodenog naroda. Oni koji sad jednom odluče eksperimentirati, morat će s heroinom. Ideolozi nacističkog smeća i bolesne nacije su izabrali pravi trenutak za donošenje zakona, kad nikog ionako nije nizašto briga, osim za tu okruglu loptu...
One dolaze, htjeli vi to ili ne. One ne poštuju lažne autoritete, ne razlikuju previše riječi naputak i ispljuvak. One kažu, samo da položim taj diplomski, pa da mogu zaboraviti svu tu birokratsku pedagogiju. One su naučile još u srednjoj, nastavni plan i program su kao guma za žvakanje, možeš ga po potrebi rastezati i stezati. One su kao i ja, rak rana svih kancelarijskih birokrata, one su bile moje učenice. Čuvajte se, ne garantiram za vašu djecu, ako im dospiju u ruke, prilagodljivost sustavu bit će ugrožena.
Sutra mi je rođendan, imam više od 8x5 i manje od 8x6 i dalje tvrdim da mi matematika nikad nije trebala u životu. Svejedno mi je dal je 1+1=3. U berlinskom Zappa kafiću sam naučio da je kod jela vrlo važno da se boje slažu. Moja Zappa salata u internom društvu već dobro kotira.
"I kad budem stariji, razumjet ću đake, koji žvaću žvake, i kad budem super star." Nema šansi, iz tenisica u čizme 
Slušajući o svim ovim humanitarnim akcijama u zadnje vrijeme, razmišljam o počecima svog službovanja. Jedno od mojih prvih radnih mjesta bila je dječja bolnica Kantrida, individualni rad s bolesnicima, dva puta tjedno. U školi unutar bolnice postoje i dnevnici i imenici, sve kao u vanjskom svijetu.
Prvu malenu neugodu sam doživio nasljeđujući bijelu odoru prerano preminulog kolege, brzo sam se navikao. Škola funkcionira tako da se po predviđenom rasporedu posjećuju mali bolesnici na njihovim odjelima, pokretni se rasporede oko stola, s nepokretnima se individualno radi uz krevet.
Neumjesno sam reagirao, obradovavši se, kad sam u bolnici sreo učenicu iz moje bivše škole, najbolju iz mog predmeta. Ona se nije obradovala što sam je sreo u ovakvom izdanju, prilično je ignorirala moje zadatke i mrštila se, u školi prije je predstavljala suštu suprotnost. Svejedno sam joj u dnevnik upisao za tu godinu pet, ona mene svejedno nikad kasnije nije pozdravila.
Bez puno razmišljanja sam po predviđenom rasporedu odlazio s odjela na odjel, nisam se ufuravao tko je od čega bolestan.
Jedan jedini dečko me uvijek disciplinirano čekao uz svoj stol. Bio je jedini koji je taj jezik učio na svom odjelu. Kad sam taj dan došao u zbornicu, rekli su mi da ga mogu izbaciti iz rasporeda, stanje mu se znatno pogoršalo. Meni vrag nije dao mira, zadao sam mu važnu zadaću pa sam ipak i skrenuo prema odjelu kojeg su zvali onkologija. Sjedio je na svojem mjestu i vidjevši da dolazim energično potjerao ženu mojih godina koja ga je ljubila u obraz.
Imao je zadaću, pohvalio sam ga "bravo majstore", nasmijao se. Potvrdio mi je da to uopće nije bilo tako teško. Namignuo sam i požurio mu upisati četvorku u dnevnik.
Dva dana kasnije su me dočekali s viješću da je tu noć preminuo. Par dana kasnije dobio sam prvi stalni posao.
"I always wanted to create art that was different from the publics own cultural environment. There are moments when I sometimes feel that egois swept away in the flood of connections."
"Ich wollte immer Kunst machen, die sich mit kulturellem Umfeld des Betrachters ändert. Denn dann habe ich manchmal für einen Moment das Gefühl, dass sich das Ego in der Flut der Zusammenhänge verliert."
Jeff Koons
Kako zanimljiv citat velikog umjetnika, kojem je najveći financijski uspjeh u životu predstavljala prodaja serije pornografskih slika na kojima vodi ljubav s porno divom Cicciolinom uglednim svjetskim muzejima suvremene umjetnosti , gdje su one danas bez ikakvih cenzorskih škara izložene (Made in Heaven, 1991). Kad je shvatio da to neće biti dovoljno za siguran ulazak u klub svevremenskih besmrtnih majstora, ponudio je likovnim kritičarima pojam "Barokoko", kao objašnjenje za ono što on zadnjih godina radi, kad se već oni sami jadni nisu dosjetili 
