Slušajući o svim ovim humanitarnim akcijama u zadnje vrijeme, razmišljam o počecima svog službovanja. Jedno od mojih prvih radnih mjesta bila je dječja bolnica Kantrida, individualni rad s bolesnicima, dva puta tjedno. U školi unutar bolnice postoje i dnevnici i imenici, sve kao u vanjskom svijetu.
Prvu malenu neugodu sam doživio nasljeđujući bijelu odoru prerano preminulog kolege, brzo sam se navikao. Škola funkcionira tako da se po predviđenom rasporedu posjećuju mali bolesnici na njihovim odjelima, pokretni se rasporede oko stola, s nepokretnima se individualno radi uz krevet.
Neumjesno sam reagirao, obradovavši se, kad sam u bolnici sreo učenicu iz moje bivše škole, najbolju iz mog predmeta. Ona se nije obradovala što sam je sreo u ovakvom izdanju, prilično je ignorirala moje zadatke i mrštila se, u školi prije je predstavljala suštu suprotnost. Svejedno sam joj u dnevnik upisao za tu godinu pet, ona mene svejedno nikad kasnije nije pozdravila.
Bez puno razmišljanja sam po predviđenom rasporedu odlazio s odjela na odjel, nisam se ufuravao tko je od čega bolestan.
Jedan jedini dečko me uvijek disciplinirano čekao uz svoj stol. Bio je jedini koji je taj jezik učio na svom odjelu. Kad sam taj dan došao u zbornicu, rekli su mi da ga mogu izbaciti iz rasporeda, stanje mu se znatno pogoršalo. Meni vrag nije dao mira, zadao sam mu važnu zadaću pa sam ipak i skrenuo prema odjelu kojeg su zvali onkologija. Sjedio je na svojem mjestu i vidjevši da dolazim energično potjerao ženu mojih godina koja ga je ljubila u obraz.
Imao je zadaću, pohvalio sam ga "bravo majstore", nasmijao se. Potvrdio mi je da to uopće nije bilo tako teško. Namignuo sam i požurio mu upisati četvorku u dnevnik.
Dva dana kasnije su me dočekali s viješću da je tu noć preminuo. Par dana kasnije dobio sam prvi stalni posao.
Post je objavljen 05.06.2006. u 20:57 sati.